Nakon više od deset godina predanog rada, bezbroj proba, premijera, gostovanja i uloga koje su osvajale publiku, mladi 34-godišnji bariton Leon Košavić odlučuje zakoračiti u novo životno i profesionalno poglavlje. Svakodnevnu dinamiku kazališta zamijenit će hodnicima muzičke akademije, studentskim glasovima i odgovornošću oblikovanja budućih naraštaja glazbenih umjetnika. Ova promjena nije samo profesionalna tranzicija – ona nosi i osobnu priču o sazrijevanju, promjenama prioriteta i novim pogledima na umjetnost. U razgovoru donosimo refleksije o godinama ispred i iza kulisa HNK-a u Osijeku i uzbuđenja pred novim izazovima.
* Nakon više od deset godina na sceni, odlučili ste otvoriti novo poglavlje. Kako je došlo do te odluke, što je prevagnulo?
– Nakon završene akademije nisam mislio da ću ikada završiti u pedagoškim vodama, ali isto tako da ste me pitali kao petnaestogodišnjaka vidim li se gdje sam trenutačno, rekao bih vam – ni u najluđim snovima. Mislim da bi bilo sebično ne podijeliti iskustvo koje sam stekao i koje stječem nastupajući u Europi i svijetu. Veseli me nečiji napredak i sretan sam kada mogu pomoći u rješavanju problema ili nedoumica.
* Kako biste opisali svoj profesionalni i osobni razvoj kroz godine provedene u osječkom, ali i brojnim drugim kazalištima diljem svijeta?
– Kao što sam puno puta rekao, ali reći ću još jednom; osječko kazalište, Osijek i Slavonija imaju posebno mjesto u mom srcu. Moja povezanost s ovim kazalištem uvelike je zaslužna za veliki dio moga profesionalnoga i osobnoga razvoja. Drago mi je da sam održao vezu s domovinom između svih tih inozemnih angažmana i drago mi je da sam bio dijelom tako ljudskoga i pozitivnoga kolektiva kao što je to osječko kazalište!
* Koja je uloga ili nastup ostavio na vas najdublji trag i zašto?
– Teško je staviti prst na samo jedan. Međutim, jedna od dražih uspomena mi je produkcija Don Giovannija u Osijeku, jer je njome započela suradnja i ta dugogodišnja „ljubavna“ veza mene i Osijeka/Slavonije.
* Prelazak s pozornice u učionicu nije mali?
– Svakako nije lak i bez velikih promjena, ali volim nove izazove i smatram da prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi, iako još uvijek se nadam da sam u skupini koja se smatra mladom i bez toga.
* Što biste željeli prenijeti studentima, ne samo u tehničkom smislu, već i kroz iskustva iz prakse?
– Želio bih im prenijeti opuštenost i shvaćanje da iako se naš posao čini kao nešto izvanzemaljsko vrlo je povezano s našim bićem i da je taj poziv najpovezaniji s prirodom čovjeka.
* Kada pogledate unatrag, postoji li nešto što biste danas napravili drukčije?
– Ne, ne žalim ni za čim, jer je upravo ovaj put onaj koji sam odabrao da se poslije ne bih pitao što bi bilo da sam…
* Kako su se vaši pogledi na uspjeh i karijeru promijenili od početka do danas?
– Veoma, ukratko, prava sreća se ne može mjeriti, nema te formule koja definira sreću, uspjeh itd. Postoje neke društveno prihvaćene norme, ali na kraju dana onoliko ćete biti sretni i zadovoljni koliko si dopustite.
* Koje ste lekcije naučili surađujući s kolegama, dirigentima i redateljima – i kako će one oblikovati vaš rad s mladim glazbenicima?
– Ne bih ulazio preduboko u tu temu jer bismo se na ovom pitanju previše zadržali; reći ću samo da sam od svih sa kojima sam radio nešto naučio. Od nekih kako se ne ponašati i djelovati, od drugih upravo suprotno. Sve to trudit ću se prenijeti na nove naraštaje koji dolaze.
* Je li teško balansirati između umjetničkih ambicija i privatnoga života, čemu sada dodajete i rad na akademiji?
– Najteže, barem za mene osobno. Djetinjstvo sam proveo u Ozlju, pitoresknom gradiću skrivenom uz tok rijeke Kupe; imao sam bezbrižno i prekrasno djetinjstvo. Teško se naviknuti na velike, užurbane i dehumanizirane gradove, ali imao sam tu sreću da me život uvijek vodio natrag u sredine koje su me nahranile za daljnju bitku s istima. Odnedavno opet živim u Ozlju, u komadiću raja kojega mogu nazvati svojim, tako da usudim se reći da se bitka još uvijek vodi, ali naše trupe čvrsto drže frontu uz pozitivan trend.
* Što vas najviše veseli u ideji da postanete mentorom nekom budućem pjevaču – i postoji li nešto čega se pomalo pribojavate?
– Ne postoji strah, već samo osjećaj velike odgovornosti; odgovornosti za nečiji profesionalni život. Najviše me veseli onaj osmijeh, radost kada student napreduje i raste i to sam vidi i veselimo se tomu zajedno.
* Koje ste izazove prepoznali u akademskom sustavu koje biste željeli promijeniti ili poboljšati? I sami ste bili student ne tako davno.
– Ne bih mijenjao puno; možemo sad razgovarati o broju sati, predmetima itd., ali mislim da je najbitnije studentima uz tehničko znanje dati i dobru psihičku podlogu, jer je naš umjetnički svijet okrutan. Osim dobre tehnike, studentima treba dati još jedno oružje, a to je čvrst um da ih ništa ne bi moglo poljuljati.
* U čemu vidite najveću razliku između umjetničkoga izražavanja na sceni i pedagoškoga rada?
– Najveća razlika je u tom što moje misli, poglede i ideje ne prezentiram kao do sad bez posrednika, već se one miješaju s prirodom studenta i zatim izlaze na vidjelo.
* Ako biste sami sebi, onom mladom pjevaču s početka karijere, mogli nešto poručiti sada s ovim bogatim scenskim iskustvom – što bi to bilo?
– Ne brini, sve će doći na svoje. Ako u nekom pogledu misliš da ipak nije, promijeni kut gledanja.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Piše: Ljubomir Stanojević©
U životu (namjerno ne kažem: profesionalnom, jer nikada nisam odvajao; ako sam i imao “privatan” život?!) u više od šest desetljeća napisao sam stotine i stotine teatralija. Uvijek sa strašću i uzbudljivim unutrašnjim nagnućem, njegujući ljubav prema kazalištu, tom fenomenu “više i manje od života“. I bilo mi je lijepo!
Danas, s tugom u srcu moram napisati nekrolog svojoj (jedinoj) sestri, umirovljenoj balerini HNK-a u Zagrebu – Tatjani Pezelj.
Počela je, naime, u rodnom Osijeku…
Prve dodire s (osječkim) kazališnim daskama imala je još 1956. kao učenica Baletnog odsjeka Niže muzičke škole (produkcija: 24. lipnja 1956.) u predstavi “Prodavaonica lutaka” J. Bayera, u koreografiji Sonje Cvjetičanin i Stjepana Suhya. Talentirana 15-godišnja balerina nastupit će i na proslavi 25. g. umjetničkog rada baletnog plesača, pedagoga i koreografa, šefa osječkog Baleta Suhya (1915. – 2001.) – 6. lipnja 1959. u baletima „Ljubav čarobnica“ (El amor brujo) Manuela de Falle i „Francesca da Rimini“ na glazbu simfonijske poeme P. I. Čajkovskog.
Te godine Tatjana Stanojević (kasnije Pezelj) upisat će srednju Baletnu školu u Zagrebu, po čijem završetku postaje članicom baletnog ansambla Kazališta Komedija, a od 1965. do umirovljenja članica je Baleta zagrebačkog HNK-a.
„Plesala sam u velikom broju klasičnih i modernih baleta, iako sam osobno ljubitelj klasike. Sa zagrebačkim Baletom gostovala sam po cijelom svijetu, mnogo toga vidjela, upoznala i naučila“ – reći će Tanja u intervjuu listu Kazalište, prigodom sudjelovanja Baleta HNK u Zagrebu na Annalu ’80 s predstavom “Kentaur XII“ Alfija Kabilja u kojoj je i Tanja nastupala.
Bavila se i pedagoškim radom (na istoj Baletnoj školi gdje je diplomirala), kao i koreografijom (nagrada na Jugoslavenskom baletnom takmičenju u Novom Sadu, 1988. za „Hommage á Bach“ Borisa Papandopula – uz nazočnost kompozitora).
Bila je dugogodišnja poslovodna tajnica Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika (zaslužna za objavu prve usustavljene monografije „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“ autoricâ Jagode Martinčević i Sonje Kastl, Zagreb 2002.) a potom Hrvatskog odbora europskog udruženja “Medicina u umjetnosti“ (gdje je bila poslovodna tajnica i predsjednica za umjetnost).
S HNK-om u Osijeku Tatjana (Stanojević) Pezelj surađivala je u najpropulzivnijem njegovu razdoblju poslije dugoočekivane obnove (1985. – 1990.) koreografirajući, sama ili kao asistentica ugledne koreografkinje Sonje Kastl, balete i/ili scenski pokret u predstavama „Rigoletto“ (1985.), „Nikola Šubić Zrinjski“ (1986., obnova 1990.), „Aida“ (1988.) i „Nabucco“ (1989.).
Ostat će u trajnom sjećanju – i u Osijeku!
(o 35. godišnjici smrti)
Piše: Ljubomir Stanojević©
„U petak kasno u noći, 13. srpnja 1990., nenadano je preminuo maestro Željko Miler, dirigent i organizator Glazbenog programa Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.“ Tako je, u uvodu nekrologa, zabilježila Kronika HNK (br. 1. kaz. sezone 1990./’91).
Cijeli život posvetio je (osječkom) Kazalištu i u njemu je bio najsretniji. S prijateljima, kolegama, umjetnicima… Takvoga ga je i obitelj prihvaćala, poznavala i podržavala. Bio je dirigent velikog srca, zato jer je i kao čovjek bio takav.
Rođen je (1932.) u Zagrebu, gdje je i otpočeo s glazbenom naobrazbom, slijedeći put svoje majke, istaknute operne pjevačice i glazbene pedagoginje Božice Sitarić-Miler (1906. – 1992.) Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gradu u kojem je (kao vrsni pijanist) šest godina radio kao korepetitor u Operi. Od 1960. sve do smrti 1990. u osječkom je angažmanu, prolazeći sve uobičajene faze mladoga dirigenta: od asistenture, preko samostalnog dirigiranja, do vođenja Opere i (preuzimanja) umjetničkog vođenja u ono vrijeme internacionalnog Annala komorne opere i baleta (1970. – 1983.).
Bio je nadasve senzibilan, neumoran radnik, perfekcionist: svoje je predstave sâm pripremao, korepetirajući solistima, radeći sa zborom, objedinjujući sve silnom strašću i uvjerenjem, neovisno radilo se o “Slavonskoj rapsodiji” ili – “Aidi“! To posvemašnje predavanje kazalištu, taj rad do iscrpljenja i opredjeljenje za muku koja donosi one sretne trenutke kazališne i osobne radosti – pored supruge Antonije (umrla 1994.) i prilježne majke prof. Sitarić-Miler, često i pijanistice u orkestru kojim (je) ravna(o) njezin sin – znala je, svojim sličnim osobinama, prepoznati redateljica Nada Murat! Njihova suradnja na umjetničko-interpretativnom planu podarila je bezbroj nezaboravnih predstava glazbenog repertoara osječkog HNK-a, čiji se broj penje na nekoliko desetaka, što je stavka vrijedna svake pozornosti.
Vrijeme (takvog) zajedništva, sadržajnog i isprepletenog, prožetog sličnom osjećajnošću i ambicijama, iskrenog i otvorenog, bez ostatka – poslije Nade Murat i Željka Milera u Osječkoj operi – treba ponovo doći…
Piše: Ljubomir Stanojević©
Isidor Munjin (1928. – 2010.) bio je prvak Drame HNK-a u Osijeku. Usuđujem se reći, da smo bili prijatelji. Prošlo je 15 godina (19. travnja 2010.) od njegove smrti. Dragi Iso…
Bio je četiri godine (1950. – 1954.) angažiran u mostarskom Kazalištu, potom jednu sezonu (1954./’55.) u Zeničkom. U Osijek je došao 1. rujna 1955. i ostao pun radni vijek (do 30. travnja 1987.)
Ovaj stari razgovor objavljen je u mojoj kolumni Kazališna očuđenja (Glas Slavonije, 20. kolovoza 1994.) uoči Munjinova definitivnog napuštanja Osijeka i odlaska u Zagreb.
***
Oslonjen na štap, sa slamnatim šeširom… Prodorne oči koje su toliko godina zračile sa scene. Glumac – Isidor Munjin. Pozvao me na kavu. Da mu “učinim čast“. Kod Ise Munjina sve je ozbiljno, pa i ta kurtoazna (istina, sve rjeđa – nažalost!) poštapalica dobrog odgoja i finoga ponašanja. Trideset dvije godine na osječkoj pozornici, od ukupno četrdesetak godina glumačkoga staža. Život u Osijeku od 1955… „Odlazim u Zagreb, za desetak dana… Ne svojom voljom, iz nužde… Odlazim, odlazim…. Zauvijek.“.
Tako Iso Munjin govori čvrsto, suspreže emocije. Pomalo mu je neugodno da tako otvoreno govori o svojoj intimi, a Osijek – ponajveća je njegova intima. „Zagreb mi je prevelik, Vinkovci su premali… Osijek, Osijek je za mene (oduvijek) bio grad s pravom mjerom“. Šutim.
O Isidoru Munjinu može se toliko toga pisati. Učinit ću to u neko (emocionalno) smirenije doba. Postoje vrsni i izvrsni glumci, „na gostovanju“ u jednom teatru – makar i cijeli život. Rade svoj posao, postižu rezultate… Potom nestanu u svoju intimu, skriju se u mnoštvo. Kazalište i oni u profesionalnoj su obvezi – i ne više od toga. Isidor Munjin volio je (i voli!) osječko Kazalište. U toj ljubavi sveobuhvatnost je smisla svog njegova življenja. Kazalište u Osijeku, gradu po Munjinovoj mjeri… Davao se Iso na ovoj pozornici, bio je stvarnim njezinim prvakom tolike godine i inkorporirao se u ukus i svijest generacija publike. I danas, kada šeće svojim Osijekom, susreće tolike znance… Nakloni se, skida šešir, a ljepšem spolu ne zaboravi, šarmantno i udvarački (bez primjese laži, molim!) izreći obvezni kompliment. Glumac, eto!
Davnih godina sretao sam Munjina, za smiraja dana, na Dravi, kako peca. Dobivao bih od njega male šarane. Munjin je u to vrijeme igrao Lenbacha u Kazalištu, jednu od svojih „životnih uloga“. Nismo tada o tom razgovarali ni o Osijeku ni o rijeci… Sve je bilo tako uzbudljivo očito: golema ljudska emocija, glumačka energija i opuštanje nekim malim, svakodnevnim životom. Kada je posve dovoljna – tišina.
Drži se, Iso… u Zagrebu
U kazalištu, kao i u životu, istina je često predmet borbe – tko ju izgovara, tko ju skriva i tko zbog nje strada. Upravo se tim pitanjima bavi nova premijera drame Vještice iz Salema, kultnog djela Arthura Millera, u režiji istaknutog redatelja srednje generacije – Ivana Plazibata. U vremenu kada kolektivne histerije i moralne panike ne pripadaju samo povijesti, nego su itekako dio naše svakodnevice, Plazibatov redateljski rukopis u ovom komadu ponovno postavlja gledatelja pred neugodna pitanja: koliko smo danas spremni čuti istinu, a koliko ju spremni žrtvovati?
U povodu premijere razgovarali smo s Ivanom Plazibatom o njegovu pristupu Millerovu tekstu, suvremenim paralelama i izazovima postavljanja klasika u današnjem kazališnom kontekstu.
* Što se promijenilo od dana kada ste prvi put pročitali ovu dramu – u odnosu na danas kada ju režirate?
– Millerove Vještice iz Salema prvi put sam pročitao na drugoj godini studija, što je bilo prije dvadesetak godina. Ono što me zateklo i iznenadilo je koliko je to napet i uzbudljiv tekst na razini same radnje – napisan je poput filmskog trilera, a opet kazališno sjajno funkcionira. Nema mnogo takvih kazališnih tekstova. Od prvih razgovora s upravom kazališta sam inzistirao da mora biti predstava koja će poštovati Millerov tekst, a istodobno i gledatelje prikovati za stolce.
* Koja je rečenica/ulomak iz teksta ostavila najsnažniji dojam na Vas? Jesu li Vas likovi natjerali da preispitate stavove o moralu, krivnji, istini?
– Ono što je ostavilo najsnažniji dojam na mene je da svaka riječ, rečenica, fraza i cjelokupni jezik može biti upotrjebljen kao oruđe za konstrukciji nepravde i laži. Ovaj komad je egzemplarna priča o tom kako se riječi i jezik mogu zloupotrijebiti.
* Kako ste pomirili interpretaciju povijesnog konteksta i aktualizaciju? Koji je aspekt po Vama najvažniji za današnju publiku?
– Za današnju publiku najvažnije je da vidi kako u trenutcima društvene krize može lako prevladati laž i zlo. I da su često oni koji šire laž puni uvjerenja i patosa, dok su pravedni i pošteni ljudi opterećeni krivnjom i nemoći.
* Da ste i sami stanovnik Salema – koji lik biste najvjerojatnije bili?
– Da sam stanovnik Salema, radio bi na tom da budem stanovnik Beverly Hillsa. Neki koji vozi kabriolet i s vjetrom u kosi napušta Salem u zalazak Sunca. Nažalost, Miller nije napisao takav lik pa sam ga morao ovdje izmaštati. Nazovimo ga Dylan.
* Kako ste pomirili umjetničku slobodu i poštivanju autorove izvorne poruke?
– Poštovao sam strukturu Millerove drame i nisam ju htio pokvariti, jer je riječ o izvrsno napisanom trileru. Miller je pisao komad o svom vremenu, Americi polovine 20. stoljeća kroz priču o Salemu u 17. stoljeću. Mi stojimo pred novim izazovima u našem, današnjem digitalnom Salemu.
* Kako ste surađivali s glumcima u oblikovanju njihovih likova, posebice Proctora i Abigail?
– Gradili smo uloge kroz međusobno povjerenje i zajedničke ciljeve; kod Proctora to je prikaz čovjeka izjedenog krivnjom koji zbog toga i vuče krive izbore po sebe i druge u ovom komadu. Kao Abigail to je strast mlade djevojke koja je odlučila da ne želi biti žrtva i osvetiti se muškarcu kojeg voli i ne može imati. Ti likovi sastavljeni su od proturječnih emocija kao i svi mi – i to proturječje u njima je bilo najteže prikazati publici.
* Kako ste odlučili prikazati temu histerije i kolektivne paranoje – je li ona više psihološka, politička ili društvena u vašem viđenju?
– Ovo je komad koji najbolje potvrđuje da je osobno jednako političko u trenutcima velikih kriza. Osobne osvete i animoziteti proključaju u tom trenutku i lov na vještice samo je sredstvo sređivanja starih računa.
* Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja ove predstave?
– Volio bih da vidi koliko kazalište i dobra priča u kazalištu mogu biti uzbudljive.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku