Piše: Ljubomir Stanojević©
“U povodu 300. obljetnice pogibije hrvatskih knezova Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, osječki ogranak Matice hrvatske upriličio je 28. travnja 1971. svečanu predstavu Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Tumač naslovne uloge u operi bio je poznati bariton, prvak Zagrebačke opere, Vladimir Ruždjak, kao gost.
Za ovu prigodu, koja je doista bila svečana, s ispunjenim i posljednjim mjestom u kazališnoj dvorani, uvodnu riječ, o značenju Zrinsko-frankapanske urote, o hrvatskim knezovima Zrinskom i Frankopanu, koji su branili ‘svoje mjesto, svoj zavičaj, svoju državu i svoju samostalnost’ – i o paraleli s današnjim vremenom ‘nasrtaja jedne bezdušne dinamike’, u kojemu nas podjednako tišti ekonomska emigracija našega naroda, blokovska struktura svijeta i bezbroj postavljenih raketnih rampi – govorio je akademik, prof. dr. Ivan Supek (1915. – 2007.), rektor Hrvatskog sveučilišta.
Dr. Supek istakao je kako i pored krajnje zabrinjavajuće svjetske situacije postoje mogućnosti za koje se valja angažirati; tradicija koju imamo ujedno je baza za novi razvitak.
‘Principi nacionalne ravnopravnosti u interesu su razvoja cijele Jugoslavije’ – istakao je dr. Supek, naglasivši kako ‘hrvatska državnost ne znači zatvaranje u sebe, već put u internacionalizam’ u vrijeme kada svjetska situacija nameće jedinstvenost.
‘Naša državnost mora dati jedan novi impuls – da se do kraja ostvare humane slobode svih ljudi’ – rekao je na kraju svoga govora dr. Supek.
U predstavi, često prekidanoj burnim aplauzima, nastupili su osječki operni solisti Branka Galić, Božena Čubra, Adam Levang, Marijan Bručić, Ivica Ladić, Veljko Zgrablić, Ivan Cezner, Zlatko Balog i Petar Kloc. Orkestrom osječke Opere ravnao je maestro Željko Miler.“
Lj. St.
Kazalište ’71 – Osijek, siječanj-travanj, god. VII., br. 1-2
Piše: Ljubomir Stanojević©
Listanje starih brojeva Kazališta ne samo da podsjeća na povijest (uzbudljivih) događanja “druge hrvatske pozornice”, već i na duboku uronjenost Teatra u burna društvena zbivanja.
Tako u broju 1-2 iz 1971. – “revije za scensko-muzičku kulturu” Kazališta – neumorni osječki kazališni povjesnik, ujedno marni društveni aktivist dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.), zagovara osnutak Kazališnoga društva u Osijeku.
“HNK u Osijeku” – kaže Mucić – “bilo je u proteklih šest desetljeća najznačajniji kulturni medij u ovom gradu, ono je stvaralo najbogatije poglavlje osječke kulturne povijesti. Ali istodobno valja naglasiti kako kazalište nije samo u ‘kazalištu’ već i izvan njega; uprava Kazališta i glumački ansambl nisu sami sebi dovoljni, oni moraju imati, a i pokazivati, više povjerenja u prijatelje osječkog Kazališta koji su im uvijek, danas više nego ikada, bili potrebni. Njima i gradu Kazalište se mora do kraja otvoriti, i ne samo za vrijeme predstava (jer su kupili ulaznicu), već jednako i prije i poslije njih; ulazak u HNK i svaki dolazak među glumce trebao bi uvijek biti doživljaj – sve ovo moraju najozbiljnije shvatiti i glumci i kazališna uprava. Oni nisu u ovom gradu zbog sebe, već zbog svih nas – grada i ljudi.“
Jedan drugi teatrolog – dr. Darko Gašparović (1944. – 2017.) – u Kazalištu objavljuje tekst uz osnivanje Hrvatske kazališne zajednice.
Evo toga uvodnika:
„U dane 26. i 27. veljače 1971. održan je u Dubrovniku, na inicijativu Kazališta Marina Držića skup direktora hrvatskih kazališta, uz sudjelovanje kazališnih kritičara, teatrologa i književnika, koji je raspravljao o položaju hrvatskoga glumišta danas i o mogućnostima njegova zbiljskog nacionalnog i umjetničkog konstituiranja.
Suočen s činjenicom da su do sada veze među hrvatskim kazalištima, ako su uopće postojale, bile svedene na puko tehnicistički i prakticistički nivo, skup se pozabavio istraživanjem mogućnosti – organizacionih i umjetničkih – što bi odlučno i korjenito smjerale ostvarivanju prije svoga duhovnoga zajedništva unutar cjelokupna hrvatskog glumišta.
Ima li se na umu podatak da je ovo poslije rata prvi takav skup hrvatskih kazališnih direktora, razumljivo da je bilo i sukobljavanja i pojedinih otpora takvu gledanju, što je samo dokazalo koliko je provincijalni i činovnički mentalitet čvrsto zasjeo u naša kazališta i ne treba se zavaravati iluzijom da će odatle lako i jednostavno biti istjeran.
Mehaničko suprotsavljanje, naime, organizacionih i umjetničkih pitanja (pri čemu su često ova druga tek nužno zlo, tegobni privjesak našim činovničkim glavama u kazališnim upravama), i prebacivanje vlastite intelektualne odgovornosti spram svoga vremena i prostora na politiku, društvo, neke apstraktne strukture – došlo je prilično snažno do izražaja i na ovom skupu.
Utješno je, međutim, da takva shvaćanja ipak nisu odnijela prevagu, pa stoga i možemo prihvatiti Zaključke skupa kao mogući početak rada na zbiljskijem upućivanju hrvatskoga kazališta kao cjeline k mjestu izricanja povijesne sudbine i nacionalne opstojnosti naroda kojemu pripada.“
“Bez kazališta se ne može…” rekao je u svom Galebu Anton Pavlović Čehov. Bila je to na početku 20. stoljeća poruka nade, optimizma, ali izrečena već tada ne bez izvjesne ironije. Današnje vrijeme, nažalost, pokazuje da se bez kazališta itekako može, jedini je problem što bez kazališta svijet vrlo izvjesno i vrlo brzo tone u mrak neobrazovanosti, nepismenosti, brutalnosti i isključivosti, čemu smo svakodnevno svjedoci.
Mi koji smo večeras tu, u kazalištu, u živom ljudskom susretu s vama, cijenjena publiko, borimo se da kazalište opstane i na toj podršci neizmjerno vam zahvaljujemo.
Svjesni smo nemogućnosti da kazalište iz ovih stopa promijeni svijet, ali smo isto tako svjesni ogromne moći kazališta, koje može snagom glumačke riječi, ideja, metafora i slika pokrenuti velike stvari kao što je to činilo u svojoj bogatoj povijesti. Takozvane političke elite, koje nas često doživljavaju kao usputnu igru, skup ukras kulture i uglavnom suvišan trošak, mogu s naših scena čuti ozbiljna upozorenja o svijetu u kojem zajedno živimo.
“All the world’s a stage“, uskliknuo je Shakespeare i tako svijetu pokazao njegovo razbijeno ogledalo. Svaki Richard III metaforička je osuda vladavine psihopata i sociopata kakvi su danas uzurpirali vrhovne kancelarije i guraju svijet u propast; svaki Julije Cezar, Aretej i Životinjska farma priča je o lošem braku okrutne tiranije i lažne demokracije. Kazalište već nekoliko stoljeća putem Molièreova Tartuffea govori o besramnim lažima kraj zdravih očiju, o manipulacijama, o apsurdnom kršenju svih uspostavljenih pravila, te na kraju o ciničnoj ponudi spasa putem političkog deusa ex machina.
Dajemo obećanje večeras sebi i pred vama, nikada se nećemo odreći predivne moći kazališta, tih emocija, strasti, ironije i smijeha kojima svaku večer, u zajedničkoj suigri s vama, kazalište obnavlja svoju snagu. Nikada se bez otpora nećemo prepustiti teroru svirepih, neempatičnih, poluobrazovanih, manijakalnih spodoba, obraza nahvao, koji su samo trenutno zavladali ovim jadnim svijetom, čineći ga ponovo brutalnim, duhovno skučenijim od mračnog srednjeg vijeka, uništavajući svojim impotentnim i rigidnim idejama njegovo jedva dosegnuto civilizirano lice. Bitka za mentalno zdravlje jednog društva i njegovih mladih generacija započinje u kazalištu, gdje se čovjek suočava sa sobom i slikom koju stvara o sebi u svijetu. No, parafrazirajući Čehontea, nisu nam više potrebne nove forme, jer u četvrtoj tehnološkoj revoluciji imamo ih preko glave, nego su nam prijeko potrebni novi sadržaji kojima ćemo hrabro ovom svijetu vratiti punu ljudskost i izgubljen smisao.
S tom nadom, čestitamo vam Svjetski dan kazališta.
Boris Svrtan
Glumac sam prvenstveno poznat kao filmski glumac. No moji su korijeni duboko u kazalištu. Bio sam član glumačke skupine Wooster Group od 1977. do 2003.; stvarali smo i izvodili izvorne predstave u The Performing Garage u New Yorku te nastupali širom svijeta. Radio sam i s Richardom Foremanom, Robertom Wilsonom i Romeom Castellucijem. Sada sam umjetnički direktor Bijenala kazališta u Veneciji. Ova funkcija, događaji u svijetu i želja da se vratim kazalištu snažno su oblikovali moju vjeru u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost teatra.
U skromnim počecima moga djelovanja pri Wooster Group, kazališnoj družini iz New Yorka, često bi na nekim izvedbama u svom kazalištu privukli vrlo malo publike. Pravilo je često glasilo da ako ima više izvođača nego publike, možemo se odlučiti na otkazivanje. No nikada to nismo učinili. Mnogi iz družine nisu bili profesionalni kazalištarci, već ljudi iz različitih profesija koji su se okupljali kako bi stvarali teatar; iako show must go on nije zapravo bila naša mantra, osjećali smo obavezu da nastavimo svoje susrete s publikom.
Često bismo također imali probe tijekom dana, a navečer izvodili materijal kao radnu verziju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, uzdržavajući se putujućim izvedbama starijih predstava. Višegodišnji rad na nekom komadu često bi mi postao zamoran, a probe pomalo naporne, no takve neizbrušene izvedbe uvijek su bile uzbudljive – iako bi nam malobrojna publika došla kao osuđujuća presuda razine interesa za naš rad. Shvatio sam svejedno da koliko god malo ljudi došlo, publika kao svjedok kazalištu daje smisao i život.
Baš kao što kaže natpis u kockarnici “MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI”. Zajednički doživljaj čina stvaranja u realnom vremenu, koji se može zapisati i oblikovati, no svejedno je uvijek drugačiji, zasigurno je prednost kazališta. Društveno i politički, teatar nikada nije bio ovako važan i ključan za naše razumijevanje sebe i svijeta.
“Slon u prostoriji” su nove tehnologije i društvene mreže, koje nam obećavaju povezanost, no razvidno su fragmentirali i izolirali ljude jedne od drugih. Računalo koristim svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam googlao sebe kao glumca i tražio informacije od umjetne inteligencije. No samo slijep čovjek ne bi prepoznao da postoji opasnost da ćemo ljudski kontakt zamijeniti odnosom s uređajima. I dok nam neka tehnologija može poslužiti, problem neznanja tko je s druge strane komunikacijskog kruga je dubok i pridonosi krizi isitne i stvarnosti. Iako internet može postavljati pitanja, vrlo rijetko prenosi osjećaj divljenja koji kazalište stvara. Divljenja ukorijenjenog u pažnji, angažmanu i spontanoj zajednici prisutnih u krugu akcije i reakcije.
Kao glumac i kazališni autor i dalje vjerujem u moć teatra. U sve podijeljenijem, opresivnijem i nasilnijem svijetu, zadaća nas kao kazalištaraca je da spriječimo propadanje teatra isključivo kao komercijalnog subjekta posvećenog zabavi zbog distrakcije, ili kao suhoparnog institucionalnog čuvara tradicije, te da umjesto toga očuvamo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i iznad svega da propituje kamo idemo…
Dobar teatar propituje naša razmišljanja i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo.
Društvene smo životinje i biološki smo osmišljeni za doticaj sa svijetom. Svako osjetilo vodi k susretu, a zahvaljujući tim susretima postižemo više određenje onoga što jesmo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji – kazalište nam, kao cjelovita umjetnička forma, omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti.
(Prevela: Ivana Ostojčić)
Sjećanje na osječku Reviju MH, iz 1961.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Odlazak novinara Zorana Timarca u kolovozu 2025., učinio me posljednjim živućim autorom i urednikom časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Revija, u izdanju Pododbora Matice hrvatske u Osijeku, 1961.
Glavni urednik tog prvog broja (i jedinog kojeg je uredio) bio je pjesnik Milivoj Polić (1931. – 1993.). Odgovorni urednik bio je profesor Branko Božić (1926. – 1979.) koji je to ostao i za urednikovanja povjesničara Ive Mažurana (1928. – 2016.). U uređivačkom odboru bili su: Ivo Bogner, Vojislav Pelajić, Slobodan Kovačević, Nada Pivac, Ive Mažuran, Nada Murat, Dragutin Savin, Stjepan Brlošić, Stanka Pavuna, Pavle Blažek, Ljubomir Stanojević, Franjo Hegeduš i Geza Stantić.
U pažljivo uređenom prvom broju (nosi oznaku ožujak-travanj 1961.) svoje radove objavilo je 19 autora – iz Osijeka, Vinkovaca, Županje i Beograda. Na 92 stranice (s koricama) maloga formata bilo je obilje probranih tekstova: poezije, proze, eseja, kritika, članaka.
Pjesmama su se predstavili Miroslav Slavko Mađer (1929. – 2015.), Dejan Rebić (1937. – 2011.), Milivoj Polić, Franjo Hegeduš (1939. – 1979.) i Ferdo Bačić (1915. – 1980.). Zoran Timarac (1937. – 2025.) objavio je lirsko-kozerske Igre i dijaloge, a Ljubiša Jocić (1910. – 1978.) svoje nadrealističke Tekstove.
Prozni autor (Nakon kraće stanke) bio je novinar, književnik i scenarist Fedor Vidas (1924. – 2018.).
Najvrjednije štivo ovoga broja Revije bile su književne studije Ive Bognera (1916. – 2002.) – o Ivanu Kozarcu; Dubravka Jelčića (1930. – 2020.) – o pjesmama Slavka Mihalića i Dionizija Švagelja (1923. – 1985.) – ogled o piscima vojno-krajiških „zapovidi“. Švagelj je pisao i nekrološki tekst uz smrt hrvatskog dramatičara, novelista i romanopisca Josipa Kosora (1879. – 1961.), a županjski profesor i ravnatelj Gimnazije Martin Robotić (1904. – 1969.) – najstariji suradnik ovog broja Revije – objavio je prisjet-esej posvećen uspomeni na književnog kritičara i povjesničara Josipa Bognera (1906. – 1936.).
Člancima su se javili muzikolog i skladatelj Julije Njikoš (1924. – 2010.) – O stvaranju novih pjesama i plesova u narodnom duhu; povjesničar Bekir Krupić (1924. – 2012.) – Memento velikoj revoluciji; sociolog Zdenko Jurašek (1919. – 1992.) – Intervju i anketa – sredstva suvremenog istraživanja društvenih pojava i mladi (tada student Prava) Geza Stantić (1941. – 2008.) – Post scriptum razgovorima o omladini.
Kritičari Pavle Blažek (1930. – 1988.) i Ljubomir Stanojević (r. 1943.) svoje su tekstove posvetili kazalištu: Blažek “problemima kazališne kritike”, dok Stanojević piše „o četiri osječke premije“ HNK-a (Nušićeva Vlast, T. Williams Silazak Orfeja, P. Budak Na trnu i kamenu i P. Ustinov Romanov i Julija).
Iako nigdje nije naznačeno, jednostavni, a atraktivni likovni izgled prvoga broja Revije uradak je Milivoja Polića (već od drugoga broja, a osobito kasnije, taj je izgled mijenjan!). Odabrani likovni prilozi reprodukcije su vinkovačkog akademskog slikara Joze Matakovića (1922. – 2008.): Suton, Močvara, Ljeto gori, Velike lenije (žalibože crno-bijele!) – o čijem slikarstvu nadahnutu zabilježbu prinosi D(ionizije) Š(vagelj).
I što reći na kraju. S nježnim sjećanjima na suradnike prvoga broja Revije, na zanos kojim je broj (u)rađen, na zamah netom utemeljenog Pododbora Matice hrvatske u Osijeku (prvi predsjednik Ivo Bogner i motor utemeljenja Dragan Mucić) – ostaje samo memento davnim ljudima i događajima.