Piše: Nada Murat (1927. – 2009.)

U četvrtak, 22. studenog 1956., jedinim prijevoznim sredstvom na liniji Zagreb-Osijek, nekim putničkim vlakom oko 13 sati, doputovali su u Osijek dr. Branko Gavella i prof. Vlado Habunek. Te večeri bila je prva izvedba Verdijeve opere MOĆ SUDBINE u osječkom kazalištu, moj diplomski redateljski rad, i to je bio povod njihovu dolasku.

Prof. Vlado Habunek se na kolodvoru pozdravio i ujedno oprostio.

Ostala sam sa svojim Učiteljem sama na negostoljubivom osječkom pred-kolodvorskom prostoru punom blata od kiše i snijega. Bespomoćno sam ispričavala rodni grad koji nema taxi službe, dok sam koračala uz dr. Gavellu do tramvajskog stajališta. Tramvajem prepunim mokrih kaputa i bezvoljnih lica stigli smo do teatra.

Iako umoran od puta, interesirao se o mojim redateljskim zahtjevima u odnosu na tlocrt pozornice, na organizaciju prostora u vezi scenskog zbivanja itd. Opera ima 3 čina, 8 slika, brze scenske promjene koje su uvjetovane trajanjem glazbe – sredina XVIII. stoljeća, Sevilla i Italija.

Velika ansambl opera, s tada 36 članova zbora, s muškim oktetom radiozbora, 6 pari baletnih plesača i 11 solista pjevača. Rješenje je bilo u različitim praktikablima s mogućnošću kombinacije i plastičnim detaljima u vertikali. Kao veliki pedagog i praktičar vodio je razgovor, a posebno s Ljubom Babićem.

Otišao je na ručak sâm, a ja nisam imala mogućnosti da ga ugostim. Ostala sam sama s gorčinom siromaštva, ali uzbuđenje zbog susreta i briga oko predstave nadvladalo je osjećaj neugode.

Dr. Gavella stigao je užurbano u Kazalište pred sam početak predstave „Bog mala, ne boj se“ i – ode u mrak gledališta. A ja sam se bojala. (To zovu tremom.) Hodala sam hodnicima, garderobama, moj drug Vera (Pavičić; 1920. – 1994., op. Lj. St.) inspicijentica, javljala je preko zvučnika kada bi prošle brze promjene, da je sve u redu.

I predstava je završila. Dr. Gavella je došao do mene, zagrlio me i rekao da me čeka u Centralu. Tamo sam ga našla u društvu Vere Pregarc (dramska glumica HNK-a; Split, 1928. – Trst, Italija 2010. – op. Lj. St.) i drugih mlađih glumaca. Bio je dobro raspoložen i kasno smo se razišli.

Drugi dan sam ga otpratila na kolodvor. Došli smo ranije i sjeli na drvene klupe vagona za Zagreb.

Razgovaramo o predstavi. Alvaro je Melez, potomak kraljevske kuće Inka, progonjen mržnjom svakog Španjolca, koja se osniva na gospodstvu Španjolske nad gotovo cijelim dijelom Latinske Amerike, a naročito prema obojenoj rasi; o Španjolskoj koja je sačuvala sve svoje kolonije u Novom svijetu, sve do XIX. stoljeća… itd.

Kad je vlak otišao, dugo sam stajala na peronu, i još dugo vidjela markantno lice dragog Učitelja u okviru vagonskog prozora…

Kazalište br. 120., Osijek, 1. – 15. svibnja 1977.

(Odabrao: Ljubomir Stanojević)

Piše: dr. Slavko Batušić (1902. – 1979.)

U utorak, 17. studenoga 1931. najavili su plakati zagrebačkog kazališta – zgrade u Frankopanskoj ulici – gostovanje Narodnog pozorišta novosadsko-osječkog, s Vojnovićevom DUBROVAČKOM TRILOGIJOM. Bilo je to u razdoblju kad su, pod upravom Petra Konjovića, dramski ansambli Osijeka i Novog Sada bili fuzionirani, a redovno djelovali i u Splitu.

Vojnovićeva DUBROVAČKA TRILOGIJA nije bila na zagrebačkom repertoaru desetak godina, pa je za ovo gostovanje vladao opravdano velik interes, tim više što su i Osječani i Novosađani bili u Zagrebu uvijek srdačno primani kao dragi gosti. Zanimanje je bilo naročito i zbog toga što se Vojnovićevo djelo izvodilo u režiji dra Branka Gavelle, koji ga je postavio unatrag nekoliko mjeseci prigodom boravka ovog ansambla u Splitu. Scenograf je bio Đorđe Petrović.

Na sačuvanom plakatu ove predstave nalazi se niz imena umjetnika poznatih u Osijeku, Novom Sadu i Zagrebu, a neki su još i danas živi svjedoci toga značajnog kazališnog događaja prije 45 godina.

U prvom dijelu trilogije ALLONS ENFANTS bio je interpret Orsata Tomislav Tanhofer, a ostalih uloga Ruža Krančević, Ida Pregarc, Ivica Tanhofer, Leposava Jovanović, Pero Mirković, Joso Matinčević, Božidar Drnić, Stojan Jovanović, Pero Kokotović, Milivoj Ganza, Milorad Aćimović, Aca Gavrilović, Milan Ajvaz, Dragomir Krančević, Tošo Stojković, Ivo Rakarić, Vaso Veselinović, Amand Alliger, Ivo Leitner i Tomo Miholjčan. U SUTONU je glavnu ulogu Mare igrala Zora Vuksan-Barlović, a njezine kćeri Jelka Vujić, Mica Gavrilović i Slavica Kos. Gospar Lukša u NA TARACI bijaše Aca Gavrilović, Nikša Janko Rakuša, a u ostalim su ulogama sudjelovali učesnici iz prva dva dijela trilogije.

Kakav je uspjeh doživjela predstava može se vidjeti iz kritike, što ju je u Narodnim novinama (23. XI. 1931.) objelodanio poznati pjesnik i kazališni erudit Nikola Polić, koji je, između ostalog, rekao:
“Osječko-novosadsko pozorište gostovalo je lani u Zagrebu s velikim uspjehom, izvevši klasičnu Sterijinu komediju RODOLJUPCI. Isti je teatar s istim ansamblom nastupio i u DUBROVAČKOJ TRILOGIJI, režiranoj također po dr. Gavelli. Njegova je invenciozna režija najreljefnije iskočila upravo u prvom dijelu, naročito u blebetavom ansamblu dubrovačkih gospara. Svi su momenti bili ovdje režijski minuciozno izrađeni, kao orkestar pod rukom vrsnog dirigenta. Od glumaca je autorovoj intenciji bio najbliži Aca Gavrilović (Dživo) i Tanhofer (Orsat).
– U izvrsnoj inscenaciji odigran je u SUTON s mnogo štimunga i tempa. Ženski je ansambl dao svoje najbolje, naročito Zora Vuksan-Barlović.
– Gospara Lukšu dao je Aca Gavrilović u savršenoj odličnoj igri, uživjevši se potpuno u ovaj plastični, živi i izgrađeni Vojnovićev lik. Zaključak: režijski najdotjeraniji prvi dio, scenografski drugi, a glumački treći.“

Dupkom puno gledalište priredilo je umjetnicima interpretima prave ovacije uz burni pljesak i odobravanje. Na kraju su se čuli povici “Gavella! Gavella!”, ali on se nije mogao pojaviti pored zastorom. Šikaniran od reakcionarnoga šestojanuarskog režima napustio je zemlju i primio angažman u Narodnom divadlu u Brnu. Ondje je u taj mah pripremao premijeru Gospode Glembajevih, prvoga scenskog djela Miroslava Krleže koje je prešlo granicu.

Kazalište br. 120, Osijek, 1. – 15. svibnja 1977.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Antonija Bogner Šaban^©

Ivan Marton, redatelj (Osijek, 7. prosinca 1919. – Osijek, 20. veljače 1996.). Maturirao u Državnoj realnoj gimnaziji u Osijeku. U srednjoj školi član je dramske sekcije Đačkog društva Prosvjeta i kazališne sekcije Hrvatskog pjevačkog društva Lipa od 1939.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku prvi put nastupa kao Bill u Försterovoj drami Robinson ne smije umrijeti 1936., potom kao Divjak (I. Gundulić Dubravka), Alojz Hrnjak (K. Mesarić I u našem gradu), Miško (P. Schurek Ulični pjevači), a režira dječji igrokaz A. Görtza Pepeljuga, 16. travnja 1944.

U prvim poslijeratnim sezonama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku režira drame (M. Držić Skup, P. Budak Na trnu i kamenu, A. Šenoa Zlatarovo zlato), opere (R. Leoncavallo Pagliacci, O. Nicolai Vesele žene Windorske, G. Puccini Madama Butterfly) i glumi (Jago – W. Shakespeare Othello, Anučkin – N. V. Gogolj Ženidba, Puba Fabriczy i Lenbach – M. Krleža Gospoda Glembajevi, U agoniji).

Jedan je od najupečatljivijih osječkih redatelja u drugoj polovini 20. stoljeća.

Svoj kazališni senzibilitet i sklonost tematskim novitetima pokazao u dramama Till Eulenspiegel G. Weisenborna i Drveće umire uspravno A. Casona. Punu umjetničku afirmaciju ostvario je u insenacijama hrvatske, napose slavonske književne baštine (J. Ivakić Inoče, 1970., J. Kozarac Tena, 1971., I. Kozarac – M. S. Mađer Đuka Begović, 1973.).

Bio je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta (1967. – 1973.). Redateljski je gostovao u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” u Vinkovcima i surađivao s kazališnim amaterima.

Urednik dvotjednika Kazališne novine i časopisa Osječka scena, 1946.-1949. Uz Julija Njikoša i Eduarda Grinera osnivač je i redatelj Pionirskog kazališta (I. Vujčić – Laszowksi Spašeno svjetlo, 1950., V. Nazor Crvenkapica, 1951., M. Širola Trbonja, Dugonja, Vidonja, 1952., E. Kästner Emil i detektivi, 1953.), a režirao je i u Lutkarskom kazalištu: J. Málik Loptica skočica, 1955.

Dobitnik je nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (UDUH) 1959., 1960., 1967., a Nagrade grada Osijeka 1961. “Za analiziranje i scensko oživljavanje Kozarčeva Đuke Begovića koji za kazalište predstavlja koristan repertoarni čin, a za kulturni život Slavonije i naš razvoj kazališne kulture u cjelini značajan je prilog” (navod iz obrazloženja) – dobiva Nagradu Vladimir Nazor 1974.

(Iz: monografija Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 1958. – 2008.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dragi prijatelj, lirski bariton Zlatko Foglar (Tuzla, 5. listopada 1935.) jedan je od najstarijih naših opernih pjevača, ali i u 91. godini reći će: „Godine su samo broj“. Radostan, optimističan, žovijalan – više će brinuti o drugima, iskazujući (i) tako bezgraničnu ljubav koju je dijelio s pozornice.

Naša najuglednija glazbena publicistkinja Marija Barbieri o Foglaru je zapisala:
„Svojim ugodnim i nosivim lirskim baritonskim glasom, njegovanom muzikalnošću, visokim obrazovanjem, urođenim scenskim temperamentom, ležernom glumom, smislom za stilske kontraste i posebnom uvjerljivošću, Zlatko Foglar stvorio je sugestivne i cjelovite likove različitih stilskih i vremenskih odrednica, dramskog i komičnog karaktera.“ (OPERA.hr, 2019.)

A počeo je u Osijeku!

– Došao sam u Osijek 1961., kad je maestro Savin preuzeo direkciju Opere – reći će Foglar. – Prvi zadatak bio mu je kompletiranje ansambla, isključivo mladim ljudima punima ljubavi za svoj poziv. Tada je doveo i nas nekolicinu entuzijasta iz Zagreba. To su, osim mene, bili kolege Marijan Bručić i Velimir Zgrablić te kolegica Štefica Petrušić.
„Kocka je pala“. Odabravši zvanje opernog pjevača znao sam da mi neizbježno predstoji ovaj prijelaz preko Rubikona zvanog debut. Ali da ću ga prelaziti baš na najtežem mjestu, na Seviljskom brijaču, to se nisam ni u snu nadao. Svi me uvjeravaju da sam ostvario vrlo dobru ulogu“ – zapisat će Foglar u Stranicama iz Dnevnika (list Kazalište, br. 22-25, svibanj-listopad 1968.).

I otada – pedesetak uloga, od epizodnih do glavnih i naslovnih u operama, operetama i mjuziklima – u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu – ali austrijskom St. Pöltenu (gdje je bio stalno angažiran).

Kako je to izgledalo u Osijeku, ilustrativna je sezona 1967./’68. kada je Foglar pjevao baritonsku partiju Leona Jungmana u Savinovoj operi Tena; Alfieria u Rossellinijevu Pogledu s mosta; naslovnog Mozartova Don Juana; naslovnoga Zrinjskog u Zajčevoj operi; naslovnoga Verdijeva Rigoletta; Germonta u Verdijevoj Traviati…

– Devet godina provedenih na osječkim daskama nije devet dana – reći će umjetnik u intervjuu listu Kazalište (br. 104-105, 1. – 30. rujna 1976.).
– Ja se najugodnije osjećam upravo na ovim daskama… Bilo je to razdoblje koje se teško može ponoviti, ne samo u jednom životu… Bili smo s malim plaćama, odvojeni od obitelji, putovali smo u najgorim uvjetima – ali bili smo puni ljubavi i ništa nam nije bilo teško…

Dragom Zlatku Foglaru želim dobro zdravlje, a kao Osječanin – uz zahvalu!