editor_hnk23, Autor na Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Akademik Boris Senker, u ime je HAZU-a i svih ostalih organizacijskih jedinica danas svečano otvorenih 36. Krležinih dana u Osijeku, poželio dobrodošlicu suorganizatorima, sudionicima i gostima na još jedno izdanje teatrološko-kazališne manifestacije koja „u sebi objedinjuje znanstveni skup, smotru kazališnih predstava, izložbe i predstavljanja teatroloških izdanja“. Filozofski fakultet jedan je od utemeljitelja Dana, ali i domaćin znanstvenoga skupa, koji okuplja najuglednije mlade i iskusne hrvatske teatrologe, kazališne kritičare i povjesničare kazališta i književnosti te kazališne praktičare.

Obnašatelj dužnosti dekana, prof. dr. sc. Krešimir Šimić u svom je nadahnutom obraćanju svima poželio „dobro krležanje“, traženje dobrog agona, plodno sučeljavanje i rasvjetljavanje, ponajprije na znanstvenim izlaganjima, koja su u tijeku, a u svečanoj će se dvorani FFOS-a održavati i u petak u dopodnevnim satima.

I prorektor Robert Raponja nije imao ništa manje inspirativno obraćanje okupljenima, naglasivši da će i ovogodišnji znanstveni skup nastaviti proučavati hrvatske dramske književnosti i kazališta u drugom desetljeću 21. stoljeća. U ovo naše vrijeme naglašena je potreba za budnošću, kazalištem koje ne pristaje na površnost, dramama koje progovaraju jasno, glasno i bez uvijanja pa je prof. Raponja u svojim željama znanstvenicima istaknuo puno dobrih uvida.

Treći temeljni organizacijski krak osječko je Hrvatsko narodno kazalište, koje je sinoć bilo mjestom otvorenja i 8. bijenala kazališnog plakata. Intendant je Vladimir Ham imao dvostruko zadovoljstvo, jer je – osim u ime matične kazališne kuće kojoj je na čelu, skup pozdravio i kao izaslanik ministrice Nine Obuljen Koržinek, bez čije potpore manifestacija teško da bi trajala. Kao netko tko se kazalištem bavi vrlo praktično, kako je sam naglasio, ponosan je što Dani u kontinuitetu traju od 1987., što su svake godine prilika i za nove znanstvene prinose, ali i izvrsne inscenacije na pozornici kazališta.
U ime predsjednice Hrvojke Mihanović-Salopek i Društva hrvatskih književnika, skup je pozdravila i dr. sc. Ana Lederer, prisjetivši se da je i sama kao mlada znanstvenica stasala upravo na Krležinim danima, u nas jedinstvenom znanstvenom i kazališnom skupu.

Pozdrave osječko-baranjske županice Nataše Tramišak, dobrodošlicu u naš grad i županiju te ugodan rad i boravak, svima je poželjela i zamjenica pročelnice Upravnog odjela za kulturu, tehničku kulturu i sport, Ivana Katavić-Milardović, a čast otvoriti Dane, pripala je prof. dr. sc. Tihomiru Florijančiću, predsjedniku Gradskog vijeća.
Citiravši samog Krležu, da je „borba perom najveće junaštvo“, prof. je Florijančić ponosno na vremenskoj crti smjestio i povezao Krležine dane s nedavnim Danom grada (2. 12.), sutrašnjim Danom obrane grada, te nadolazećim rođendanom HNK-a (7. prosinca).

Otvorenju je nazočila i v. d. prodekanice za studijske programe i cjeloživotno učenje, doc. dr. sc. Silvija Ćurak te ravnatelj Drame HNK-a u Osijeku, Duško Modrinić.

Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ovoga rujna minula je 20. obljetnica odlaska Branka Mihaljevića (Zagreb, 19. siječnja 1931. – Osijek, 19. rujna 2005.), skladatelja, kazališnog autora, novinara i publicista, radijskog urednika. Njegova vesela igra Zeko, Zriko i Janje još je na rasporedu osječkog Dječjeg kazališta koje – u počast autoru – nosi ime Branka Mihaljevića. Predstava koja sveudilj razgaljuje najmlađu (ali i onu bivšu najmlađu!) publiku grada na Dravi. Za nju je skladatelj i tekstopisac Mihaljević 1962. dobio Nagradu grada Osijeka. Prestao sam brojiti, no čini mi se da je Zeko… izveden daleko više od 800 puta (!), a izvodila su ga i kazališta u Srbiji, Slovačkoj, Njemačkoj, Poljskoj i Italiji. Uz popularnu pjesmu Zeko i potočić – kako je sâm autor isticao – „odnjihana su mnoga djetinjstva“.

Biografski podatci o Branku Mihaljeviću uglavnom su znani: Zagrepčanin, rođenjem i školovanjem, rano je došao u Slavoniju, tu se zaljubio u svoju Miru (prof. glazbe, preminula 2022.), ali i u Osijek – koji mu je ostao trajno nadahnuće (skladba Moj Osijek neslužbena je himna grada). Osječani su mu se spontano odužili: u anketi Gradskog radija (gdje je Branko radio svoje posljednje autorske emisije „uživo“) proglašen je Osječaninom 20. stoljeća, plebiscitarno, od „običnih“ ljudi, nedjeljnih radijskih slušatelja.

Mihaljević je pisao zabavnu glazbu (popularne skladbe Golubovi, Vlakaši, Moj Zagreb), glazbu prema slavonskim motivima (Pjevat će Slavonija), sudjelovao je i nerijetko pobjeđivao na mnogim festivalima. Desetljećima je bio stalni autor osječkog Dječjeg kazališta za čiju je scenu (bilo kompletno, bilo da je riječ samo o glazbi) potpisao 30-ak naslova. Već spomenuti njegov Zeko… na rasporedu je, u kontinuitetu, od 1957., a u vrijeme Domovinskog rata tom se predstavom Kazalište opiralo agresoru izvodeći ju, doslovce, na svakom mjestu gdje su se našla traumatizirana djeca i ništa manje prestrašeni roditelji – civilni branitelji Osijeka.

Za odrasle, točnije za osječki HNK-a, Mihaljević je napisao dva mjuzikla: Slavonsku rapsodiju (1978., obnovljenu 1988.; Nagrada grada Osijeka, 1979.) i Osječki karusel (1995.). Nova Slavonska rapsodija, u dramaturškoj preradbi Mihaljevićeva sina Marija, premijerno je izvedena 2008. u Osijeku.

Kao novinar i urednik Radio Osijeka (gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek) Mihaljević je objavio u programima Radio Zagreba i Radio Osijeka veliki broj zapaženih reportaža iz kulture te dokumentarnih reportaža o izvornoj narodnoj umjetnosti, običajima, pjesmama i plesovima Slavonije i Baranje. Za taj rad, Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo mu je 1981. nagradu Zlatno pero. Za dugogodišnje prinose kulturi, afirmaciji i ugledu grada Osijeka, tom ugledniku dodijeljen je 1998. Pečat grada Osijeka. Uz nekoliko monografskih knjiga „svojevrsni epitaf“ (Paulik) autor je ostavio knjigom Tragovi osječke zabavne glazbe (2002.), „djelom koje svojom glazbenom i leksičkom građom oslikava Osijek, tu veliku Mihaljevićevu ljubav“.

Poznavao sam Branka Mihaljevića, jedno smo vrijeme čak i zajedno radili, družili se i međusobno poštovali. Bio je blag čovjek, otvorena srca, širok u svojoj potrebi davanja drugima, ali i prihvaćanju drugih. Bio je Pjesnik – u duši, i u životu!

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Nisam išao na sprovod arhivaru Miroslavu Špajhu (Osijek, 26. ožujka 1954. – 29. rujna 2023.). Mojem suradniku i prijatelju. Ne bi ni on meni išao. Nismo se tako bili dogovorili, ali imali smo taj jednaki, zajednički ironijski odmak prema smrti. Nema smrti, ima seoba – pisao je Crnjanski.

Miroslav je bio sasvim „običan“ čovjek, običan, a znalac. Prvi je svladao informatiku kada tih poznavatelja, u poprilično davno vrijeme, baš i nije bilo. Onda se netko sjetio da ga pošalje na “tečaj” da bi imao “papir”.

O.K., „papir“. Na tečaju, pitali su ga što ćete Vi ovdje?!

Onda su ga u Kazalištu uputili da se, „formalno“, okvalificira za arhivara. Nakon što je već odavno „sredio“ sve što je u toj struci – u nezainteresiranom (?!) „okruženju“ – trebalo.

O.K. „papir“ za arhivara.

Sve što nisu znali intendanti i ini, pitali su Špajha: o prošlosti, ljudima… Miro se nije hvalio, znao je puno.

Nije dopuštao da ga zovu „zaljubljenikom“ u kazalište. Bio je (samo) službenik, ponosni službenik sa znanjem i pedantnošću. I intimnom podrugljivošću prema onima, poglavito nadređenima, koji – ne znaju.

Nije to pokazivao.

Miroslav Špajh (gotovo) je rođen u osječkom Teatru. “Kazališno dijete“ (otac i mati radili su u frizersko-maskerskoj radionici). Htio je biti liječnik. Otac i mati nisu se složili. Upisao je vanjsku trgovinu i marljivo, redovno studirao do apsolventure.

Otac Mijo, „Mišika“, bolovao je od srca (kao i Miroslav – pokazat će se kasnije). Otac je bio i pecaroš. Kupio je – tada za velik, i teško ušteđen novac – motor. Nije ga gotovo ni provozao, umro je, iznenada. Mama Anica prodala je motor, ali novac je bio nedostatan za izdržavanja sina na studiju u Zagrebu. I pored napornog, dodatnog studentskog rada, nije se dalje moglo izdržati. Financijski.

Miro se vratio u Osijek da pomogne Mami. I ona njemu. Zaposlio se (u Kazalištu), bio “djevojka za sve“. Uz uvjet: nedirnutoga ponosa. Ne pretjerano uvažavan, nikada se nikomu nije (po)žalio. Čak ni kada mu u kazališnom neredu izmjene intendanata (2019.) nitko na odlasku u mirovinu nije pružio – ni ruku… Znao je tko jest i imao je sreću vlastitoga samopoštovanja.

Miroslav Špajh bio je i cijeloga „običnog“ života ostao velik. Malo sam takvih ljudi upoznao, (ne samo) u Kazalištu!

O.K., moj prijatelj i suradnik!

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Minula je 100. obljetnica rođenja hrvatske kazališne, televizijske i filmske glumice Ines Fančović (rođ. Nikolić; Šibenik, 5. listopada 1925. – Sarajevo, 21. kolovoza 2011.). Šira publika danas je se sjeća još samo kao Mare Mulice iz nizanke Velo misto Miljenka Smoje (inače prvoga supruga), a starija sarajevska publika njezinih teatarskih ostvarenja na sceni Kamernoga teatra ’55. Za nas, pak, ostat će upamćena po svojim osječkim kazališnim kreacijama. Ta snažna dramska prvakinja pridonijela je kontinuitetu osječke pozornice, onom koji jedno glumište čini relevantnim.

Ines Fančović čak je deset godina (1950. – 1960.) provela u angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Taj kvantum i osobnoga i teatarskoga vremena nikako nije zanemariv: četvrtina je čovjekova radnoga vijeka, a u teatarskom smislu, vrijeme ne samo sazrijevanja, već i dovršenja umjetničke fizionomije. Lako je bilo Sarajevu (Kamerni teatar ’55) dobiti gotovu, formiranu, zrelu glumicu – od Osijeka!

Ovamo je došla kao 25-godišnjakinja, s tek nešto starijim suprugom, glumcem i redateljem (i kasnijim intendantom HNK-a) Brankom Mešegom. Taj životni i umjetnički (poslije nekoliko godina samo umjetnički) tandem unio je na osječku pozornicu sredinom prošloga stoljeća, intelekt i emociju, uz obostranu silnu vjeru u Teatar.

Mešeg režira domaće autore (Teške sjene Mirjane Matić-Halle, Begovićeva Bez trećega, Osuđenike, Ervina Šinka, Krležinu Ledu, praizvedbu Matkovićeva Na kraju puta, Marinkovićevu Gloriju; potom Kuću Narančića Grga Gamulina i/ili Vojnovićev Ekvinocij). A Ines – igra u režijama Mešega, ali i Hinka Tomašića, Emila Karaseka, Ivana Martona, Vlade Vukmirovića, Aleksandra Gavrilovića, Momira Lukšića…

Teatrografski napor daje rezultat: 48 uloga u desetogodišnjem angažmanu, s tim da je dvaput bila “Misili-Bisili“ u Tijardovićevoj Maloj Floramye. Počela je s manjim i tzv. “srednjim“ ulogama: Vasva u Teškim sjenama, Drugi glumac (Kraljica u glumi) u Hamletu, Lela u Patentu Stjepana Mihalića, Vivive u Zanatu gđe Warren G. B. Shawa, Robinjica Vlahinja u Ogrizevićevoj Hasanaginici, Žena na smrt osuđenog kmeta u Velikoj buni Bratka Krefta, Anđa u Budakovoj Mećavi.

Vrlo brzo, međutim, ušla je u prvi protagonistički red: Klara Grubarova u Zlatarovu zlatu, Giga Barićeva u Bez trećega, Gospođa Linde u Ibsenovu Domu lutaka (Nori) – jedna od rijetkih predstava u kojima je glumila s Brankom Mešegom; tumačio je Dr. Ranka. A onda slijedi „teška artiljerija“: Laura Lenbachova (Krleža, U agoniji), Klara u Ledi, Jacinta u Sablazni sv. Florijana, Sestra Magdalena/Glorija u istoimenu Marinkovićevu miraklu, Titanija, u Snu ljetne noći, Ponzija u Lorcinu Domu Bernarde Albe, naslovna rola u Lucy Crown (po romanu Irvina Shawa). To je samo (subjektivni) odabir ovoga autora.

Ines Fančović bila je lijepa žena, snažna scenskog temperamenta i neizravne glumačke eksplikacije. Stoga su njezine kreacije bile ne samo dojmljive, nego i višeznačne. Kao dramska prvakinja na osječkoj je pozornici naslijedila Milu Ercegović (Domančić) i otvorila put novoj prvakinji – Ružici Lorković…

U scenskoj adaptaciji romana Zavičaj, zaborav Ludwiga Bauera, krije se zanimljiv spoj osobnog i profesionalnog odnosa redatelja Jasmina Novljakovića prema djelu. U razgovoru u povodu premijere – koja će biti 13. studenoga, u 20 sati – uveo nas je redatelj u proces nastanka predstave koja, kroz slojeviti motiv sjećanja i potrage za identitetom, progovara o univerzalnim pitanjima čovjekove pripadnosti i povijesnih silnica koje ga oblikuju. Suradnja s autorom romana i mladim dramaturgom bila je temelj za otvaranje kompleksnog, naizgled hermetičnog teksta, a ansambl je izvedbi dao živost. Dotaknuli smo se i izazova suvremenog kazališta, u kojem se balansira između zahtjeva publike i potrebe za umjetničkom istinom.

* Roman Zavičaj, zaborav donosi težinu i nježnost, sjećanje, zaborav, prostor – što je pretegnulo u vašoj interpretaciji? I što vas je zaintrigiralo da prihvatite režiju?

– Upravo sve što ste nabrojili je izuzetno važno za roman, i pokušavam to u interpretaciji naglasiti – sjećanje je osnovni motiv i pokretač scenske radnje. Često je sjećanje varljivo i fragmentarno – te rupe u sjećanju naglašene su izgledom scene, dijelovima mozaika koji spojeni možda slože sliku vrlo uzbudljivoga i bogatoga života glavnoga junaka. Kroz ovu tešku osnovnu temu – traženja identiteta i zavičaja – prostora u kojem bismo se osjećali potpuno, okruženi ljudima koji ga čine najpoželjnijim mjestom zemaljskoga života, isprepliće se puno nježnosti, ljubavi, prijateljstva, ali i razočaranja i neuspjeha. Upravo su bogatstvo događanja, ljudi, prostora, prije svega prekrasnih likova koji se provlače kroz život glavnog junaka razlog zašto sam se zainteresirao za režiju ovog vrlo zahtjevnog djela. Veliko je značenje imalo i moje dugogodišnje prijateljstvo s autorom romana i zajednički kazališni projekti koje smo radili tijekom godina.

* Radili ste dramaturgiju s autorom romana i s dramaturgom predstave. Kako je tekao proces, jeste li se sudarali u idejama ili nadopunjavali?

– Ovako složen roman nemoguće je dramatizirati bez autora, posebice stoga što se Ludwig Bauer više puta uspješno okušao i u dramskoj formi. Naši su razgovori započeli prije godinu i pol dana, nakon čega mi je autor poslao svoju dramatizaciju, uz napomenu da očekuje moje intervencije u smislu scenskoga oblikovanja teksta. Uz stalno čitanje knjige nastale su neke nove scene, a neke doživjele preinake, no konačna dramatizacija temeljena je na scenama i temama koje su za autora bile iznimno važne. Nije to predstavljalo nikakvo razilaženje, jer su te teme i za mene bile primarne i neophodne u dramatizaciji. Pred kraj rada uključio sam u rad na predstavi i Mateja Sudarića, mladog dramaturga čija sam dva teksta vidio uprizorena i koji mi se činio vrlo zanimljiv iz vizure odnosa prema temi nekoga iz generacije koja nije mogla doživjeti vrijeme o kojem roman i dramatizacija govore. Zajedno smo prošli cijeli tekst, Matej je neke dijelio pisao iz svoje vizure, uspoređivali smo to, zajednički analizirali i došli do krajnje verzije dramskoga predloška.

* Hermetičan tekst poput ovoga treba “otvoriti”, ali bez banaliziranja. Mislite li da ste uspjeli?

– Nadam se da smo ga uspjeli otvoriti i približiti današnjem gledatelju, uz temu traženja identiteta dati i pregled totalitarističkih režima 20. st. kroz dramu pojedinca u kotaču povijesti koji nemilosrdno gazi sve pred sobom, uz događaje i situacije kada glavni junak doživljava ljubav, prijateljstvo, solidarnost, ali i mnoge teške situacije. Vjerujem da nismo banalizirali ono što je roman donio u svoj svojoj punini.

* Ansambl čine sve generacije – od studenata do friških umirovljenika. Stariji su pedagozi mladima, a njih osvježava mladost. Kako ste balansirali sve te energije, ritmove i iskustva?

– Ono što doista volim na sceni i u čemu uživam je susret različitih generacija glumaca u istom projektu. Osječki ansambl je za mene poseban, kada dođem ovdje osjećam se kao kod kuće. Dobar dio glumaca koji igra u predstavi moji su bivši studenti, a oni kojima nisam mogao predavati kroz godine su postali moji dobri prijatelji i poznanici. I magična formula dobrog rada u ansamblu je upravo ono što ste rekli u pitanju – stariji svojim iskustvom i godinama postojanja na sceni pomažu mladima na pravi način iskazati ono što osjećaju kroz likove i situacije u kojima se nalaze, a starijima upravo ta neposrednost i mladalačka energija postaju pokretači da pristupe poslu bez ustaljenih obrazaca, da i oni osjete radost stvaranja i riskiranja u traženju rješenja za pojedine scene. I u autorskom timu ovaj je put susret iskusnih i dokazanih umjetnika – velikog scenografa Zlatka Kauzlarića Atača i moje stalne suradnice kostimografkinje i suradnice za scenski pokret Jasminke Petek Krapljan, Josipa Grizbahera koji je oblikovao projekcije, te sjajne mlade glazbenice i kompozitorice Ane Stanković i već ranije spomenutog dramaturga Mateja Sudarića, a njihovo vrijeme tek dolazi.

* Za kakav redateljski pristup ste se odlučili: vođenje ili puštate da energija sama teče?

– Moj redateljski pristup je uvijek isti: uz dobru pripremu, u smislu okvira u kojem će komad biti vođen – prostora, kostima i glazbe koji se stvara sa suradnicima, a onda pomoći glumcima u skiciranju likova i njihovih međusobnih odnosa. Nakon toga važno mi je da glumci pokrenu svoju kreativnost i daju prijedloge u kreaciji svog lika, u čemu nastavljamo dalje put u stvaranju predstave, oni iz svoje glumačke vizure, a ja u usuglašavanju njihovih ideja i svega što ih okružuje na sceni. Za mene je uvijek u središtu kazališta glumac i njegova kreacija i zato smatram da je važno i da glumci osjete slobodu u stvaralaštvu i predlože nešto što nije istovjetno mom viđenju određene scene, ali uvijek rado prihvatim sugestiju glumca ako je utemeljena i opravda njegov lik i pridonese jasnoći ideje koju prenosimo gledateljima.

* Što biste voljeli da studenti “ponesu” iz ovoga projekta: zanat, osjećaj, odgovornost?

– Nedavno sam na Akademiji, u okviru kolegija Tehnike glume, razgovarao sa studentima 3. godine BA studija Glume i lutkarstva, koji su uključeni u rad na predstavi i zaista sam bio sretan kad sam čuo koliko im znači sudjelovanje u procesu rada na ansambl predstavi i što su sve naučili i promatranjem starijih kolega usvojili već u dosadašnjem radu, na probama s kompletnom tehnikom i na velikoj sceni. Uključivanje studenata u profesionalne predstave, barem od 3. godine BA studija za njih je izuzetno korisno i neophodno i ovom prigodom zaista zahvaljujem i intendantu i ravnatelju Drame što su prihvatili da studenti budu dijelom predstave. Neovisno o tom, naši studenti sve češće sudjeluju u predstavama, što je za našu Akademiju i za njih velika stvar i obogaćivanje nastavnog procesa u najboljem smislu. Vidim koliko su ozbiljno počeli shvaćati ono što su prolazili kroz nastavu i koliko se ponašaju odgovornije prema svojoj budućoj profesiji.

* Koliko publika bilo koje generacije danas prepoznaje motive zavičaja, gubitka, identiteta?

– Svakako će predstavu drukčije pratiti generacije koje su živjele u vrijeme kada se radnja događa, jer poznavanje političke pozadine i realnosti u kojoj žive junaci naše predstave omogućuje shvaćanje svih poruka koje želimo prenijeti publici. S druge strane, vjerujemo da se bavimo i univerzalnim problemima koji će biti prepoznatljivi mlađim generacijama, a koje će imati priliku upoznati se bliže s totalitarnim režimima koji su postojali ne tako davno na prostoru Europe, a i kao upozorenje da ne dopustimo da se takve situacije ponove. Ekstremne i nacionalističke, isključive ideologije zauzimaju sve više prostora u današnjim demokracijama koje postaju sve slabije na izazove populističkih parola i pozivanja na uništenje svega što ne ulazi u njihove kriterije „pripadanja“ i ispravnosti ideoloških pogleda.

* U modi su „lakše i kratke“ – ne samo kazališne – forme, a ovaj roman zahtijeva duboku koncentraciju i fokusiranoga gledatelja.

– Moda je to koju smo stvorili dijelom i mi, stvaratelji kazališta. Kao djelatnik u kazalištu formirao sam se u Poljskoj, zemlji gdje kazalište povijesno zauzima vrlo značajno mjesto u društvu i gdje su moralni autoriteti, uz književnost, najčešće dolazili iz kazališta. Uz to, u Poljskoj je odavno odijeljena kazališna estrada i zabavljački teatar, koji isto tako imaju zvijezde i brojnu publiku, od kazališta koje nastavlja svoje stvaralaštvo na temeljima koje su nam zacrtali naši prethodnici – umjetnici kazališta – i preko njih kroz kazališnu klasiku i nove komade istražujemo neuroze i probleme čovjeka našeg vremena, preko univerzalnih tema i kvalitetne literature. To kazalište nije lako prihvatljivo, ali je neophodno da bi i današnji gledatelj aktivno sudjelovao u kazališnom činu vlastitim angažmanom i propitivanjem svoga mjesta u svijetu nakon odgledane predstave.

* Što je danas najveći izazov redatelju – pronaći pravi naslov, pravi ansambl ili pravi smjer?

– Sve od navedenog bitno je za uspjeh predstave i recepciju. Izazov je pronaći pravi naslov, posebice kad su u pitanju suvremeni komadi, jer malo je prijevoda i pravoga uvida u suvremenu europsku dramaturgiju, da ne govorimo dalje. Što se tiče kazališta sa stalnim ansamblima, važno je poznavati ansambl i izabrati ljude koji će otvoreno i iskreno ući u projekt. To nije uvijek lako i zato često radim u manjim kazalištima (Vinkovci, Požega), gdje uz njihove članove ansambla biram glumce s kojima volim raditi i koji će odgovarati komadu. Najbolji smjer koji vidim je da iza izabranog komada ja stojim i koji će biti primjeren i koristan za kazalište u kojem se postavlja.

* Kad birate naslov – u vremenu hiperinflacije informacija i površnih emocija – što mora imati tekst da biste mu rekli „da“?

– Ono što mene najviše zanima na sceni i izvan nje je običan čovjek u okruženju koje nikada nije korisno za njega i njegove najbliže. Često je to vezano uz politička kretanja koja rade protiv čovjeka i njegove egzistencije i stvaranja vlastitoga života. Društvena nepravda, represija jer nismo oni i onakvi kakvi bi trebali biti prema kriterijima koje postavljaju ideolozi takvih represivnih aparata, teme su o kojima bi trebalo progovarati sa scene. Nitko mi ne može reći da to je to današnjem gledatelju strano i da ne razmišlja o tim temama. U vremenu kada nestaju „metafizička osjećanja“ – kako je to rekao veliki poljski umjetnik Stanisław Ignacy Witkiewicz – nestaje potreba za umjetnošću i religijom. Potrebno je isto tako pobuditi u gledatelju taj metafizički nemir.

* Kako vidite današnje kazalište: kao prostor eksperimenta ili utočište smisla?

– Ja sam u kazalištu već dugo, preko 40 godina i veći sam ga dio života pokušavao doživjeti kao mjesto istraživanja i eksperimenta. Tadeusz Kantor, drugi veliki umjetnik kazališta koji pripada svijetu koliko i Poljskoj, smatrao je da se eksperimenti rade u laboratorijima i da to nema velike veze s umjetnošću. Umjetnost nastaje iz duboke unutrašnje potrebe i želje da se izrazi ono što osjećamo duboko u sebi i što je često teško izrecivo. Blisko mi je i kazalište kao utočište smisla. U procesu rada to tako izgleda i dobro je da na kraju procesa taj smisao podijelimo s gledateljima.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku