Arhiva Novosti - Stranica 44 od 54 - Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

U svojem kratkom životu Franjo Krežma uspio je postići zavidnu karijeru koja i danas fascinira. Hrvatski pandan Paganiniju, „čudo od djeteta“, koji je s devet godina upisao bečki Konzervatorij, kao najmlađi student ikada dotad, za života je oduševljavao publiku i kritiku. Njegov život detaljno su dokumentirali Franjo Kuhač, Antonija Kassowitz-Cvijić i Vladimir Fajdetić, a Stjepana Tomaša inspirirao je da o njemu napiše roman naslova Guslač od marcipana.

Prema motivima iz tog romana Marijana Fumić napisala je tekst dramske predstave istog naslova koja je praizvedena 4. ožujka ove godine u Osijeku, Krežminom rodnom gradu. Autorski tim predstave predvodi redateljica Dora Ruždjak Podolski, a dvosatna jednočinka koncentrirana je na Krežmin privatni život u kojem najveće mjesto zauzima njegova sestra Anka, koja je uz obiteljsku s njim ostvarila i višegodišnju profesionalnu suradnju kao njegova korepetitorica.

Kostimografkinju Barbaru Bourek očito je inspirirala jedna od najpoznatijih fotografija brata i sestre Krežma (koja se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu na kojoj je on obučen u tamno baršunasto odijelo, a ona u bijelu haljinu, a Stefano Katunar scenografiju je prilagodio kostimima i podredio pokretu, iznimno važnom elementu cijele predstave.

Glumački ansambl sastoji se od 16 glumaca koji su gotovo cijelo vrijeme na sceni, a neki od njih igraju i dvostruke uloge. Uz prikaz Krežmine obitelji: oca, majke, bake, sestara Ljubice i Micike, u predstavi se pojavljuju i povijesne ličnosti s kojima se Franjo Krežma susreo u životu: Izidor Kršnjavi, Franjo Kuhač, Milan Šenoa, Antonija Kassowitz-Cvijić, biskup Josip Juraj Strossmayer, Franz Liszt, njegov prvi učitelj violine Gjuro Eisenhuth, a pojavljuju se i njegove dvije simpatije: Olga i Ella.

Originalna glazba Tihomira Ranogajca napisana je tako da komplementira citate, no ipak ne zvuči eklektično, već atmosferično i svježe

Predstavu prati komorni sastav glazbenika koji čine: Bella Nagy (violina), Maja Iljovski (violončelo), Kristina Tomljanović Sasz (flauta), Žana Radonić (klarinet) i Damir Šenk (klavir) te mezzosopranistica Stefany Findrik. Glazba se sastoji od citata Krežmine glazbe (nekoliko violinskih komada i solo pjesama) te originalne glazbe koju je napisao Tihomir Ranogajec. Originalna glazba napisana je tako da komplementira citate, no ipak ne zvuči eklektično, već atmosferično i svježe, što svakako doprinosi tome da publika prihvaća događaje na sceni kao sebi bliske.

Prve godine života, koje je Krežma proveo u Osijeku, opisane su uz puno detalja i ilustracija koje dočaravaju tadašnji život Tvrđe, a obitelj slastičara Krežme starijeg opisana je kao skladna i bliska, iako se u svakoj prilici naglašavalo kako otac inzistira na glazbenom obrazovanju svoje djece, tjerajući ih na izrazito puno vježbanja i uskraćujući im djetinjstvo. Selidba obitelji u Zagreb, kako bi djeca dobila bolju glazbenu naobrazbu također je prikazana kroz prizmu očeve slijepe ambicioznosti, a prve godine života u Zagrebu kao teške za prilagodbu.

Sitni detalji i usputne priče kojima je obilovao prvi (osječki) dio predstave rjeđi su kako predstava odmiče, da bi posljednji, berlinski dio Krežimina života bio prikazan isključivo iz osobne perspektive mladog umjetnika. Privatno-poslovni odnos sa sestrom Ankom opisan je kao topao, uz povremene epizode tipičnog ‘bratskog’ rivalstva.

U predstavi većina Ankinog lika počiva na uvjerenosti cijelog ansambla u to da je ona značajno manje talentirana od svoga brata i da je jedina svrha njenog života da mu osigura adekvatnu klavirsku pratnju.

I sama Antonia Mrkonjić, koja glumi Anku, izjavljuje da ona „nije imala tu crtu genijalnosti“, a posebno je patetičan detalj Ankin monolog u kojem izjavljuje da, s Franjinim odlaskom na mjesto koncert majstora u orkestar, njezin čitav život gubi smisao.

Anka Krežma prva je među domaćim pijanistima izvela Čajkovskijev Klavirski koncert u b-molu

Iako predstava nije dokumentarističkog karaktera ipak začuđuje ovakvo tretiranje lika Anke Krežme, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o osobi koja je završila bečki Konzervatorij s odličnim uspjehom u dobi od 16 godina te je, osim s bratom, održala i određeni broj solističkih koncerata (ona je prva među domaćim pijanistima izvela Klavirski koncert u b-molu P. I. Čajkovskoga), a iz njene klase klavira potekao je i niz vrsnih pijanista i klavirskih pedagoga poput Dragice Kovačević-Hausler, Dane Matoš (sestra A. G. Matoša), Felice Streim, Marije Vranešević-Vasilesco, Marije Eisenhuth, Nade Klaić-Jurinac i Antonije Geiger-Eichhorn.

Lik neshvaćenog i nesretnog genija

Vjerojatno je ovakvo prikazivanje lika Anke imalo za svrhu istaknuti genijalnost njenog brata, no često naglašavanje toga kako ona cijelo vrijeme vježba, dok se brat ‘izvlači’ i s lakoćom polaže ispite bez vježbanja čitajući note prima vista, u kombinaciji s očevim neprestanim zanovijetanjem oko toga da bi trebao više vježbati i nekoliko samo muzičarima razumljivih doskočica u kojima djecu poučava osnovama teorije glazbe stvaraju (pogrešan) dojam Franjine nevoljkosti u gradnji karijere violinskog virtuoza.

Lik neshvaćenog i nesretnog genija na kojem se inzistira upotpunjen je i dvjema nerealiziranim ljubavnim pričama – dječačku fasciniranost Olgom, koja ga na kraju ostavlja zbog poželjnijeg udvarača te romansa s Ellom koja je prekinuta Krežminom iznenadnom smrću.

Prikazi muziciranja vrlo su uspješno prikazani, iako u njima nitko od glumaca ne uzima instrument u ruke niti simulira sviranje

Osim opisivanja Krežmine velike nesreće zato što mora vježbati i koncertirati, novi sloj njegovog karaktera donosi opis njegove velike želje za skladanjem. Vrlo uspjela scena je ona u kojoj cijela obitelj Krežma sudjeluje u kućnoj izvedbi Alfreda Velikog, njegovog prvog opernog pokušaja.

Općenito su prikazi muziciranja vrlo uspješno prikazani, iako u njima nitko od glumaca ne uzima stvarni instrument u ruke niti doslovno simulira sviranje na njemu. Iznimku predstavlja scena u kojoj baka Krežma silazi sa scene među glazbenike i sjeda za klavir te svira nekoliko pasaža na klaviru kako bi demonstrirala kako i ona zna svirati klavir, kao i silazak Krežminog oca za klavir kako bi djecu ispitao poznavanje intervala.

Glazba koju glazbenici izvode izvan scene nenametljiva je i tretirana gotovo filmski – kao glazbena podloga i za stvaranje ugođaja.

Predstava je uokvirena sekvencama u kojima Franjo Krežma dirigentski upravlja pokretima cijelog ansambla smještenog na dugački drveni stol koji predstavlja osnovu cijele scenografije. Scenski je jako efektno i to što je gotovo cijelo vrijeme na sceni čitav ansambl, a članovi ansambla koji ne sudjeluju u sceni koja se izvodi imaju ulogu ‘žive kulise’. Glazbenici su također dio mizanscena, iako su fizički smješteni u ‘rupu’ ispred pozornice. Osvijetljeni su u trenutcima kada izvode Krežmina djela i tada su tretirani kao aktivni sudionici predstave, a ostvaruju i nešto diskretne komunikacije s glumcima na sceni. Glazba koju izvode izvan scene nenametljiva je i tretirana gotovo filmski – kao glazbena podloga i za stvaranje ugođaja.

160 godina od rođenja ovog zauvijek mladog umjetnika

Sam život Franje Krežme teško se može pratiti kroz predstavu, iako se vrlo često naglašava u kojoj se godini odvija pojedina scena. Njegovi uspjesi tijekom turneja po Europi prikazani su iz perspektive obitelji koja od kuće prati Franjine uspjehe čitajući kritike i osvrte na koncerte. Posebna je pozornost posvećena sceni u kojoj se mladi umjetnik susreće s Franzom Lisztom koji je prikazan kao izrazito narcisoidan, ali i oduševljen mladim umjetnikom kojeg je počastio s nekoliko docirajućih savjeta.

Odigrano je i nekoliko scena koje prikazuju interesantne crtice koje su Franjo i Anka doživjeli tijekom svojih putovanja i koncerata, iako naglasak nikad nije na genijalnosti samih izvedbi, već više na privatnim događajima koji ih okružuju.

Posljednji, berlinski dio života prikazan je iz osobne perspektive – Krežma u dugom monologu opisuje svoje dojmove o Berlinu kao „novom i velikom“ gradu te fasciniranost novom ženom u životu – stanovitom Ellom. Posljednja scena Franjinog života – u kojoj umire od komplikacija izazvanih benignom upalom uha – upečatljiva je i pomalo groteskna, što je nerijetko karakteristično za radove Dore Ruždjak Podolski.

Predstava pridonosi vidljivosti i identitetu Franje Krežme kao brenda grada Osijeka aktivno stvarajući interes za njegov život i djelo

Uz sve prednosti i nedostatke, predstava je (unatoč tome što traje dva sata bez pauze) gledljiva i emotivno angažira publiku. Ovu godinu Europska je komisija proglasila Europskom godinom mladih, a prikladno se obilježava i 160 godina od rođenja ovog zauvijek mladog umjetnika, a iako u Osijeku (još) nema sustavno organiziranih aktivnosti koje bi promicale njegov život i djelo, ova predstava – uz postojeći bijenalni Memorijal Franje Krežme (osnovan 1969. godine) te Međunarodno violinističko natjecanje Franjo Krežma u Vinkovcima – svakako pridonosi vidljivosti i identitetu Franje Krežme kao brenda grada Osijeka aktivno stvarajući interes za njegov život i djelo.

U ovom kontekstu svakako valja spomenuti i nedavno realiziran projekt Franjo Krežma – solo pjesme, u okviru kojeg su Krežmine solo pjesme izdane u notnom izdanju koje je uredila Nataša Antoniazzo te snimljene na nosač zvuka u izdanju Bella Musica Edition.

Ana Popović

Izvor: glazba.hr, 6.4. 2022.

Osijek voli svoju mitologiju. Ambicioznu obiteljsku kronika Ivane Šojat, ”Unterstadt” (2012.) Zlatko Sviben isprepleo je s Krležom i Euripidom, ”Osječki long, long play” (2018.) Branka Kostelnika i Davora Špišića poslužio je Saši Anočiću da preko rock-melodrame hvata nostalgiju glazbeno živih osamdesetih, a s tehnički i organizacijski zahtjevnom “Doljnjodravskom 11″ (2019.) ponovno je Sviben evocirao uspomene na djetinjstvo istraživačkog novinara i književnika Drage Hedla. Svaka od tih predstava gledatelja suočava sa sličnom dvojbom – u kojem pogledu i kako zapravo možemo učiti iz prošlosti, a da ne završimo u živom pijesku nostalgije? Pitanje je to konteksta, umjetničke revalorizacije i ulaska u trajniji dijalog sa sadašnjosti.

Jedna od poetski bliskih, no ipak ponešto tematski atipičnih predstava, jest i ”Guslač od marcipana” Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Labavo naslonjen na istoimeni roman Stjepana Tomaša u režiji Dore Ruždjak Podolski i preradbi Marijane Fumić, pokušava scenski dohvatiti brz i tragičan život osječkoga violinskog virtuoza Franje Krežme (1862. – 1881.), iz čije glazbene kutije u centru rodnog grada simptomatično odavno ne odjekuje glazba. Biografsku preciznost u građenju predstave izvan dijaloga i odnosa, inspiriranu glasovima iz arhiva, pratit će iz rupe orkestar (Bella Nagy, Damir Šenk, Maja Iljovski, Kristina Tomljanović Sasz, Žana Radonić) i mezzosopranistica Stefany Findrik, u koji će pogođeno, svaki u svoje vrijeme, upasti Franjin otac (Matija Kačan) i baka (Anita Schmidt).

Sve počinje u tišini, na dugački stol uz bijelo pozadinsko platno (minimalistička i ogoljena scenografija Stefana Katunara) polagano se penju glumci u bijelim, bež i tamnim tonovima (odjeci prošlosti, ali i slojevitost vidljivi su u kostimima Barbare Bourek) s naglašenim trzajima i izmicanjima (Dora Ruždjak Podolski, Selma Mehić). Pomaknutost, humor i živost pokretu daje Miroslav Čabraja. Tijekom iduća dva sata rijetko će nastupiti odmicanje od stola, koje će ujedno biti i odar, stalno usporavajući ritam izvedbe. Iako će Oliver Frljić i Sebastijan Horvat Shakespearea, Krležu i obiteljska grickanja čvrsto držati za stolom, dinamika i redateljske odluke kompenzirat će tu statičnost, dok se u ovom slučaju ipak, zbog predvidljive izmjene scena svjetlom (Tomislav Kobia), ali i inzistiranja na stalnoj prisutnosti unutar pripovjednog kazališta, gubi dramska napetost.

Zanimljivo, najmanje prava na riječ ima protagonist Franjo (Antonio Jakupčević). O njemu saznajemo uvijek od drugih – roditelja, sestre, učitelja, glazbenika, čime se sugerira da u odrastanju kakvo je imao zapravo nema prostora za igru, prve ljubavi ili sram. Sa sestrom Ankom (Antonia Mrkonjić) rastvara se punokrvnije dramsko tkivo jer u ogledalu vidimo dječaka kojeg najavljuju kao novog Paganinija, onoga koji je nalik Mozartu, a nju za klavirom tek kao vilu, krasoticu, djevojku, koja treba naučiti premetati rupčić za dobru udaju. Oboje glumaca traže i dobivaju svoj prostor. Dok je Jakupčević u oblikovanju lica impulzivan, zaigran, perfekcionist, Mrkonjić, iako u djetinjstvu nestašna, odrastanjem postaje ranjiva, krhka, posebno kad izgovara: ”Što će biti sa mnom? Čini mi se kao da je iza mene sve, a ispred mene ništa.” Tada ima svega dvadeset godina. Obilježeni roditeljskim odlukama završavaju svaki u svojem malom grobu.

Lica i naličja suprotnosti su i njihovi roditelji. Neostvareni glazbenik, otac slastičar (Matija Kačan) koji će sve podrediti školovanju djece portretiran je kao autoritarni tiranin, pokorna i utišana majka (Selma Mehić) tješit će zagrljajima, pravovjerna baka (Anita Schmidt) sugestivno će utjeloviti staloženost i devetnaestostoljetno nepovjerenje u žensku slogu. S druge strane povijesne ličnosti završavat će u karikaturama od Milana Šenoe (Aljoša Čepl), biskupa Strossmayera (Mario Rade), Franza Liszta (Armin Ćatić) do Izidora Kršnjavog (Duško Modrinić). Petra Blašković kao prva profesionalna violinistica, Ljudmila Weiser, zaokružit će priču o teškom proboju umjetnica kad izgovara da i lažne pohvale bole.

”Guslač od marcipana” funkcionira poput mnoštva kratkih rezova koji rekonstruiraju umjetnikov susret s glazbom, prvi javni nastup u Sisku, uglednike, kozerije, putovanja od Osijeka, Zagreba, Bologne, Rima, Berlina i konačno do Frankfurta (tri godine nakon smrti pokopat će ga na Mirogoju). Rezovi ostavljaju malo prostora mnogoznačnosti. Glumci su ti koji su pokušali udahnuti život faktografiji i varljivim uspomenama. No za istinski obrat potrebna je i solidna drama. Ona koja bi do kraja otvorila ne samo pitanje o našem odnosu prema rijetkom glazbenom geniju poput Krežme, nego i prema izgubljenim, ali jednako intrigantnim ličnostima u istoj županiji poput, primjerice kolekcionara Eriha Šlomovića. O njihovim odisejama ne smiju svjedočiti isključivo prašnjave spomen-ploče.

Anđela Vidović

Nietzsche veli kako se tragedija rodila iz duha glazbe. Grčkoj tragediji kao temeljnoj postavci nama danas poznatog teatra inicijalno se pristupalo kao daru bogova, načinu izražavanja Dionizijeva kulta kroz postizanje masovne ekstaze. Aristotel zato veli kako je tragedija isprva bila nećudoredna, a tek je nakon dugog vremena sazrijevanja postala respektabilna, odnosno respektabilan dionik književnog umijeća.

Izlišno je, međutim, razglabati o počelima kazališta bez jasne spoznaje kako je ono ne samo civilizacijska stečevina, nego i aktivni sudionik društvenih zbivanja…

Kazalište nije fakultativan dodatak zbilji. Ono oduvijek aktivno sudjeluje u svim društvenim mijenama, ono nije samo mjesto zabave, razbibrige ili razonode, nego baš suprotno: ono upire prstom u nerijetko nepravednu zbilju, psihološki secira karaktere, rezimira, dijagnosticira, puca na razum i osjećaje, angažira, potiče, proizvodi esenciju koja, gotovo paradoksalno, tijelo pronalazi u ljepoti i(li) karikaturi, strašnom i(li) smiješnom, pitkom i(li) trpkom, gotovo neprobavljivom.

Grad bez kazališta bio bi spavaonica ljudima kojima ne preostaje ništa osim spavanja i rada. Kazalište bez gledatelja bi izgubilo svaku svrhu, ne bi koraknulo dalje od pjevanja u kupaonici ili rogoborenja televizoru koji ne može slušati. Zato je na današnji, Svjetski dan kazališta HNK u Osijeku beskrajno zahvalno svojoj publici koja je i u ovim pandemijskim, teškim i mučnim vremenima ostala uz nas. Uz nas koji smo se trudili i doista davali sve od sebe kako ničemu ne bismo dopustili da nas ušutka. Naši glumci su u sklopu projekta „HNK za maturante“ predstavljali lektirne naslove, „Pozornicom u dvorištu“ smo izašli ususret publici, pjevali smo po osječkim kvartovima („Kultura na kotačima“) i naše su se predstave vrtjele na portalima medija i internetskim kanalima.

Bili smo jedni uz druge.

Baš to i jest čarolija kojom život uvijek pobjeđuje, a ljepota uvijek svijetli jarko poput zvijezde vodilje.

Ivana Šojat

Ne znam je li to zbog slatkoga naslova, no nakon odgledane najnovije dramsko-glazbene premijere osječkoga HNK Guslač od marcipana / Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata – koju je prema tekstu dramaturginje Marijane Fumić (temeljenoga na romanu Stjepana Tomaša o 13 godina Krežmina života) režirala Dora Ruždjak Podolski, ostao mi je, najkraće rečeno – slatkast okus. Bio mi je to i prvi komentar nakon ove dvosatne scenske igre, koju će zasigurno rado gledati mnogi – ne samo u ovoj 115. kazališnoj sezoni, a za što će, unatoč nedostatcima, imati dovoljno dobrih razloga.

U prvom redu jer je riječ o praizvedbi teksta živućeg osječkog autora (rođenoga 1947. u Novoj Bukovici), potom jer joj je u fokusu život osječkoga glazbenika Franje Krežme rođenoga prije 160 godina, čiji je život prerano u 19. godini prekinula bolest, ali čija je genijalnost prepoznata još za života mu. Osječani, ponosni što je ovaj violinski virtuoz i skladatelj rođen u njihovu gradu, neprestance mu odaju počast, po njemu su nazvali i jednu osnovnu školu, ulicu u središtu grada, a njegovim se djelom bave mnogi.

Ne manje važno je i da je u podjeli čak 16 glumaca i šestero glazbenika. Više je to nego odvažan potez (komentirao je jedan poznavalac kazališnih prilika), posebice u ovo pandemijsko vrijeme. Jer, što je veći broj sudionika nekog projekta, veći je rizik hoće li se svi (zdravi) moći okupiti u isto vrijeme.

U naslovnoj ulozi gledamo dojmljivog Antonija Jakupčevića, kojemu nijedan glumački zadatak (više) nije problem. Zahvaljujući sada već čuvenoj izduženoj i stanjenoj skulpturi Vanje Radauša, na spomen Krežme vizualiziramo lik vrlo krhkoga mladića, što je bio i razlog maloga šoka kada se na sceni pojavio njegov 30-godišnji interpret nimalo dječačkog izgleda. Nadoknadio je rođeni Bjelovarac Antonio taj „nerazmjer“ svojom poznatom gorljivošću koja ga je i dovela na mjesto perjanica osječkog HNK, a u kojem je već gotovo pet godina.

Nekoliko godina mlađa Antonia Mrkonjić oživjela je Franjinu sestru Anku, dok su se u ulogama njihovih roditelja dobro snašli Matija Kačan i Selma Mehić. Zavidno glazbeno umijeće sviranja glasovira pokazala je Anita Schmidt u ulozi bake, što ne čudi jer su iza ove iskusne glumice, s impozantnom vjernošću HNK-u dužom od 40 godina, godine vježbanja u glazbenoj školi. Da se snalazi na klaviru pokazao je i Matija Kačan. Uloge Franjinih sestara Ljubice i Marije Micike redateljica Podolski povjerila je Antoniji Pintarić, tj. Dori Bogdanović, dok je Duško Modrinić bio opušten u ulozi poznatog Slavonca Isidora Kršnjavog, slikara rođenog u Našicama. Još jednog slavnog Krežminog suvremenika, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, zaigrao je Mario Rade, Franju Kuhača/Milana Šenou korektno pak Aljoša Čepl, a Franza Liszta/Gjuru Eisenhutha bivši glumac i ravnatelj Narodnog pozorišta Tuzla – Armin Ćatić.

Ženski dio ansambla činile su i Ivana Soldo Čabraja (kao Olga Kiepach/Ella) te trenutačno jedina u osječkom ansamblu sa statusom prvakinje Drame (uz četiri prvaka) Petra B. Blašković (Ljudmila Weiser/grofica Carolyne zu Sayn-Wittgenstein, Lisztova dugogodišnja partnerica) i Ljiljana Krička Mitrović (osebujna baba Klara/grofica de Gibelli), također sa 40-godišnjim glumačkim iskustvom. Posljednji, no ne manje važan je i Miroslav Čabraja, kao Abel Lukšić.

Iako je većina korektno odradila svoje uloge, kod nekih je bilo i većih osciliranja, pa čak i petljanja s tekstom, no pripisat ćemo to još uvijek nesvakidašnjim okolnostima u kojima predano rade.

Zasluženo su publiku oduševili i glazbenici: violinist Bélla Nagy, violončelistica Maja Iljovski, flautistica Kristina Tomljanović Sasz i klarinetistica Žana Radonić te pijanist Damir Šenk, uz sjajnu mladu mezzosopranisticu Stefany Findrik, zahvaljujući kojima je duh Franje Krežme bio gotovo opipljiv tu večer u osječkom teatru. Uz napomenu da je svoj obol dao i Tihomir Ranogajec, mladi osječki skladatelj.

Opipljivosti povijesnoga trenutka svakako su pridonijeli diskretni, no zanimljivi i funkcionalni kostimi s potpisom Barbare Bourek, kao i jednostavno, a opet tako upečatljivo scenografsko rješenje Stefana Katunara (gotovo svedeno na dugi stol i stolce). Sve zajedno, pod svjetlom Tomislava Kobije, poduprlo je modernu redateljičinu viziju predstave oslonjene na glumca, riječ, glazbu. Problem je svakako predstavljalo dvosatno trajanje bez pauze, zbog čega je predstava na trenutke gubila na dinamici prilično snažno. Da je kraća i do 30-ak minuta, sve bi dodatno bilo dojmljivije, naglašenije. Dojma sam da je priča o Krežmi dovoljan adut sam po sebi, a dodaju li joj se imena poput redateljice Dore Ruždjak Podolski, čijih se prethodnih ostvarenja u Osijeku (poput Tolstojeve Ane Karenjine iz 2014. ili Feydeauova Gospodina lovca iz 2005.) rado prisjećamo, treba držati palčeve Osječanima za budući slatki život Guslača od marcipana.

Gotovo je šteta što predstava ima ikakve nedostatke, jer je plod lijepe suradnje glumaca, redateljice (koja s glumicom Selmom Mehić potpisuje i scenski pokret) i ostatka autorske ekipe, iz čega se zrcali povjerenje, zdrava neovisnost, bez čega nijedan proces nije moguć i ne bi trebao biti.

Za nadati se da će se možda s vremenom predstava sažeti, dobiti potrebnu brzinu, punoću koju je dramaturginja Marijana Fumić nastojala udahnuti Tomaševu dokumentarističkom tekstualnom tijelu, te da će i ovaj naslov postati jednom od molekula pulsirajuće kazališne današnjice i razuvjeriti one koji su potpuno sumnjičavi u umjetnost i njezine potencijale i dosege u ova teška vremena.