Druga je predstavka, nešto opširnija, upućena Kazališnom savjetu HNK-a sa “zahtjevom za zaštitu prava protiv odluke o određivanju akontacije osobnog dohotka“.

Petrušić navodi:

„Smatram da sam krajnje oštećen svrstavanjem u istu grupu sa opernim solistima I., dramskim glumcima I. i još nekim radnicima HNK.

1. Operni dirigent mora imati neka drugačija, kompletnija, sveobuhvatnija svojstva, koja mu unaprijed omogućuju da se uopće pokuša baviti tim poslom. To se u prvom redu odnosi na mogućnost najšire uspješne komunikacije sa svim drugim radnicima u Operi u cilju zajedničkog stvaranja predstave. Zatim, mora biti najsvestranije obrazovan u pogledu opće kulture, mora stalno raditi na izgrađivanju i unapređivanju tih svojih svojstava. To se mora ogledati u pozitivnoj razlici bodova pod točkom 1. obrazloženja.
2. Čini mi se da o složenosti poslova dirigenta u odnosu na soliste, dramske glumce itd. uopće ne treba razgovarati. Izgleda da ipak treba, kad su bodovi i pod tom točkom jednaki!
3. Umjetnička kreativnost dirigenta obuhvaća pogled na čitavo djelo u svojoj kompleksnosti glazbeno-scenskih zahtjeva. Kako bi bilo kad bi se dirigent usredotočio samo na jedan segment djela?
4. Operni dirigent ima i te kakvu materijalnu odgovornost! U danom momentu on odgovara za čitav projekt, koji nije samo umjetnički, jer su u njega uložena znatna društvena sredstva. Koliko će se, i u kojem obliku dio tih sredstava vratiti eksploatacijom predstave i te kako ovisi i o dirigentu.
5. Ja kao operni dirigent radim sa solistima, a ne rade solisti sa mnom. Da budem precizniji: oni uče od mene, dirigent je taj, koji mora sve znati, a ostalima je dovoljno da osim svoje dionice ono drugo tek poznaju. Dirigent mora biti osposobljen za rad sa svima: solistima, zborom i orkestrom i tu je bitna razlika, koja se mora ogledati pod točkom 5.
6. Radni napor dirigenta je vjerojatno ipak nešto veći od napora pjevača ili glumaca.

O svemu tome kod nas se govori već godinama, ali se posao dirigenata ipak stalno podcjenjuje. Bilo je konkretnih dogovora na nivoima Umjetničkih savjeta i raznih komisija, da se pri novom rasporedu bodova neće ponoviti greška s dirigentima, ali to se ipak dogodilo! Kako to protumačiti i gdje potražiti pravi odgovor?“

***

Ako ovi stavovi (i) iz današnje perspektive nude mogućnost polemiziranja, ostaje nejasno da m˚ Petrušić ni na ovu predstavku odgovor – nije dobio. Ni „bodove“, dakako.

Strast profesionalnim bavljenjem kazalištem uvijek ima i onu „drugu stranu“… Kao i sve u životu, uostalom!

S tugom vas obavještavamo da nas je napustila Štefanija (Štefica) Heller. Najstarija balerina osječkoga HNK-a, svoju je umjetničku karijeru započela u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku davne 1952. S iznimkom jedne sezone u Novom Sadu, čitav je svoj profesionalni život posvetila upravo osječkom teatru. Bila je predana balerina, koreografkinja, a po umirovljenju i istaknuta baletna pedagoginja. Osobit prinos dala je osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Kazališna javnost i njezini kazališni kolege pamte ju s osobitim poštovanjem.

Polaganje urne drage nam pokojnice održat će se u utorak, 1. srpnja u 11,50 sati na groblju Retfala.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Hrvatski dirigent i glazbeni pedagog, maestro Antun Petrušić (1935. – 2022.), 27 godina proveo je u Osijeku i bio (jedan od) stup(ova) nositelja Osječke opere. Pored umjetničkog angažmana bio je i nadasve društveno aktivan: utemeljuje i deset godina vodi organizaciju Muzičke omladine (danas Glazbena mladež) u Osijeku i Slavoniji; bio je tajnik i dugogodišnji predsjednik kao i član Upravnog odbora (17 godina) pododbora Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih glazbenih umjetnika) u Osijeku. Isticao se aktivnim društvenim radom kao i član Matice hrvatske te brojnih stručnih odbora, vijeća, komisija i savjeta. Ostala je zapažena i njegova sindikalna djelatnost, koju je nastavio i u Zagrebu sve do umirovljenja.

U Maestrovu osobnom dosjeu naišli smo na dvije „predstavke“ iz 1981., koje su – svaka na svoj način – zanimljive.

Prva je upućena intendantu, a zanimljiva je jer oslikava rigidni sustav upravljanja Kazalištem. Citiramo ju u cijelosti:

„Ovu predstavku Vam pišem na temelju našeg razgovora, a u vezi dva slučaja, za koje ste tražili od mene pismene izjave. S obzirom da smatram da u oba slučaja nisam pogriješio, to mislim da treba neke okolnosti bolje objasniti.

1. Godišnja skupština Sindikalne podružnice bila je zakazana za 10 sati prije podne, a da se prethodno nije nitko dogovorio s umjetničkim rukovodiocem Opere, maestrom Milerom. Naše probe bile su planirane čitavih tjedan dana unaprijed, pa se sve moglo uskladiti. Dan prije Skupštine pitao sam maestra Milera, da li on znade za to, a on mi je doslovno odgovorio da nitko nije došao k njemu na dogovor, pa da mogu i moram održati planiranu probu. Prema tome, ja sam svoj radni zadatak obavio, a poslije probe su članovi orkestra išli na Skupštinu. Pitam, zašto se nije potreban dogovor obavio, pa neka dade izjavu i onaj tko je planirao Skupštinu a nije uskladio termine proba.

2. Nikada do sada u 20 godina otkako sam u Kazalištu nije Zbor radnika bo sazivan prije podne na dan premijere, još k tomu i na dan otvorenja Annala. Pogotovo što se znalo pod kakvim uvjetima je ‘Odisej’ spreman, te da je još dva dana prije premijere bilo pitanje, da li će premijera uopće moći biti. Smatram tendenciozim i namjernim potezom da se Zbor radnika saziva na takav dan, umjesto da se ljudima date slobodno da se odmore. Zašto se nije taj Zbor radnika sazvao na primjer na dan premijere ‘Ožalošćene porodice’? Zbog toga je u datim okolnostima došlo do reagiranja i do mog križanja Zbora radnika (na oglasnoj ploči rasporeda radnih zadataka, op.), za što sam se već i usmeno ispričao. Iako se ne smatram krivim, jer boljim međusobnim dogovaranjem mogu se sigurno izbjeći sve ovakve situacije. Ujedno smatram da i ova, s moje strane postavljena pitanja, također zaslužuju odgovor“.

Odgovor dobio – nije!

(nastavlja se)

Večer započinje uz veličanstvenu uvertiru iz Verdijeve Moći sudbine, glazbeni broj koji u nekoliko minuta donosi silovitu strast, kobnu predodređenost i dramatične kontraste – sve ono što čini operu jednim od najsnažnijih glazbenih izraza.

Slijedi arija Rozine Una voce poco fa iz Rossinijeva Seviljskog brijača, gdje razigrana i koketna junakinja pokazuje svoj odlučni karakter. Riječ je o bravuroznom koloraturnom izazovu, gdje pjevačica mora uskladiti tehničku preciznost s duhovitom scenskom osobnošću.

U operi Ernani Verdi postavlja kompleksnu emocionalnu dilemu između časti i ljubavi. Arija Che mai vegg’io… Infelice! prepuna je unutrašnje borbe i plemenite tuge, zahtijevajući od pjevača da izrazi i snagu i krhkost.

Lirični lamento Federica E la solita storia iz Cileine Arležanke jedno je od najljepših muških lirskih monologa. Sjetna melodija izražava duboku unutarnju bol i izgubljene iluzije mladog junaka.

U ariji Io son l’umile ancella iz opere Adriana Lecouvreur, naslovna junakinja – glumica i žena – izražava pokornost umjetnosti. Jedna od najnježnijih i najiskrenijih arija sopranističkog repertoara, puna unutarnje topline.

Zbor Cigana iz Trubadura Verdijev je svijet glazbene energije i ritmičke živosti. Uz ritam nakovnja i vesele glasove, publiku vodi u svijet svakodnevice i snova o boljem životu.

U duetu iz iste opere, Udiste… mira di acerbe lagrime, susrećemo dramu i nježnost između majke i sina. Emocionalno nabijena scena zahtijeva duboku povezanost između izvođača, ali i velik vokalni raspon.

Gounodova arija O Dieu! Que de bijoux iz Fausta jedan je od dragulja sopranskog repertoara. Margareta, očarana darovanim nakitom, pjeva s djetinjim oduševljenjem – no ispod te površine krije se slutnja tragične sudbine.

Arija Ah! mes amis iz Donizettijeve Kćeri pukovnije poznata je kao jedan od najtežih izazova za tenora – sa slavnih devet visokih C-tonova, ova arija zahtijeva izvanrednu tehniku, sigurnost i lakoću, a pritom ne gubi komičnu lepršavost koja je zaštitni znak cijele opere.

……………………………

Uz La chanson bohème iz Carmen, večer se vraća ritmu, strasti i neobuzdanoj slobodi. Ova arija nosi u sebi duh ciganske vatre, plesa i hedonizma, a scenski zahtijeva potpuno prepuštanje karakteru.

Verdijeva arija Ella giammai m’amò iz Don Carlosa jedna je od najintrospektivnijih basovskih arija. U njoj kralj Filip izražava duboku samoću i sumnju u ljubav – arija traži emotivnu zrelost i tamnu plemenitost glasa.

Zborna arija Va, pensiero iz Nabucca – poznata i kao Zbor Hebreja – postala je simbol čežnje za slobodom. Melodija jednostavna, a snažna, dirnula je generacije slušatelja i stekla status glazbenog simbola nade.

Casta diva iz Bellinijeve Norme – arija u kojoj svećenica moli božicu za mir – jedno je od najvećih djela belkanta. Polagana, svečana i hipnotična, zahtijeva iznimnu kontrolu daha, legato fraziranje i duhovnu prisutnost.

U sljedećem zbornom broju iz iste opere, Guerra, guerra!, kontrast se pojačava – ulazimo u ratnu uznemirenost, punu snage, ritma i kolektivnog naboja.

Instrumentalni intermezzo iz Manon Lescaut Puccinijev je glazbeni trenutak čiste čežnje i lirike. U samo nekoliko minuta, slušatelj proživljava sve nijanse tuge, predosjećaja i neizbježne tragedije.

U zbornoj sceni Coro a bocca chiusa (Zbor zatvorenih usta) iz Madame Butterfly, Puccini stvara čudesnu atmosferu napetog iščekivanja. Ova suptilna i nježna glazbena slika pjeva se bez otvorenih usta – izazov kako za zbor, tako i za dirigenta.

Vissi d’arte, najpoznatija arija iz Tosce, duboka je ispovijed žene koja je živjela za umjetnost i ljubav, a sada se nalazi pred izdajom. Emotivno nabijena, traži punu vokalnu i emocionalnu otvorenost.

E lucevan le stelle donosi perspektivu njezina voljenog, zatvorenog i slomljenog. Ova arija odiše nostalgijom i melankolijom, a zahtijeva veliko frazno majstorstvo i iskrenu suzdržanost.

Na kraju, moćni Te Deum iz Tosce – monumentalni finale prvog čina – spaja religijski ritual s osobnom prijetnjom. Zbor, orgulje i solo bariton stvaraju napetu, gotovo zastrašujuću sliku licemjerne pobožnosti i političke prijetnje.

Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević©

Karikatura… iskočila iz sjećanja, pa iz mobitela nekad usnimljene stranice Kazališta. KAZALIŠTE ’71, preciznije, “revija za scensko-muzičku kulturu“ Osijek, siječanj-travanj, god. VII., broj 1-2. Danas s nježnim sjećanjima (a bit će – kada čovjek dođe u neke godine – sva su sjećanja nježna, osobito ona od / više od / prije pola stoljeća!).

Karikatura je objavljena na 40., zadnjoj stranici KAZALIŠTA, uz “Trenutak u prolazu“ s baletanom i koreografom Nedžadom Kurićem (autor Drago Kerže) i vjestice: “Antun Petrušić dirigira u Mađarskoj“, “Dragutin Savin – umjetnički direktor Annala ’71“, „Štefica Petrušić – u ‘špici’“, „Ponovo uspostavljena suradnja“ (odnosi se na Đakovo i Beli Manastir, o. p.), „’Mala Floramye’ u Belom Manastiru“…

Prikaz cijeloga broja daleko bi nas odveo. Spomenimo tek da su surađivali dr. Dragan Mucić, slikari Vladimir Polić i Vladimir Džanko, Ljubomir Stanojević, Luka Aparac, Marija Grgičević, Darko Gašparović, Borislav T. Anđelić, Branimir Žganjer, Pero Čimbur, Đorđe Šaula, Željko Miler, Ivo Slaviček, Giga Gračan, Stevan Štukelja, Dionizije Švagelj, Gordana Gojković, Milivoj Polić, dr. Marko Fotez, Miodrag Milosavljević, Drago Hedl, Tomislav Tanhofer, Željko Hodonj, Bohdan Slavik, Ivan Balog, Ivan Šterpin, Ivan Zrinušić, Vojko Mirković… I sve to – na 40 stranica!

Evo nas, napokon i na objavljenoj karikaturi. S lijeva na desno: prvi je, sa zataknutim perom na uhu, tada 27-godišnji urednik KAZALIŠTA Ljubomir Stanojević; pored njega, za kormilom i u mornarskoj uniformi je Luka Aparac, tadašnji direktor/intendant; jedina je dama na crtežu Nada Murat, redateljica, prethodna intendantica i Aparčeva operativna pomoćnica.

„Dvoglavi orao“, „kralj glazbe“ je maestro Dragutin Savin (ravnatelj Osječke opere i umjetnički direktor Annala ’71). Pored njega je direktor, redatelj Drame, Ivan Marton, a desno, s čašicom u ruci tehnički direktor, scenograf i arhitekt Andreja Ekl. Sasvim dolje, „ispiljen iz jajeta“, dosad je najpoznatiji šef Propagande HNK-a, Franjo Horvat.

Recimo koju i o autoru karikature, potpisanog s PEKLO. Riječ je o opernom solistu Petru Klocu (Peter Klotz, Stari Trg pri Ložu, Černomelj, Slovenija – 1929. – ? Maribor, ?). Kao baletni plesač, član opernog zbora i operni solist bio je angažiran u Beogradu, Rijeci, Novom Sadu, Zagrebu, Sarajevu i Mariboru. U nekoliko osječkih sezona ostvario je bogat baritonski repertoar, ističući se osobito u buffo ulogama. Jedno vrijeme bio je i suprug operne primadone Branke Galić.