Piše: Ljubomir Stanojević^©

Stanković je oduševljavao prikazujući likove nespretnjakovića, intrigala, „vidri“ i lukavaca. Kritičar Ivo Slaviček (1924.-1995.) isticao je Leporella u Mozartovu „Don Giovanniju“, Pometa, „meštra od ženidbe“ u djelu Lhotke Kalinskog, sjajnog Giannija Schicchija u istoimenom Puccinijevu djelu koje „stoji ili pada“ baš s naslovnom ulogom. Zatim ponešto drukčijeg lika, ali sa sličnim glazbenim zahtjevima i velikim igračkim dometom: Don Pasqualea.

Tu su dalje muž u „Četiri grubijana“, Don Basilio u „Seviljskom brijaču“, Bartolo u „Figarovu piru“, Marcello u „Bohèmima“. I najzad mlinar Sima u domaćoj klasici, „Eri s onoga svijeta“, uloga koja daje priliku za invenciju za razmah i za veliku radost.

Njome je Stanković godine 1972. obilježio dvostruki jubilej: 25. obljetnicu umjetničkog rada i dvjestoto tumačenje te uloge na osječkoj pozornici.

Nastupao je u bezbroj opera. U „Carmen, „Faustu“, „Nikoli Šubić Zrinjskom“ (dakako, naslovna!), „Pikovoj dami“, „Hoffmannovim pričama“, „Penelopi“, „Veselim ženama windsorskim“, „Ljubovnicima“, „Vjenčanju u samostanu“, „Pogledu s mosta“, „Albertu Herringu“, „Seoskim pjevačicama“, „Vlasti“, „Revizoru“… Tko bi ih sve nabrojio?!

Pa tek operete, mjuzikli, dramske predstave…! Samo do svoje proslave, 1972. godine, umjetnik je nastupio u preko dvije tisuće predstava. Poslije ih je prestao brojiti!

„U Stankovićevim se ostvarenjima uvijek, ali zaista uvijek osjećala ona radost stvaranja, onaj užitak u igri koji, dakako, onda prelazi i na gledalište i koji donosi uspjeh“ – zabilježeno je. Osjetila je to publika njegova grada, ali i publika Zagreba, Splita, Rijeke, Varaždina, Sarajeva, Novog Sada – gdje je Stanković gostovao.

Bez obzira na stručne fahove, na raspon od basovskih, preko dramsko-baritonskih sve do lirsko-baritonskih uloga, već zbog raznolikosti i svestranosti u ostvarivanju najrazličitijih likova na opernoj pozornici, ostvarivanih uz punu uživljenost – Nikoli Stankoviću mora se odati priznanje da je jedan od onih umjetnika-entuzijasta na kojima se kazališne kuće uvijek čvrsto stajale kao na ugaonim kamenovima.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Osječki bas-bariton Nikola Stanković rođen ju u (Slavonskoj) Orahovici godine 1917. a umro je u Osijeku, godine 1992. Osim kratkog angažmana u Operi Makedonskog narodnog teatra u Skopju, cijeli život i radni vijek proveo je i posvetio Osijeku.

Prvi put nastupio je kao Monterone u osječkom „Rigolettu“, 3. listopada 1946. na gostovanju u – Vukovaru. U prigodi svečanoga otvaranja obnovljene zgrade HNK, godine 1985., u „Rigolettu“ dirigenta Željka Milera i redateljice Nade Murat ponovno će nastupiti „davni“ Monterone – Stanković. Njemu je to bila i posljednja uloga na osječkoj pozornici.

Umjetnički krug jedne uspješne karijere na taj način se zatvorio!

„Čovjek je nekako sklon da uvijek zbraja i sabire ono što je učinio“ – rekao je u jednom intervjuu Nikola Stanković. – „Nitko nije posve zadovoljan svojim radom. Uvijek se misli da se i bolje moglo učiniti neke stvari. Takav je čovjek. I ja mislim tako. Mislim da sam mogao dati više, da sam mogao i učiniti više da je u mladosti bilo mogućnosti i prilike za učenje“ („Kazalište“, 1972.).

Prirođenu vedrinu i samozatajnost nije samo posjedovao, već je to bio „znak raspoznavanja“. Stanković je znao da je pozornica sve, da se sve bitke dobivaju ili gube na njoj. Publika ga je voljela, podržavala, podsticala ga i nagrađivala dugogodišnjim kazališnim prijateljstvom. Uzvraćao joj je nizom kvalitetnih ostvarenja.

(nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Rođeni smo istoga dana, različitih godina i zajednička nas je prijateljica, redateljica Nada Murat (1927.-2009.) na to svake godine podsjećala – čestitajući. Tako se stvorila svojevrsna prisnost „u troje“ koja je trajala sve do Slavicine (2007.) odnosno Nadine smrti (2009.). Taj ružni osjećaj „prekida“, pogubljenih „veza“, tuge – desetljećima traje u meni. Draga Slavica, draga Nada…

Rođena je 29. svibnja 1926. u Osijeku, ovdje je još kao učenica Glazbene škole (pedagog Dita Kovač /1891.-1976./, sestra Lava Mirskoga /1893.-1968./) 1946. debitirala kao Mercedes u Bizetovoj Carmen, potom Nicclaus u Offenbachovim Hoffmanovim pričama… Da bi potom – sve do kraja 1977. godine kada je umirovljena – ostvarila 70-ak uloga među kojima vrhunske umjetničke dojmove predstavljaju uloge Azucene u Verdijevu Trubaduru, Amneris u Aidi, Lotte u Massenetovu Wertheru, Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleria rusticana, te posebno Bizetova Carmen.

Upotpunjavajući svoj repertoar i izgrađujući vlastitu umjetničku osobnost, Slavica Pfaff redovito i često je sudjelovala u operetama, mjuziklima pa i dramama/komedijama postižući i u tim žanrovima zapažene uspjehe.

Istovremeno s radom u Osijeku, Slavica Pfaff gostovala je i na ostalim našim opernim pozornicama te u inozemstvu (Čehoslovačka, Bugarska, Rumunjska, Mađarska). „U Zagrebu postiže velik uspjeh s ulogom Dome u Eri s onoga svijeta, a sâm Jakov Gotovac /1885.-1982./ izjavljuje da je to najkompletnija Doma koju je on do tada vidio i čuo“ – bilježi dirigent Antun Petrušić /1935.-2022./ u osječkom Kazalištu br .111. (16.-31. prosinca 1976.).

Za plodni umjetnički rad Slavica Pfaff dobila je niz priznanja: nekoliko republičkih nagrada, dvije nagrade Grada Osijeka, 7-prosinačku nagradu HNK, nagradu Žirija kritike osječkoga Annala komorne opere i baleta te kao krunu – Nagradu Milka Trnina (1977.) za tumačenje lika kraljice Margarete u glazbeno-scenskoj studiji Dragutina Savina (1915.-1996.) Ja sam ja. Tom je kreacijom, ujedno, umjetnica obilježila 30 godina umjetničkog rada (16. prosinca 1976.).

O smrti „najosječkije“ operne solistice Slavice Pfaff (14. veljače 2007.) u Trsteniku, na Pelješcu gdje je živjela, nažalost – osječkom HNK-u nitko nije javio. – Tek se vratila pozivnica na proslavu 100. god. HNK 2007. s naznakom: umrla. – Tužno!

Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)

Glavni poticaj za dolazak u Zagreb, Zajc je dobio u kontaktu s našim ljudima u Beču, okupljenim oko hrvatskog akademskog društva Velebit. Tako je najprije počeo komponirati muške zborove na naše tekstove, da bi 1870. definitivno prihvatio mjesto prvog direktora novoosnovane Opere u Zagrebu, čime je započela u glazbenom životu Zagreba Zajčeva era. Bio je organizator, dirigent, nastavnik, publicist. Svojom stvaralačkom ličnošću obilježio je gotovo pola stoljeća.

Na opsežnom skladateljskom području značajno mjesto zauzimaju Zajčeve opere i operete, a među njima počasno mjesto pripada operi „Nikola Šubić Zrinjski“, koja je nastala pred gotovo stoljeće i pol (1876.). U ono vrijeme to je djelo imalo posebno značenje i praizvedba te godine bila je vrlo značajan događaj u kulturnom i muzičkom životu Zagreba i Hrvatske. I danas je ova opera glavni stup naše nacionalne glazbeno-scenske baštine, stvorena u doba amaterskog oduševljenja, iz pera iskusnog europskog profesionalca. Iako se i u dramaturgiji kao i u dijelu melodike i instrumentacije oslanja na mladog Verdija, Zajcu se ne može poreći izvornost i osjećaj za pripadnost narodu i zemlji iz koje je potekao. (Kad već spominjem Verdija, bilo bi nepravedno ne reći da u prizoru arije Jelene iz VII. slike Zajc čak i anticipira kasnog Verdija – scenu Desdemone iz IV. čina opere „Otello“. A Verdi zacijelo nije imao prilike čuti „Zrinjskog“?).

U ovoj operi nalazi se i nekoliko antologijskih odlomaka, kao što su na primjer romanca Zrinjskog, već spomenuta arija Jelene, duet Eve i Zrinjskog iz VIII. slike i završni prizor. U svakom pogledu, Zajčevo djelo utjecalo je na cjelokupni razvoj hrvatske glazbene kulture i umjetnosti u dvadesetom, pa i ovom stoljeću i nije moguće predvidjeti kakve bi praznine nastale da Zajca i Kuhača nije bilo. Stoga je glazbeni život toga doba i doživio veliki i širom poznati uspon, koji se odrazio i na druga područja. Neka mi stoga bude dopušteno da ovaj kratki komentar završim jednim citatom dr. Lovre Županovića iz njegove knjige STOLJEĆA HRVATSKE GLAZBE:

„Uz te vrlo opipljive dokaze napretka – kojima s izvanglazbenog područja valja pridodati otvaranje Hrvatskog sveučilišta (1874.), pa nastojanja Isidora Kršnjavoga na promicanju domaćih likovnih umjetnosti – Zajc i Kuhač su svjedoci i prodiranja novih izražajnih i estetskih zasada u hrvatsku umjetnost s kraja 19. stoljeća. Bez obzira na stajalište koje prema njima zauzimaju – Zajc ih dijelom prihvaća, a Kuhač potpuno odbija – oni su svojim vremenskim bogatim djelovanjem glazbenoj kulturi vlastite zemlje priložili dio bez kojeg bi ona danas bila neusporedivo skromnija i u raskoraku s europskom.“

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)

Stjecajem povoljnih okolnosti u razmaku od jedne godine, u Zagreb dolaze dvojica najznačajnijih naših muzičara druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća, da bi u tom gradu djelovali do kraja svog života.

To su Ivan Zajc (dolazi godine 1870.) i Franjo Kuhač (1871.). Njihovom dolasku prethodi prilično mračni dio povijesti Hrvatske, koja se od proglašenja Franje Josipa I. apsolutnim vladarem carevine (1. I. 1852.) najprije nalazi pod udarom sveopće germanizacije, da bi se carevom nagodbom s Mađarima 1867. priključila Ugarskoj kao dio Austro-Ugarske Monarhije. Istovremeno su Istra i Dalmacija ostale u sklopu Austrije, dok je kontinentalni dio Hrvatske sa Slavonijom došao pod upravu bana imenovanog od ugarskog ministra-predsjednika. Slično periodu pod apsolutizmom omraženog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Bacha, Ugarska Hrvatskoj i Slavoniji nameće dugogodišnju vladavinu zloglasnog bana grofa Khuena Hedervárya, koji je čitavo vrijeme banovanja bio zaokupljen fanatičnom željom da postane ugarski predsjednik vlade. Ipak, i u takvim uvjetima, bilo je na području kulture, umjetnosti i prosvjete svijetlih trenutaka, kojima su Hrvati pokazali trajnu želju za potvrđivanjem svog nacionalnog identiteta.

Kazalište je još 1860., nakon Bachova pada, prešlo u narodne ruke, ali je trebalo proći još čitavo desetljeće do punog prodora domaće riječi na prvu domaću pozornicu. Godinu dana kasnije, odlukom Sabora. Društvo prijatelja glazbe u Hrvatskoj i Slavoniji prerasta u Zemaljski glazbeni zavod, čime je utrt put do budućeg Konzervatorija i današnje Muzičke akademije. Godine 1862. osniva se HPD “Kolo“, što će inicirati brzi razvoj zborskog amaterskog muziciranja širom zemlje. Konačno 1866. utemeljuje se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kao izraz rodoljubnih i panslavenskih nazora ljudi okupljenih oko biskupa Josipa Jurja Storssmayera.

Ivan Zajc došao je u Zagreb kao afirmirani skladatelj i s najvišim referencama iz najvećih europskih glazbenih centara: Milana i Beča. Boraveći u Milanu i studirajući kompoziciju u vrijeme prvih uspjeha mladog Verdija, čak i živeći u stanu u kojem je boravio i Verdi, Zajc je stekao laskav poziv da ostane u Milanu kao drugi dirigent glasovite milanske Scale. Morao je taj poziv odbiti zbog obiteljskih razloga, vratio se u Rijeku i tamo živio i radio osam godina. Slijedi njegovo bečko razdoblje 1862. – 1870. kad se s velikim uspjehom izvodi njegovih jedanaest opereta u konkurenciji Johanna Straussa mlađeg, rođenog Splićanina Franza Suppéa i Jacquesa Offenbacha.

(nastavlja se)

Odabrao: Ljubomir Stanojević