Pred nama je još jedna premijera i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava Zavičaj, zaborav – kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju – otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Ovu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća života svoga lika, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.
U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance, te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s netrpeljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta – osobnoga i kolektivnoga.
Pravi zaključci dolaze tek kada se zastor spusti, ali kazalište, sa svim svojim ljudima, trenutcima podrške, humorom i umorom, ostaje njegov istinski zavičaj.
* Pred vama je još jedna – najblaže rečeno – kompleksna uloga. Prema nekim likovima koje tumačite sigurno razvijete emocije, stanja. Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?
– Zaista, kompleksna je, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema „na prvu“, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik kojeg igram je stvarna i živa osoba. Situacije u predstavi su uglavnom fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama ili komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko vremensko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak „ostarjeti“ kroz predstavu.
* Što je bilo najizazovnije? Kakav je bio rad s ansamblom? Rijetko kada je ovako velik i tako generacijski raznolik. U čemu leži snaga ove ekipe?
– Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom je uvijek vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja. Uz domaće snage, u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je sačinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i leži snaga naše ekipe. Rekao bih odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.
* Predstava se bavi konceptom zavičaja i zaborava. Što je iz Vaše prošlosti utjecalo na Vaš umjetnički put?
– Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego osobnog dojma. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo – u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku – kroz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.
* Jeste li uspjeli zadržati distancu osobnoga i profesionalnoga? Ili su i Vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?
– Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću „pripadati“. Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život. Život bogat raznolikim iskustvima neminovno daje bogatije scenske živote likovima koje igramo.
* Je li predstava oblik suočavanja s traumom – kolektivnom i individualnom?
– Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neminovno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana na toliko različitih načina da ovdje ni ne treba nužno biti u prvom planu.
* Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?
– S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno. Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje u svih svojih 27 scenskih partnera koji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenoga u priču.
* Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?
– Uvijek osjećam odgovornost prema publici da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, izađu s predstave sa zadovoljstvom da su na sceni gledali žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjećaju bolje nego da su, primjerice, bili izvaljeni pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, gdje je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio – nepostojeći zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu, vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina – možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u suštini pretvorena u pasivno-agresivnu cenzuru i više ne postoji izjava koju možemo reći, a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, dok se u stvarnosti u svijetu sve više vidi netrpeljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema kroz tzv. rodnu revoluciju. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda filozofi time bave, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.
* Što ste Vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?
– To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu – kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno „Kako si?“, pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se kasnije smijati. I na tom im svima hvala.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
PRODAJA ULAZNICA ZA BALET “ORAŠAR”
Poveznice za kupovinu online
Poveznice za online kupovinu za izvedbe za 1., 2., 8., 9., 12., 13., 16. i 20. 12.
Bit će aktivne od 9 sati!
Vidimo se u kazalištu!
1. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-29112025-881b/register?lang=hr
2. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-2122025-1eef/register?lang=hr
8. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-8122025-24ef/register?lang=hr
9. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-9122025-c0f3/register?lang=hr
12. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-29112025-1070/register?lang=hr
13. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-3122025-dbf6/register?lang=hr
16. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-16122025-dd57/register?lang=hr
20. 12. 2025.
https://app.core-event.co/events/hnk-u-osijeku-orasar-20122025-0dba/register?lang=hr
Za ostalih pet izvedbi – 29. 11. te 3., 10., 15. i 21. 12. – ulaznice se kupuju na blagajni HNK-a, od 9 do 13 sati radnim danom te subotom od 9 do 12, kao i sat vremena prije početka večernje predstave.
Kad se tumač naslovne uloge Zajčeva Zrinjskog na dan izvedbe razboli toliko da, doduše, može nekako otpjevati veći dio opere, ali, u dogovoru s dirigentom, odluči, ipak, preskočiti glazbeno i dramaturški ključnu romancu Gle kako divno sjaji grad, zdrav razum nameće zaključak da je čitava predstava unaprijed osuđena na propast. No, katastrofa je sinoć ostala samo naslov završnoga orkestralnog stavka, a brojne usporednice između dramskoga teksta i njegove izvedbe začudno su, gotovo metatekstualno prožele večer u osječkom kazalištu, pretvorivši ju u epopeju junaštva, ne samo likova na pozornici, nego i svih njihovih tumača.
Odlika je velikih umjetničkih djela njihova višeslojnost, a samim tim i mogućnost njihovih različitih jednakopravnih iščitavanja. Zrinjski je, naravno, bio i ostao teatralizacija nacionalnoga mita, kojom se slavi nadljudsko junaštvo pojedinaca okupljenih oko zajedničkoga domoljubnoga cilja, većeg i onkraj njihovih pojedinačnih sudbina. No, on je istodobno i osobna drama svojih protagonista, što je također gledište iz kojeg se toj operi već bilo višekratno pristupilo. Redateljska koncepcija Lee Anastazije Fleger ne negira ni jedan od tih dvaju pristupa – ona ih potvrđuje, ali i nadopunjuje dodatnim slojem priče o zajedništvu iz kojega proizlazi i junaštvo – ne kao manifestacija nečeg nadljudskog, nego kao nešto što logično izrasta iz uzajamne podrške i požrtvovnosti pojedinaca, koji i udruženi ostaju samo ljudi; to je junaštvo koje nije nedostižan ideal, nego realna mogućnost. Stih “nas mal’, al’ hrabar je broj” u ovoj predstavi tako ne treba shvatiti kao metaforu, nego i doslovno – što su, među ostalim, potvrdili sjajni istupi malobrojnoga zbora, koji je pripremila Barbara Kajin.
Novi osječki Zrinjski predstava je u kojoj su svi sudionici – bili oni članovi sâmoga ansambla ili njihovi gosti – stali jedni uz druge. Okupili su se oni tako i iza svojega vođe – kako je predstava odmicala, prestalo se uopće percipirati objektivne poteškoće prvaka Opere Dalibora Hanzaleka u naslovnoj ulozi, jer su jednostavno prestale biti relevantnima – njegova požrtvovnost i potpora čitavog ansambla učinile su ga tako istinskim junakom ove izvedbe, sposobnim nadići vlastite slabosti u službi višega cilja. Njegov je Zrinjski junak, ne usprkos svojim slabostima, nego i upravo zbog njih – čovjek od krvi i mesa, s kojim se svatko može identificirati.
Zrinjski, naravno, nije samo tumač naslovne uloge i ne treba zbog njega zanemariti ostale protagoniste. Tako je već u prvom prizoru opere scenom dominirao impozantan Mate Akrap, gotovo postavljajući pitanje ne bi li se i čitava opera – umjesto Zrinjski – trebala zvati Sulejman. Naravno, ne bi, ali ostaje sjajno izrađena i profilirana interpretacija, od moćnoga početnoga zapjeva do potresnoga prizora smrti; uz pomoć vještoga logopeda, ta bi interpretacija uistinu mogla postati i antologijskom.
U promišljenoj gradnji glazbeno-dramaturške strukture, već spomenuta redateljica Lea Anastazija Fleger i dirigent Ivan Josip Skender pokazali su se kao sjajno uigran tim, čije su zamisli skladno korespondirale i međusobno se nadopunjavale. I u glazbenom i u režijskom aspektu, oboje kao da su u prvim trima slikama krenuli iz opernih, pa čak i operetnih stereotipova – koji zaista i jesu kao takvi nedvosmisleno upisani u libreto i u partituru. Nakon Prisege publika je na pauzu mogla otići uvjerena da će i do kraja predstave gledati jednog više-manje konvencionalnog Zrinjskog s neizostavnih mahanjem mačevima, sabljama i zastavama. Da, bilo je i toga – ali i puno više od toga. Zahvaljujući lucidnim scenografskim rješenjima Ive Knezovića, “klaustrofobični” su se prvi prizori proširenjem scene u širinu i dubinu u nastavku predstave rastvorili u svojevrstan “prostor slobode”, s osobito učinkovitim “ženski” riješenim završnim prizorom. No, u ovoj predstavi žarišne točke nisu masovni prizori, nego intimni. U određenom smislu, ovo čitanje Zrinjskog kao da je usredišteno na sedmu sliku – do nje su se već protagonisti profilirali i izdignuli iz pukih stereo- i arhetipova. Ta je slika, koja obuhvaća Jelenin san i njezin završni dvopjev s Juranićem – dramski, gotovo filmski niz sjajno oblikovanih slika, u kojem će se ljepota utopijski idiličnoga sna okrutno sučeliti s realitetom neumitne okrutne sudbine. Ivana Medić i Roko Radovan, kao krunski dragulji sinoćnje izvedbe posebno su, upravo potresno zasjali u tom prizoru, kao svojevrsnom supstratu ove sjajne predstave koja govori ne samo o ljudskosti velikih junaka, nego i o junaštvu maloga čovjeka.
Autor priloga: Trpimir Matasović
HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA
HRVATSKI RADIO, III. PROGRAM
Sedam dana glazbe, 19. listopada 2025., 13:30-14:30
Urednica: Ana Boban
Kao najmlađi student kompozicije u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu, Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.) već je na početku karijere privukao pozornost domaće i međunarodne scene. Njegov opus obuhvaća djela za soliste, komorne sastave, orkestre, zborove te kazališne produkcije, među kojima se posebno ističe opera Šuma Striborova, najizvođenije operno djelo MBZ-a. Dirigirao je brojnim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebno je posvećen suvremenoj hrvatskoj glazbi. Osječka će publika njegovu interpretaciju hrvatske glazbene baštine moći upoznati na premijeri Zajčeve glazbene tragedije u tri čina (osam slika) – Nikola Šubić Zrinjski, 17. listopada, u 20 sati.
* Hrvatska glazbena i kazališna scena nije velika, kako to da vam je ovo tek (sada) prva suradnja s osječkim HNK-om?
– Svaki HNK-a ima svog kućnog dirigenta i pozivanje vanjskih dirigenata nije toliko često. Usto, dirigent se smatra „mladim“ do svojih kasnih 40-ih. Mislim da je sada jednostavno došlo pravo vrijeme.
* Iako se između skladatelja i dirigenta, po vama, može staviti i znak jednakosti, kako volite da vas se primarno predstavlja? U jednom ste intervjuu rekli da je dirigiranje zapravo dekodiranje nečijega djela i da su kompozicija i dirigiranje zapravo jedno te isto.
– Najdraže mi je da me se predstavlja jednostavno, kao glazbenika. Ova se dva polja djelovanja jako preklapaju po značaju. Skladatelj je onaj koji stavlja svoju misao na papir, a dirigent je onaj koji prema skladateljevoj ideji, odnosno nacrtu, treba ansamblu pomoći izvesti skladateljevu misao. Jako je povezano. Zanatsko, temeljno značenje je gotovo jednako po pitanju razumijevanja materije, instrumentacije i dr.
* Nije li devalviranje reći za skladanje da je – zanat?
– Zanat i poziv nije istoznačnica – dirigiranje i kompozicija su pozivi, ali svi moramo izučiti zanat.
* Uvjerena sam da većina ljudi misli da su skladatelj talent „dobili“.
– Talent je samo dio, jer iza svega stoji ogroman rad, ogromno znanje, treba znati instrumentaciju, polifoniju, harmoniju, sluh. Sve se trenira. Zato je to dio zanata. Bavljenje ovim pozivom zahtijeva vrlo izučen um, kao i vladanje mnogim glazbenim disciplinama.
* Je li slučajan odabir riječi da skladatelj na papir stavlja ideju, a ne emociju? Što vas češće vodi – ideja koja vam se mota glavom ili osjećaj?
– Usko je to povezano, jer je glazba jezik za sebe. Kao što riječima prenosimo ideje i emocije, to isto čini i glazba, ali na svoj jedinstven i neposredan način. Svaki skladatelj ima svoj način izražavanja. Na meni kao dirigentu je da to odgonetnem i prenesem, a zapravo sve piše u notama.
* Kako znate da je Vaše novo djelo spremno za izvođenje?
– Skladanje kod mene kreće u glavi. Još dok razmišljam o djelu, na papir zapišem strukturu djela i situacije koje želim, dramaturšku liniju cijelog djela, a potom jednu po jednu, upisujem jako puno nota.
* To je onaj zanatski dio?
– Može se reći. Tada brusim partituru dok nisam siguran da kada dođe glazbenicima na pult ga mogu izvoditi.
* Koliko si taštine skladatelj tu smije dopustiti?
– Nimalo.
* Tko prvi posluša/odsvira djelo kada je završeno?
– Pišem izravno za ansamble ili soliste, po narudžbi, na ruke umjetnika.
* To je održiv model i kod nas u Hrvatskoj? Imate li u ladici/na računalu nekih gotovih, a neizvedenih djela, napisanih Vama za dušu?
– Apsolutno se može tako kod nas. Nemam neizvedenih djela, jer narudžbe idu jedna za drugom i već sada za sljedeću godinu imam tri orkestralna djela, završio sam jednu komornu skladbu, pišem jednu kazališnu predstavu. Shvatio sam da nije problem pisati sebi za dušu, ali treba imati osobu koja će to izvesti. S vremena na vrijeme napravim predah od skladanja čisto da se stignem baviti – životom. Uz Akademiju, dirigiranje, proces skladanja stalno je prisutan negdje u mojoj glavi.
* Idu li dirigiranju u prilog godine iskustva i rada?
– Apsolutno. Donedavno sam stalno u glavi imao korektiv i uspoređivao svoj rad prije 10 godina i što sam unaprijedio i što još bih mogao. Doza samokritike je neizmjerno važna da bi se svo iskustvo pretvorilo u temelj za daljnji napredak.
* Je li to frustrirajuće ili motivirajuće?
– Samo korektiv. Sada mi je učenje i pristup novoj partituri puno lakše nego prije. U bilo kojoj vještini je tako, a bavljenje umjetnošću je vještina. Neke stvari dolaze prirodnije, jer su „utabani“ putovi u glavi.
* Iz perspektive pedagoga, kako današnji mladi gledaju na činjenicu da za izvrsnost treba puno rada i vremena?
– Često se kaže mladost = ludost, a ovdje to mislim u iznimno pozitivnom smislu. Moram reći da za ansambl za suvremenu glazbu naručujem glazbu od studenata. To su ozbiljni mladi ljudi, slušaju što im se govori, a mogu im se obraćati na razini na kojoj sam i sam i oni to potpuno razumiju.
* Dostupnije im je puno više toga nego vama kada ste bili student.
– Internet je dvosjekli mač. Postoji razlika između stečenoga znanja do kojeg dolaziš učenjem, radom i iskustvom te onog dostupnog na klik. Već na prijamnom se vidi razlika između onih koji olako doživljavaju važnost znanja i onih koji su s nekim znanjem već došli.
* Iskustva sa Zrinjskim sigurno Vam ne manjka. No svaki je orkestar posve nova priča pa čak i zgrada u smislu akustike i estetike.
– Sergiu Celibidache (rumunjski dirigent, skladatelj, glazbeni teoretičar i profesor, nap. a.) je rekao da se ovaj posto sastoji od 99 NE i jednoga DA. Sa svakim orkestrom drukčije dolazimo do rezultata, ali je proces u suštini isti.
* Pojasnite nam one NE i DA.
– Dirigentu je u cilju ukloniti sve što nije u skladu s partiturom. Svaki orkestar je drukčiji, ima svoje prednosti i mane. To su glazbenici koji su radili u drukčijim uvjetima, s drugim dirigentima. Kroz probe evolucijskim procesom dolazimo do cilja. To je uvijek isto u svakom ansamblu.
* Koliko (im) popuštate?
– Nema tu popuštanja, to je zajedničko muziciranje. U jednom trenutku dolazi do sklada ili se ispravlja dok ne dođe do toga. Kao klesari, uklanjamo višak ili dodajemo tamo gdje nedostaje.
* Do premijere je preostalo još jako malo dana. Kako teku probe?
– Odlično. Suradnja je počela dobro, tekla dobro i mislim da će premijera biti jako dobra, a predstava s velikim potencijalom. Cijeli autorski tim, na čelu s redateljicom Leom Anastazijom Fleger uspio je na sceni napraviti sklad s partiturom, što nije lak posao, jer Zrinjski nije lagana opera. Lea je glazbeno obrazovana, voli glazbu, operu, glazbeno-scenska djela, vidi se da pliva u tom.
* Ovi hvalospjevi nisu uobičajena kurtoazija? Ispada da u kazalištima uvijek sve ide kao poputrano.
– Na ovoj predstavi sve je teklo glatko, nije bilo trzavica. A to se događa, svatko ima svoje tehničke i umjetničke želje.
* Hoće li se ovaj Zrinjski u interpretaciji – glazbenoj i redateljskoj – razlikovati od dosadašnjih inscenacija koje je osječka publika gledala? Kakva je bila vizija, smjer autorskog tima?
– To publika sama treba doći i procijeniti. Naše vizija i misija su ono što je Zajc napisao.
* Ima li smisla ovakva kanonska djela osuvremenjivati?
– Glazbeno ne, bitno se držati skladateljeve zamisli i ne skretati previše od osnovne misli. Ovo će biti klasično iščitavanje Zajca, koje može stajati i prkositi vremenu i biti važno danas i za 100 ili 200 godina.
* Da se malo vratimo Vašem skladateljskom radu. Koliko sluha za današnje skladatelje i glazbu imaju institucije, društvo, pojedinci?
– Nema dovoljno sluha. Skladatelje klasične glazbe cijene, ali nisu dovoljno eksponirani. Radimo na tom, ima napretka. Cesta je spora, publike je možda manje, ali institucionalna podrška može biti bolja. Drago mi je da se mnogo mladih glazbenika okrenulo i potiče glazbeno stvaralaštvo. U novim se naraštajima suvremeni hrvatski skladatelji sve više izvode i to je pohvalno.
* Je li kod nas situacija lošija nego vani?
– Kao jedan od umjetničkih voditelja MBZ-a imam sliku svjetske scene. Postoje geografske grupacije. Zahvaljujući MBZ-u možemo u Hrvatsku dovesti umjetnike iz cijelog svijeta radi razmjene iskustava, povezivanja. Umjetnost je uvijek prkosila, umjetnici su se uvijek morali izboriti za sebe. I za Bacha se naknadno otkrilo koliko je bio velik skladatelj.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Zahvaljujući ponajprije financijskoj podršci Ministarstva kulture i medija RH, kroz Konzorcij nacionalnih kazališta (K-HNK) – Osijek i Split ponovno udružuju snage, umjetničke, organizacijske i upravljačke – da bi iznjedrili još jednu veliku predstavu. Nakon baleta Davora Bobića Snježna kraljica praizvedenog u veljači 2024., sutra će na sceni osječkog kazališta zablistati remek-djelo Ivana pl. Zajca – glazbena tragedija u tri čina Nikola Šubić Zrinjski.
Veći dio autorske ekipe, solista, kao i uprave obje nacionalne kuće, predstavile su ovaj grandiozni projekt na današnjoj konferenciji za medije u svečanom foajeu.
Vladimir Ham, čelni čovjek osječkog HNK-a, uvjeren je da ono što su osječka i splitska ekipa, potpomognute suradnicima iz drugih dijelova Hrvatske, zadnjih mjeseci marljivo radili – nikoga ne će ostaviti ravnodušnim i da ovo ne će biti predstava koja će se na repertoaru zadržati samo zbog svog povijesnog i edukativnog značaja, nego i što su na projektu okupljeni najbolji interpreti i to u sve tri podjele. Veliko hvala uputio je intendant svima koji su na bilo koji način pridonijeli uspješnoj realizaciji, ne zaboravivši istaknuti nadljudske napore radionica, čiji su djelatnici opet imali „rekordno kratak rok“.
Ovakvi veliki projekti, koji se pokažu uspješnima – kazališnim kućama, zapravo, zadaju „problem“ – našalio se ponosno čelni čovjek splitskog HNK-a, Vicko Bilandžić, aludiravši time na kombinatoriku kojoj moraju pribjegavati ne bi li zadovoljili ogroman interes publike u oba grada.
Ova je opera, prema njegovu mišljenju, sjajno tempirana, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi gotovo cijeli svijet, ratovima koji bukte, tinjaju ili prijete.
– Društvo danas treba ovakve junake – uvjeren je Bilandžić, kao što je uvjeren i u ispravnost K-HNK projekta i njegove implementacije kroz gostovanja, razmjene i koprodukcije. Iako uvijek može bolje – i sa strane kazalištaraca, ali i MKM-a, ogroman je potencijal ove inicijative, a sve na sreću publike.
Ovako velike projekte teško je ostvariti koprodukcijski, no lakše je ako s obje strane postoji dobra volja, nastojanje i razumijevanje. Adut je i to što Split već u Osijeku ima svoju publiku i obrnuto pa su predstave sjajno posjećene.
Dobrodošlicu gostu iz Splita poželio je i ravnatelj Opere, Ladislav Vrgoč, uputivši čestitke i zahvale svima koji su projekt iznjedrili. Ponosan je na tim okupljen oko opere, etiketiravši ga kao crème de la crème. Svi su se, dodao je Vrgoč, bespoštedno bacili u proces, splitski i osječki solisti, zbor, orkestar…
Uz dirigenta, na čelu im je redateljica, ponovno Lea Anastazija Fleger, koja se – nakon prošlosezonskog uspjeha Puccinijevih jednočinki Plašt i Sestra Angelica – pokazala prirodnim odabirom, najavio je Ham mladu gošću iz Zagreba. Poziv na ponovnu suradnju i nju je iznenadio, a naslov je presudio da umjesto ranije dogovorene angažmane prolongira i dođe u Osijek.
Svi skupa su se naradili, no energija na probama je bila dobra, kaže Fleger, dodajući da joj je bila čast upoznati i po prvi puta raditi s nekim novim umjetnicima, koji su donijeli novu energiju, a s njom i na nov način oplemenili projekt. Kroz rad s maestrom Skenderom, koji datira još iz 2011. u HNK-u Zagreb, narasla je umjetnički. Posebnu je zahvalu uputila šaptačici, korepetitorima. Sve to kad se zbroji, jasno je zašto je i ona uvjerena u dug repertoarni život predstave, kojoj je u režiji pristupila klasično, ali istodobno osuvremenjeno. Bio je to, po njoj, jedini ispravan put, s obzirom na značaj opere i skladatelja, ne samo u hrvatskoj glazbenoj baštini, nego i nacionalnoj povijesti. I liku Zrinjskoga pristupila je iz dva ugla – kao junaku, ali i ocu i suprugu.
Kostimima za Mozartov Figarov pir na prošlogodišnjoj je dodjeli Tea Bašić Erceg našem kazalištu priskrbila Nagradu hrvatskog glumišta. Treću jesen za redom stoga je naša draga gošća i suradnica. Za dostojanstvo – kao jednu od temeljnih vrijednosti – odlučila se u promišljanju kostima za ovu inscenaciju. Uz prstohvat modernosti, zadržala je kolektivnu sliku ovog junaka kakvu hrvatski narod nosi više od pola milenija.
Toplo i prihvaćeno u ansamblu se osjeća(o) i maestro Ivan Josip Skender, kojega je intendant Ham najavio „glasinama“ s više strana – o impresioniranosti napretkom ansambla. Razlog tomu dirigent vidi i u činjenici da su svi rado prihvaćali konstruktivne upute. Nije propustio zahvaliti svom asistentu Vladimiru Piskunovu (koji će operom ravnati od pete izvedbe), ali i svima ostalima. Autorska ekipa, solisti, zbor i orkestar, svi su svoje rekli – sad bismo trebali prepustiti Zajcu da govori glazbom, kratko je zaključio Skender.
Za kraj, intendant Ham naglasio je da se sutrašnjom premijerom obilježava i veliki jubilej, o kojem smo već pisali i govorili – 25 godina neprekidnog umjetničkog rada našeg prvaka Opere, Berislava Puškarića. Bio je intendant tajanstven, ostavljajući detalje proslave za petak, u 20 sati.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku