Četvrta postava Grofice Marice bila je u sezoni 1952./’53. Premijera je izvedena 13. studenoga 1952., a sezona je završila predstavom Grofica Marica na otvorenoj ljetnoj pozornici u dvorištu današnje županijske zgrade (15. srpnja 1953.), kada je u naslovnoj ulozi gostovala Paula Smojver – Udović, a Lizu je prvi put pjevala Zorica Barać.
Inače, ta je postava imala dvije Marice: Katarinu Đulić-Sudarević i Elizu Dobrić-Benčina. Imala je i dva Zsupána: Zvonka Đukesa i Ivicu Ladića. Tassilo je bio Bogdan Jovičin, Liza – Slavica Dopša, dok je Populescu ostao Eugen Petrović.
Prvi put su na cedulji naznačeni i plesači: Elza Sarka i Joža Komljenović, u koreografiji Stjepana Suhog. Dirigent te postave bio je Vladimir Kobler (uspješno će ga “naslijediti” Karlo Radinger, koji vodi predstavu sljedeće tri sezone), redatelj je Ivan Marton, a scenograf Eduard Griner. Od sezone 1953./’54. ulogu Lize posve preuzima Zorica Barać, a od 15. siječnja 1954. nova je Marica – Regina Čanić. U rujnu 1954. kao gost, u ulozi Tassila, nastupa prvak zagrebačke Komedije, Đani Šegina.
Petu, pretposljednju postavu Grofice Marice na osječkoj kazališnoj pozornici ostvaruje sjajan tandem: dirigent Željko Miler i redateljica Nada Murat, te scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović. Koreograf je Zvonimir Reljić.
Predstava je bila na kazališnom rasporedu tri sezone, izvedena je 44 puta, a gostovala je u Slavonskom Brodu, Varaždinu, Valpovu, Županji… Predstava je bila potvrda zaslužene afirmacije velike osječke operetne dive Gite Šerman-Kopljar u naslovnoj ulozi, njezina partnera Vojislava Kuculovića (Tassilo), te mladih početnika – solista Snežane Bujan (kasnije Lubina) i Marije Raljević (Liza) i dramskog glumca Đorđa Bosanca (Zsupán), koji se izmjenjivao s Mirkom Čagljevićem. Od 22. listopada 1978. ulogu Lize preuzela je novoprimljena solistica osječke Opere, mlada Olga Vulić (danas Šober), kasnija prvakinja osječke, a danas nacionalna operna prvakinja riječke Opere. Populescua je u toj postavi tumačio buffo-tenor Almas Tudaković, a Ciganku Manju – Ljiljana Tudaković.
Damir Lončar pripada onoj rijetkoj vrsti kazališnih ljudi koji jednako uvjerljivo žive kazalište kao glumci i oblikuju ga kao redatelji. Upravo zato njegov rad na opereti Grofica Marica u HNK-u u Osijeku nije samo nova režija, nego i spoj dugogodišnjeg scenskog iskustva i jednog od najzahtjevnijih i najvoljenijih operetnih naslova.
Lončar operetu ne promatra kao lak žanr, nego kao precizan kazališni mehanizam u kojem gluma, pjevanje, pokret i ritam moraju biti u potpunom skladu. U radu s ansamblom posebno mu je važna disciplina, ali i osjećaj slobode koji dolazi tek kada izvođači potpuno ovladaju onim što predstava traži od njih.
Kao glumac koji dobro poznaje „drugu stranu“ procesa, probe vodi kombinacijom razgovora, konkretnih zadataka i igre na sceni. U takvom radu, kaže, postoji trenutak kada predstava odjednom počne živjeti vlastitim životom i kada skup pojedinaca postaje – cjelina. Upravo taj trenutak kazališne „magije“ pokušava dosegnuti i s osječkom Groficom Maricom, čija je premijera 15. svibnja, u 20 sati…
* Kao glumac navikli ste upoznavati lik iznutra. Kada režirate, morate misliti na cijelu sliku. Što Vam je, kao praktičaru, na sceni najvažnije: energija, tempo, povjerenje, disciplina?
– Da, ja sam čovjek prakse, tj. pozornice, bilo kao glumac ili redatelj ili oboje istodobno. U ovom slučaju mi je lakše, jer nisam na sceni, samo režiram. Zadatak mi je uspostaviti sklad svega nabrojanoga pa i više. Rekao mi je jednom, nažalost već pokojni, redatelj Ivica Kunčević da je sve režija: odabir komada, mjesta i vremena gdje će se to djelo raditi i s kim, izbor suradnika, scenografija, kostimi, koreografija, svjetlo, tehnika, rekvizita, u ovom slučaju zbor i orkestar, plesači… Uglavnom, mnogo je komponenata koje treba uskladiti da bi rezultirale predstavom, a svi žele i nadaju se da će biti najbolja na svijetu. Neki put i bude.
* Opereta je preciznija nego što se misli. Koliko inzistirate na zanatskoj preciznosti, a koliko ostavljate prostora spontanosti?
– Grofica Marica spada u sam vrh operetne literature, jedna je od najbolje napisanih opereta. Iako njezin libreto nije tako kvalitetan kao npr. Kneginje čardaša istoga autora, glazbeno je „jača“ i pjevački vrlo zahtjevna. Cijeli svoj kazališni život inzistiram na izvođačkoj preciznosti, kod sebe, kod svojih partnera na pozornici ili ljudi s kojima radim neki komad. Mislim da je „otprilikizam“ smrt kazališta i jako pojeftinjuje naš posao. Posebice danas kada smo suočeni s konstantno rastućim kriterijima svuda oko nas i u svemu. E sad, kada se sve precizno napravi i u potpunosti svlada materijal postavljen pred izvođače, postoji mogućnost luksuza koji se zove improvizacija. Opereta je žanr koji to podnosi i voli. Ako smo ju zaslužili.
* Glumci redatelji često drukčije razgovaraju s ansamblom jer znaju što znači biti “s druge strane”. Mislite li da vas izvođači zbog toga lakše slijede?
– Rekao bih da je to točno. Budući da sam glumac s dugogodišnjim scenskim iskustvom, u mogućnosti sam dati preciznu uputu i isprobati ju prije toga na sebi. Redatelj bez scenskog iskustva ponekad može od izvođača zatražiti nešto što se realno ne može ili je strašno opterećujuće po njih, iz jednostavnog razloga što nije empirijski prošao proces, na vlastitom tijelu. Želim da se moji glumci i pjevači osjećaju ugodno u svojim ulogama, da im sve „štima“. Ionako već intenzivno troše svoje tijelo, um, glas, energiju i dušu i pri tom su slabo plaćeni.
* U opereti izvođač – solist ili glumac – istodobno govori, pjeva, sluša orkestar, prati partnera i koreografiju. Može li se ta fizička inteligencija naučiti ili je stvar instinkta, moraš se roditi s tim?
– Znam ponekad reći da opereta od glumaca i pjevača zahtijeva da krasno pjevaju, uvjerljivo glume i besprijekorno plešu i da se pri tom prave da je to beskrajno lagano i da ih ništa ne boli. Iako mišljeno na pola u šali, to je otprilike točno. Inteligencija, pa tako i scenska, je mogućnost snalaženja u novom i nepoznatom, instinkt sam po sebi, kod nekoga razvijen više, kod nekoga manje. Može se trenirati i poboljšavati ju, naravno. Na sreću, postoji jedna stvar koja izvođačima beskrajno pomaže i, ako ju imaju, cijelu stvar čini zapravo mogućom. Ona ih čini različitima od drugih ljudi. Ta se stvar zove talent.
* Kada režira glumac, probe često imaju drukčiju dinamiku – manje objašnjavanja, a više konkretne reakcije. Kako vodite ansambl: kroz razgovor, precizne zadatke ili igru na sceni?
– Zapravo, kombinacijom tih stvari. Razgovorom o ulogama, cjelini komada, konkretnim pjevačkim, glumačkim ili plesnim zadatcima, pa kada se sve svlada, dolazi na red ono najljepše u našem poslu, a to je radost igre.
* Što vam prvo otkrije da ste postigli cilj i da ansambl više ne funkcionira kao skup pojedinaca nego kao prava scenska cjelina?
– Nekim čudom se, kad se posloži kritična masa svladanih zadataka, počne događati neka vrsta magije u dvorani za probe, cijela stvar počinje živjeti. Ti momenti postaju sve češći i komad polako poprima svoj oblik. Rijetko kada se dogodi na jednoj probi, riječ je o procesu koji traje. Uporno se i dosljedno slažu slojevi koji na kraju rezultiraju dobrom predstavom. Teško je odrediti kad se to točno dogodilo. No, kad se to dogodi prvi put, vrlo često je predivno, čarobno. Na žalost, to vide samo redatelj i kolege glumci koji su na probi u tom trenutku.
* Iz glumačke prakse dobro znate koliko je teško zadržati mjeru u žanru koji lako sklizne u “previše” – previše gesta, humora ili efekta. Kako uspijevate da opereta ostane živa i duhovita, ali ne i iskarikirana?
– Da, ja to zovem „osjećaj za mjeru i kajanje“ (SMIJEH). To je izuzetno osjetljiva stvar i tiče se discipline svakog sudjelujućeg pojedinca. Kad te publika prihvati i nagrađuje smijehom, pozornošću, aplauzom, valja ostati pribran i hladne glave, ne pretjerati i izbanalizirati dogovoreno ponekom često glupavom dosjetkom. Trudio sam se da toga u Grofici Marici ne bude.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Prvi dirigent Marice bio je Lav Mirski, a prvi redatelj (ujedno i koreograf) bio je Dragutin Vuković, koji je igrao u predstavi (Penižeka, tj. u današnjoj obradi Wurzingera). Dekoracije je te 1925. izradio Ivan Roch, dok su kostimi bili izrađeni “u salonu Užarević”. Evo i prve podjele: Marica – Zlata Trbuhović; Tassilo – Đuro Trbuhović; Liza – Ivka Berković; Zsupán – Vladimir Majhenić; Populescu – Josip Plemenčić itd. Predstava je u samo mjesec i pol do kraja osječke sezone odigrana 12 puta, a njome je počela i predsezona 1925./’26. Krajem te sezone gostovala je u dvije predstave Štefka Polić u naslovnoj ulozi, a na samom kraju sezone (29. lipnja 1926.) održana je Groficom Maricom “oprostna večer gđe Zlate i Đuke Trbuhovića”, koji su napustili Osijek.
U sljedećoj sezoni, 1926./’27., ulogu Marice preuzela je Evka Mikulić, a kao Tassili smjenjuju se gosti: Ivo Horák, Milan Šepec, V. Derwies, Stjepan Pisek – sve do novoga osječkoga Tassila – Franje Klokočkog. Zlata i Đuka Trbuhović povremeno gostuju. Da su „na vrijeme“ napustili Osijek, govore i skorašnje “oprostne predstave osječke Operete” – Grofica Marica, Terezina, Ples u sreću (27. – 29. travnja 1927.) – prije ukidanja te grane osječkog Kazališta.
Nova postava Grofice Marice slijedi u tzv. Narodnom pozorištu novosadsko-osječkom, u sezoni 1928./’29. Posljednjega dana listopada 1928. premijera je u Gradskom kazalištu u Somboru. Dirigira Josip Rajhenić-Raha, redatelj je Dragomir Krančević, a baletni majstor Klement Klemenčić-Pekelman. Naslovnu ulogu tumači Matilda Kralj, Tassilo je “g. Gorskij” (zapravo Ivo Horák!), Liza je Osječanka Milka Mihlova, dok je Zsupán “g. Kokotović” (Petar), za kojeg istraživanjem ustanovljujemo da je naš – Mario Radovan! Redatelj Krančević u predstavi igra Populescua. Predstava je, prema dostupnim podatcima, izvedena samo dvaput: u Somboru i u Novom Sadu.
Treća postava Grofice Marice uslijedila je u sezoni 1937./’38. S obzirom na to da kazališna Arhiva HNK-a nema u posjedu uveze svih kompleta kazališnih cedulja, uskraćeni smo za podatke o interpretima. Prema sačuvanim fotografijama (bez opisa!), vjerujemo da su uloge u toj Marici interpretirali Paula Udović (Marica), Đuka Trbuhović (Tassilo), Mario Radovan (Zsupán), Eugen Petrović (Populescu). Dirigent je bio Lav Mirski, a redatelj Đuka Trbuhović.
Nakon dva dana polufinalnih nastupa i velike završnice s troje finalista, u nizozemskom je gradu Utrechtu završeno 9. svjetsko natjecanje harfista, a prvu je nagradu u Osijek donijela naša harfistica Veronika Lemishenko.
Kako piše u službenom priopćenju organizatora, Lemišenkin program Riječi, zvukovi, misli istražuje teme psihološkog pritiska, ograničavanja prava, ponovnog povezivanja čovjeka s prirodom, utjecaja karantene, stvarnosti rata i dubokih promišljanja o ljubavi, smrti i vječnosti.
Nakon proglašenja, nije krila da joj je čast pobijediti i da je uživala u poticajnoj atmosferi natjecanja.
Prva nagrada uključuje 5000 eura i kontinuiranu podršku personaliziranog programa skrbi, treniranja i razvoja karijere (uključujući sesije s karijernim trenerom i mogućnosti nastupa između natjecanja 2026. i sljedećeg izdanja natjecanja 2028.).
Lemishenko je umjetnička direktorica natjecanja i festivala Glowing Harp u rodnoj Ukrajini, prva harfistica HNK-a u Osijeku i međunarodna gostujuća mentorica na Kraljevskom konzervatoriju u Birminghamu (Engleska).
Ova sjajna glazbenica i dobitnica nagrada na međunarodnim harfističkim natjecanjima u Europi i Aziji, nastupa kao solistica, komorna glazbenica i orkestralna sviračica diljem Europe, Azije i SAD-a. Promiče ukrajinsku kulturu diljem svijeta i podržava mlade ukrajinske harfiste putem svoje dobrotvorne zaklade.
************************************
Natjecanje je započelo u jesen 2025. predselekcijskim krugom, nakon kojega je 25 kandidata pozvano u online četvrtfinale. Uživo u Utrechtu od 16. do 17. travnja nastupilo je 13 polufinalista. U poluzavršnici su bili: Francesca Campo (Italija), Esther Sévérac (Francuska/Njemačka), Tara Viscardi (Irska), Anna Dunlap (SAD), María Cristina de la Rosa Peralta (Meksiko), Lise Vandersmissen (Belgija), Gabriella Jones (Wales), Léna Jallon (Francuska/Švicarska), Sujata Chapelain (Francuska, sa sestrom Minayom na flauti) i Renée Qin (Kanada).
Žirijem je predsjedala škotska harfistica, pjevačica i skladateljica Rachel Newton, a članovi žirija bili su harfisti Emmanuel Padilla Holguín (Meksiko) i Masumi Nagasawa (Japan), kao i senegalski glazbenik Mola Sylla sa sjedištem u Amsterdamu, indonezijska sopranistica Bernadeta Astari te nizozemski jazz pijanist i skladatelj Rembrandt Frerichs.
N. Vekić