Praizvedba teksta jednoga od najizvođenijih suvremenih hrvatskih dramatičara, Mate Matišića – Kolumne zaboravljene djece, u HNK-u u Osijeku, u petak, 17. travnja, u 20 sati, ujedno označava i redateljski debi Enesa Vejzovića pred osječkom publikom. S ansamblom osječkoga HNK-a već je surađivao 2020. na Čehovljevu Višnjiku, izvedenom u sklopu Osječkog ljeta kulture.

Uoči večerašnje premijere razgovarali smo s njim o radu na praizvedbi, odnosu prema Matišićevu tekstu i procesu rada s glumcima, kao i o tom gdje danas vidi granice kazališta:  između provokacije, istine i potrebe publike da bude uzdrmana.

* Koliko činjenica da je riječ o praizvedbi utječe na odgovornost redatelja i mijenja vaš pristup u radu?
– Velika je čast i zadovoljstvo režirati praizvedbu Kolumni zaboravljene djece. Ponajprije, to je zasluga Duška Modrinića, ravnatelja Drame HNK-a u Osijeku. Prepoznao je važnost ovoga teksta, a s duge strane, bio je hrabar i meni povjerio redateljsku ulogu.

* Tekst je vrlo oštra kritika društva i njegovih devijacija. Što je vas osobno najviše „pogodilo“?
– Najviše me se dojmila Matina vještina, jednostavnost i neposrednost u oblikovanju dramskih slika. Njegove brutalno izravne dijaloge glumci su oživotvorili u predivno, ali i zastrašujuće scensko tkanje.

* Tekst je dio širega Matišićeva dramskoga univerzuma. Koliko ste uzimali u obzir kontekst?
– Predstavu smo radili tako da  ju može gledati svaki redoviti kazališni gledatelj, ali i netko tko nikada nije bio u kazalištu. Nije potrebno prethodno poznavanje lika i djela Mate Matišića da bi se razumjela radnja, karakteri i smisao Kolumni… Predstavu smo radili kao samostalno, autonomno djelo.

* Kako biste predstavu odredili žanrovski: kao socijalnu dramu, psihološki triler, nešto između?
– Žanrovska odrednica Kolumni… je nestalna i nepredvidiva. U jednom trenutku gledamo obiteljsku dramu, u drugom crnu komediju, u trećem gotički horor… Socijalna kritika važan je, ali ne i presudan čimbenik ove predstave. Duhovni  aspekt ovoga teksta smatram njegovom najvećom snagom. Progovaranje o sućuti na tako zanimljiv i originalan način rijetko susrećemo u dramskoj književnosti uopće.

* Koliko ste u radu s glumcima inzistirali na realizmu, a koliko na stilizaciji? Postoji li jasna granica ili ste ju namjerno blurali?
– Mislim da je realizam veliki neprijatelj kazališne umjetnosti. Odlazak u kazalište treba biti odlazak u jedan drukčiji, zanimljiviji, suparnički svijet. Svijet koji je „istinskiji“ od naše svakodnevne realnosti, a istodobno toliko nemoguć. U predstavi se poigravamo raznim glumačkim tehnikama i interpretativnim sredstvima. U našoj predstavi granica između zbilje i mašte nije zamagljena, ona ne postoji, srušena je.

* Jeste li kod moralno kompromitiranih likova/monstruma tražili empatiju ili ih ostavljate „hladnima“?
– Osnovna dramaturška linija Matišićeve drame Kolumne zaboravljene djece zapravo je konstrukt klasične grčke tragedije. Iz toga proizlazi da lica nisu crno-bijelo obojena. Kao u svakoj grčkoj tragediji, sva su lica u pravu, sva su zaslijepljena vlastitom tragikom i time unaprijed osuđena na bolnu preobrazbu.

* Mijenja li način komuniciranja s glumcima na probama činjenica da ste i sami glumac?
– Tijekom karijere imao sam priliku upoznati različite redateljske pristupe glumačkom biću. Neki su grubi, neki intelektualni, neki despotski, neki nesigurni… S glumcima sam radio onako kako bih želio da redatelji rade sa mnom: jednostavno, konkretno, direktno. Važna je međusobna suradnja, razmjena ideja, poštovanje osobnosti.

* Je li ovo najnelagodnija predstava u kojoj ste sudjelovali?
– Kolumne… su svakako uznemirujuća, tjeskobna predstava, ali s druge strane zabavna, napeta i rekao bih katarzična.

* Gdje ste povukli granicu između istine i kazališne provokacije?
– Jasno nam je da ljudi ne žele čuti istinu, već samo potvrdu da je ono u što vjeruju – istina. Pitanje istine vječno je i nerješivo. Kolumne… su same po sebi kazališno provokativne, zato sam u suradnji s autorskim timom i ansamblom pokušao uprostoriti, otjelotvoriti upravo tu drskost. Bespoštedna kritika društva, ali i kopanje po vlastitoj duši prava je snaga ovog teksta.

* Ima li u ovoj predstavi nade ili je potpuno mračna? Postoji li scena za koju ste se pitali je li „previše“?
– Predstava je, dakako, estetski  mračna, ali i poziva gledatelja na osvještavanje vlastite sućuti. Biti svjestan tuđe boli, patnje i pomoći drugomu, zaštiti slabijega… To je ono što nas čini ljudima, a o tom govori ova predstava. Zatupljivanje publike banalnim, bezopasnim, neškodljivim predstavama – to je mračno.

* Što vam je najvažnije (u ovoj i bilo kojoj drugoj predstavi): da publika reagira, prepozna se ili preispita vlastite stavove? Može li kazalište danas uopće šokirati publiku? Može li išta promijeniti ili samo potvrđuje ono što već znamo?
– Pravo kazalište uznemiruje spokojne, a smiruje uznemirene. Mislim da će ova predstava izazivati različite reakcije i potpuno sam spreman na to. Važno je da te predstava na bilo koji način dirne, potakne na razmišljanje, izazove na raspravu. Kazalište koje nije srčano i hrabro, nije kazalište. Vidimo se 17. travnja u HNK-u u Osijeku. Sve vas srdačno pozdravljam.

Razgovarala: Narcisa Vekić

S obzirom na to da raspolaže ansamblom koji – sukladno svojoj snazi, brojnosti, mladosti i svježini – može apsolutno iznijeti bilo koji komad, kao treći je dramski naslov 119. kazališne sezone HNK-a u Osijeku hrabro odabrao moćan, intrigantan i provokativan tekst Mate Matišića Kolumne zaboravljene djece. I ne samo to, bit će to još jedna hrvatska (ovaj puta i svjetska) praizvedba teksta, na čemu se temelji dramski dio ove sezone – ponosno je na netom održanoj konferenciji za medije naglasio intendant Vladimir Ham.

(Podsjetimo, prva je premijera i praizvedba bila prema tekstu Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav, nakon kojega je slijedio rukopis britanske autorice Beth Steel Dok zvijezde ne padnu.)

Jedinu je dvojbu oko postavljanja ovog teksta, u razgovoru s ravnateljem Drame Duškom Modrinićem (koji u ovoj podjeli tumači glavni lik Mate), intendant Ham imao zbog teme kojom se bavi. No, neosporna kvaliteta tekstova Mate Matišića (od kojih su neki i na našoj sceni izvedeni), bili su dovoljno snažan argument koji je prevagnuo. Sretan i ponosan je i intendant što je projekt dovršen i premijera u petak, 17. travnja, u 20 sati, ali i zbog činjenice da ovim tekstom nacionalna prvakinja Sandra Lončarić obilježava 30 godina umjetničkoga rada i što je sve te godine vjerna osječkom HNK-u.
Ravnatelj Modrinić poimence je predstavio autorski tim i ansambl, posebno zahvalivši Enesu Vejzoviću što je prihvatio suradnju, a zahvaljujući kojemu su probe tekle lako i kreativno – jednoglasan je ansambl.

Povjeriti mu projekt odlučio je Duško Modrinić nakon što je odgledao dvije predstave u Vejzovićevoj režiji. Usto, s Enesom su osječki kazalištarci surađivali i na Čehovljevu Višnjiku izvedenom na OLJK-u 2020.

Duboko i iskreno zahvalan HNK-u na ukazanom povjerenju je redatelj Enes, od svega izdvojivši posebno dragocjen ansambl. Za osječki je teatar posebno vezan, obiteljski, jer je njegov otac Fadil prije rata radio scenografiju za Mozartovu Otmicu iz Saraja (u režiji Tomislava Durbešića). Rad njegova oca izgorio je u ratu pa je Enes ovu režiju i predstavu posvetio ocu, sa željom da nijednom kazalištu više nikada scenografija ne strada zbog rata.

Pljeskom su okupljeni predstavnici medija i glumci nagradili njegove riječi.
Divljenjem i čestitkama svi su nagradili Sandru Lončarić, kojoj ova premijera znači i više, jer je upravo ulogom Zlate u komadu Mate Matišića – Bljesak zlatnog zuba – započela svoju profesionalnu karijeru. Usto, Matišić je jedan od njezinih omiljenih domaćih dramskih pisaca. Uzevši sve to u obzir, kao i činjenicu da je Enes Vejzović i sam glumac, rezultat višemjesečnog rada svih uključenih, više je nego lijep – smatra Sandra. Ono što se riječima ne da opisati – osjeti se, ne dvoji. Patetika je ono što su svakako htjeli izbjeći, uvjerena je i da su uspjeli, a uz precizno redateljevo vođenje – fluidno su i lako prolazili proces ovog vrlo teškog i gustog teksta.

Lijepa i izazovna bila je ovo prilika i za oblikovateljicu rasvjete Anđelu Kusić, jer su nastojali minimalnim sredstvima postići maksimalnu dramatičnost. Igrali su se dimom, sjenom, kontrastima, ne bi li razdvojili dva svijeta, dvije slike – one stvarnosne i one snovite, koja se zbiva u glavi glavnog lika.

Marita Ćopo, autorica kostimografije i s redateljem supotpisnica scenografije kratko se obratila i to izričito pohvalivši krojačnicu, stolariju i bravariju na odrađenom poslu i angažmanu, kao i slikara Leona Landeku, koji je sve njezine (s)likovne zamisli realizirao.

Za kraj, trebalo je samo pozvati gledatelje da već od petka rezerviraju datum i ulaznice za zadnju dramsku premijeru ove sezone.

Piše: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Tri desetljeća na sceni Sandre Lončarić znače mnogo više od trajanja u vremenu i prostoru, jer je riječ o jednoj od najprepoznatljivijih i najnagrađivanijih kazališnih glumica u Hrvatskoj, čija je karijera obilježena statusom nacionalne dramske prvakinje i desetcima upečatljivih uloga u HNK-u u Osijeku, kojemu je vjerna još od 1996. Kazališne, filmske i televizijske uloge – od klasika poput Tolstojeve Ane Karenjine ili Krležine Bobočke, do suvremenih serija poput Novina – potvrda su njezine glumačke širine i dugogodišnje prepoznatljivosti.
Upravo u Osijeku, gradu koji opisuje kao prostor pripadanja i umjetničkoga rasta, izgradila je karijeru koja je nadrasla lokalne okvire, ali mu nikada nije okrenula leđa.
Povod ovom razgovoru je obljetnica, ali i nova premijera – Kolumne zaboravljene djece, koja će 17. travnja otvoriti prostor za teška, društveno osjetljiva pitanja. Kako Sandra kaže, kazalište je za nju od početka bilo više od profesije – mjesto preživljavanja, smisla i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe.

* Tolike godine na sceni znače i različite kazališne faze – od ratnih i poratnih godina, preko tranzicije, do današnje produkcijske realnosti. Traži li se danas od glumaca nešto bitno drukčije nego kad ste Vi počinjali?

– Trideset godina na sceni za mene nisu samo godine rada, nego godine preživljavanja, rasta, smijeha, tuge, druženja, zabave i stalnoga ponovnoga pronalaženja sebe. Kad sam počinjala, kazalište je bilo utočište. U ratnim i poratnim godinama nismo imali gotovo ništa, ali smo imali nevjerojatnu potrebu za smislom, za zajedništvom, za pričom. I publika i mi – svi smo tražili isto: da nas nešto podsjeti da smo živi.
Danas je sve drukčije – produkcijski uvjeti su bolji, više je mogućnosti, ali i puno više buke. Od glumca se danas, čini mi se, traži da bude sve: i umjetnik i producent i PR i sadržaj za društvene mreže. Nekad si mogao biti “samo” glumac, danas to gotovo da više nije dovoljno. No ono što se nije promijenilo – i nadam se da nikada i neće – jest da publika i dalje prepoznaje kada si stvaran, kada si ogoljen, kada daješ sebe bez zadrške. I zapravo, usprkos svim promjenama, to je jedina konstanta ovoga posla.

* Koliko je svjesna bila odluka ostati u Osijeku i trajati, a koliko splet okolnosti – i kako na tu „lokalnost“ gledate danas, u kontekstu cjelokupne karijere?

– Iskreno, u početku to nije bila velika, strateška odluka. Bila je to kombinacija okolnosti, vremena u kojem smo živjeli i jedne duboke, gotovo instinktivne potrebe da ostanem tamo gdje osjećam da pripadam. Osijek tada nije bio samo grad – bio je prostor otpora, nježnosti i upornosti. Kazalište je u tom kontekstu imalo posebnu težinu. S vremenom je ta “okolnost” postala svjesna odluka. Bilo je lakše u Osijeku odgajati dijete, radili smo lijepe i bitne predstave i nisam imala potrebu odlaziti.

* Obljetnica se poklopila s premijerom vrlo zahtjevnog komada. Je li vam ova faza karijere donijela više slobode u izboru i interpretaciji uloga – ili možda veću odgovornost prema publici i temi?

– Zapravo, rekla bih da mi je ova faza donijela oboje – i veću slobodu i veću odgovornost. Slobodu da biram teme koje me istinski dotiču, koje me uznemiruju i koje osjećam da moram ispričati. Više nemam potrebu dokazivati se kroz formu, nego kroz istinu. A ova predstava… ona nije laka. Ni za igrati, ni za gledati. Lik koji igram je na prvi pogled možda grub, čak i manipulativan – novinarka koja ucjenjuje. Ali ispod toga je duboka rana, trauma koja nikada nije dobila glas. I upravo tu dolazi ta odgovornost.
Danas puno jasnije osjećam koliko kazalište može biti prostor suočavanja. Ne samo za publiku, nego i za nas na sceni. Kada se bavite temama poput zlostavljanja, moći, šutnje – nema mjesta površnosti. Moraš biti jako precizan, jako iskren i jako oprezan. Ne eksploatirati bol, nego ju razumjeti.

* Drama otvara teške teme manipulacije, posvajanja i sudbine napuštene djece. Što ste svjesno „zadržali“, a što odbacili od lika?
– Ova uloga me pogodila dublje nego mnoge prije. Ne samo kao glumicu, nego i kao osobu. U mojoj obitelji postoji iskustvo posvajanja i odrastanja uz složene, teške odnose, i to je nešto što ne možeš “odglumiti” – to nosiš u tijelu, u intuiciji, u načinu na koji slušaš tišinu između riječi.
Ono što sam svjesno zadržala od lika jest ta vanjska tvrdoća, manipulacija, pa i nemilosrdnost – to su njezini mehanizmi preživljavanja. Nju ne zanima moralna slika o sebi, nego kako preživjeti s onim što nosi. Ali ono što sam odbacila jest svaka vrsta površne osude. Nisam htjela igrati “negativku”. Ispod svega toga postoji dijete koje nikada nije dobilo zaštitu, koje je iznevjereno tamo gdje je trebalo biti najsigurnije. I meni je bilo važno da publika osjeti tu pukotinu, tu tišinu iz koje sve dolazi.

* Predstave o ovako osjetljivim temama izazivaju snažne reakcije publike. Traži li ova tišinu ili neku drugu reakciju i koliko vam je to važno dok ste na sceni?
– Ne očekujem od publike određenu reakciju u smislu forme – nije mi važno hoće li to biti tišina, suze ili nelagoda. Ali mi je jako važno da reakcija bude istinska i da ih predstava potakne na razmišljanje. I ako publika izađe s pitanjima, s nelagodom, s potrebom da o tom razgovara – onda ova predstava živi i dalje, izvan scene. A to je, zapravo, najvažnije.

* Je li bilo prostora za intuiciju i improvizaciju ili je naglasak bio na analizi i kontroli?
– Kod ovakvoga teksta i teme analiza je bila nužna – gotovo kao neka vrsta sigurnosne mreže. Moraš znati gdje si, kroz što lik prolazi, koje su joj granice, jer bez toga vrlo lako sklizneš ili u patetiku ili u pretjerivanje. Ova uloga posebno traži taj balans. Ako ju igraš samo kroz kontrolu, postane hladna i zatvorena. Ako ideš samo kroz emociju, raspadne se. Negdje između toga događa se istina – u trenutku kada znaš što radiš, ali si spreman izgubiti kontrolu. Enes je došao sjajno pripremljen i proces je tekao nekako glatko.

* Može li kazalište danas mijenjati percepciju publike o bilo kojim temama?
– Ne znam može li kazalište danas “mijenjati” ljude u nekom direktnom, brzom smislu. Mislim da to od njega više ni ne treba očekivati tako. Ali ono što sigurno može – jest otvoriti pukotinu. Kazalište može postaviti pitanje tamo gdje smo navikli na šutnju. Može nas natjerati da pogledamo nešto što bismo radije zaobišli. I ponekad je to dovoljno – da se u nekomu pokrene misao, nelagoda, preispitivanje.

* Nakon tri desetljeća na sceni, što vas još uvijek pokreće i uzbuđuje u glumačkom poslu?
– Pokreće me još uvijek ista stvar kao i na početku – potreba da razumijem čovjeka, da kreiram i da se igram. Samo što danas toj potrebi pristupam mirnije, dublje, bez potrebe da se dokazujem. I dalje me uzbuđuje susret s publikom. Taj nevidljivi prostor između nas u kojem se nešto razmijeni, a ne može se do kraja objasniti. Zbog toga ovaj posao nikad ne postaje rutina – jer je svaki put drukčiji, svaki put živ.

Razgovarala: Narcisa Vekić

“Bez kazališta se ne može…” rekao je u svom Galebu Anton Pavlović Čehov. Bila je to na početku 20. stoljeća poruka nade, optimizma, ali izrečena već tada ne bez izvjesne ironije. Današnje vrijeme, nažalost, pokazuje da se bez kazališta itekako može, jedini je problem što bez kazališta svijet vrlo izvjesno i vrlo brzo tone u mrak neobrazovanosti, nepismenosti, brutalnosti i isključivosti, čemu smo svakodnevno svjedoci.

Mi koji smo večeras tu, u kazalištu, u živom ljudskom susretu s vama, cijenjena publiko, borimo se da kazalište opstane i na toj podršci neizmjerno vam zahvaljujemo.

Svjesni smo nemogućnosti da kazalište iz ovih stopa promijeni svijet, ali smo isto tako svjesni ogromne moći kazališta, koje može snagom glumačke riječi, ideja, metafora i slika pokrenuti velike stvari kao što je to činilo u svojoj bogatoj povijesti. Takozvane političke elite, koje nas često doživljavaju kao usputnu igru, skup ukras kulture i uglavnom suvišan trošak, mogu s naših scena čuti ozbiljna upozorenja o svijetu u kojem zajedno živimo.

“All the world’s a stage“, uskliknuo je Shakespeare i tako svijetu pokazao njegovo razbijeno ogledalo. Svaki Richard III metaforička je osuda vladavine psihopata i sociopata kakvi su danas uzurpirali vrhovne kancelarije i guraju svijet u propast; svaki Julije Cezar, Aretej i Životinjska farma priča je o lošem braku okrutne tiranije i lažne demokracije. Kazalište već nekoliko stoljeća putem Molièreova Tartuffea govori o besramnim lažima kraj zdravih očiju, o manipulacijama, o apsurdnom kršenju svih uspostavljenih pravila, te na kraju o ciničnoj ponudi spasa putem političkog deusa ex machina.

Dajemo obećanje večeras sebi i pred vama, nikada se nećemo odreći predivne moći kazališta, tih emocija, strasti, ironije i smijeha kojima svaku večer, u zajedničkoj suigri s vama, kazalište obnavlja svoju snagu. Nikada se bez otpora nećemo prepustiti teroru svirepih, neempatičnih, poluobrazovanih, manijakalnih spodoba, obraza nahvao, koji su samo trenutno zavladali ovim jadnim svijetom, čineći ga ponovo brutalnim, duhovno skučenijim od mračnog srednjeg vijeka, uništavajući svojim impotentnim i rigidnim idejama njegovo jedva dosegnuto civilizirano lice. Bitka za mentalno zdravlje jednog društva i njegovih mladih generacija započinje u kazalištu, gdje se čovjek suočava sa sobom i slikom koju stvara o sebi u svijetu. No, parafrazirajući Čehontea, nisu nam više potrebne nove forme, jer u četvrtoj tehnološkoj revoluciji imamo ih preko glave, nego su nam prijeko potrebni novi sadržaji kojima ćemo hrabro ovom svijetu vratiti punu ljudskost i izgubljen smisao.

S tom nadom, čestitamo vam Svjetski dan kazališta.

Boris Svrtan

Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u kazalištu. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala kazališta u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim kazalištu snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.

U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, kazališnoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom kazalištu privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalni kazalištarci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.

Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive – iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok kazalištu daje smisao i život.

Baš kao što kaže natpis u kockarnici “MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI”. Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost kazališta. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.

“Slon u prostoriji” su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi isitne i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji kazalište stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.

Kao glumac i kazališni autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kazalištaraca je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…

Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.

Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji – kazalište nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti.

(Prevela: Ivana Ostojčić)