Ukrajinska harfistica Veronika Lemishenko istaknuta je umjetnica s međunarodnom karijerom i dugogodišnja solistica harfe u HNK-u u Osijeku. Dobitnica je brojnih nagrada na međunarodnim natjecanjima, a kao solistica i orkestralna glazbenica nastupala je u prestižnim koncertnim dvoranama diljem Europe i svijeta.
Svojim interpretacijama Lemishenko publiku vodi kroz raznolike glazbene stilove – od klasičnog repertoara do suvremenih i popularnih obrada, uvijek naglašavajući bogatstvo i izražajnost harfe kao solističkog instrumenta. Redovita je gošća međunarodnih festivala te aktivno djeluje i kao pedagoginja i promotorica harfističke umjetnosti.
Subotnja matineja u Dvorani “Željko Miler” u HNK-u u Osijeku donosi priliku za susret s umjetnicom čiji su nastupi prepoznati po muzikalnosti, virtuoznosti i profinjenom zvuku, stvarajući intimnu i dojmljivu koncertnu atmosferu.
………………………………………………………………
PROGRAM:
Agnieszka Grela-Fedkowicz: Odzvuci
Laura Hynninen: Saparo
Nadia Birkenstock: Postati sjenom
Hélène Breschand: Hekata
Catrin Finch: Vedrina neba
Şirin Pancaroğlu: Ljubavnici su vječni
Diana Shpylova: U trešnjinom vrtu
Veronika Lemishenko: Kadenca
August Durand: Valcer
Gennadiy Liashenko: Kontrapunkti
Pozivamo vas na tradicionalni koncert Pozdrav proljeću u izvedbi HKUD-a Osijek 1862, koji će se održati 24. travnja u 19 sati. Ovaj svečani folklorni program donosi bogatstvo hrvatske glazbene i plesne baštine kroz pjesmu, ples i autentične narodne nošnje. Publika će imati priliku uživati u izvedbama koje čuvaju i promoviraju kulturni identitet Slavonije, Baranje i cijele Hrvatske.
Pozdrav proljeću već godinama okuplja ljubitelje tradicije i jedan je od najljepših proljetnih događaja u Osijeku.
Ansambl HKUD-a Osijek 1862. svojim će nastupom ponovno oživjeti duh folklora i zajedništva. Očekuje vas večer ispunjena emocijama, energijom i vrhunskim izvedbama. Ne propustite priliku doživjeti tradiciju na sceni i pozdraviti dolazak proljeća uz glazbu i ples. Vidimo se!
Predstava Smrt na dopustu nastaje po romanu portugalskog nobelovca Joséa Saramaga Kolebanje smrti, koji se po prvi puta u Hrvatskoj postavlja na kazališne daske.
U jednoj neimenovanoj državi na sedam mjeseci prestane postojati – smrt. Premda nestanak smrti isprva zvuči kao idealna situacija, svježe besmrtan narod ubrzo se mora nositi s krizom zdravstva, ekonomije, pojavom kriminalnih organizacija i prijetnjama susjednih država. Ljudi i dalje normalno stare i obolijevaju, ali bez smrti samo se gomilaju na granici života, a i na granici države. Razotkrivaju se i igre moći vlade, Crkve i monarhije te njihovi prljavi poslovi. O državi se ne zna mnogo i tako ove uvijek relevantne teme postaju univerzalno primjenjive na bilo koje područje i povijesno razdoblje.
………………………………………………..
Autorska predstava Smrt na dopustu nije izravna adaptacija Saramagova romana, već je kroz rad redatelja Kokana Mladenovića s ansamblom Kerempuha poprimila kontekst regionalnih prilika i tema kojima smo svakodnevno izloženi, zadržavajući Saramagovu neodređenost i satirični odmak. Dok se u romanu takva vrsta odmaka postiže autorovom osobitom vrstom pripovijedanja te brižljivo odabranim motivima oko kojih plete mrežu situacija, u našoj se predstavi taj isti dojam ostvaruje drugim sredstvima. Neka od njih su brechtovska gluma, pjesme i humor koji, osim iz komičnih situacija, proizlazi i iz britkih i svevremenskih dijaloga po uzoru na velikane komedije Groucha Marxa i Woodyja Allena.
Osim humoristične kritike društva, Smrt na dopustu donosi gledateljima i novo, personificirano viđenje Smrti te odgovara na pitanje koje u romanu nije razjašnjeno: zašto je Smrt uopće prestala ubijati? U ovoj predstavi, jedan slučajan susret probudit će u Smrti potrebu da preispita svoj identitet, način na koji je ljudi tretiraju već čitavu povijest i u konačnici – da uzme dopust. A možda se i zaljubi.
Adela Kulenović
………………………………………….
U predstavi uživo sudjeluju glazbenici Franka Margeta (violončelo) i Viktor Čižić/Ana Krajnović (klavir).
Korišteno je izdanje Kolebanje smrti Joséa Saramaga u prijevodu Deana Trdaka i izdanju VBZ-a iz 2009.
…………………………………………
U vrijeme kad sloboda pristupa razumu nije dostupna svima, kad su pismenost i potencijal učenosti još privilegij vlastodržačkih krugova, Kant o prosvjetljenju govori kao o domeni u koju čovjek pristup dobiva stjecanjem te hvaljene slobode, ali i hrabrošću odmaka od jarma nametnutih, dogmatskih stajališta koja prečesto nazivamo istinama. Mišljenje je potencijal svakog čovjeka, no i ono se odvija temeljem činjenica koje dobivamo na raspolaganje, temeljem nekih premisa iz kojih gradimo vlastite stavove, u konačnici i svjetonazor.
Istina je u današnje vrijeme postala ne samo dvojbena kategorija, nego je prečesto ovčja koža prebačena preko zvjerskog obličja notorne laži. Iza onih ciljeva kojima poslovično opravdavamo sva sredstva prečesto nema ni natruhe humanizma. Zna to Matišić koji se strukturno i sadržajno vraća temeljnim postavkama grčke tragedije kojoj nije samo svrha prepričati tijek tragičnog u pojedinačnom, nego i dovesti do katarze, pročišćenja u vidu spoznaje, koja bi nas trebala barem milimetar približiti ljudskosti kojoj načelno težimo.
I bolan je taj Matišić koji se okreće temama koje su poput rijetkih bolesti koje velike farmaceutske tvrtke zbog „neisplativosti“ zaobilaze, pa oboljeli poput siročadi ostaju prepušteni nebrizi, izvan korpusa čovječanstva, nekako „manje“ ljudi, prešutno, prešućeno. I nije samo tematska Matišićeva preokupacija ta koja ga uzdiže, nego i taktika naracije, dramaturška dijalektika, odnosi aktera „nesporazuma“ koji zapravo nikad nisu crno-bijeli, na prvu razrješivi otpustom ili suosjećajnošću.
On, naime, piše, dramaturšku konstrukciju gradi bez uljepšavanja, friziranja, dodvoravanja. Jedini zahvat koji sporadično izvodi u scenskom sažimanju stvarnosti jest komika, profinjen humor kojim zbilju čini, ako ne probavljivijom, a onda barem malo podnošljivijom. Svjedočili smo tomu prateći njegova dosadašnja premijerna scenska uprizorenja u HNK-u u Osijeku: Bljesak zlatnog zuba (1994.), Sinovi umiru prvi (2012.) i Anđeli Babilona (2017.).
Drama Kolumne zaboravljene djece bespoštedna je kritika svekolikog kvarenja društva, u njoj i kroz nju Matišić bez zadrške progovara o naličju svega: o novinarima ucjenjivačima, upravljanju javnim mnijenjem, posvojiteljima monstrumima, posvojiteljima mučenicima, biološkim roditeljima koji napuštanjem zapravo ubijaju vlastitu djecu. U lice nam baca činjenicu koliko zapravo slabo poznajemo i sebe i druge, kolike nam priče ostaju u zavjetrini pozornosti zato što nas empirijski nisu dotaknule, zato što smo mimo njih prošli gonjeni nekim drugim i drukčijim usudom.
Istodobno nas podsjeća i koliko polazište znatno određuje djelokrug naše protežnosti u životu kao bojišnici ili prostoru preživljavanja. Neki, naime, ne kreću od nule, nego iz nekog dubokog podruma tuge. Neki se bore za ono što je nama bilo dano, „besplatno“. Riječ je o drami koja nas poziva na zaron, na duboko razmišljanje. Prvenstveno o nama samima kao pojedinačnim tvorcima veće stvarnosti, ali i o drugima, o njihovim postupcima koji nisu uvijek zle nakane, nego reakcije ranjenih kauzalnostima, u nemilosrđu.
Ivana Šojat
U stanu obitelji Wingfield vrijeme stoji. Prozor gleda prema svijetu koji prolazi mimo njih, kao da ih je zaboravio, a staklene figurice, posložene na polici, čuvaju tišinu koja prijeti puknuti pod težinom neizgovorenih snova.
Na sceni Gradske kazališne kuće Bjelovar, drama Tennesseeja Williamsa postaje poetski portret krhkosti – obitelji, ljubavi, iluzije. Amanda, majka koja se grčevito drži prošlih dana, Laura, kći koja svijet vidi kroz lom svoga stakla, i Tom, sin koji sanja bijeg, ali ga osjećaj dužnosti veže poput sidra. U njihovu svakodnevicu dolazi gost, slučajni glas razuma i nade – ali svjetlost koju donosi ne traje dugo.
Staklena menažerija nije priča o izvanrednim trenucima, već o svakodnevnim tišinama koje bole više od riječi, o onome što se događa unutar nas – kad stvarnost pritisne jače nego što snovi mogu izdržati. To je drama sjećanja, nježna i bolna, u kojoj se ogledamo i sami, tražeći svoje mjesto između želje i odricanja.
Williamsova priča o staklu i tišini postaje kazališni odraz naših vlastitih snova.
(Izvor: https://kmcbj.hr/kazaliste/staklena-mena%C5%BEerija)