Marul za umjetničko ostvarenje za originalnu glazbu

S ponosom objavljujemo da je naša predstava “Sokol ga nije volio” osvojila nagradu za originalnu glazbu na 35. Marulićevim danima!

Festivalski žiri u sastavu – Neva Rošić, glumica, kazališna pedagoginja i redateljica

Ivan Leo Lemo, redatelj, Magdalena Mrčela, profesorica, autorica i kazališna kritičarka, Nikolina Rafaj, dramaturginja, dramska spisateljica, te Ozren Bakotić, scenograf – prepoznao je kreativnost i dodijelio Marula za umjetničko ostvarenje za originalnu glazbu osječko-zagrebačkoj predstavi.

Iskrene čestitke talentiranom dvojcu Šimun Matišić i Fadil Abdulov Fafa (kojima je velika pomoć bio i naš glumački dvojac – Petra B. Blašković i Duško Modrinić), čija je glazba obogatila priču Fabijana Šovagovića i osvojila srca publike i žirija.

Nagradu je u Splitu, u ime cijele autorsko-izvođačke ekipe, ali i u ime kazališta – GDK Gavella i HNK u Osijeku – večeras preuzeo ravnatelj Drame, Duško Modrinić.

Ova nagrada potvrđuje koliko je glazba važan dio kazališne čarolije – i zahvalni smo što je prepoznat rad koji stoji iza svake note.

Hvala svima koji nas podržavaju, gledaju/slušaju i osjećaju s nama!

#Kazalište #Nagrada #OriginalnaGlazba #Ponosni #Festival #KulturnaScena #GlazbaUZraku #Split #Marulicevidani2025

Andreja Jeličić, baletna pedagoginja i teoretičarka:

“Ples male djece je čista životna radost.

Plesanje nas, velikih, odraslih ljudi također može biti radost. Može biti prepuštanje ritmu tijela i glazbe, buđenje unutarnjeg bića vedrog, mudrog, ponekad senzualnog. Plesom se možemo povezati – uroniti u ritam grupe, ukorijeniti se u zajednici, a možemo i od svega pobjeći, u plesu naći zaborav.

Ples za nas odrasle biva i profesijom. To nam je posao, naporan rad, od njega živimo. Istražujemo ga i opisujemo, analiziramo i zapisujemo, konstruiramo i dekonstruiramo, beskrajno vježbamo i usavršavamo. Plesanje je ozbiljna stvar. Njime možemo poučavati i odgajati: za ples, za život. Plesom se može iscjeljivati.

Danas, kada epohalni ples smrti i nasilja, novu, barbarsku Pirihu koreografiraju starci opsjednuti moći, uvlačeći u nju cijele zemlje i narode, i kada nas zaglušno kuckanje milijuna tipkovnica i teški bruj „pametnih“ strojeva sustavno obezumljuju, obezvoljuju i odtjelovljuju – ples (p)ostaje pokret otpora. Plesanje je danas za hrabre.

Plešite. Sami i s drugima. Plešite svjesno i s namjerom, strastveno, kontemplativno, s ljubavlju. Plešite.“

Mihail Barišnjikov, plesač i koreograf – Latvija / SAD:

“Često se kaže da ples može izraziti neizrecivo. Radost, tuga i očaj postaju vidljivi; otjelovljeni izrazi naše zajedničke krhkosti. Pri tom ples može pobuditi empatiju, nadahnuti na dobrotu i potaknuti nas da poželimo liječiti, a ne štetiti.

Pogotovo danas – dok stotine tisuća trpe ratove, podnose politička previranja i dižu glas u znak prosvjeda protiv nepravde – iskreno promišljanje je važno. Velik je to teret za tijelo, za ples, za umjetnost. No, ipak, je umjetnost još uvijek najbolji način da oblikujemo ono neizgovoreno, a za početak se prvo zapitajmo: Gdje je moja istina? Kako odati počast sebi i zajednici? Komu odgovaram?”

Piše: Ljubomir Stanojević©

Uz ovogodišnji Svjetski dan baleta (29. travnja) – utemeljen (1982.) kao spomen na rođendan jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana-Georgesa Noverrea (1727. – 1810.), začetnika modernoga baleta, prisjećamo se Antonija Maksimovića (1937. – 1991.), baletana i posljednjega pravoga prvaka Baleta osječkog Kazališta.

***

Znali smo ga i zvali „Maks“ te 1958./’59. kada je po povratku iz vojske stupio u profesionalni osječki angažman. Bio je već od ranije poznat plesač (završio Baletnu školu kod Stjepana / Štefana / Suhog / Suhy) i pripadao generaciji izvrsnih plesača solista Tončija Marinića, Slavka Pervana, Jože Komljenovića. . . koji su (kao i Maks godinu kasnije) postali solisti u „velikim“ kazališnim kućama Zagreba, Sarajeva, Rijeke. . .

Antonije Kalenić-Maksimović bio je lirski klasični plesač, pristale figure i zamjerne tehnike s izrazitim emotivnim natruhama. O njegovim osječkim kreacijama zacijelo bi valjalo pisati; o kreacijama u zagrebačkom HNK-u (kamo je otišao nakon Osijeka) daleko je više svjedočenja.

Moj prisjet, s dojmljivim sjećanjem na Maksa od prije 66 godina (!) – vraća predstavu opere „Medij“ (Medium) u kojoj je Antonije Maksimović plesački i pantomimski tumačio ulogu dječaka Tobya, u naturalističkoj prikazbi jednočinke Gian-Carla Menottija. Savršen partner Zorici Pintarić (Monika), izvanrednoj Slavici Pfaf (madame Flora), Augusti Janeček-Legradić (gđa Nolan) i Branki Knežić i Milivoju Radoviću (bračni par Gobineau), Maks je – u toj predstavi dirigenta, redatelja i scenografa Dragutina Savina, kostimografkinje Aurelije Branković i koreografkinje Argene Savin – uz Slavicu Pfaf, ostao – najdojmljiviji.

Od 1959./’60. do smrti Antonije Maksimović bio je solist HNK-a u Zagrebu s brojnim dojmljivim ostvarenjima. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, “često je gostovao u Italiji s trupom Carle Fracci te plesao i koreografirao na zagrebačkoj Televiziji”.

Umro je – za današnje pojmove mlad – navršivši 54 godine.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Ponovo u tami zatamnjenoga gledališta, na generalnim probama koje obožavam više od premijera. Slušam i gledam „Traviatu“. Mladu „Traviatu“ lijepih glasova: naše Violette Katarina Toplek Horvat i Andrea Paić; gošća Vesna Đurković; u ulozi Alfreda gosti, ali gotovo naši, domaći: Kristian Marušić i Stevan Karanac; i, naravno Germonti – svi u angažmanu HNK-a: onaj nadnaravni Leon Košavić, Robert Adamček i Dalibor Hanzalek.

Dirigira mladi Osječanin Krešimir Batinić. Sjećam se nezaboravnoga Željka Milera i njegove izjave: „’Traviata’ je samo prividno jednostavna. Njezina je partitura zapravo vrlo kompleksna, ali s mnogo truda može se mnogo toga ‘izvući’ na površinu…“. Maestro Batinić, rekao bih da je u tom – uspio.

Draga Olga,

mislim na Tebe. Od ’57. odgledao sam i odslušao mnoge Violette na osječkoj pozornici: Nadu Đorđević (maglovito sjećanje), Boženu Čubru, Šteficu Petrušić, Ottu Ondinu, Nadu Sirišćević, Gertrudu Munitić… još neke gošće… pa, ipak, moja Violetta si – Ti!

Sjećam se kada si došla, s Majom Lukas (mezzosopran) 1978. Maja – probitačna, atraktivna „bjonda“, i Ti – posve samozatajna. U onoj „Traviati“, redateljice Nade Murat i dirigenta Antuna Petrušića (premijera: 15. veljače 1979.) pjevale ste Anninu i Floru. Tako se počinje (bar nekada), postupno.

Samo sedam godina kasnije – premijera 21. lipnja 1986. – poslije mnogih Gildi, Manona i… zablistala si kao Violetta. „Moja Violetta“, najdraža…!

U „Vjesniku“ (26. lipnja 1986.) – pod naslovom „Lijepa ‘Traviata’“ – ugledna Bosiljka Perić Kempf napisala je: „Predstavu u svakom pogledu nosi mlada Olga Vulić, glumački decentna, a glasovno veoma sigurna, čistih koloratura, zvonkih visina i nadasve muzikalne fraze“. Ni osječka kritičarka Branka Ban nije „oskudijevala“ u pohvalama. A publika…? Publika te – obožavala!

Draga Olga,

izgubio sam okladu (ne jednom u životu): s mladim baritonom Bojanom Šoberom (jednako zablistalim poput Tebe, od prvoga, riječkoga nastupa na Annalu do osječkoga „Zrinjskog“) „kladio“ sam se kako se ne ćeš „dati“ iz Grada na Dravi, u kojem ćeš bezuvjetno ostati. Na žalost, izgubio sam. Postala si gospođa Olga Šober, sretna Olga Šober, ali – u riječkom HNK-u. Pa potom još na mnogim i mnogim pozornicama, u nas i u inozemstvu.

Draga Olga,

i danas osjećam lokalpatriotski kazališni žal što te Osijek izgubio; i radost jednoga sveukupno sadržajnog zajedništva profesionalnog i obiteljskog života s Bojanom.

Postala si nacionalna operna prvakinja, ugledna profesorica, a ostala i – „moja“ Olga! Izgubljenu okladu zaboravljam!

Pozdravi Bojana!