Manje od 72 sata dijeli nas od povijesnoga trenutka (posebice za HNK-a u Osijeku) – praizvedbe baleta Snježna kraljica skladatelja Davora Bobića, kojega je za glazbu inspirirala poznata bajka H. C. Andersena. Inicijativa je to upravo osječkoga kazališta, točnije potekla je od intendanta Vladimira Hama, koji je pokazao dovoljno hrabrosti i maštovitosti (i kako sam kaže – ludosti) da svoj mandat obilježi ovim velikim događajem za kazalište, grad, cijelu Hrvatsku, kazališnu i plesnu umjetnost.

Potaknuo je, naime, skladatelja Bobića da dovrši započeto djelo i da ga uprizore na sceni HNK-a u Osijeku, unatoč činjenici da nemaju profesionalni baletni ansambl, nego su svi plesači u honorarnim odnosima – naglasio je to intendant Vladimir Ham na jučer održanoj
konferenciji za medije.

– No, gdje ima volje, ima i načina – uz smijeh je optimistično dodao intendant, ne zaboravivši naglasiti da do realizacije ne bi došlo da nije bilo koprodukcije sa splitskom HNK-om, a u sklopu projekta K-HNK, inicijative koju nesebično financijski podržava Ministarstvo kulture i medija RH i koja je na scenama Osijeka i Rijeke prije dvije godine već iznjedrila jednočinke Arlecchino i Gianni Schicchi. Iz tih opernih naslova dolazi i suradnja s mladim maestrom Stjepanom Vugerom, koji će dirigirati i praizvedbom.
Izvrstan, iskusan i provjeren tim okupljen je i ovaj puta. Osim spomenutoga skladatelja i dirigenta, riječ je o koreografu i redatelju Sveboru Sečaku (proslavljenom i donedavno aktivnom nacionalnom baletnom prvaku, ali i međunarodnom sveučilišnom profesoru i
znanstveniku), potom Vuku Ognjenoviću (umjetničkom ravnatelju Baletnog ansambla HNK-u Osijeku, suradnika na projektu i baletnog majstora), te Nevena Mihića, kostimografa i scenografa, za kojega intendant u šali dodaje da nedostaje samo apartman da se preseli u
HNK. Zahvalan zbog postojanja konzorcija K-HNK je i Svebor Sečak, jer u protivnom ovako složeni projekti ne bi bili mogući. Ono bez čega scenskog djela ne bi bilo jest glazba, koja je uvjetovala Sečakovu režiju i koreografiju. Sukladno glazbenom smjeru se i koreograf odlučio za neoklasične, stilizirane i etnopokrete. Da bi sveukupni dojam bio posebno bajkovit, suradnju je Svebor Sečak ponudio ilustratoru Zdenku Bašiću, koji uz Franka Dujmića potpisuje i videoprojekcije. Zahvaljujući njima i dinamičnoj izmjeni slika, dobiven je digitalni imaginarni svijet, na što je autorska ekipa posebice ponosna. U stotinu godina u Hrvatskoj je praizvedeno manje od 15 izvornih baleta hrvatskih autora pa je ovaj tim vrjedniji, smatra Sečak.

O glazbi je govorio maestro Vuger, naglasivši da je u svezi glazbe najvažniji skladateljev intimni pristup, ulazak u svijet bajki izborom melodija i motiva. Neven Mihić, zahvalan na još jednoj prilici, prisjetio se prve suradnje sa Sveborom Sečakom na Vragolastoj djevojci 2014. Sretan je što su uspjeli i što je premijera pred vratima. Više od 110 kostima, složena scenografija – ukratko je ono na čemu možemo Nevenu zahvaliti. I ovaj se puta, u dogovoru s autorskim timom, odlučio za tradicionalni likovni izričaj i realnu scenografiju.
Videoprojekcijama je oduševljen i on. Prije nego je riječ dobio Vuk Ognjenović, intendant je Ham rekao da se nada da će vrlo
uskoro doći i taj dan kada će u HNK-u biti održana audicija za radna mjesta u baletnom ansamblu, a do tada Vuk održava vatru.
Riječ je o radnim mjestima koje je HNK-a nekoć imao, naglasio je Vuk, koji se srčano za uspostavu ansambla bori već godinama i ne odustaje i ne posustaje. Pozdravlja suradnju s pomlađenim vrhunskim splitskim ansamblom. Nekoć se primabalerini
splitskog Baleta, Irini Čaban Bilandžić samo divio na sceni, a sada i surađuju u projektu. – Kao nacionalna kazališna kuća, dužni smo gradu podariti baletne naslove dostojne našeg statusa. Ova bombon-predstava svakako je na tom tragu, jer je izuzetno dobra u svim
elementima, a glazba Davora Bobića remek-djelo je ne samo hrvatske, nego i europske scene – zaključio je Ognjenović.

Njegova kolegica Bilandžić (koje pleše naslovnu ulogu Snježne Kraljice) naglasila je važnost ovog projekta za oba grada, zahvalivši na prilici i osječkom HNK-u, ali i pozivu Sveboru Sečaku.

Uz zahvalnost Ministarstvu kulture i medija, intendant je hvala uputio i Gradu Osijeku, osnivaču HNK-a, u čije je ime na konferenciji bila i dogradonačelnica Jasenka Crnković. Povijesnom je ovu premijeru nazvala, veseli joj se i kao dogradonačelnica, ali i osobno, jer je i
sama nekoć pohađala baletnu školu. Uz to, ova joj je Andersenova bajka jedna od najdražih. Za kraj je izrazila nadu da će se želje intendanta Hama i umjetničkog voditelja Baletnog ansambla Ognjenovića što prije ostvariti.

Iako mu je tek 35 godina, maestro Stjepan Vuger iza sebe ima bogato radno iskustvo i obrazovanje. Ni osječkoj kazališnoj publici nije nepoznat, jer je u proljeće 2022. ravnao dvjema jednočinkama Arlecchino & Gianni Schicchi,postavljenima u koprodukciji riječkoga i osječkoga HNK-a, a u sklopu K-HNK koprodukcije. Pred njim je, za samo četiri dana, poseban izazov – ravnat će orkestrom i cijelom produkcijom djela koje do sada nije izvođeno –praizvedbom baleta Snježna kraljica.

* Dobili ste vruć kesten, ravnate djelom koje još nije izvedeno. Kada ste dobili ponudu i djelo u ruke, koja Vam je prva misao prošla glavom?
– Situacije poput ove nose određenu razinu takve zabrinutosti, no oslonio sam se – što se pokazalo ispravnim – na moj jako dobar prvi kontakt s orkestrom HNK-a, ljudski i profesionalni pa sam pretpostavio da ću i od ansambla dobiti podršku, što se i dogodilo. S novom glazbom uvijek je problem recepcije, prvo kod glazbenika koji ju izvode, a u kasnijoj fazi i publike. Dio opusa Davora Bobića poznajem, jer smo obojica harmonikaši. Iako je harmonika uvijek tu negdje i piše dosta literature za ovaj instrument, kasnije se opredijelio za
kompoziciju. Nakon studiranja harmoniku, koja je i kod mene stalno prisutna, ja sam se odlučio za studij dirigiranja. I prije nego sam dobio posljednje završene stavke pretpostavio sam kakvo bi djelo moglo biti, dakle neoklasična partitura.

* Znate li po kojem ste „ključu“ baš Vi odabrani za dirigenta?
– Ne, to je bila tek jedna sretna i prigodna okolnost, jer mislim da je svojevrsna prednost sa skladateljem dijeliti nešto tako važno i veliko.

* O koliko velikoj i važnoj srodnosti je to što vas veže instrument?
– Ne bih rekao da je to općevažeće pravilo, ali ono što se u ovom slučaju osjeti i što vrlo vjerojatno vrijedi za mnoge glazbenike jest da glazbenici koji sviraju isti instrument na neki način pripadaju istoj zajednici. Od rane ste dobi više okruženi osobama koje sviraju isti ili srodan instrument, pa i profesorima. Ako imate sreće i pohađate glazbenu školu koja ima simfonijski orkestar, ne ćete se tek na akademiji suočiti s drugim instrumentima, ali takve škole više su kod nas iznimka nego pravilo.

* Sad je jasnije zašto je to važno.
– To je važno, ali ne mora biti odlučujući čimbenik. Harmonika je specifična priča. U posljednje se vrijeme u svijetu potpuno etablirala kao koncertni instrument, no do nedavno to nije bilo tako i mi harmonikaši smo pomalo vukli određeni kompleks.

* Niste se valjda i Vi zato odlučili za dirigiranje?!
– Ne, iako ima i malo toga. Jako je mnogo harmonikaša, posebice onih koji pripadaju generaciji gosp. Bobića, koji su nakon harmonike ili paralelno upisali dirigiranje, kompoziciju ili klavir, ne dakako zbog nekog kompleksa, nego jer je profesionalni život ograničen time koliko je vaš instrument prisutan na sceni. Harmonika je još uvijek slabo prisutna pa u tom slučaju preostaje vam jedino sjediti doma, vježbati po cijele dane – ali za koga i za što? Ne čudi da su umjetnici bili skloni tome da prebace interes na nešto drugo.

* Što prvo dirigent čini kad dobije partituru u ruke? Posebice neizvedenu.
– U dirigentskom smislu ja sam odškolovan na tradicionalan način – tema je za neku drugu raspravu ima li to više prednosti ili nedostataka – ali se toga nastojim držati što je više moguće, a to znači da pri prvom susretu partituru odsviram na klaviru. Kod klasičnih i romantičnih partitura riječ je o glazbi koju možete prilično dobro aproksimirati na klaviru, dobiti glavne crte. Kod nove glazbe važan je stil, tehnika kojom je napisana, jer neka ne funkcionira pokušate li ju odsvirati na klaviru.

* Što dirigentu tada preostaje?
– Tada glazbi pristupite grafički, tražite ritamski osnovu ili na neki drugi način. Kod već izvođenih djela možete poslušati snimak, koji vam ne može biti oslonac, nego prva smjernica. Ova je partitura neoklasična i u globalnim crtama možete anticipirati zvuk. Pojavljuju se objektivne, tehničke poteškoće. Naime, ta je partitura pisana za brojčano velik orkestar, mnogo je udaraljki. Osijek ima dobar, ali relativno malen orkestar pa na licu mjesta moram prilagođavati dinamičke odnose.

* Prosječni slušatelji to ne će čuti?
– Naravno da ne. To je specifičnost rada na novoj glazbi, jer s jedne strane imate ideju skladatelja, a s druge realne izvedbene mogućnosti. Poznato je da su mnogi veliki skladatelji prepravljali partiture nakon praizvedbe, nisu sva kapitalna djela nastala tako da ih je skladatelj napisao i to je bilo to. Previše je tu čimbenika koji se ne daju predvidjeti ili ne baš jako točno. Lijepo je kada je skladatelj otvoren za suradnju, što Davor Bobić jest. Jedno je imati ideju, a drugo početi ju zapisivati. Tu već sâm skladatelj ima određeni problem.

* Koliko je dirigent u glazbenim premijerama važan, ne moramo isticati, no čini se da je njegova zadaća, uloga još i veća. Slušateljima je to gotovo nevidljivo, a u pitanju je „rudarski“ posao.
– Premda je to (polu)šala, prilično je točna izreka da je dirigent skladateljev odvjetnik. Dirigentska je zadaća što jasnije ostvariti skladateljevu ideju. Što je ta ideja jasnija, dirigentu je posao lakši ili barem jasnije usmjeren. Da, mnogo je tu posla i svojevrsne prilagodbe, vještine da se na mnogo mjesta radi kompromis, ali „s figom u džepu“ – negdje popustite, drugdje pokušate dobiti više.

* Ne znači li to i da pri svakoj izvedbi, s novim orkestrom – s kojim Vi to djelo niste izvodili, ni u tom sastavu – radite svojevrsnu prilagodbu?
– Ovo je stoljeće glazbeno jako čudnovat svijet, koje mnogo tjera na promišljanje. Sudeći prema koncertnim programima, dominantno se bavimo glazbom 18. i 19. stoljeća, no na temeljno jako različit način u odnosu na to kako su se njome bavili ljudi toga vremena. Odgovor na vaše pitanje, a odnosi se na djela koje se već dugo vremena izvode i s kojim su glazbenici upoznati – znači da su svaki puta u orkestru novi ljudi pa stoga i mala prilagodba uvijek postoji. Neki orkestri imaju bolju jednu sekciju, neki drugi neku drugu. Postoje
standardni odnosi snaga odnosno brojnosti orkestralnih skupina, pogotovo ako govorimo o klasičnom repertoaru. Takvi odnosi, kao i ustaljene izvođačke prakse već vam u velikoj mjeri zadaju okvir unutar kojega neku glazbu možete interpretirati. U tom je smislu teže takva djela izvoditi s dozom kreativnosti, odnosno ta je razina kreativnosti puno suptilnija. Meni je ponekad lakše raditi
noviju glazbu, orkestru nepoznatu, jer je u tom slučaju praktična potreba za jasnom dirigentskom gestom ili uputom veća. Uigraniji orkestri mogu glazbu ranijih stilskih perioda, do određene razine složenosti partiture, svirati veoma uspješno i bez dirigenta. Kod nove glazbe ili barem orkestru nepoznate glazbe situacija je nešto drugačija, pa to utječe i na odnos snaga između orkestra i dirigenta.

* Do praizvedbe su četiri dana. Što vam je još preostalo (u)činiti?
– U globalnim je crtama sve posloženo, trebamo još samo dobiti protok kroz cijelu predstavu, bez zapinjanja.

* Što gledatelji/slušatelji od glazbe mogu očekivati? Puno se o baletu priča, svi sigurno imaju neke želje, očekivanja, predodžbe.
– Ako glazbu trebamo stilski odrediti, bila bi neoklasična u širem smislu riječi. Prevedeno na jezik za širu publiku, riječ je o pitkoj glazbi, ne umara uho, može se lijepo pratiti i u snažnoj je korelaciji s događanjem na sceni.