Diplomirala je 1956. predstavom Verdijeve opere „Moć sudbine“, a predstavi su nazočili njezini profesori, dr. Branko Gavella i Vlado Habunek.

Nada Murat (1927. – 2009.), jedna od najznačajnijih imena osječke scene, svakako najdugovječnija (1942. – 1987.). Redateljica, autorica libreta, tajnica Annala (komorne opere i baleta, 1970. – 1979.), pomoćnica intendanta… „Duša“ staroga HNK-a, čije će ime ostati zapisano zlatnim slovima.

„Traviatu“ je režirala kao svoju drugu profesionalnu predstavu (premijera 20. ožujka 1957.). Rukovodna ekipa bila je reprezentativna: dirigent Vlado Kobler (1926. – 2009.) – tada ravnatelj Osječke opere; scenograf je – po Nadinom pozivu – bio akademski slikar Vladimir Udatny (1920. – 1972.), a koreograf Stjepan Suhy (1915. – 2001.), tadašnji šef Baleta.

Violettu Valéry tumačila je prvakinja Osječke opere, Nada Đorđević (1911. – ?), potom Božena Čubra (1926. – 2005.). Alfredo je bio dugogodišnji prvak i miljenik osječke publike, Talijan Emilio Tossuto (1928. – 1995.), a Germont bariton Ivan Feher (1907. – 1978.). Te sezone u predstavi su gostovali i tenor Beogradske opere Drago Starc (1918. – 1984.) te Otta Ondina (1924. – 2016.), prvakinja Mariborske opere.

Evo i ostalih sudionika te Nadine predstave, koje se ovaj autor sjeća sa stanovitom nježnošću; imao sam tada (ni) 14 godina!

Flora je bila kasnija prvakinja Osječke opere Branka Galić (1928. – 2010.), Annina Augusta Legradić-Janeček (1921. – 2003.), dr. Grenville Milan Štagljar (1900. – 1958.), potom su ostale likove tumačili Franjo Binder (Barun Douphol), Ivan Cezner (Markiz D’Obigny), Đorđe Đorđević (Gaston), Edo Rigler (Sluga kod Flore) i Ivica Ladić (Sluga kod Violette).

Ciganski ples u trećem činu plesao je baletni zbor, a Španjolski ples solisti Argene Savin (1921. – 2007.) i Stjepan Suhy, uz baletni zbor. Zborove je uvježbao operni solist i voditelj Opernog studija Sergije Foretić (1909. – 2000.).

Tko je još 1957. na castu te „Traviate“? Koncertni majstor Nikola Jambrošić, inspicijentica Vera Pavičić, majstor pozornice Ivan Škoro, rasvjetar Svetozar Rukavina, masker Mijo Špajh i odabirač kostima (kostimografa /još/ nije bilo!) Vendelin Behlov.

Ova je „Traviata“ u dvije sezone izvedena ukupno 19 puta.

Piše: Ljubomir Stanojević

Hvalevrijedan ovosezonski repertoarni potez postavljanja Verdijeve „Traviate“ (La Traviata, 1835.) navodi na spominjanje prve osječke Violette (u sezoni 1912./’13.), najveće europske Traviate svojega doba!

Bila je to markiza Maja Strozzi-Pečić, pjevačica savršene muzikalnosti, izvanredna scenskog talenta, o čijoj je Violetti Ivo Vojnović rekao da je “najdublji duševni bol u najsvjetlijoj kreaciji života i pjesme“.

Matoš je obožava, a skladatelji se natjecahu tko će joj posvetiti ciklus pjesama. Bila je prva hrvatska Lakmé (Delibes), Norina (Donizetti) i Melisanda (Debussy). Kreirala je čitav koloraturno-lirski operni repertoar, od Puccinijevih Mimi i Butterfly do Dvořákove Rusalke, Donizettijeve Lucije, Verdijeve Desdemone, Gounodove Margarete, Zajčeve Jelene i Zorke Lisinskoga. S golemim je uspjehom gostovala u svjetskim metropolama.

Rođena je u Zagrebu, 19. prosinca 1882.

“Možda danas najljepši sopran obiju hemisfera“, kako ju u romanu „Doktor Faust“ spominje Thomas Mann, Maja Strozzi-Pečić umrla je 26. veljače 1962. u Rijeci. Kći najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke Strozzi i majka hrvatskoga skladatelja Borisa Papandopula, jedno je od najvećih imena hrvatske vokalne reproduktive.

Opera La Traviata jedno je od najizvođenijih djela Giuseppea Verdija, a svaka nova produkcija donosi svježu interpretaciju i redateljsku viziju. Ove će sezone osječka publika imati priliku doživjeti ovu bezvremensku priču kroz prizmu odlične režije Hrvoja Korbara. Njegov pristup operi nudi novo čitanje klasičnih djela. Kako je pristupio ovoj inscenaciji i koje je motive naglasio? Što ga je nadahnulo u radu s pjevačima i orkestrom? O svemu tom razgovaramo s redateljem, koji nam otkriva tajne svoje režijske koncepcije Traviate.

* Svaka izvedba Traviate donosi novu interpretaciju. Kako ste vi pristupili ovoj operi i što ste naglasili?
– Izazov je stati pred partituru ovoga toliko poznatoga djela – na kraju krajeva, i zbog toga što sam i sam već pogledao desetke izvedbi, od kojih neke smatram antologijskim izvedbama koje su postavile nove standarde u opernoj režiji. Nakon čitanja Dumasovog romana Dama s kamelijama, uslijedilo je istraživanje povijesnog i društvenog konteksta, velikih romana francuskog realizma, sjajne knjige Baudelaireova sjenica talijanskog esejista Roberta Calassa i naposljetku biografije povijesne Traviate, mlade djevojke po imeni Marie ili Alphonsine Duplessis. S druge strane svima dobro znane romantične priče, stoji priča o nasilju, odrastanju u bijedi i siromaštvu, seksualnom iskorištavanju od najranije dobi. Čitanje te biografije možda je i najviše utjecalo na moje čitanje lika Violette Valery kao istinski ranjene i osamljene osobe, osobe koja se u isto vrijeme ne smatra vrijednom ljubavi i za tom ljubavi čezne. Priče o osobi koja je prerano morala odrasti, postati samostalna, preuzeti odgovornost za svoj život, trgovati svojom seksualnošću i emocijama da bi preživjela. I osobi koja je tijekom svog kratkog života, iako neprestano okružena ljudima, uvijek bila sama – kako i sama kaže “sama, napuštena, u prenapučenoj pustinji koja se zove Pariz”. Taj osjećaj samoće provlači se od početka do kraja opere.

* Traviata se često opisuje kao jedno od Verdijevih najintimnijih djela. Kako se ova opera razlikuje od njegovih ranijih radova, poput Rigoletta ili Nabucca?
– Niz Verdijevih ranih opera nastaju inspirirane događajima iz drevne povijesti (kao što su Nabucco, Atila, Lombardijci) i često se dovode u kontekst pokreta za ujedinjenje Italije (što djelomično možemo pripisati zeitgeistu 40-ih godina 19. stoljeća, a djelomično potrebi za konstrukcijom jedinstvenog talijanskog nacionalnog identiteta), s druge strane tu su opere nastale prema djelima velikih pisaca romantizma (Hugo, Schiller) i prvi Verdijev susret sa Shakespeareom, kojim će biti fasciniran cijelog života (Macbeth). Za predložak Traviate Verdi bira zaplet iz “suvremenog života”, roman francuskog pisca Alexandrea Dumasa mlađeg, koji je netom nakon objavljivanja doživio i uspješnu kazališnu adaptaciju. Današnjim rječnikom, Verdi je odlučio adaptirati bestseller. S druge strane, postoji i jedan biografski detalj – nakon smrti supruge i dvoje djece, Verdi je četiri godine bio u vezi s opernom pjevačicom Giuseppinom Strepponi, majkom dvoje djece rođene u izvanbračnim vezama, koja je također nailazila na društvene osude. Da nam je tema itekako zanimljiva svjedoče mnogobrojne adaptacije – volim istaknuti popularne filmove kao što su Pretty Woman i Moulin Rouge. I ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji film, Anora, govori o temi seksualnog rada i romantične veze, naravno – u potpuno drukčijem kontekstu, povijesnom i društvenom, nego li je to onaj devetnaeststoljetnog Pariza ili Milana.

* Kako biste opisali Verdijev rukopis u Traviati u kontekstu razvoja opernog žanra u 19. stoljeću? Postoje li elementi koji su bili revolucionarni za njegovo doba?
– Verdi po svojoj naravi nije bio revolucionar, što ne znači da nije pokazivao muzičku i dramaturšku inventivnost i da kroz 26 opera koje je napisao ne možemo primijetiti različite pristupe glazbenom i dramaturškom materijalu, utjecaje suvremenih opernih trendova. Verdi je cijelog života maštao o tom da napiše “muzičku dramu”, što će učiniti u svojim posljednjim djelima – Othellu i Falstaffu, ali u vrijeme nastanka Traviate ipak još uvijek ostaje vjeran pojedinim konvencijama i obrascima svog vremena – obrascima koje je publika poznavala kao što mi danas prepoznajemo strukturu, recimo scenarija romantičnog filma. Poznavanje žanra daje užitak u gledanju. Iako je Traviata prema predaji bila “cenzurirana” (unatoč želji da djelo smjesti u suvremeno doba, Verdi i njegov libretist morali su ga izmjestiti u 17. stoljeće), neki kritičari tog doba već pišu da ne razumiju što je to tu skandalozno – kažu, “pa gledali smo i Don Giovannija”. Osim ako nas možda sloboda ženske seksualnosti ne uznemirava više od muške.

* Kako ste vizualno osmislili svijet ove opere?
– U suradnji sa svojim, sad već mogu reći stalnim suradnicama – scenografkinjom Paolom Lugarić i kostimografkinjom Barbarom Bourek. U pristupu kostimu, oslonili smo se na povijesne kostime, koje je Barbara “nanovo” osmislila – znali smo da ni u scenografskom ni u kostimografskom smislu ne želimo dati konkretnu povijesnu repliku. Što se tiče scenografije, tijekom procesa pripreme kao važan motiv istaknuo se upravo motiv “kazališnosti” – Balzac je, opisujući na mnogim mjestima u svojim romanima društvenu važnost odlaska u kazalište, zapisao: “Pozornica je u ložama”. Tražili smo način da u prostornim gabaritima stvorimo dojam te pozornice na pozornici, i uspjeli to postići višestrukim portalima koji tvore okvir našeg prizorišta. Violetta, pomalo inspirirano i Begovićevim komadom Pustolov pred vratima (u kojem junakinja također umire od tuberkuloze, te bolesti – metafore, kako kaže Susan Sontag, druge polovine 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća) – posljednji put izlazi na pozornicu.

* Opera često balansira između tradicije i modernosti – jeste li dvojili oko toga koliko daleko možete ići u reinterpretaciji Verdijeve vizije?
– Dvojbe uvijek postoje. Je li ono što bih radikalnijom interpretacijom htio nametnuti bolje, vrijednije od onog što je autor ponudio? Hoće li to bolje rezonirati s publikom u određenom kontekstu u kojem predstava nastaje? S druge strane, za mene pitanje nije “tradicionalno ili moderno?”. Tradicija koja ostaje vjerna nekoj slici tradicije, odnosno konvenciji izvođenja nekog djela, robovanje konvencionalnim i formalnim rješenjima u kakva se često upada u operi nezanimljiva mi je koliko i modernost pod svaku cijenu. Inicijalni dogovor s upravom kazališta bio je da ostanemo “vjerni” priči – i načelno, dvojba je uvijek ista. Za mene je bilo najvažnije da u toj “vjernosti” pronađemo nove i svježe interpretacije, da ne vozimo na autopilotu, da svaki trenutak bude proživljen i osmišljen (jer upravo zbog toga odlazimo u kazalište – da bismo svjedočili onomu što se događa u tom trenutku, neposredno, pred nama) i da svatko od izvođača uspije pomiriti ono što kao izvođač nosi s nekom našom pripremljenom vizijom. Mislim da smo u tom i uspjeli.

* Mnogi kažu da je Traviata opera o društvenim predrasudama, ali i o osobnom iskupljenju. Koji aspekt ove priče Vama najviše odjekuje u današnjem vremenu?
– Osobno iskupljenje podrazumijevalo bi da tu postoji neki grijeh za koji bi se trebalo iskupiti, što i jest bila klasična pretpostavka vremena u kojem je Traviata nastala. No, društvo bi se trebalo iskupiti Traviati za sve što je proživjela, ne obrnuto. Sličan sam odgovor napisao kad sam lani odgovarao na pitanja povodom produkcije Bellinijevih Capuletija i Montecchija u Splitu. Volimo misliti da živimo u naprednijem i liberalnijem društvu, i zasigurno to i jest tako. No, društvene predrasude još uvijek postoje – kako prema ženama, tako i prema mnogim drugim manjinskim opredjeljenjima, prema stranim radnicima, prema rodnim i seksualnim manjinama. Nedavno smo svjedočili eklatantnim primjerima linča na mladog pjevača Marka Bošnjaka. Zbog čega? Zbog toga što je – drukčiji, zbog toga što odudara od onog što naše društvo postavlja kao “normalno”. A “normalno” je, baš kao i “ludilo”, društveni konstrukt. Na hrvatskim se trgovima već gotovo dvije godine moli za “čednost u odijevanju i ponašanju”, naravno – žensku. Moglo bi se u Hrvatskoj moliti za svašta – moglo bi se moliti za mnoge žene koje su njihovi partneri i supruzi ubili u posljednjih nekoliko godina, ali ne – moli se za to da žene budu “čedne u odijevanju i ponašanju”. Naravno, nemojte očekivati da ćemo se tim problemima izravno baviti u ovoj inscenaciji Traviate – ali sve su to asocijacije koje mi padaju napamet kada govorimo o tom što nam to danas “odjekuje”.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Foto: Josip Grizbaher

Verdijeva Traviata jedno je od najpoznatijih i najizvođenijih opernih djela svih vremena, a svaka nova izvedba donosi priliku za svježu interpretaciju i umjetničku nadogradnju. Ova emotivna priča o ljubavi, žrtvi i društvenim predrasudama iznova osvaja srca publike diljem svijeta. No, iza svakog uspješnog izvođenja stoji predan rad dirigenta, koji orkestru i pjevačima daje jedinstven pečat i oblikuje zvučnu sliku opere.

Upravo zato razgovaramo s dirigentom nove produkcije HNK-a u Osijeku, Krešimirom Batinićem – čija je premijera večeras, 28. ožujka, u 20 sati – koji nam otkriva kako pristupa Verdijevoj partituri, koje su najveće izazove donijele pripreme i što ovu izvedbu Traviate čini posebnom.

* Ova je opera prepuna emocija i dinamičnih kontrasta. Usto, neobično ste vezani uz nju.
– Traviata je prva opera u mom životu koju sam gledao i to upravo u našem HNK-u u Osijeku. Zanimljivo je da se, iako sam tada imao 10-ak godina, vrlo jasno sjećam nekih scena i detalja. I, eto, 30-ak godina kasnije imam priliku i čast ravnati novom produkcijom Traviate upravo tamo gdje sam ju prvi put vidio i doživio. Verdijeva Traviata me pratila i kroz studij, kada sam prvo s maestrom Miroslavom Homenom prolazio i studirao sve recitative (i tako učio pratiti pjevače) pa do studiranja cijele opere s maestrom Vjekoslavom Šutejem.

* Traviata ima vrlo precizne zahtjeve tempa, posebno u scenama poput Sempre libera ili završne smrti Violette. Kako pristupate tempima i agogici u ovoj operi?
– Svaka partitura je izazov za dirigenta. Partitura Traviate izazovnija tim više jer je prepuna “hitova” koje publika jednostavno voli i obožava. Od napitnice, preko Violetine Sempre libera, Germontovoe arije Di Provenza…, do finala u drugom činu, jednoga od najljepših ansambl brojeva u opernoj literaturi…

* Pretpostavljam da je bitno balansirati između orkestra i solista?
– Da, vrlo je bitno stvoriti dobar odnos između solista i velikog orkestra koji ih prati. I pokušati s orkestrom dočarati svu silu emocija kojih je ova opera prepuna. U Traviati orkestar nije samo pratnja pjevačima, orkestar je aktivan sudionik u interpretaciji dramske radnje i osjećaja likova. Orkestar podržava emocionalnu dinamiku, pojačavajući dramatske trenutke ili stvarajući atmosferu.

* Kada se postavljaju na scenu djela stara nekoliko desetaka godina ili čak i stoljeća, uvijek se pitamo koliko su aktualna, svevremena, kako komuniciraju s današnjom publikom.
– Verdi je kroz orkestar sjajno dočarao sva emotivna stanja svih aktera u priči – od života punog prvog čina, preko Violetine zrelosti i ogromne snage i ljubavi u drugom činu, do teške boli na samom kraju, ali od samog početka prisutna je Violetina smrt – nakon Sempre libera Violetine dionice odlaze u niži registar. Mnogo je tih pojedinosti u ovoj operi da možemo reći da je “suvremena”. U izričaju ona odgovara vremenu svog nastanka, ali moderna je u svojoj koncepciji i dramaturgiji.

* Postoji li neki dio partiture koji smatrate posebno izazovnim za dirigiranje i zašto?
– Traviata je prije svega komorna opera, orkestar se temelji na drvenim puhačima i gudačima s rijetkim intervencijama limenih puhača, osobito rogova koji su most između drvenih i limenih puhača. Sve su to izazovi koje dirigent treba pomiriti sa svima uključenima u proces. Proživjeti svaku interpretaciju i dovesti ju do kraja.

* Što vas je najviše iznenadilo tijekom rada na partituri Traviate, unatoč dugogodišnjoj pripremi i poznavanju ovog djela?
– Rad na Traviati donio mi je mnogo izazova kao ni jedna predstava do sada. Baš zato što je puna snažnih emocija, vrlo realistična u svakom segmentu. Iako sam se za ovaj trenutak spremao dugo godina i želja je bila ogromna dirigirati Traviatu – još uvijek sam u radu pronalazio situacije i mjesta u partituri koja su mi bila “nova”.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Foto: Marina Vojnović

U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek.

U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i najotporniji…

Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi, inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima…

I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nije dovoljno?

Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište.

Jer nam treba.

Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce.

Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša.

Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti…

Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom.

Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje.

Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati i komunicirati.

I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači živjeti, što znači biti čovjek. Gdje ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier.

Slavimo povjerenje između nas koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti, vidjeti, razmišljati i osjetiti.

Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti “najrjeđa stvar u životu. Većina ljudi postoji, to je sve.”

Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti…

Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…

Zrinka Cvitešić