Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Neka mi oprosti drug moj Isidor Munjin, glumac, što ću denuncirati jednu našu „kazališnu večer“ (do kasno u noć). Neka se ne naljuti moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji, što ću odati tajnu razgovora koji se, eto, ponekad dogodi.
O glumcima smo govorili. O kazalištu.
I ne bi u tome bilo ničega čudnog, da taj razgovor nije otkrio kako svatko od nas ima nekoga, onoga „svoga“ glumca, koji je presudno utjecao ili, bolje reći presudio u opredjeljenju životnom. Imena možda i nisu važna, ona (drugome) ne znače. Sjećanja, međutim, jesu. Sjećanja su naša, i ona traju… zauvijek.
O sjećanjima smo, te večeri – u kazališnom bifeu, novom, pa potom u onom starom, tete Kaje. O glumcima kojih više nema, na sceni, i onima drugima kojih više nema u životu.
Za dušu, glumačku… !
Ustvari nije red, prilikom otvorenja Teatra, misliti i asocirati pomalo pesimistički. Nije red. Ali nemoguće je ne sjetiti se generacije sjajnih osječkih umjetnika koji su proteklih deset i pol godina zatvorenoga Kazališta (ono kako smo se snalazili bila je naša muka, više nego teatar) krajem životnoga, umjetničkog i radnog vijeka otišli u – šetače, zlovoljnike, „ponižene i uvrijeđene“, razočarane, tužne…
Njihova je posljednja kazališna sezona davno utihnula, oni ne će stajati u svjetlima reflektora obnovljenog teatra. Iz glumaca oni su prešli u publiku, jedva još i to. Vratili se nazad, zavukli u – vlastito srce. Nekih više i nema.
Za srce, glumačko!
Pričamo, Isidor, Milenko i ja, i tonemo u riječi koje, evo, pomalo izdajem. Pričamo o glumcima, događa se nešto što se ponekad između scene i gledališta dogodi: puno razumijevanje, suglasje, bez obzira na razlike među nama ili možda – njima usprkos.
***
Drug moj Isidor Munjin, glumac, moj prijatelj Milenko Ognjenović, glumac ovdašnji i ja, popili smo po nekoliko čašica te večeri… i još po nekoliko. Pa potom (ipak) bili sretni, osobito njih dvojica. Zbog teatra! Što će svjetla reflektora kroz koji dan „pravo“ zasjati, i označiti još dugi život osječke Talije. Novih i uvijek novih glumačkih generacija. Ni radost, tako, nije daleko od tuge. Ni tuga od radosti. (Sjećam se da smo nešto o tome).
Kada smo izašli iz kazališnog bifea već je sniježilo, noć je bila hladna. Svatko je krenuo svojim putem.
(Glas Slavonije, 23. studenoga 1985.)
Potpis ispod fotografije:
Glumce brzo zaboravljaju: osječki prvaci Ružica Lorković i Isidor Munjin (1985.)
Kazališni prisjeti
VIŠE OD (U)SPOMENA
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Kazališna fotografija nastala je sedamdesetih. Za nekoga Annala (komorne opere i baleta), moguće „životnoga djela“ dirigenta, skladatelja i ravnatelja osječke Opere, maestra Dragutina Savina (1915. – 1996.), kada Osijek nije morao liječiti kompleks maloga grada jer je – tih svibanjskih/lipanjskih dana (1970. – 1983.) – bio metropola specijalizirane i u svijetu potvrđene smotre: kako (glazbenim) kazalištem misliti suvremenost! S dodatkom baleta – jer ga Osijek (više) nije imao, a Osječani su baletnih predstava bili željni; sjećajući se vlastita baletnog ansambla od 1948. negdje do početka šezdesetih – utemeljila ga je primabalerina Argene Savin (1921. – 2007.), a oformio i razvio baletni plesač, koreograf i pedagog Stjepan Suhy (1915. – 2001.). Dragocjeni naši umjetnici!
No, vratimo se ovoj (kazališnoj) fotografiji. Spomenimo prvo damu, jedinu (na slici) i jedinstvenu u osječkoj kazališnoj povijesti: redateljicu Nadu Murat (1927. – 2009), dugovječnu osječku kazalištarku s tolikim brojnim zaslugama da joj se HNK, u budućnost, može odužiti – bar monografijom.
Prvi gospodin s, lijeva, bariton je Petar Kloc (1929. – ?), slovenski umjetnik s angažmanima u Sarajevu, Mariboru i Osijeku (1970. – 1976.). Kao operni solist otpjevao je standardni baritonski repertoar, a u Osijeku se još istaknuo i kao karakterni tumač upravo u komornome opernom žanru.
Maestro Željko Miler (1932. – 1990.), u smokingu, bio je odličan dirigent i ravnatelj osječke Opere (1970. – 1990. – poslije Dragutina Savina), sav posvećen kazališnom radu u kojem je nesebično izgarao i naposljetku i – izgorio, u 58. godini života. Ostat će upamćen po savjesnosti i odanosti, velikoj muzikalnosti i – ljudskoj dobroti!
Preskočit ćemo gospodina u prugastom odijelu. Pored njega, desno, okrenut leđima, tadašnji je kazališni entuzijast i kasniji intendant HNK Zvonimir Ivković. Tih sedamdesetih, bio je – poslije završene Kazališne akademije – arbitar u osječkoj kulturi kao tajnik Zajednice kulturnih djelatnosti. Tako nekoliko godina dok, napokon, nije ušao u Teatar i poslije jednogodišnjeg „stažiranja“ na mjestu pomoćnika intendanta (Branka Mešega) postao intendantom HNK (1981. – 1993.) s tri, zapažena, mandata. Njegova iznenadna smrt, u kolovozu 2010., još je tema osječkih kazališnih i kulturnih krugova – kako se lako odričemo dobrih i kvalitetnih kadrova s rezultatima…
Spomenimo, napokon, i petu osobu na fotografiji, u prugastome odijelu. To je, jedini još živ! – pisac ovih redaka, tada tridesetogodišnji urednik osječke revije „Kazalište“, novinar i teatrolog Ljubomir Stanojević.
(Hrvatsko slovo, 10. siječnja 2014.)
Kazališni prisjeti
KLJUČ OD KAZALIŠTA
Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ©
Imao sam svoj ključ od kazališta, točnije: ključ od jedne lože u kazalištu u koju nije mogao nitko osim mog prijatelja Zvonimira Ivkovića i mene. Obojica smo u to vrijeme šašavo zamijenili gimnazijske klupe s učenjem kazališta – Zvonko je prije toga glumio i imao iznimne uspjehe (na predstavu „Kod bijelog konja“ dolazila bi cijela Ružina ulica), a ja sam za zagrebački srednjoškolski „Polet“ ambiciozno prikazivao predstave i – navlačio simpatije i bijes sebi na vrat.
U to sam vrijeme često zatvarao ona vanjska ulazna vrata u Kazalište u Županijskoj ulici, a Ivković je mijenjao „šajbe“ na reflektorima u toj našoj, loži broj 14 u koju bi on dolazio iz prizemlja, s pozornice, a ja sa balkona, onim dugim škriputavim hodnikom koji ste prepoznavali po tome što je uvijek netko kasnio i dolazio onda kada su već otpočeli prvi taktovi uvertire.
Bile su to sjajne godine, s puno (dobrih) premijera, prekrcatim gledalištem, kada je Franjo Horvat, tadašnji šef Propagande, bio najvažnija osoba u kazalištu, jer je jedini mogao pronaći stolicu za nekoga i smjestiti ga na predstavu.
Imati, tada, ključ od kazališta, od „svoje“ lože – značilo je biti povlašten, biti siguran za svoje mjesto u ukupnom događanju i svoj doživljaj onoga čemu se, rekao bih, tako kolektivno vjerovalo i jednako se toliko to i trebalo. Nedvojbeni doprinos tom vremenu, za moje vrlo osobno gledanje, bilo je i dugogodišnje šefovanje „glavne biljeterke“ Lize Šedine, divne osobe koja je na svoj ozbiljno-rezolutni način participirala u značaju i ozbiljnosti kazališta za sve koji rade u teatru ili su mu, tako iskreno i odano, bili naklonjeni.
Danas je, možda, pomalo drukčije. I možda se važne stvari prebacuju negdje drugdje, u kakve tišine bez svjetala pozornice, u svoje sobe s pločama ili radiom… U kakve tuge poput one Arsenove, kad pjeva: „Ja ne ću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite…“
Poručuje to u onoj svojoj lijepoj pjesmi o Ines, koju već dobrano poslije ponoći možete čuti u samoći nekog petka na subotu.
(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)
Potpis ispod fotografije:
Zvonimir Ivković i Ljubomir Stanojević (osamdesetih) intendant HNK i njegov pomoćnik i ravnatelj Drame.
Rano jutro puno sunca – posljednji je dan veljače – odvodi me u kazalište, moje jedino pribježište.
U kazalištu čekam, neodređeno, kako to „dođe“…
Zapravo, kazalište je možda jedino mjesto na kojem vrijedi čekati, nekoga ili nešto; i biti uvjeren kako to ima smisla, kako je sve moguće, kako će se veljača ćaskom prometnuti u ožujak, a to već znači više sunca i onih dragih malih radovanja koja dođu tako u naletu, i traju tu među starim kulisama i zavjesama punim rupa (publika to ne vidi) iza kojih se skrivaju Hamleti naših dana, s jednakim problemima koje je imao i Alliger, posljednji tumač lika nesretnoga danskog kraljevića na osječkoj sceni – pedesetih.
Nigdje se, ustvari, tako uporno, i s tolikim skrivenim nadama ne čeka kao u kazalištu. Kazališni su ljudi najveći čekači na svijetu; čekaju se uloge, mladi čekaju svoju šansu, stari – odsjaje vremena u kojima su bogato bili, punih razapetih jedara sebe.
Svi čekaju.
U kazalištu se čekaju ljubavi. One koje nastaju i nestaju, koje traju i ostaju, koje jesu ili ih srce malo izmišlja. One prave ljubavi kada se negdje u blizini pozornice ostane sm poslije predstave u pogašena svjetla, kada se ne može pobjeći od sebe glumca spram sebe gledatelja, a ono Hamletovo „Ostalo je šutnja“ visi u zraku kao pitanje na koje se odgovor dobiva tek poslije mnogih odgonetki.
Eh, te ljubavi, ljubavi…
Kroz čekanja prolaze godine, životi. Stari će glumci ispričati koje uloge nisu odigrali i nikada ih više ne će odigrati; više ne će imati vremena, prošlo je…Mladi će pak tugovati za neodigranim Romeima – baš se u to vrijeme, „njihovo vrijeme“, baš se tih godina popravljala kazališna zgrada, nije bilo gledališta, „repertoarne politike“, ansambl je bio krnj…
A godine prolaze.
U kazalištu se vječito čeka.
Čekaju se ljubavi. Čekaju se prijatelji na votku, oni koji rijetko dolaze ali su zapravo uvijek tu i nikada se i nikamo nisu udaljavali – ti pjesnici sebe, što se (neopravdano) uvijek osjećaju pomalo tuđe pred svjetlima scene i njihovim značenjima koja nisu drugo do život što ga i sami žive…
Ljubomir Stanojević
(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)
Potpis ispod fotografije:
Amand Alliger (1904. – 1990.) glumac i redatelj: gledalište osječkoga HNK (crtež)
Toliko sam puta bio sâm u kazalištu, u ponoć i poslije ponoći, i dugo tako u noć, s tišinom.
Što mislite – kako spava kazalište?
Kad tišina uzmakne svemu, u „avetno doba ponoći“, kako kaže moj prijatelj Hamlet, sa zidova gledaju samo stari portreti – nasmijanih mladih ili mlađih ljudi, svečano odjevenih za poziranje, ili pak kostimiranih i maskiranih u kakvoj roli.
Tih sam noći neobično volio te tihe sentimentalne razgovore s njima, kad njihovi pogledi toliko govore, a moja šutnja postaje dosljedna noćnom miru.
Kazalište spava čudno. Hodnicima ponegdje prosijava žućkasto svjetlo što izvana dolazi kroz neki prozor ili vrata balkona. Pa se to opet izmjenjuje s mrakom kao u rogu u onim dijelovima hodnika koji nemaju nikakva dodira s „vanjskim svijetom.“
Kazalište u ponoć i poslije ponoći spava najnevinijim snom, poput djeteta. Drame su prošle, glumci su skinuli šminku i ostavili maske, gledaoci su ponijeli uzbuđenja kući ili na neku terevenku ako im je bilo rano spavati.
Kazalište ima svoj ritam spavanja kao i ljudi. Kancelarije, hodnici, prostorije za pokuse, klaviri, kazališni bife, polegnuti kontrabasi – sve su to rekviziti jednog sna u kojem je kazalište glavni glumac, bez publike.
Da se ne rastuži, tom snu, i tom kazalištu – pljeskao sam iz srca.
Ljubomir Stanojević
(Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)
Glumac Milorad Aćimović (1875. – 1956.) na uljanome portretu (1947.) slikara i osječkoga scenografa Antuna Žunića (1914. – 1999.)