„Molièreov Don Juan djelo je koje nema jednoznačna tumačenja. Ono je poput autorovog uranjanja u vlastite proturječnosti, u unutrašnje glasove u kojima su sadržani i dobro i zlo, nagon i moral. To možemo vidjeti i kroz dva glavna lika ove drame, Don Juana i Sganarella. Kao da je Molière u ta dva znakovita „ja“ razložio vlastiti karakter. Otuda i takva struktura i kompozicija ovog djela, ispunjena žanrovskim poigravanjima i grubim smjenjivanjem komičnog i tragičnog.
Netko tko proučava fenomen Don Juana i susretne se s ovim djelom, teško može izbjeći da se, suočavajući se s njegovim temama, ne zagleda u sebe i ne osjeti jednako snažne unutrašnje proturječnosti. Razlozi zbog kojih bismo mogli kritizirati Don Juana zbog njegove neobzirnosti i podrugivanja svemu što ga okružuje, jednostavni su.
Ipak, pravi je izazov pronaći razloge zašto nas ovaj lik i dalje mora opominjati i zahtijevati da se njime bavimo – posebno danas, kada njegova rečenica:
„Samo pomoću licemjerja čovjek se može izboriti s porocima u vremenu u kojem živimo“ više nije oštrica uperena protiv određene (njegove) klase, već je postala sveprožimajuća istina i datost.
Don Juan i danas ostaje moćan lik, sukobljen s okruženjem koje ga sputava, ali istodobno je izgubljeniji nego ikad prije i malo je toga romantičnoga ostalo u njemu. Putuje svijetom, luta i bježi, ali ono što ga okružuje nadmašilo ga je svojim besmislom. Bez ikakvoga monolitnoga i jasnoga referentnoga sustava vrijednosti protiv kojega bi se mogao pobuniti u pokušaju da život učini posebnim i drukčijim od onoga koji mu je predodređen, Don Juanu prokletstvo ne znači ništa – jer u svijetu teološki obilježenom zlom, pakao je već uspostavljen na ovom svijetu.
Zato Don Juan može i stavlja na sebe bilo kakvu masku u svojoj odlučnosti da, bilo da ono postoji ili ne, „veliko Drugo“ izloži svojoj volji da ga pokrene, prekrši njegove zabrane te ga svojim djelovanjem kritizira i komentira. Cilj tog puta (ili bijega) samo je jedan: oblikovati i pronaći vlastiti smisao.“
Redatelj: Igor Vuk Torbica
Glume:
Ivan ĐORĐEVIĆ
Dejan DEDIĆ
Sanja RADIŠIĆ
Dejan KARLEČIK
Miljan VUKOVIĆ
Zvonko GOJKOVIĆ
Prvoslav ZAKOVSKI
Jovan TORACKI
Edith TOT
Jelena ŠNEBLIC
Stefan JUANIN
Mirko PANTELIĆ
Jelena KESIĆ
https://www.tosajovanovic.org.rs/predstave/don-zuan-zan-baptist-poklen-molijer/
Zakon Zagore je nova predstava autora i redatelja Ivana Lea Leme u kojoj nastavlja rasplitati identitetske pletere grada Splita i splitske publike. Nakon hit-predstava Cabaret Splićanke i Split in space, koje su kroz splitski dijalekt i fabularno mapiranje po splitskim kvartovima tražile suvremeni, urbani puls našeg grada i njegovih građana, Zakon Zagore donosi, na tzv. vlaškom dijalektu, ljubavnu priču Ante i Anđelije. To nije uobičajena ljubavna priča i u mnogočemu prkosi stereotipnom pogledu na te splitske doseljenike, tzv. vlaje, koji su se iz Dalmatinske zagore spuštali do Splita i u njemu tražili bolju budućnost. Njihova je migracija uvelike utjecala na rast i razvoj Splita, identitetski ga obogatila i donijela mu neke specifičnosti i simptome. Poseban je fokus na liku Anđelije kojeg u ovoj inscenaciji tumači šest glumica u šest životnih razdoblja. Na neki način, to je ona ista ili slična THE Anđa kojoj su dušu udahnuli i velikani hrvatske književnosti Ivo Brešan i Miljenko Smoje. Ova je naša posveta i zahvala tim našim bardovima i učiteljima. Mi smo preuzeli njihovu “dramsku štafetu” i tu heroinu Anđu doveli do digitalnog doba. Naime, fabula Zakona Zagore obuhvaća razdoblje od 1945. do danas, do 2023. pa, osim intimne povijesti likova, donosi i društveno političku povijest ovih naših turbulentnih zakutaka. Kroz melodramatičnu potku prepliću se komični, ali tragikomični prizori sudbina koje su nam svima i poznate i nepoznate i u kojima možemo i prepoznati i napokon upoznati svoje pretke, ali i same sebe. Ansambl Gradskog kazališta mladih, pojačan gostujućim glumcima, otkrit će vam što se događalo u pozadini nekih uzbudljivih obiteljskih i povijesnih okolnosti. Predstavit ćemo vam neke junake i antijunake koji su motikama doveslali do mora i, nadamo se, po običaju, zamisliti vas i zabaviti.
Ivo Perkušić, ravnatelj GKM-a
Uloge:
Anđelija: Lidija Florijan
Anđelija: Ana Gruica Uglešić
Anđelija: Mia Vladović
Anđelija: Nada Kovačević
Anđelija: Ivana Gudelj
Anđelija: Andrea Mladinić
Ante: Matija Grabić
Glas radijskog spikera: Ivo Perkušić
Glasovi djece: Mikula i Jadran Vladović
Glas odraslog Josipa: Tomisav Topić
Glas Petra Krešimira Pehara: Siniša Čović
Glas druga Tita: Ivan Leo Lemo
Autorski tim:
Autor i redatelj: Ivan Leo Lemo
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimograf: Marko Marosiuk
Suradnica za dramaturgiju i scenski pokret: Ana Gruica Uglešić
Skladatelj: Zvonimir Dusper
Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
Svojim najznačajnijim glazbeno-scenskim djelom, Bela pl. Adamovich Čepinski hrvatskoj je kulturnoj baštini podario prvi nacionalni balet, koji je praizvedbu doživio 15. siječnja 1898. u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, kao svojevrsno nadovezivanje nacionalnomu buđenju Ilirskoga pokreta, koji je, doduše, utihnuo 55 godina ranije – no i dalje se identitetsko supstancijalno nametalo kao okvir za geopolitička stremljenja.
Čepinski skladatelj Jelu sklada nadahnut jednom od pjesama iz zbirke Kindertoten lieder Friedricha Rückerta, koju su u libreto pretočili Frappart i Gaoul, a balet počiva na prispodobi o Jeli, koju žudnja za zlatom dovodi do ruba propasti. Ljubav se i ovdje metaforički i stvarno pojavljuje u liku Marka, koji Jeli ukazuje na uzvišenija počela.
Iako su Adamovich neki zamjerili što se u baletu nije poslužio i nekim nacionalnim motivima, muzikolog Franjo Kuhač bez zadrške hvali glazbene motive koji se provlače kroz cijeli balet te remek-djelom proglašava prizore oluje i bure u svijetu nastanjenom ljudima, vilama, stablima i alegorijama.
Osječku će Jelu iznjedriti tîm sjajnih ljudi: dirigent Vladimir Piskunov, koreograf, redatelj i dramaturg Vuk Ognjenović (koji supotpisuje i scenografiju, kostimografiju te oblikovanje svjetla). Scenografkinja je Ivana Bašić, kostimograf Bruno Osmanagić, a oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia. Na sceni će čaroliju izvesti baletni ansambl.
Jedna od najizvođenijih Verdijevih opera, nastala prema libretu Francesca Maria Piave nadahnutom dramom i romanom prvijencem Dama s kamelijama Alexandrea Dumasa mlađeg, La Traviata će u ožujku 2025. biti premijerno izvedena pod dirigentskom palicom maestra Krešimira Batinića, a u režiji Hrvoja Korbara.
Glazbeno-scensko kazivanje o „zabludjeloj“, kako glasi doslovan prijevod naslova ove opere u tri čina, priču o pariškoj kurtizani Violetti Valéry na osječkoj smo pozornici posljednji put premijerno gledali 2007., u režiji Ivana Lea Leme.
Pravi je trenutak za povratak tragične priče temeljene na stvarnim nadahnućima o malograđanštini, osuđivanju i izopćavanju pod krinkom lažnog morala.
Druga dramska premijera 118. sezone moćna je alegorija koju Golding piše pitko, iz postavki dječaštva zrakoplovnom nesrećom naprasno prebačenog u kontekst izvan civilizacije i izvan nadzora. Gospodar muha, naime, govori o svijetu u trenutku izbijanja nuklearnoga rata. Jedan od zrakoplova kojima se djeca sklanjaju s poprišta smaka svijeta doživljava nesreću i pada na tropski, nenastanjen otok. Još odjeveni u školske odore, dječaci se moraju organizirati, izgraditi si skrovišta, pronaći hranu i vodu. I tu započinje uvid u trajne, civilizacijski ušutkavane, prave odlike ljudske prirode, u njezino divljaštvo i nemilosrdnost.
U ožujku, dakle, na scenu stupa nezaobilazno kazališno štivo u režiji Vanje Jovanovića.