Piše: Dragica Krog Radoš (1918. – 2015.)

Aca Gavrilović me vrlo lijepo dočekao kada sam došla u Osijek i angažirao me u kazalištu. I moram reći – dao mi je i malo kuraže. Ja sam, naime, došla u sredinu koju uopće nisam poznavala, nisam znala kolege, ni ikoga drugog, ali, hvala Bogu, sve je, ipak, dobro prošlo.

U Molnárovu komadu „Đavo“ uskočila sam u ulogu… a dobila sam ju dan prije i nisam znala ni tko sve igra, ali, srećom, partner mi je bio gospodin Aco Gavrilović. Imali smo jedan dijalog, iza kulisa muzika je strašno glasno svirala, on je to odmah primijetio i primio me ispod ruke i odveo na drugu stranu bine. I tu je on meni davao točno “u usta” riječi koje sam ja trebala govoriti. On je mene tako izvukao iz škripca da se sama nisam mogla snaći. Kasnije mi je bilo divno kad sam opet uplivala u rutinu, ali, velim, to je bio jedinstven doživljaj. I svaki je glumac mogao biti sretan ako je igrao s Gavrilovićem ili ako mu je on režirao.

Gospodin Đuka Trbuhović bio je glumac, pjevao u operetama, a i režirao je uglavnom operete. Ja sam najviše igrala u operetama, tako da mi je često bio i partner. Trbuhović je bio jako zadovoljan sa mnom, a i ja s njim. Režirao je mnogo predstava u kojima sam igrala i mnogo sam od njega naučila. Nemojte zaboraviti da sam ja iz Zagreba, gdje sam bila patentirana sobarica, najednom u Osijeku dobivala glavne uloge, a ja sam ih odigrala najbolje što sam mogla, što se vidi i po kritikama, a i kolege i publika su bili zadovoljan sa mnom.

Hinka Tomašića sam upoznala u Osijeku. On je igrao, igrao je i sa mnom, i režirao. Režirao je jako puno. Volio je sa mnom surađivati, jer ja sam učila, ja sam slušala, ja nisam imala nikakvih svojih ideja, ja sam znala da on zna više od mene. Znala sam da ga moram slušati. Kasnije, kada sam 1941. otišla u Sarajevo, jako me začudilo kad sam ga ponovno vidjela. Kako je i on došao u novu sredinu, a mene je poznavao iz Osijeka, uvijek me uzimao za svoje predstave te smo lijepo surađivali.

S Reginom Čanić upoznala sam se kad je došla u Sarajevo. Prije toga nastupala je na europskim pozornicama i bila vrlo poznata. Imala je vrlo lijep glas i mogla je, čak, vrlo lijepo pjevati u operi, a angažirali su ju samo za operetu, jer u ono vrijeme u Sarajevu nismo imali Operu. Vrlo smo lijepo surađivale. Regina je bila dobra, ambiciozna, bila je uvijek spremna, predstave je uistinu radila kako treba, ne diletantski nego profesionalno. Kao čovjek bila mi je jako draga i bile smo vrlo bliske sve do zadnjeg trenutka kada sam iz Sarajeva otišla u Zagreb.

(Iz knjige „Dragica Krog Radoš, glumica i subreta“. Priredio i uredio Branko Hećimović, ITG Zagreb, 2006.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Na fotografiji:
Dragica Krog i Ante Šoljak u predstavi „Gospodsko dijete“ Kalmana Mesarića. Redatelj: Ante Šoljak. Premijera: 22. prosinca 1940.

