Kao još jednu premijeru koja se s nestrpljenjem iščekuje, s iskrenim je osjećajem zadovoljstva i ponosa na sinoćnjem okruglom stolu u svečanom foajeu, intendant Vladimir Ham najavio dramu Fabijana Šovagovića Sokol ga nije volio. Kao partnera za drugu ovosezonsku i prvu dramsku premijeru 118. kazališne sezone, HNK u Osijeku ponovno je odabrao Gradsko dramsko kazalište Gavella. Osječka je premijera u petak, 8. studenoga, u 20 sati, a zagrebačka 23. studenoga.
Upravo iz ovoga zagrebačkoga kazališta dolaze izravni baštinici Šovagovićeve ostavštine, Anja Šovagović Despot i Filip Šovagović, koji su se prihvatili postavljanja očevog teksta na scenu „s genijalnim glumcima, u genijalnom gradu koji ima genijalno kazalište“, kako je istaknula Fabijanova kći sinoć.
Okrugli stol, na kojem je uz redatelja Filipa i dramaturginju Anju, sudjelovala i prof. Sonja Novak s Filozofskog fakulteta, te tumači glavnih uloga – nacionalna prvakinja Sandra Lončarić (koja tumači lik Staže) i prvak Drame HNK-a u Osijeku, Ivan Ćaćić (utjelovit će seljaka Šimu) – u opuštenom je tonu, no vrlo upućen u proces moderirao je Duško Modrinić, ravnatelj Drame (i u ovom slučaju Ciganin Šaban).
– Uvijek živimo u nekom ratnom okruženju, a pohlepa i mržnja tinjaju dok ne prerastu u požar, ratove koji donose nesreću. I prije 80-ak godina, kada se radnja drame događa, vojska je harala ovim prostorima, regrutirajući muškarce i dječake – uveo je ravnatelj Duško okupljenu publiku (među kojima je bilo studenata, glumaca, predstavnika medija i zaljubljenika u kazališnu i dramsku umjetnost) u priču koja se na scenu osječkog HNK-a vraća nakon 41 godinu (1983. režirao ju je Joško Juvančić).
Sretna što ju je brat pozvao biti dramaturginjom, Anja je Šovagović Despot iščitala brojne stranice očevih rukopisa, dnevničkih zapisa, dokumenata. Perfekcionist, radoholik, precizan – samo su neke odlike koje su joj oca resile, pravu umjetničku gromadu. U predstavu je Filip neke scene dodao, jer se odlučio postaviti predstavu prema izvornom tekstu. Prisjetila se Anja da je kao studentica 1. godine ADU-a, osim što je kasnije uskočila u predstavu u Gavelli (u režiji Božidara Violića), neke očeve tekstove prekucavala na pisaćoj mašini. U jednu mu ruku želeći pomoći, ali i iz znatiželje što to otac piše.
Svako novo čitanje, bilo da je u pitanju vremenski odmak ili drugi „čitač“, dodaju tekstu novi sloj. Iako najpoznatiji kao glumac, Fabijan je bio izvrstan i plodan pisac – istaknula je to i prof. Novak, dajući književnoteorijski pogled razgovoru. Prema njezinu mišljenju, nema prepreke da drama ima i nacionalni značaj, jer je Fabijan bio odličan pisac, a između njegove se drame i grčkih klasika, tragedija može itekako povući paralela. Nije to tekst samo o ratu, dodaje prof. Novak, nego o malom čovjeku koji pokušava preživjeti, spasiti svoju obitelj.
Sretan što mu je povjerena uloga toga maloga čovjeka, Ivan Ćaćić i sam je odrastao na selu, u vihoru rata i poznat mu je taj mentalitet. Ocijenivši tekst genijalnim, Fabijana smatra najboljim hrvatskim glumcem ikada, a osobito je ponosan što je proljetos na Festivalu glumca ovjenčan nagradom koja nosi upravo ime ovoga velikana i koju si je oduvijek priželjkivao.
Redatelj Filip naglašava element priče nastale prema istinitom događaju, iako i elemenata fikcije ne nedostaje i teško je povući jasnu liniju. Bilo bi dobro kada bi ovu inscenaciju pogledala publika koja se sjeća i predstave iz 1983. Od filmskog se predloška (koji je 1988. prema Fabijanovu scenariju režirao Branko Schmidt), drama – pa tako i predstava – uvelike razlikuje, jer su bili nužni neki dramaturški zahvati.
Gavellina predstava na repertoaru je bila sedam godina, odigrala više od 200 puta, a Anja je pogledala većinu, priznala je. Silno je željela glumiti, a iako joj otac nije dopuštao, ipak je Rezu odigrala 50-ak puta. Sjeća se polemičnoga redatelja Violića i brojnih konstruktivnih „sukoba“ s Fabijanom.
Zabluda je, kaže Anja Šovagović Despot, da je ovo patrijarhalan tekst. Radnja se događa 1943., a središnje su figure četiri snažne žene – Tonka, Reza, Staža i baka. Svojim viđenjem tu je tezu potkrijepila i Sandra Lončarić.
– Vremena se NE mijenjaju, odnosi i problemi uvijek su isti, mijenjaju se tek kostimi i scenografija – komentirao je Modrinić, a na njega se nadovezao Filip, rekavši kako je „mali čovjek“ oduvijek težio imati autonomno mišljenje o zbivanjima oko sebe, pa i danas svi imamo javno, politički korektno mišljenje, a ono svoje „šapćemo“.
Progovoriti o grijesima, kroz tekst, zahtijeva hrabrost – napomenula je prof. Sonja Novak, germanistica, misleći pritom i na hrvatsku, ali i njemačku književnost, u kojoj se sve češće progovara o osjećaju zajedničke krivice.
Ovom je dramom Fabijan Šovagović prvi u književnosti spomenuo križni put (stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. V. 1945. – izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.) pa je zagrebačku premijeru 1982. morao doći pogledati i odobriti Stipe Šuvar, kontroverzni komunistički političar. I odobrio ju je, istaknula je Anja.
– Ovo je vrijedna, autohtona drama. Hvala osječkom HNK-u što je ovu dramu stavila na repertoar u pravo vrijeme – zaključila je ponosno Anja.
Piše: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Drama Fabijana Šovagovića – “Sokol ga nije volio”, jedno od najvažnijih djela hrvatske dramske književnosti, koje je 1988. doživjelo i ekranizaciju u režiji Branka Schmidta, prva je dramska premijera 118. kazališne sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Tim povodom i na tu temu organiziramo okrugli stol 30. listopada u 17,00 sati u svečanom foyeru HNK u Osijeku.
Na okruglom će stolu sudjelovati kazališni i književni znalci, redatelj i glumci koji su radili na interpretaciji ovog djela:
redatelj i glumac Filip Šovagović
dramaturginja i glumica Anja Šovagović Despot
ravnatelj Drame HNK-a u Osijeku i glumac Duško Modrinić
nacionalna dramska prvakinja Sandra Lončarić
prvak Drame HNK-a u Osijeku Ivan Ćaćić
izv. prof. dr. sc. Sonja Novak, Filozofski fakultet u Osijeku
Razgovarat će se o temama koje Šovagovićeva drama obrađuje, njegovu pristupu portretiranju društvenih promjena i odnosa unutar obitelji, kao i o važnosti ove drame u kontekstu suvremenoga kazališta.
Ovo je jedinstvena prilika za razmjenu mišljenja i stavova te dublje razumijevanje drame koja se bavi ratnim traumama i sudbinom maloga čovjeka u vihoru povijesnih događaja i važan je dio hrvatske dramske literature.
“Sokol ga nije volio” nakon više od 40 godina vraća se na scenu osječkoga HNK-a, kao koprodukcija s GDK-om Gavella.
Premijera predstave Sokol ga nije volio je 8. studenoga 2024.
Fakultet umetnosti Univerziteta u Nišu organizirao je prvo Internacionalno takmičenje solo pevača “Belcanto”, koje je okupilo brojne pjevače iz regije. Među brojnim je natjecateljima bila i 28-godišnja Šibenčanka Andrea Paić, sopranistica, zboristica epizodistica HNK-a u Osijeku, iza koje su već i srednje (Valencienne, Giannetta, Genovieffa i Infermiera), ali i velike uloge (Susanna, Marženka). U Osijek se vratila s osvojenom prvom nagradom u kategoriji Opera, ali i titulom laureatkinje cjelokupnog natjecanja!
* Koji je osnovni poticaj, motiv za mladu pjevačicu ili pjevačicu bilo koje dobi za ovakve izazove?
– Moram naglasiti da je ovo natjecanje, iako tek u prvoj godini, na vrlo visokoj razini, od organizacijski i marketinški, do onih meni važnijih, ljudskih vrijednosti, a to su gostoprimstvo, susretljivost i ljubaznost, što je zbilja atmosferu učinilo ugodnom i
lijepom. I sve to zahvaljujući divnim organizatorima na čelu s Katarinom Simonović Ivanković, profesoricom na odsjeku za solo pjevanje. Preporučujem ovo natjecanje svim kolegama do 32 godine. Ja sam se prijavila da bih nakon male stanke od natjecanja i audicija ponovno ispitala sebe i svoje umjetničke sposobnosti u stresnoj situaciji poput ove. Zbog osobnog rasta, ali naravno i iskustva stečenog radom u kazalištu pomislila sam da je ovo vrlo dobar trenutak za otići pred žiri i pokazati sada već i zrelost u glasu i interpretaciji.
* Nezaobilazno je pitanje o konkurenciji. Je li vam to uopće bitno, razmišljate li o tom prije prijavljivanja, tijekom nastupa?
– Ukupno je bilo 62 kandidata u 12 kategorija. U mojoj kategoriji bilo je troje natjecatelja. O konkurenciji nisam razmišljala, niti se time inače opterećujem, najvažnije mi je sebe prikazati u najboljem svjetlu. Ipak, bilo je potrebno na zavidnoj tehničkoj i interpretacijskoj razini otpjevati program, u ovom slučaju četiri operne arije da bih osvojila titulu Laureata cjelokupnoga natjecanja.
* Koliko su ovakvi događaji stvarno korisni? Kako je to “mjerljivo”?
– Događaji poput natjecanja, audicija itd. su korisni jer ipak donekle daju realnu sliku o izvođaču. Ono što donosi nagrade/uloge je taj wow efekt (emocija, atmosfera) koju izvođač treba prenijeti na publiku i žiri. Ovoga sam puta bila vrlo nadahnuta i zaista uspjela privući pozornost na sebe i glazbu koju izvodim. U žiriju su bili umjetnici s mnogo godina iskustva na sceni, koncertnog izvođenja, usto i profesori na akademijama koji itekako znaju kako nešto treba zvučati i prema tim kriterijima i ocjenjuju.
* U zboru HNK-a ste i iza vas su i brojne uloge. Jeste li zadovoljni u kojem smjeru se vaša glazbena karijera razvija?
– Vrlo sam zadovoljna. Svi znamo da je svaki uspjeh tek vrh sante leda, ispod čega je ispod veliki trud i rad, ulaganje u znanje, odricanje, rast u svakom smislu i predanost i ljubav prema ovom ili bilo kojem drugom poslu. Vrlo sam zahvalna što radim u kazalištu i što mogu puno toga naučiti od svih starijih kolega i solista i zborista. Ovaj uspjeh želim podijeliti s našim solistom i vokalnim mentorom Slobodanom Cvetičaninom, koji mi je pomogao pripremiti se za natjecanje i velika je podrška ne samo meni, nego i svim drugim mladim kolegama te nesebično s nama dijeli svoje znanje i iskustvo.
* Gdje se Andrea vidi za pet ili deset godina? O kojim ulogama sanja? Projektima?
– Vidim se kako još uvijek vježbam, radim na sebi i rastem, a uloge, koncerte prepuštam sudbini i prilikama koje će mi se nadam se i dalje otvarati. Kao i svaki sopran maštam o Traviati, Liu (Turandot), Mimi (La Boheme), Leonori (Moć sudbine)…
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
NAŠI “MARATONCI” OSVAJAJU PUBLIKU
– Ne mogu reći da sam znala da će naši “Maratonci” biti ovoliki hit i da će u ovako kratkom periodu biti odigrani toliko puta. Ono što jesam znala je da će rad s ovom ekipom na tom zaista kultnom tekstu, biti pravo uživanje. A kad radite s pravim ljudima pravu stvar u pravom trenutku, to mora biti – dobitna kombinacija – uz osmijeh zadovoljstva komentirala nam je redateljica Olja Đorđević dvije nagrade na Internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikta BiH.
Za ulogu Aksentija Topalovića u kategoriji Najbolje muške uloge / mladi glumac – stručni je žiri nagradio našeg Antonija Jakupčevića:
“(…) Žanr unutar kojeg se kreće mladi glumac, gradeći svoju rolu, iznimno je zahtjevan. Igrati grotesku, crnohumornu persiflažu, a ne zagaziti u pretjerivanje – nije nimalo lak zadatak. Mladi Antonio Jakupčević igra precizno, u svakom je prizoru prisutan, „živi“ na pozornici i onda kada nema teksta, kada su reflektori usmjereni na nekog drugog. Antonio Jakupčević odigrao je ulogu starca koji ima niz problema, pa tako i pomagala a da bi mogao funkcionirati (štapovi, „gebis“, i slično), no sve to radi s lakoćom, precizno gradeći ulogu koju igra.
Smijeh koji izaziva plemenite je naravi: i unutar žanra koji nije otvoren empatiji, on gradi lice o kojem mislimo i nekoliko dana nakon odgledane izvedbe. Tankoćutnost, duhovitost, studioznost, zaigranost – samo su neke od karakteristika kojima je obdaren ovaj vrsni mladi glumac.”
Druga je nagrada stigla u ruke kostimografkinje Dubravke Skvrce, a dijeli ju i s djelatnicama naše maskersko-vlasuljarske radionice, koje su zaslužne za izvrsne kreacije maski, vlasulja i frizura:
“Svijet kostima Dubravke Skvrce, baš kao i maska koja im pripada, sagradila je jedan poseban kozmos. Kostimi su istodobno ujednačeni, svi pripadaju jednoj odabranoj stripovskoj estetici, a opet je svaki od njih obogaćen nekom specifičnošću. Upravo zahvaljujući tomu, kostimi i maska odredili su i karakteristike lica. Dubravka Skvrce svojim uratkom snažno označava – s jedne strane – svijet Topalovića, koje oblači i maskira snažnim potezima, a – s druge strani – gradi svijet koji onih „gostujućih“ u svijetu Topalovića. To su, između ostalih, kostimi ženskih likova, što ih kostimografkinja boji suptilnijim tonovima. (…) Primjerice, začudan je potez napravila gradeći od graciozne pojave glumice Ivane Soldo Čabraja, lik Olje – žene široke i stamene. Dubravka je Skvrce pokazala kako kostimografkinja može biti ujedno i kiparica.”
Bravo! 👏👏👏
Obrazloženje žirija u cijelosti pročitajte na poveznici:
Obrazloženje žirija o izboru najboljih i dodjeli nagrada na ovogodišnjim Susretima
Magistra glazbene pedagogije, 26-godišnja Anđela Ćaćić već tijekom studiranja na Akademiji za kulturu i umjetnost u rodnom Osijeku sudjeluje u raznim opernim i dramskim projektima, a prvo joj je iskustvo u HNK-u Osijek opera Carmen 2018. i to u zboru. Uslijedili su Samson i Dalila 2021., Ljubavni napitak 2022. U prošlogodišnjoj uspješnici Vesela udovica 2023. debitirala je u dvostrukoj ulozi: i kao članica zbora i asistentica režije (prvi put). Zboristica je bila i u Figarovu piru 2023. Opera koja je završila 117. sezonu HNK-a u Osijeku, Prodana nevjesta i prva ovosezonska Plašt/Sestra Angelica – samo su potvrdile njezinu poziciju u kazalištu. Iza nje je i uloga voditeljice crkvenoga zbora u župi sv. Mihaela Arkanđela u Tvrđi.
* U HNK-u u Osijeku članica ste zbora, tako vas publika poznaje. No, manje je poznato da ste i asistentica redatelja opere. Kako je došlo do toga da počnete asistirati?
– Uvijek sam htjela raditi u kazalištu i baviti se glazbom tako, ali me i zanimalo više od pjevanja u zboru. Tijekom studija sam izabrala nekoliko kolegija s odsjeka za glumu baš zato što me zanimalo kazalište u širem smislu, kako što funkcionira tijekom procesa. Nakon što sam počela sudjelovati u nekim projektima u kazalištu, pružila mi se prilika za asistenciju, prihvatila sam ju i tako počinje ova priča.
* Koje su vaše glavne odgovornosti kao asistentice?
– Odgovornosti su prije svega organizacija rasporeda proba, organizacija komunikacije između različitih odjela kazališta te njihovo spajanje. Praćenje same probe kako bi kasnije mogla najbolje moguće održati viziju redatelja na probama koje će biti nakon premijere. U organizaciji ne sudjeluje samo asistent režije nego i cijeli autorski tim kao i svi koji sudjeluju u samom projektu: redatelj, koreograf, scenograf, kostimograf te cijeli njihovi timovi, inspicijent, šaptač, korepetitori, dirigenti, solisti, cijeli zbor.
* Kako izgleda proces rada na jednoj opernoj predstavi, od prve probe do premijere?
– Na prvoj probi su uglavnom prisutni svi koji sudjeluju u projektu, redatelj i autorski tim objašnjavaju kako će što izgledati, viziju redatelja, kostime i scenografiju. Raspored ovisi o tom kako probe napreduju. Prvi se dio ne odvija na sceni, scenografija je markirana, kao i rekvizita kojom se služimo na probama. Kostimi i scenografija se često provjeravaju tijekom procesa. Pravu scenografiju dobivamo nakon prve tehničke probe pa se probe nastavljaju na sceni. Nakon toga dobivamo i završene kostime u kojima možemo odraditi probe. Drukčije je kretati se u pravom kostimu. Kad je režijski većina toga postavljeno, potrebno je spojiti soliste i zbor s orkestrom, najprije sitz proba pa slijede orkestralno-režijske probe. Uz to dolazi i rasvjeta koja zahtijeva puno truda i vremena, a gledatelji vjerojatno nisu ni svjesni koliko je potrebna i koliko mijenja cijeli ugođaj predstave. Na posljednjim orkestralno-režijskim probama se dorađuju detalji, fotografira se za knjižicu, generalne su probe pa premijera.
* Kako se opera kao umjetnička forma razvija danas?
– Zbog velike količine lako dostupnoga medijskoga sadržaja ljudi su manje zainteresirani za kazališnu umjetnost koja zahtijeva ulaganje više vremena i truda. Jedan od razloga mislim da je i krivi pristup operi, jer su ljudi naviknuli na drukčije glazbene forme te opera im nije pristupačna kao neke druge glazbene vrste. Mislim da opera ima veliki potencijal, ali se mora poraditi na pristupačnosti sadržaja i motivaciji da ljudi svojevoljno istražuju operu i sve njene aspekte, kao što su pjevanje, gluma, ples, scenografija, kostimi, itd…
* Postoji li neka operna predstava ili skladatelj koji vam je posebno inspirativan i zašto?
– Opera kao glazbena vrsta je prošla razna povijesna razdoblja i svako je donijelo nešto jedinstveno. Mislim da se svatko može pronaći u nečemu i izabrati nešto za sebe u operi: od priča, koje sežu od povijesnih događanja, legenda i mitova, do radnje koja muči običnoga čovjeka. Teško je izdvojiti jednog skladatelja, jer je svaki poseban i neophodan za razvoj opere. Osobno mi je vjerojatno najdraže razdoblje romantizma kojemu pripadaju Giuseppe Verdi i Giacomo Puccini, a ako bih morala izdvojiti neke skladatelje, to bi bili Richard Strauss te Philip Glass.
* Kako se nosite s pritiskom i odgovornošću tijekom opernih produkcija?
– Prije svega, moram spomenuti da asistent režije nije jedini koji se nosi s pritiskom i odgovornošću tijekom opernih produkcija. Imam sreće što imam podršku obitelji i prijatelja koji razumiju kakav je ovo posao i uz to me svaki puta prati odličan autorski tim, redatelji, dirigenti, koreografi, kostimografi, scenografi uz koje se lakše nositi sa svim. Naša inspicijentica Irena (Budak, nap. a.) i šaptačica Ivana (Klaić, nap. a.) su uz mene na svim probama i bez njih ne bi bilo moguće odraditi projekt. Također, nisam samo ja asistentica na svim projektima te imam sreće da radim uz kolegicu Janu koja jedina točno razumije kakav je to posao i koliko vremena i truda zahtijeva cijeli projekt, te je tu u slučaju da zatrebam bilo kakvu pomoć. Cijela tehnika koja je dostupna kada god nama nešto zatreba, rekvizita, kostimi, frizure… Svi solisti i cijeli zbor i orkestar koji su uvijek predani i spremni za rad od početka do kraja. Svi zajedno sudjelujemo na projektima i gradimo ono što ljudi dođu na nekoliko sati gledati, slušati, ne znajući koliko vremena i truda to zahtijeva i koliko ljudi sudjeluje u cijelom projektu.
* Uz sve to, profesorica ste u srednjoj školi. Koji su izazovi u kombiniranju posla u kazalištu i obveza kao profesorice?
– Poslovi su poprilično različiti te je jedini i najveći izazov zapravo sam raspored.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku