Piše: Ljubomir Stanojević^©

Odlaskom u mirovanje glumice Anite Schmidt polako nestaje s osječke pozornice talentirana generacija prvih školovanih glumaca s osječkoga područnoga odsjeka zagrebačke Akademije za kazalište film i TV (danas Akademija dramske umjetnosti).

U angažmanu HNK-a ostali su još Ljiljana Krička (Mitrović), Jasna (Kovačević) Odorčić i Davor Panić. Svi su oni stupili u radni odnos još kao studenti Glume, godine 1982., a prva im je predstava bila Shakespeareov Macbeth, čim su završili prvu godinu studija, 1980.

Bio sam ravnatelj Drame (od 1978.), a najzaslužniji za utemeljenje studija Glume u Osijeku 1979. bio je nominalni umjetnički voditelj, prof. Dejan Rebić. I dakako, s druge strane, dekan AKFITA-a, dr. Vladan Švacov. Pridružio se Pedagoški fakultet u Osijeku (s dekanom, prof. Dušanom Plećašem), dakako i Hrvatsko narodno kazalište (na čijem je čelu bio redatelj Branko Mešeg).

U prvu godinu studija (prijamnom ispitu pristupilo je 39 kandidata) upisani su: Ivan Brkić, Velimir Čokljat, Damir Lončar, Davor Panić, Jasna Kovačević (Odorčić), Vlasta Ramljak, Antonija Šmit i Željko Vuknić.

Sljedeće akademske godine pridružili su se novi studenti: Dubravka Crnojević (Carić), Slobodan Filipović, Mira Perić (Katić), Ljiljana Krička i Darko Milas. Glumac Đorđe Bosanac s apsolvirane dvije godine Glume u Zagrebu, pridružio se prvoj osječkoj generaciji u ak. godini 1981./’82.

Pored nabrojanih u Osijeku, još su aktivni (u Zagrebu): Damir Lončar, Vlasta Ramljak (ujedno profesorica u trajnom zvanju na osječkom AUKOS-u), Dubravka Crnojević Carić (uz glumu i redateljica, teatrologinja i pedagoginja na ADU), Velimir Čokljat (poslije iznimnoga staža u Satiričkom kazalištu Kerempuh, umirovljen). Darko Milas u Zagrebu se široko afirmirao kao kazališni, filmski i televizijski glumac, a ostao je čvrsto povezan sa Slavonijom (Osijek, Đakovo, Vinkovci i rodni Vukovar). Glumac Slobodan Filipović umirovljen je poslije uspješnoga glumačkoga staža u Narodnom pozorištu Užice (Srbija). Svojedobna prvakinja osječke drame Mira Perić (koja je još uvijek aktivna i kao glumica), uspješna je redovita profesorica u trajnom zvanju na osječkom Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti.

Nažalost, među živima više nisu Željko Vuknić (tragično izgubio život već na prvoj godini studija, nesretnim slučajem), Đorđe Bosanac (+2006.) i Ivan Brkić (+2013.).

Velika želja bila je intendantu Vladimiru Hamu na scenu postaviti nagrađivani roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav. I uspio je, premijera je sutra, 13. studenoga, u 20 sati. Bio je to više nego dovoljan i valjan razlog za danas održanu konferenciju za medije. Pripadnost njemačkoj nacionalnoj manjini ono je što dodatno povezuje intendanta i autora, a roman je i dio velike i nagrađivane knjižne trilogije o donaušvapskim temama, tj. o sudbini Podunavskih Nijemaca na ovim prostorima. Ponosan i sretan je Vladimir Ham zbog svega, ponajprije zbog velikog ansambla (28 je glumaca u podjeli) – na račun kojega su svi imali samo riječi hvale.

Proces je bio lijep, a to znači – u šali je dodao intendant – da ne bi ni znao da su probe u tijeku da nije glumce sretao u kazalištu. Zasluge za vođenje bez stresa idu na račun redatelja Jasmina Novljakovića, podjednako dugo u redateljskim, kao i pedagoškim vodama. Tomu je tako, jer – kaže redatelj – s ovim se ansamblom (profesionalcima i studentima) osjeća kao s proširenom obitelji.

Dugim se razdobljem mjeri i njegovo prijateljstvo i suradnja s piscem, a nije im ovo ni prvi zajednički. projekt. Stoga mu je Ludwig Bauer bio prvi i siguran izbor za suradnika u dramatiziranju romana, osoba koja će ga voditi u razmišljanju o scenskoj realizaciji.

Nastojali su biti što vjerniji romanu, koji progovara o totalnim režimima u Istočnom bloku druge polovine 20. st., a o čemu današnje generacije vrlo malo znaju i odmiču se od politike. Čitavom svijetu pa tako i Europi prijete neki novi totalitaristički poredci. Iznimno je sretan zbog članova dramskog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, koji se pojavljuju u ulogama Lukana i Maksa, kao sedmogodišnjih dječaka.

Iznenađenje je ono što od sutrašnje premijere očekuje autor Bauer. Jedno je raditi s tekstom, a drugo na predstavi sa živim ljudima i suradnicima – svjestan je autor. Novljakovićev rad poznaje, cijeni i voli i s punim povjerenjem mu je predao u ruke svoj roman koji progovara i propitkuje pitanja identiteta, osobnoga i nacionalnoga. Sretan je i veseli se ovoj inscenaciji, iako priznaje da mu je posao na dramatizaciji vlastitoga tekst teško pao. Žanr romana bliži je filmu, nego kazalištu, ali uvjeren je u uspjeh ove predstave.

Iako nitko nije imao ni nevažan ni lak zadatak, jedan od težih pao je pred našega velikoga slikara i scenografa, Zlatka Kauzlarića Atača. Gotovo 50 izmjena lako je riješiti na filmu, a gotovo nemoguće na pozornici. Ne bi li priča održala kontinuitet – i likovi putovali iz grada u grad, iz države u državu – Atač se odlučio za kroki scenografiju. To znači da je sve u naznakama, započeto – scenografija nije dekor, mnogi elementi idu u zrak. Pozornica je mala, kaže Kauzlarić, a ovakva fluidna scenografija glumcu daje i sve što mu treba i dovoljno prostora. Scenografija priču čini suvislom i razumljivom.
– Scenografija je režija prostora, i ne postoji bez redatelja ni glumaca, kao ni obrnuto – smatra Atač.
Oduševljen je glumačko igrom, neovisno što je na sceni. Glumci su fenomenalni i to nije kompliment, nego konstatacija – naglasio je Atač.
Nakon mnogo se godina vratio u HNK-a u Osijeku gdje je odradio desetak projekata i stekao zvjezdani status. S redateljem se odlično složio, više su pisali, nego risali – iznimno dobro raspoložen bio je Atač.
– Spojem redateljeve mirnoće i mog temperamenta dobili smo što smo dobili – zaključio je u Kauzlarić u istom tonu.
Konferenciji za medije nazočila je i dubinski i detaljno o Bauerovu opusu, s naglaskom na ovom romanu, govorila i sveučilišna profesorica, urednica i književnica Lidija Dujić, koju je pok. akad. Tonko Maroević prozvao prvom bauerologinjom. S nekoliko renomiranih nagrada iza sebe (i zasigurno nekima koje mu tek predstoje, iako je napisan 2010.), prosudbeno je tijelo nagrade koja nosi ime Meše Selimovića za ovaj kapitalni roman napisalo da je remek-djelo. Autor preiscrtava granice između fikcije i fakcije, dodaje prof. Dujić, ističući da je riječ o novopovijesnom romanu, žanru koji plastičnije prikazuje male sudbine, male povijesti onih ljudi koji misle da nije pogrješno misliti da nemamo svi istu zajedničku povijest i prošlost.
– Stvarnost je autor romana konstruirao kao moguću, alternativnu (auto)biografiju – naglašava prof. Dujić.
Ravnatelj Drame, Duško Modrinić, poimence je zahvalio autorskom timu i čestitao ansamblu na premijeri.

Piše: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Pred nama je još jedna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života svoga lika, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.
U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.
Pravi zaključci dolaze tek kada se zastor spusti, ali kazalište, sa svim svojim ljudima, trenutcima podrške, humorom i umorom, ostaje njegov istinski zavičaj.

* Pred vama je još jedna – najblaže rečeno – kompleksna uloga. Prema nekim likovima koje tumačite sigurno razvijete emocije, stanja. Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?

– Zaista, kompleksna je, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.

* Što je bilo najizazovnije? Kakav je bio rad s ansamblom? Rijetko kada je ovako velik i tako generacijski raznolik. U čemu leži snaga ove ekipe?

– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja. Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

* Predstava se bavi konceptom zavičaja i zaborava. Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?

– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

*  Jeste li uspjeli zadržati distancu osobnoga i profesionalnoga? Ili su i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?

– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život. Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.

* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?

– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.

* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?

– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno. Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera koji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.

* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?

– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzuru i više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?

– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

PRODAJA ULAZNICA ZA BALET “ORAŠAR”
Poveznice za kupovinu online

Poveznice za online kupovinu za izvedbe za 1., 2., 8., 9., 12., 13., 16. i 20. 12.
Bit će aktivne od 9 sati!
Vidimo se u kazalištu!

1. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-29112025-881b/register?lang=hr

2. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-2122025-1eef/register?lang=hr

8. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-8122025-24ef/register?lang=hr

9. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-9122025-c0f3/register?lang=hr

12. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-29112025-1070/register?lang=hr

13. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-3122025-dbf6/register?lang=hr

16. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-16122025-dd57/register?lang=hr

20. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-20122025-0dba/register?lang=hr

Za ostalih pet izvedbi – 29. 11. te 3., 10., 15. i 21. 12. – ulaznice se kupuju na blagajni HNK-a, od 9 do 13 sati radnim danom te subotom od 9 do 12, kao i sat vremena prije početka večernje predstave.