Hvala žiriju što je prepoznao sjajnu atmosferu koja je oko “Vesele udovice” Franza Lehara vladala od prvog dana i prvih proba, uputio je intendant Vladimir Ham, stupivši na pozornicu HNK-a u Zagrebu na večerašnjoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta preuzeti nagadu za najbolju predstavu u cjelini u kategoriji mjuzikla/operete. Publika puni gledalište od premijere, na svakoj izvedbi ove operete.
– Hvala ansamblu koji je odradio svoj zadatak maestralno, a hvala i autorskom timu, na čelu s maestrom Krešimirom Batinićem i redateljem Damirom Lončarom, Osječanima na privremenom radu u Zagrebu, koji su kod kuće odradili izvrsnu utakmicu – prezadovoljan je Ham, kojemu je ova produkcija bila prva u mandatu.
S njim je ponos dijelio i Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere.
Strah ga je bilo sjediti u prvom redu gledališta, jer je radni vijek proveo – na pozornici.
– Nemam riječi. Prva produkcija u mandatu donijela nam je ovu prekrasnu nagradu. Hvala sjajnoj ekipi – kratak je bio Vrgoč.

Sretna ‘prezenterica’ za osječki je HNK-a bila bila Lana Kos, kao i četvrta kategorija od ukupno pet nominacija.

Svemirom će se zauvijek širiti valovi nebeske glazbe i posijati život na nekoj udaljenoj planeti. Mozartova glazba, kao onaj nedokučivi okidač onoga što nazivamo životom. Maestro Muti rekao je: Arija Grofice ili Suzane iz Figarovog pira, možda je najbliže kako se možemo približiti nebesima. Volim tako misliti da je ova opera, eto, napisana upravo sada i upravo za nas u HNK-u u Osijeku“ – između ostaloga je redatelj Krešimir Dolenčić, u čijem viđenju će osječka i hrvatska publika od subote, 25. studenoga moći pogledati Mozartovu komičnu operu Figarov pir, kao prvu glazbenu premijeru 117. kazališne sezone HNK-a u Osijeku.

Vrckava i komična – riječi su kojima je intendant Vladimir Ham na današnjoj konferenciji za medije (održanoj u gledalištu) najkraće opisao ovo uprizorenje, koje iako traje dva i pol sata – proleti u trenu. Sve je puno gegova, izvrsno je pjevački odrađeno, pa je zahvalio solistima, ali i cijeloj autorskoj ekipi. Zbog prve suradnje s Dolenčićem „po narudžbi“ (nakon prijenosa Lucie di Lammermoor iz splitskog HNK-a), iznimno je sretan, jer je cijeli tim napredovao. Još u ljeto se ove godine Dolenčić (čija lutkarska Čarobna frula na sceni Zagrebačkog kazališta lutaka igra od 2006.) počeo „družiti“ s Mozartom.

Krešimir je hodajuća enciklopedija, od uvodnog predavanja o povijesti nastanka glazbe i libreta, do studioznih priprema koje prenosi na ansambl. Uloge je prilagođavao habitusu svakog solista, iz želje da na sceni sve ispadne najbolje – rekao je u uvodu Ham.

S obzirom na stvaralačko bogatstvo velikog Mozarta, ne čudi da je redatelj Dolenčić rekao kako je načinio „tek izbor“ iz tog mnoštva ideja. Subverzivan sam po sebi, Figarov pir opera je koju od praizvedbe (vrlo uspješne, s čak sedam biseva!) izvode sva kazališta diljem svijeta. Šušur ne prestaje gotovo 240 godina, na nekim je pozornicama bila i 20 puta.

Dvostruku podjelu za Mozartovu operu iznijeti domaćim, kućnim snagama, ono je čime se malo koje kazalište može podičiti. Osječki HNK-a za podjelu je trebao samo jednu gošću. Prvi, no nadamo se ne i zadnji puta, to je mlada i sjajna Josipa Gvozdanić u ulozi Susanne, koju ćemo gledati u subotnjoj premijeri. Prva joj je to velika uloga nakon diplome pa je zahvalna na prilici. Njezina je alternacija Andrea Paić.

I sam se skladatelj, kaže Dolenčić, hvalio da u završnici pjeva svih 11 solista, što mu nitko nije vjerovao da je moguće.

– Zabavljali smo se, ugodno radili i s radošću sam išao na probe. Veliko hvala Damiru Šenku, jer recitali su vrlo zahtjevni, ali hvala i čudesnoj asistentici Jani Pogrmilović. Funkcionirali smo kao mala ulica – pohvalio je redatelj ponaosob sve soliste, uz posebne čestitke Blažu Galojliću (Figaro) na golemom poslu koji je obavio.

Da mu za tjedan dana netko ponudi da opet radi Figarov pir, prihvatio bi Dolenčić:
– Dođite na predstavu, Mozartova je glazba ljekovita. Bit će vam to kao dva i pol sata wellnessa, terapije. Dirigent Filip Pavišić i ja drastično smo skratili operu, ni ne znate koliko može trajati – u šali je dodao redatelj, na što se maestro Pavišić nadovezao rekavši da bi to bilo i do osam sati.

Pavišić i Dolenčić surađivali su već na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Uvjeren da će Figarov pir dugo biti na repertoaru, Ladislav Vrgoč zahvalio je suradnicima iz Zagreba i Ljubljane, ali i kolegama iz HNK-a u Osijeku, sretan što će Osijeku i Hrvatskoj podariti lijepu predstavu. Ponosan je što će mlađi kolege imati prigodu raditi s Dolenčićem na onom u čemu je najbolji.

S osječkim HNK-om 10-ak, a s Dolenčićem i više od 50 puta surađivao je Deni Šesnić, kojemu je ovo drugi Figarov pir. Scenografiju Andreja Stražišara nadogradio je bojama, emocijama, jer se nisu bavili mjestom i vremenom događanja, nego emocijama likova. Puno je promjena svjetla, jer je redatelj ustrajao na dinamici. Da su probe bile ispunjene zabavom i smijehom, naglasio je i arhitekt i scenograf iz Ljubljane, Stražišar.

„Kućni koreograf“ Vuk Ognjenović istaknuo je da su probe protekle bez povišenih tonova, a predstava je britka, brza, baš „mozartovska“, puna energije i boja i uvjeren je da će ljudi odlaziti s predstave zadovoljni.

I Leon Košavić (Figaro) mišljenja je da bi ovakvu izvedbu zamislio i sam Mozart. Osječki je Figarov pir mlad, svjež, kakav je bio i skladatelj. Opera zahtijeva pjevanje, glumu i pokret i stoga je zahtjevna. S tim se slaže i Robert Adamček (uz Dalibora Hanzaleka u ulozi grofa Almavive), koji izvodi i jednu od najzahtjevnijih baritonskih arija.

– Treba naći balans glumačkih i pjevačkih zadataka. Krešimir Dolenčić opravdao je svoj status, jer je u svakom trenutku u ulozi redatelja, čime je podignuo interpretaciju na višu razinu – napomenuo je Adamček.

Kostimografkinja je Tea Bašić, a dirigenti Filip Pavišić i Vladimir Piskunov.

Katarina Toplek Horvat i Kristina Owais su grofica Rosina, Stefany Findrik i Gordana Kalmar paž Cherubino, Marcellina su Jasna Komendanović i Sanja Toth, Matic Zakonjšek je učitelj glazbe Don Basilio, Zvonimir Ivanović i Predrag Stojić su sudac Don Curzio, a Berislav Puškarić i Miloš Milojević liječnik Bartolo. Grogov vrtlar Antonio su Karlo Miličević i Krunoslav Tuma, a njegova kći Barbarina Ivana Medić i Iva Herman. U ulozi anđela Amora pojavljuje se djevojčica Patricija Pavišić.

Vladimir je Ham na koncu zahvalio radionicama HNK-a, koje su odradile ogroman posao. No, kako to i puno košta, zahvala uvijek ide sponzorima, ovaj puta tvrtki Nexe, ponosnom partneru i pokrovitelju HNK-a od 2005. Budućim se suradnjama nada i Tomislav Karin, u ime tvrtke Nexe.