Nedavno otkriveno pismo velikoga dramskog umjetnika Milana Ajvaza (Krstur, Banat 1897. – Beograd, 1980.), upućeno uredniku Kazališta (tj. ovom autoru), podsjetilo je na neke glumčeve ispovijedi, objavljene u Kazalištu:
– 1930. godina, 15. travnja kada me Petar Konjović (1883. – 1970.; intendant 1926. – ’34.) angažirao u osječko Kazalište, odmah smo se Ivan (Leitner-Jakšić, 1912. – 1983.; u osječkom Kazalištu od 1929. – 1936. i ponovo 1938. – 1941., op.) i ja združili… Vječito smo razgovarali, diskutirali samo o kazalištu. Tom razgovoru nije bilo kraja. Ono što sam od 1920. do 1929. „oteo“, kopirao, pokrao – od sjajnih dramskih umjetnika s pozornice beogradskog Narodnog pozorišta – prenio sam u Narodno kazalište Osijek, zagrebački HNK… Važio sam kao daroviti mlad glumac.
A kako je počelo?
– Poslije rata, 1920. odem u Beograd. Pročitam jednog dana da Ministarstvo prosvjete raspisuje natječaj za glumačku školu. Tražili su ljude od 17 do 22 godine, sa najmanje srednjom spremom. Što ću, pomislim. Imao sam već 24 godine, a od škole samo osnovnu i mađarsku šegrtsku.
Drž’ se, Milane, kažem i odem na audiciju. Dvjesta nas se prijavilo. Kad sam vidio koliko se ljudi sjatilo, zamalo da odustanem. Nisam znao ni što je audicija, ni tko su oni koji ocjenjuju.
Kada sam došao na red, Isajlović (Mihajlo Isajlović, glumac i redatelj, 1870. – 1938.) mi reče da ću govoriti Othellov govor pred senatom. Tko je Othello, pomislim, i kakve on veze ima sa Shakespeareom? Počnem ja, a čujem lijepo Isajlovića kako na njemačkom kaže Grolu (Milan Grol, književnik, kazališni kritičar 1876. – 1952.; u to vrijeme upravnik Narodnog pozorišta, op.): Što mislite o ovome? Grol šuti, ne pomjera se, čeka kraj.
Ja završim, pokupim se i odem. Mislim, tako ti i treba kad hoćeš tamo gdje ti nije mjesto. Nešto kasnije čujem: „Milan Ajvaz, primljeni ste!“ E, ljepše muzike nikada nisam čuo… Od onog doba, te „banatski seljak“, te „nekulturan“, te „šuster“, te GLUMAC… Od onog doba Beograd, Osijek, Zagreb, Novi Sad, malo putovanja po Europi, Jugoslovensko dramsko pozorište. Tako sam živio punih osamdeset godina dva mjeseca i ovih nekoliko dana…
(List Kazalište: br. 76 – 1. – 15. veljače 1975.; br. 149 – 16. – 30. rujna 1980.)
Dirigent Andrej Vesel pripada naraštaju glazbenika koji su karijeru gradili međunarodno, bez velikih riječi, ali s jasnom estetikom i radnom disciplinom. Školovao se u Zagrebu, Beču i Milanu, a danas djeluje na više europskih pozornica, jednako uvjerljivo u simfonijskom, opernom i baletnom repertoaru. U Osijek dolazi prvi put, predvodeći orkestar HNK-a na Novogodišnjem koncertu – u programu koji se oslanja na bečku tradiciju, ali traži visoku stilsku preciznost. U razgovoru govori o radu s orkestrima, različitim glazbenim sredinama i vlastitom shvaćanju uspjeha, koji ne mjeri titulama, nego glazbom.
* Stalni ste dirigent Državne filharmonije Oradea u Rumunjskoj, gostujući dirigent Filharmonije Bad Reichenhall i jedan od stalnih dirigenata Bečkog Mozart orkestra. I to je tek nešto najaktualnije iz vašeg životopisa. Lista angažmana – bivših, sadašnjih i budućih – je poduža. Koliko ste sebi osvijestili ove uspjehe?
– Što znači uspjeh? Za mene je to imati sreću raditi i živjeti od posla kojeg volim. Imam čast surađivati s navedenim orkestrima i radujem se novima, ali istodobno uživam u neizvjesnosti onoga što dolazi. Jedino bitno je zadržati predanost i strast prema radu, a nagrada je glazba – to je uspjeh.
* U posljednjih nekoliko sezona dirigirali ste u vrlo različitim kulturnim sredinama – od Beča i Zagreba do Poljske i Rumunjske. Kako različite glazbene tradicije utječu i oblikuju vaš pristup radu s orkestrima?
– Iz moga iskustva, svi orkestri, odnosno glazbenici, žele isto od svakoga dirigenta: jasnu viziju, preciznu ruku i autoritet kroz znanje, spremnost i empatiju, a ne bahatost. To je jedini ispravan način za izgraditi povjerenje i bazu za dobru izvedbu. Svaki orkestar, ansambl, zbor iz bilo kojeg grada ili države je poseban, kao i svaki čovjek. Svatko ima kvalitete koje potencirano mogu doći do izražaja uz navedeni pristup radu. Tako učimo jedni od drugih i rastemo.
* Vaš orkestar Ton der Jugend Symphonieorchester Wien nastao je još 2017. Kako se iskustvo vođenja vlastitog ansambla razlikuje od rada s profesionalnim orkestrima diljem svijeta?
– To je iskustvo koje mi je omogućilo iz druge perspektive upoznati glazbeno tržište, produkciju, tehniku, PR, pronaći financijska sredstva i sve oko glazbe i iza scene što priprema put jednom glazbenom projektu. To je nešto što smo nas troje, Dragos Dimitriu, Helena Telen i ja, sami morali naučiti da bi naši koncerti zaživjeli i bili uspješni. Profesionalni orkestri su dio organizirane institucije s puno više ljudi i odjela koji se brinu da svaki segment dobro funkcionira za krajnji rezultat – dobru izvedbu, prodane karte i zadovoljnu publiku.
* U biografiji vam se ističe i niz opernih projekata, uključujući Rusalku. Što vas osobno privlači u opernom žanru, a što simfonijskom repertoaru?
– Volim jednako oba žanra, odnosno sva tri – simfonijski repertoar, operni i baletni. Dirigentski pristup je sličan, ali specifičan – simfonijski kroz apsolutnu čistoću glazbene ideje i njezine razrade kroz različite glazbene oblike (ako nije programska); operni kroz službe libretu i ljudskom glasu; baletni kroz umjetnost pokreta i službe fizičkim mogućnostima ljudskoga tijela. Svjetovi za sebe.
* Studirali ste i radili u Zagrebu, Beču i Milanu, uz brojne majstorske tečajeve s istaknutim dirigentima. Koji vam se i čiji savjet ili iskustvo iz toga obrazovnoga puta pokazalo najkorisnijim u svakodnevnoj praksi?
– Izuzetno se korisno pokazalo naučiti jezike. To mi je otvorilo mnoga vrata, kao i biti u mogućnosti uživati bogatstvo literature na različitim jezicima. Bilo je motivirajuće živjeti i studirati s nadarenim ljudima iz cijeloga svijeta i različitih kultura. Mnogi moji profesori su postali bliski prijatelji koji i dalje prate i podržavaju moj put. Sve se na kraju svodi na ono ljudsko. To je najbitnije i najljepše iskustvo.
* Kako je došlo do suradnje s HNK-om u Osijeku? Je li vam ovo prvi angažman u Osijeku?
– Da, to je moj prvi angažman u Osijeku zahvaljujući Ladislavu Vrgoču, koji mi je prišao nakon jedne moje probe Rusalke u Zagrebu, gdje je i sam pjevao, dao svoju vizitku i rekao: “Pošalji mi svoj CV, želim te u Osijeku!” Tek poslije sam shvatio da je on ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku.
* Program Novogodišnjeg koncerta ove je godine izrazito „straussovski“, ali ipak raznolik u nijansama – od elegancije Aquarellen-Valcera do brze energije polki Eduarda Straussa. Što vam je osobno najzahtjevnije u interpretativnom smislu?
– Sve je zahtjevno odsvirati na dobroj razini i u ispravnom stilu. Bečki valcer je tradicija koja je interpretativno zahtjevnija nego što zvuči. Ali korak po korak, pažljivo i strpljivo, poklonit ćemo osječkoj, valpovačkoj i vinkovačkoj publici pravi bečki glazbeni doživljaj.
* Iako je riječ o tradicionalnom bečkom repertoaru, svaki dirigent donosi svoj stil. Što publika u Osijeku može očekivati kao vaš „rukopis“?
– (SMIJEH)
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku