Iako su joj tek 33, Lea Anastazija Fleger već se pozicionirala kao jedna od najistaknutijih redateljica mlađe generacije u Hrvatskoj. Ne boji se izazova: njezin repertoar obuhvaća drame, komedije, mjuzikle, predstave za djecu, ali i ambijentalne forme. U radu često spaja klasično i suvremeno, tražeći vezu između tekstova koji su nam bliski kroz tradiciju i njihovih univerzalnih tema s današnjicom. Upravo ta sposobnost preplitanja emocije, drame i intimnih motiva čini njene produkcije vrlo slojevitima i emotivnima. Osječka će se publika u to uvjeriti u petak, 17. listopada, u 20 sati – na premijeri Zajčeve glazbene tragedije u tri čina – Nikola Šubić Zrinjski.

*  Opera Nikola Šubić Zrinjski ima jake povijesne i nacionalne konotacije. Kako ste balansirali – ako jeste – da ne budete previše doslovni u prikazu, ali istodobno zadržite važnost tema?

– Zajčevo je djelo na repertoaru svih hrvatskih opernih kuća. Redaju se izvedbe, dirigenti, nova redateljska čitanja i fantastični pjevači. Vjerujem da je san svakog pjevača pjevati u Zrinjskom. Uz Gotovčevog Eru s onoga svijeta, najuspjelija je to hrvatska opera i zato joj svi moramo posvetiti posebnu pažnju. Dužnost nam je predstaviti ju mladim generacijama.

* Ima li opera još neki sloj koji ju izdvaja iz druge „slične“ literature i čini remek-djelom?

– Sam Zajc vrlo vješto stvara glazbeni sukob dvaju svjetova- snažnog turskog, osmanskog i hrvatskog, koji emotivno brani svoja sela i gradove. U operi se pojavljuju zanimljivi životni likovi, čije su sudbine isprepletene dramom i lirikom, emocijama, junaštvom, ljubavlju i suzama. Fantastična je dinamika opere u kojoj se izmjenjuju masovne scene s potpuno intimnima i emotivnima. Psihologija likova je odlično razrađena. Upravo zato je ova opera pravo remek-djelo na koje moramo biti izrazito ponosni. Svaka generacija redatelja daje novo čitanje svakog komada, pa tako i Zrinjskog. Predstavnica sam najmlađe generacije hrvatskih redatelja i sretna sam i ponosna što mi je Zrinjski „stigao u ruke“ s 33 godine. Operi sam pristupila s velikim poštovanjem, jer sam svjesna njezine veličine i značaja u Hrvatskoj. S razlogom je Boris Papandopulo rekao “Postoje opere i postoji Zrinjski“. Zrinjski je uvijek nešto više, Zrinjski je nacionalna hrvatska opera, koja je mnogo više od samo još jednog opernog naslova.

  Je li bilo dvojbi između zadržavanja autentičnosti izvornog djela i potrebe za modernizacijom i/ili reinterpretacijom?

– Neka djela „pojede vrijeme“, moraju se modernizirati ili reinterpretirati, neka su svevremenska, pa fantastično komuniciraju s publikom i bez reinterpretacije. U ovom slučaju nije bilo dvojbi. Mi smo postavili klasičnog Zrinjskog, s jako zanimljivim stiliziranim vizualom. Opera tematizira povijesni događaj, opsadu Sigeta. Sultan Sulejman I. u svojoj dubokoj starosti, 1566. kreće u pohod na Ugarsku. Cilj mu je stići do Beča, a prva postaja bila mu je Siget. Opsada je počela 5. kolovoza i trajala do 7. rujna. Vojnici Zrinjskog junački su se branili od mnogostruko brojnije osmanske vojske, kojoj su zadali velike gubitke. Kada je sultan Sulejman I. iznenada umro 4. rujna, Mehmed paša Sokolović odlučuje zatajiti njegovu smrt i nastaviti s bitkom. Zrinjski i njegovi preživjeli junaci na samom su kraju opsade odlučili zapaliti svoj grad i ne predati se, već junački otići u juriš, u smrt. Grof i ban Nikola IV. Zrinski, Nikola Šubić Zrinski, jedan je od najslavnijih velikana hrvatske povijesti, a opsada Sigeta i Sigetska bitka 1566., izazvali su divljenje čitave tadašnje Europe. Nikola Šubić Zrinski je od tada, pa sve do danas simbol domoljublja i junaštva. Iako je okosnica priče ratna, ovo nije samo priča o rodoljubnom herojstvu. Ovdje je bitna i ljubavna priča Jelene i Juranića. Ovo je priča i o ljubavi, obitelji, priča o pojedincima koji postaju žrtve visoke politike. Zrinski nije samo junak i vođa, on je i Jelenin otac, te Evin muž.

* Kako ste se nosili s izazovom režije opere koja sadrži tako bogat povijesni i kulturni kontekst? Je li ovaj puta bilo potrebe za redefiniranjem povijesti kroz umjetnost?

– Sigetska bitka postala je inspiracija mnogim hrvatskim i inozemnim autorima u književnosti, slikarstvu, glazbi, kazalištu i diskurzivnom rodu. Pripremala sam se za režiju proučavajući ta djela. Svaki od autora pronašao je neki zanimljiv detalj pričajući priču o Nikoli Šubiću Zrinskom i Sigetskoj opsadi. Skupljala sam sve informacije do kojih sam mogla doći kao puzzle, ne bih li stvorila što bolju sliku o tom povijesnom događaju. Nakon toga sam počela maštati i sa svojim autorskim timom stvorila našu čaroliju koju ćete imati priliku gledati od 17. listopada.

*  Opera je vrlo specifičan žanr. Što je za vas ključna ‘kemija’ koja mora postojati među glazbom, pjevanjem i vizualnim elementima?

– Kvaliteta dobre opere je sklad svih elemenata. S dirigentom, svojim autorskim timom, pjevačima, zborom, orkestrom i tehnikom kroz rad i probe bilo mi je najbitnije postići sinergiju.

*  Jedan od značajnih aspekata operne režije je rad s pjevačima.

– Kako na Akademiji dramske umjetnosti i sama predajem Glumu, gluma je aspekt operne režije koji mi je iznimno bitan. Približavala sam pjevačima likove, njihove motivacije i dramske situacije u kojima su se likovi našli. Zajedno smo otkrivali slojevitost koju nam je već Zajc ponudio svojom glazbom i Hugo Badalić libretom. Kod dobrih skladatelja, u partituri možeš pronaći sve. Mi smo ju pažljivo iščitavali i secirali do detalja. Zajc je majstor glumačke psihologije, uvijek glazba prati promjenu motivacija likova. Tako da nam je glazbeno pomogao i već unaprijed glazbom upisao zanimljive promjene motivacija.

*  Kako ste uspjeli prenijeti dinamiku između monumentalnosti i intimnosti u operi u kojoj se povijest isprepliće s osobnim pričama likova?

– Nadam se uspješno, taj sud će svakako donijeti publika. Uložili smo velik trud na svakodnevnim probama. Svakom sam pjevaču pristupila minuciozno. Intimne scene režirala sam filmski, a velike, zborske grandiozno.

*  Kako ste se nosili s prikazivanjem Zrinjskog kao protagonista, s obzirom na sve političke i moralne komponente koje nosi njegova figura?

– Kada spomenete operu Nikola Šubić Zrinjski, većini je prva asocijacija – U boj, u boj!, veliko zborsko finale opere. Nikolu se uvijek predstavlja kao velikog junaka i velikana, što on apsolutno jest i neizmjerno je bitan u našoj povijesti. No, meni je zanimljivo bilo otkrivati i drugu stranu tog Zajčevog lika. Onu intimnu, privatnu. Zanimalo me tko je Nikola sa svojom obitelji. Kakav je otac? Kakav muž? Zaplače li on prije juriša kada se oprašta od svog grada? Uhvati li ga kada strah? Koja je uloga njegove žene Eve u cijeloj ovoj prči? Kolika mu je ona podrška i snaga u svim teškim odlukama koje je donio? Naime, u operi se odigrava i velika obiteljska drama. S pjevačima koji pjevaju i igraju Nikolu, uz herojstvo, tražila sam i ranjivost i ljudskost. Time smo dobili slojevitost izvedbe i predivnu emotivnost koju jedva čekam da vidite.

* Koje su najveće lekcije koje ste naučili tijekom rada na ovoj produkciji?

– Redatelj prije svega mora biti odličan psiholog. Psihologiju i pedagogiju trebali bi uvrstiti kao obvezne predmete redateljima na studiju na akademiji. Mi, redatelji, ne možemo svoje autorstvo ostvariti bez ljudi, a u radu na operi sudjeluje jako puno ljudi. U našoj je više od 30 solista, 40-tak članova zbora, balet, statisti, iza scene je 20-tak članova tehnike koji rade scenske promjene, veliki orkestar. Tu su još i dirigent, autorski tim, krojači, rekviziteri, stolari, bravari, marketing, uprava kazališta. Moj je zadatak uskladiti sve te segmente da bismo našu operu i naš zajednički rad doveli do uspješne premijere. Rad na svakoj predstavi ponekad je predivan, ponekad zabavan, ponekad izazovan, ponekad trnovit, no publiku zanima rezultat. Na kraju dana, najbitnija je kvaliteta predstave, jer se kvaliteta uvijek prepozna i ona traje. Time se vodim u svom umjetničkom radu.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Četvrt stoljeća umjetničkog puta, pedesetak uloga i nebrojeni trenutci na sceni oblikovali su ga jednako snažno kao i život izvan nje. Glas koji je sazrijevao s njim, discipline koje su tražile odricanja, ali i čarolija koja se dogodi tek kada se svjetla upale i zastor podigne. U razgovoru nam Berislav Puškarić, prvak Opere HNK-a u Osijeku, otkriva kako ga je lik Sulejmana Veličanstvenog (od prvog susreta 2004.) pratio kroz različite faze života, što ga još uvijek drži na sceni i zašto vjeruje da je upravo opera prostor u kojemu se publika i izvođači iskreno “nađu”.
Danas, s iskustvom, zrelošću i neumornom glađu za glazbom, ističe kako je tek sada došao do „najautentičnijeg“ izraza – onoga u kojem se spajaju snaga i krhkost, disciplina i emocija, umjetnost i život.

* Lik Sulejmana Velikog ima veliku povijesnu i emotivnu težinu – kako se Vaš profesionalni i osobni život promijenio u 25 godina na sceni i kako se to odražava u interpretaciji Sulejmana danas?
– Meni je vrlo zanimljiv i velik izazov promatrati sebe kroz sve te godine. Ista uloga – a ja se mijenjam; sazrijevam, psihološki, zrelošću, kao osoba. To naravno uključuje i sazrijevanje glasa i vokalne tehnike. Usudit ću se reći da je danas sve dobilo najautentičniji oblik. Glas je zreliji. Sulejmana sam prvi put pjevao u Osijeku s 30 godina, još davne 2004., u režiji pok. Ivice Krajača, zatim sam kao gost u istoj ulozi nastupao u HNK-u Zagreb i HNK-u Split. Nakon toga je uslijedilo uprizorenje u HNK-u u Osijeku 2012., u režiji Nine Kleflin, da bih ju sada opet pjevao 2025. u našem kazalištu, s redateljicom Leom Anastazijom Fleger.

* Sulejman je lik koji ujedinjuje autoritet i ljudsku slabost. On nije samo povijesna figura, nego i nacionalni simbol.
– Sulejman Veličanstveni je bio vrlo obrazovan. Izučavao je povijest, biologiju, književnost i teologiju. Umijeće ratovanja je izučavao u palači Topkapi u Carigradu. Ondašnja je Turska pod njegovom vladavinom bila istinska svjetska velesila. S obzirom na sve to, jako je velik izazov prenijeti taj lik u operi. Naravno, bio je i ”samo” čovjek, imao je i svoje slabosti i dvojbe, kao i svi mi.

* Je li Vam se dogodilo da Vas lik privatno dotakne?
– U opernoj glumi (i glumi općenito) se moramo pokušati poistovjetiti s likom koji tumačimo. Jedno je uspjeh, onaj vanjski. Međutim, danas je nekako trend skrivati emocije, jer nisu ”u modi”. Svi trčimo za nečim i ”nemamo vremena” za slabosti. Ljudi kao da se „srame” pokazati krhkost i ljudsku stranu. I upravo je kazalište idealan medij za razotkrivanje emocija, i svojih, ali i publike, za pokazivanje ljudske sudbine u punom obliku. Opera kao takva nudi savršen spoj glazbenoga i glumačkoga prenošenja emocija. Ljudi se tu ”otključaju”, dožive nešto iskreno. I baš tu se, u ovom današnjem svijetu i vrlo nestabilnim prilikama, osjećam blagoslovljeno što se bavim ovim čim se bavim. Ljudi, i publika i izvođači, u umjetnosti se „otključaju”, ”otkrave”.

* Kako ste tijekom godina balansirali na sceni vokalnu tehniku, glumački izraz i scenski izgled, da nijedna komponenta ne zasjeni druge ili trpi?
– Stalnom introspekcijom, radom na sebi. Mi pjevači cijeli život učimo kako još više usavršiti vokalno umijeće. To je važno. Održavati tjelesnu kondiciju. Biti konstantan u kvaliteti je najbitnije, da bismo trajali na sceni desetljećima te stalno i iznova otkrivali neotkriveno u umjetnosti. Trajati. Nije me napustila stalna glad za tim. Mislim da nikad i neće.

* Je li se promijenilo što publika očekuje od Vas kao pjevača, ali i Vi od njih?
– Publici ne možete podilaziti, ona prepoznaje iskrenost umjetnikove čežnje da prenese najiskrenije osjećaje. Volim to. Obožavam. Osjećaj odgovornosti prema publici je svojevrstan pritisak, a ”lijek” za taj pritisak je iskrenost, stremljenje da publika nešto doživi, da ne zaboravi izvedbu pola sata nakon predstave.

* Postoje trenutci kada glas, scena, kostim, osvjetljenje, prostor – sve to zajedno – stvore nešto magično.
– Da, to je baš ”magija”, to su oni trenutci kada se dogodi ”ono nešto” na sceni. Volim reći da je to trenutak kad osjetim da ”lebdim” na oblacima glazbe i trenutak kada se prepustim, kada se sve stopi u ”ovdje i sada” i kada ništa drugo na svijetu na postoji. Publika to nepogrješivo osjeti, to se teško može opisati. Nešto prekrasno.

* Kada se osvrnete, koji je trenutak najviše oblikovao Vašu karijeru i Vas kao čovjeka?
– Prije 15-ak sam godina imao ozbiljnije zdravstvene probleme, našavši se u situaciji da se ”resetiram”, postavim prioritete u životu. To su bile bitke. Hvala Bogu, to je sve iza mene, zdrav sam ”k’o dren”, ali u glavi svakako drukčiji, zreliji.

* Umjetnički poziv često znači odricanje – što ste najteže žrtvovali?
– ”Jurnjavu”, prihvaćanje svih izazova bez puno promišljanja. Mlad čovjek može sve ”gurati”, sve ide, ali u nekom trenutku shvatiš što je ”tvoje” i gdje si ”doma“ i da nije sve tako ”prevažno”. Sve to dođe s godinama.

* Pjevanje je fizički i emocionalno iscrpljujuće – kako provodite trenutke kada se zastor spusti i ostanete sami?
– Šutnja, serije, filmovi, prijatelji, supruga, obitelj, pas, putovanje, sport… potrebno se maknuti fizički, a još više emocionalno. Ratio treba biti uključen, potrebno je svjesno se pokušati odmoriti, ne ”izgorjeti” nikada do kraja.

* Postoji li uloga ili izvedba koja je ostavila najsnažniji emocionalni trag?
– Ima ih više, sve me to izgrađivalo kroz ovih 25 godina i 50-ak uloga u karijeri, što najvećih, što manjih. Svaka uloga nosi nešto svoje. Sulejman mi je svakako među favoritima.

* Publika vidi završnicu. Što biste voljeli da publika zna o onom tihom, nevidljivom dijelu puta?
– Koliko truda, rada na ulozi, promišljanja, odricanja, znoja, dvojbi, odličnih proba, manje dobrih proba, traženja, teških trenutaka cijele ekipe kolega i vlastite, što je sve utkano u tih cca dva sata jedne predstave.

* U 25 godina zasigurno su postojali i lomovi i sumnje. Kada ste bili najbliže odluci da odustanete – i što Vas je ipak zadržalo?
– Zadržala me ”glad”, stalna ”glad”, koju ta glazba proizvodi u nama… zapravo nikad i nisam razmišljao o odustajanju, to je nešto jače od vas.

* Gledajući u vrijeme pred vama, što Vas u ovom trenutku privlači?
– Najviše i prije svega – opera, tu se vidim. Volim kroz sve ove godine i oratorije, koncerte, barok, a nekad si za svoju dušu napravim odmak pa odem u ”lakše” note. Stari dobri rock’n’roll, hard rock, ma i ostali, vrlo različiti žanrovi. Ne volim se izolirati u ”kutiju” isključivo klasične glazbe. Veliki talijanski bas Cesare Siepi, operni velikan, se okušao i u evergreenima, to bi, recimo, moglo biti privlačno.

* Ako biste mogli poslati poruku svom mlađem sebi, onomu koji tek ulazi u svijet opere – što biste mu šapnuli?
– Strpljenje. Sve dođe na svoje, prije ili kasnije. Sve je dobro i sve je upravo onako kako treba biti.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Četrdeset godina glazbenoga putovanja, stotine izvedbi i nebrojene emocije utkane u svaku ariju – tako se u nekoliko riječi može opisati umjetnički opus Sanje Toth, solistice i prvakinje Opere osječkog HNK-a. Od skromnih početaka na zborskim stubama do glavnih uloga u operama Puccinija, Verdija i brojnih drugih velikana, svojim glasom i osobnošću publiku osvaja generacijama. Njezina karijera obilježena je strašću, upornošću i ljubavlju prema glazbi koja ju nikada nije napustila. U povodu 40 godina neprekidnoga umjetničkoga rada, razgovarali smo o početcima, izazovima i trenutcima koji su obilježili njezin profesionalni put.

*Kada pogledate unatrag na svoju karijeru, što smatrate svojim najvećim postignućem?

– Mislim da je to upravo tih 40 godina neprekidnog rada u našem predivnom kazalištu, kao i sve velike i male uloge koje i dalje pjevam.

* Što vas je nadahnulo da započnete svoju glazbenu pustolovinu i odlučite se za operu kao svoj poziv?

– Ne bih voljela da zvučim previše pretenciozno, ali ja sam stvarno jako rano znala da želim biti pjevačica. Možda ne baš operna, ali svakako je morala biti glazba. Sjećam se da sam tijekom pandemije imali edukativni program za škole i da je prvo što sam rekla djeci da ni ja nisam oduvijek voljela operu. Da bi nešto volio, moraš to poznavati, a u ranom djetinjstvu to sigurno nije opera. Prva arija koju sam kao tinejdžerica poslušala bila je Un bel di Vedremo iz Puccinijeve opere Madama Butterfly. Naježila sam se od glave do pete i plakala.

* Znači, Madama Butterfly je bila okidač. Tko vas je vodio na operu?

– Najčešće tata, bio je stari Esseker, kojega je na operu vodila baka. U našoj su se kući, osim opere, slušali i evergreenini, Dean Martin, Frank Sinatra, Glenn Miller, Mahalia Jackson, Ella Fitzgerald, pa što ja mislila da će biti moj poziv biti gospel, jazz, soul.

* Kako je izgledao vaš prvi nastup na velikoj pozornici, kakve uspomene nosite na taj trenutak?

– Moj prvi nastup ovdje 1985. bila je Bizetova opera Carmen s Ružom Pospiš Baldani u naslovnoj ulozi. Uz soliste iz Beograd, gost na toj izvedbi za otvorenje renoviranog kazališta je bio i tenor Carlo Bini. Bila je to ogromna predstava u kojoj je meni bilo apsolutno sve novo, ja sam bila jedna mala Sanja na petoj stubi u zboru. Bilo mi je sve toliko grandiozno i veličanstveno, bila sam toliko sretna što sam dio te priče. Iako nisam otpjevala ništa solo, bio je to uvod u moju priču, moj prvi izlazak na veliku pozornicu. Uslijedili su Krabuljni ples, Traviata, Trubadur, sve velike, čelične opere.

* Tada ste bili studentica?

– Nisam završila akademiju, jer tada Osijek nije imao akademiju. Odlazak u Zagreb značio bi odricanje uloga koje sam dobivala i moja bi karijera sigurno krenula drukčijim putom. Maestro Miller htio je da se mladi pjevači obrazuju, pa nam je master-classove držala velika Ljiljana Molnar-Talajić. Kada sam joj pokucala na vrata srce mi je lupalo kao ludo. Ta divna žena imala je ogromno srce, bila je pristupačna i jednostavna. E, onda je došao rat, a ja sam nastavila putovati k njoj i raditi na svom glasu. Sat je nekada počinjao u pola sedam ujutro. Nakon nje uslijedio je rad s našim velikim tenorom Stojanom Stojanovim Gančevom ovdje i u Zagrebu, master-class kod naše proslavljene Vlatke Oršanić, te stalni kontakt s mojom prvom i najdražom profesoricom pjevanja Olgom Vulić, tada Šober. Nikada neću zaboraviti to savršenstvo njezinoga pjevanja, toliko tehnički dorađene kolorature. Mislim da nije bilo nijedne greške, a o emocijama da i ne pričam. Slušajući ju, vjerovao si joj, s njom plakao, ježio se, proživljavao ljubav. I naša tehnika je stajala nepomično i slušala. Veliki trag je ostavila ovdje, Osječani ju i danas spominju, ne samo kao profesoricu, nego i kao osobu.

* Koji vam je trenutak, uloga, suradnja, gostovanje bio posebno izazovan i kako ste ga prevladali?

– Možda najstresnijih uloga bila mi je u operi Suzanina tajna Ermanna Wolfa-Ferrarija, koja je tada išla, čini mi se, s jednočinkom Gianni Schicchi. Taj sat s korepetitorom bio je za mene pravo mučenje, jer je to toliko ritmički bilo zeznuto. Laički rečeno, glazba svira jedno, mi pjevamo drugo. Toliko je bilo teško da sam bacala note. Morala sam biflati, dok mi na uši ne iscuri.

* Je li ispalo dobro?

– Da, naravno. Na sceni smo bili samo ja i kolega Vlaho Ljutić, kao moj suprug.

* Koja je bila Suzanina tajna?

– Pušila je, a u to je doba bio katastrofalan grijeh da žena zapali cigaretu. (SMIJEH) I Šostakovićev Nos je opera od koje sam odustala, jer sam tada bila premlada. Svaka uloga je izazov, u svakoj ima nešto što ti pravi problem i na što se moraš usredotočiti. Svaki puta su i novi kolege.

* Ima li nešto u vašem poslu o čemu mi „obični smrtnici“ ništa ne znamo, a vama je od izuzetne važnosti, a da to nije čuvati i trenirati glas i sl.

– Živim normalno, ne mogu se oduprijeti ni gripi ni prehladi. Individualno je to kao za bilo koga. Ne bih rekla da imam neku posebnu tajnu. Imam neke svoje sitnice koje radim prije predstave, ali to ću zadržati za sebe. Jedino što moram je puno spavati, jer san obnavlja tijelo.

* Koliko vam je važna fizička kondicija?

– Ne pjevaju samo grlo i glasnice, cijelo je tijelo u akciji, ono mora biti čvrsto, napeto, posebice trbušni mišić. Citirat ću svoju profesoricu Ljiljanu Molnar-Talajić: Naš posao je rudarski. Bitno je biti i psihički zdrav, u glavi. Uvijek sam se trudila posao nositi kući. Naravno da s ulogom liježem, budim se, ali odmak mora postojati, da bi se maknuo, skupio energiju i posvetio se ulozi.

* Je l’ vam se dogodilo da izađete na pozornicu i ne možete se sjetiti teksta ili da otvorite usta, a ono  – muk?

– To mi se nije dogodilo. Jednom sam se jako zakašljala pjevajući Đulu iz Ere s onoga svijeta. ulogu koju sam definitivno najviše put u svojoj karijeri otpjevala. U trećem su se činu konji na sceni uznemirili pa je sve bilo puno prašine. Dala sam mig maestru da nastavi dirigirati, popila vode i nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Zato moram imati predstavu u malom prstu. Pamtim ovu predstavu po još jednoj situaciji, ni mjesec dana nakon što mi je mama preminula, a ja sam u riječkoj podjeli pjevala ariju Majko, majčice. Slomila sam se. Nastao je tajac. Ne znam kako sam otpjevala do kraja. Bitno mi je uvijek donijeti emociju.

* Je l’ vam se dogodilo da dobijete ulogu koja vas uopće ne dira, s kojom se ne možete poistovjetiti?

– Pjevala sam stvarno puno uloga. Jednom sam uskočila u altovsku ulogu u Orfeju u podzemlju, bilo mi je teško, ali sam pristala. Ulogu sam odbila samo jednom i to Violettu u Traviati, iako sam bila polaskana. Znala sam da mogu pjevati drugi i treći čin, ali ne i prvi koji je za koloraturni, lirski sopran. Nisam pohlepna i ne želim pjevati ulogu koja mi može naštetiti.

* Postoji li neka uloga posebno bliska srcu i zašto?

– Sve Puccinijeve uloge koje sam pjevala, jer mi je to najdraži maestro i operni skladatelj. Tri su mi najdraže uloge: apsolutno Cio-Cio San (Cho-Cho San) iz Madama Butterfly, uloga nakon koje se svaki puta doslovno razbolim. Slijedi 1989. Suor Angelica (tada izvođena s Cavallerijom rusticanom). Svaki puta sam se tresla i plakala pjevajući ariju Senza Mamma, iako me tada maestro Juranić, ravnatelj Opere tadašnji, upozorio da je uloga jako teška emotivno i pjevački pa da se pripremim na to. To sam shvatila kada sam se uhvatila u koštac s ulogom. Zato volim Puccinija jer svaku njegovu operu možete staviti na film, jer je životan, strastven. Morala sam naučiti svladati emocije, da se ne osjeti u glasu nijedan drhtaj. Neki pjevači mogu plakati i pjevati, ja ne mogu. Morala sam ne razmišljati o tekstu koji pjevam.

* Prilično paradoksalno: s jedne strane biste trebali s nama podijeliti emocije, a s druge strane ih izolirati, odraditi tehnički besprijekorno, usredotočiti se na izvedbu, da vas emocije ne ometaju. Kako riješite tu jednadžbu? Bazirati se na emocije dok gradite ulogu, a kad dođe premijera, onda to negdje konzervirati i misliti samo na tehniku.

– Upravo to i uspjela sam. Iako je na premijeri sve pod adrenalinom, cijelo se tijelo trese, ali ne i glas. Kada Sestra Angelica padne mrtva od otrova koji popije, pa kada izađem na naklon i vidim prva tri reda publike u suzama, sretna sam jer sam prenijela ono što osjećam. Sa mnom su proživljavali patnju, ljepotu. Treća uloga je Tosca, ali treći puta kad sam ju pjevala, jer prvi puta nisam bila svjesna čega sa se prihvatila. Puno tri čina emocija, naboja, visokih tonova, svađa. Drugi puta sam ju pjevala zrelije, znala sam što pjevam, što me čeka, koji je izazov i bilo mi je lakše.

* Kako se operna umjetnost promijenila? Kako ste se vi prilagodili?

– Opera definitivno nije što je nekad bila, jer je ovim današnjim klincima dosadno. Još uvijek ima klasičnih režija, no nedavno sam gledala Verdijev Krabuljni ples koji počinje scenom u kojoj protagonisti sjede na toaletnim školjkama. (Izvedba u kontroverznoj režiji Calixta Bieita poznata po „toaletnom“ otvorenju u kojem članovi zbora sjede na školjkama; English National Opera u Londonu, 2002., nap. a.) Stalno se želi približiti današnjem vremenu i današnjoj publici. Opera je vječna i ako ju moderniziraš, moraš biti jako, jako dobar i imati opravdan razlog za to. Nisam konzervativna, volim pogledati izazovne inscenacije. U Berlinu su Puccinijev La Bohème spojili s punk estetikom pa Mimi ne umire od tuberkuloze. Mogu režije biti drukčije, ali ne trpe sve modernizaciju. Čini mi se da sve ide u nekom krivom smjeru.

* Neminovne su promjene. No, u operi glazba ostaje netaknuta. Što vam je pomoglo da održite strast i energiju prema operi kroz sve ove godine? Je li bilo trenutaka kada ste razmišljali o odustajanju?

– Održala me moja prevelika ljubav prema operi. I ne, nisam se nikada pokolebala ni premišljala.

* Ni zbog vanjskih faktora?

– Naravno da ima boljih i lošijih godina, repertoara, ali tu smo zbog publike. Nikada ne bih otišla iz Osijeka. Gostovala sam u svim nacionalnim kućama, ali sam se uvijek vratila kući. I to mi je bilo dovoljno.

* Postoje li umjetnici ili kolege s kojima ste radili, a koji su na vas ostavili poseban dojam? Gradovi/kazališta?

– Uvijek mi je bilo bitno učiti, s bilo kim radila. Pamtim Valentina Enčeva, solista zagrebačke Opere, koji je pjevao lik Scarpije u Tosci i koji me mnogo naučio o pjevanju, stavu, opuštanju, igri… Moram reći da je uvijek bilo kolega koji su htjeli podijeliti i onih koji nisu, koji su bili sebični. Isto to vrijedi i za mlade, neki su nadobudni i misle da sve znaju pa im se nemam namjeru nametati, a ima i onih koji slušaju i kad mislim da ne slušaju. Rado ću reći što znam kada me pitaju. Mladi uvijek misle da sve znaju, ali ja nisam bila od tih. Stajala sam po strani, slušala i pitala.

* Neki (mentori) mlade doživljavaju kao svoje „produžetke“, neki kao konkurenciju.

– Teško je sebe pripremiti za „zalazak“ karijere. U svakoj životnoj i profesionalnoj fazi ima i onih koji ti se smiju u lice i žele ti sve najgore, uglavnom iza leđa.

* Kada ste na pozornici, što vam daje najveći osjećaj ispunjenja – glazba, priča ili reakcija publike?

– Sve, a reakcija publike je finiš! Tada znam da sam ulogu napravila kako treba.

* Kako njegujete glas i održavate kondiciju za zahtjevne izvedbe?

– Vježbanjem. Kod kuće obično ne pjevam i da ne bih susjedima smetala. Obično dođem u kazalište, kada nikoga nema, poslije 15 sati. Što mi je glas u boljoj kondiciji, manje se moram upjevavati. Glas se potroši ako nepravilno pjevaš i neredovito spavaš, odmaraš. A da je fizička kondicija važna, rekla sam, iako osobno nisam poklonica odlazaka u teretanu.

* Što biste poručili mladim pjevačima koji se žele okušati u operi? Je li globalizacija i izloženost drugim kulturama, školama  – prednost ili prepreka?

– Danas je teže nego nekada. Globalna povezanost je dobra, ali i izazovna jer je konkurencija svuda i stiže odasvud. I kod nas su sada u sezoni jedva dvije operne premijere. Da sam otišla iz Osijeka, sigurno ne bih imala ovoliki broj uloga. Iskusila sam sve pozornice u Hrvatskoj, nakon Domovinskog rata bila prva hrvatska solistica koja je pjevala u Novom Sadu u Eri s onoga svijeta, pod ravnanjem maestra Juranića. Bilo je to značajno povijesno i kulturno i ponosna sam jer je glazba otvorila put. Ponosna sam na nominacije i osvojenu Nagradu hrvatskog glumišta.

* Što mislite o budućnosti opere – kako privući mlađu publiku i zadržati ugled, značaj opere?

– Teško mi je reći da opera odlazi. Vrhunske izvedbe pogledati možemo u kinu. Moramo zadržati ovaj naš predivni teatar i publiku u ovom gradu koji je stvarno po mjeri čovjeka. Samo treba preciznije osmišljavati repertoar. Svakako trebamo imati na repertoaru i mjuzikl, operete, ali i opere, makar jednočinke.

* Kada odete u mirovinu, kako biste voljeli da vas publika pamti?

– Nikada nisam bila Narcis, ni privatno ni profesionalno, i snagu mi daju svi oni ljudi u mom gradu koji me vole, cijene, koji me na ulici i trgovini zaustavljaju samo da bi pozdravili Našu Sanju. I raduje me što moji kolege zbog toga nisu ljubomorni. Uvijek sam bila i jesam iskrena i na sceni i privatno, dajem se svim svojim bićem. I osmijeh ne štedim. Iskrenost i lijepo pjevanje voljela bih da bude ono što će se vezati uz moje ime.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

Petak, 19. rujna | od podneva do 23 sata

Prodaja originalnih kazališnih kostima
DJ set – odličan ritam čitav dan
Osvježavajući kokteli i grickalice
Fotokutak za savršene uspomene i/ili društvene mreže

Sve to u opuštenom „in da sofa“ stilu – pod vedrim nebom, u dvorištu kazališta.

Možete odabrati jedan od naših neodoljivih pretplatničkih paketa za 119. sezonu, jer je u tijeku i upis pretplate!

U večernjem dijelu na pozornici vas očekuje premijerna izvedba koncerta “Ivana Medić & Friends”;

Jedan dan – tri razloga da budete s nama: atmosfera, glazba i kazalište na dohvat ruke.

Svatko bi trebao zasjati tamo gdje je najbolji

Publika u Osijeku poznaje po mnogobrojnim ulogama, no nekako je u srca publike prvi puta ušla ulogom Marie Von Trapp u iznimno uspješnom mjuziklu Moje pjesme, moji snovi. Uslijedila je uloga Joseph u opereti Kod bijelog konja, potom Valencienne u Veseloj udovici, razigrana Stazi u opereti Kneginja čardaša, Medena u mjuziklu Sugar. Upravo bi zato bila velika šteta neke od songova iz svima dragih nam predstava ne izvesti na koncertu Ivana Medić & Friends, premijerno u petak, 19. rujna u 20 sati, te reprizno u subotu u isto vrijeme, te u ponedjeljak, 22. rujna, u 19 sati.

* Često ističete koliko vam znači suradnja s kolegama. Kako ste birali prijatelje koji će vam se pridružiti 19. rujna, krije li se iza toga neka osobna priča?
– S obzirom na to da je program sastavljen isključivo od mjuzikala, birala sam pjevače s kojima sam već surađivala u sličnim projektima i koji provjereno vladaju tim žanrom. Suradnja s kolegama je zaista jako bitna. Bitan je međusoban odnos, poštovanje, uvažavanje, jer bez toga nema kvalitetne predstave. Mislim da imam veliku sreću što radim upravo ovdje, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, jer su ljudi ovdje zaista dobri. Volim ekipu s kojom radim, tijekom godina smo se zbližili, dobro se poznajemo i volim reći da smo u kazalištu svi kao jedna malo veća obitelj. Kada bi na koncertu pjevali svi oni koje ja volim i koji vole mene, koncert bi trajao šest sati i ne bismo ni svi stali na pozornicu. (SMIJEH)

* Glazbeni kritičari pišu da imate „fluid“ kojim osvajate publiku. Je li taj šarm urođen ili ga njegujete?
– To je jako lijepo čuti, pročitati. Hvala svima koji tako misle. Mislim da je to jednostavno dio mene i moje osobnosti, a s godinama i utakmicama u nogama sam ga nekako oblikovala kroz scenski nastup. Bitno je da ono što je u nama dopire i do osobe u zadnjem redu partera, kako glasom, tako i pokretom, emocijom. Ako nisam dala 100% sebe, nisam napravila posao kojim bih bila zadovoljna.

* Koji vam je najemotivniji trenutak na sceni do sada, koji pamtite i kad niste na pozornici?
– Najemotivniji trenutak na sceni? Ima ih nekoliko, izdvojit ću dva. Prvi je iskren, prijateljski trenutak koji se dogodio kada smo radili mjuzikl Moje pjesme, moji snovi. Ja ležim na podu i plačem zbog odlaska iz kuće kapetana Von Trappa, ostavljam djecu koju sam zavoljela, ne znam se nositi s emocijama koje su me obuzele, jer nisam računala da će se dogoditi ljubav, ipak sam časna sestra… Moja draga prijateljica Sanja (časna majka Abbess) me gleda s knedlom u grlu, jedva izgovara test koji mora otpjevati, oči pune suza… na kraju je pjevala i plakala sa mnom. Drugi najemotivniji trenutak bio je prije par mjeseci kada smo izvodili Suor Angelicu. Jedan osobni, za mene najteži do sada trenutak na sceni, kada Angelica saznaje da je njezino dijete umrlo. Moj tata je nedavno preminuo i tu sam predstavu jedva otpjevala do kraja. Držala sam svijeću u rukama, hvatala zrak, tresla se i ridala. Kolegice iz zbora i moja Katarina, koja je tu večer pjevala, čvrsto su me uhvatile za ruku i tiho mi rekle: „Možeš ti to, jaka si.“ Hvala im na tom. Kada se dogode takvi iskreni trenutci, isprepletu se stvarni život i umjetnost, podsjetiš se da ovo nije samo posao. Ovo je način života i jako je važno tko u takvim trenutcima stoji pored tebe.

* Sjećate li se prve probe u HNK-u u Osijeku i što vam je tada prolazilo kroz glavu?
– U HNK u Osijeku sam došla 2014., i bila zaposlena kao članica zbora. Sjećam se prve probe, jer sam uskočila u operu Ero s onoga svijeta. Na prvu sam se zaljubila u glazbu, u cijelu predstavu. Predstavom je dirigirao maestro Filip Pavišić i sjećam se da sam mu na jednoj od proba rekla da je super što ću odmah pjevati i biti dio predstave, ali da zaista nemam pojma kako ću naučiti cijeli zborski dio napamet u tako kratkom roku. On se nasmijao i samo mi rekao: „Znam ja da si ti štreberica i da ćeš itekako biti spremna.“ Tako je i danas, ništa ne prepuštam slučaju.

* Kad pjevate pred publikom, osjećate li se više kao umjetnica ili kao da dočekuje prijatelje u dnevnom boravku?
– Jako volim pjevati pred, sada već mogu reći, svojom osječkom publikom koju cijenim i jako volim. Mislim da je ljubav uzajamna. Koliko i kako daješ – tako ti se i vraća. Na neki sam način i umjetnica i domaćica koja jedva čeka podijeliti umjetnost i radost sa svima, a publika mi to vrati deseterostruko. Ovim putem bih zahvalila vjernoj publici – svima vama koji me volite i cijenite, dolazite u kazalište, na svim divnim porukama koje ste mi napisali, svakoj toploj i iskrenoj riječi, aplauzu, osmijehu i suzi. Sve vidim, čujem, osjetim. Hvala!

* U karijeri ste prošli kroz klasičan repertoar, operetu, pa čak i izvedbu na nogometnom stadionu. Gdje ste najviše „svoja“?
– Imam mnogo uloga, koncerata i javnih nastupa iza sebe. Pjevala sam (i još uvijek pjevam) operu, operetu, mjuzikl, filmsku glazbu, pop-rock koncerte, pjesme iz Disneyevih filmova, novogodišnje koncerte, klasične koncerte, u vrijeme pandemije s kolegama smo uveseljavali publiku ispred njihovih domova, pjevala sam razne svečane akademije, na filmskom festivalu, dodjelama nagrada, nekoliko puta na Osječkom ljetu kulture, sudjelovala u dramskim predstavama, pjevala na stadionu pred tisućama navijača, snimila pjesmu. Za mene je svaki od tih nastupa po nečemu poseban. Volim kazališne daske, glazbu, ples, glumu, pjevanje, umjetnost i što god da radim, dajem uvijek cijelu sebe. Najbliži srcu, glasu i mom karakteru su mjuzikl i opereta, tu sam nekako zaista kako se kaže svoja na svom. Iako jako volim operu, posebice uloge za moj glas. To je zapravo najbitnije, jer nismo svi za sve. I to je u redu. Svatko bi trebao zasjati tamo gdje je najbolji.

* Pjesma koja vas opisuje privatno.
– Sound of music. Zašto? Zato što sam vesela, puna života… volim život, ljude, glazbu, smijeh, pozitivu.

Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku