Piše: Ljubomir Stanojević©

Predstavom „Šokice“ I. Okrugića Srijemca u listopadu 2011. HNK u Osijeku formalno se oprostio od svojega dugogodišnjeg člana, dramskog umjetnika Milenka Ognjenovića. Uputivši mu javno, na pozornici, zahvalu za dugogodišnju vjernost osječkom teatru, tadašnji intendant Božidar Šnajder toplim je riječima skicirao glumčev portret, publika je Ognjenovića nagradila pljeskom dok su mu kolege priredili intimni domjenak.

Milenko – Mile Ognjenović rođen je u Valpovu 23. travnja 1946. godine. Gimnaziju je završio u Osijeku, studirao je ekonomiju ali je pravu vokaciji, vrlo rano, počeo iskazivati kao glumac. U HNK-u angažiran je od 1966. godine. Umro je u Osijeku, 20. srpnja 2026.

U svijet glume uronio je interpretirajući likove primjerene senzibilitetu i životnom dobu: Tom u „Vjetru u granama Sassafrasa“ R. de Obaldie; Ivan u Sartreovim „Prljavim rukama“; Kamilo u Feldmanovoj „U pozadini“; Leon Jungman u Blažek-Kozarčevoj „Teni“; Ivanko u Goldoni-Tijardovićevim „Ribarskim svađama“. Vrlo rano odigrao je Lanoix de Veaua u Feydeauovu „Mačku u vreći“, Gratiana u Shakespeareovu „Othellu“, Žadova u „Unosnom mjestu“ Ostrovskog, Mačka u Brešanovoj „Predstavi Hamleta…“, Etienna u Feydeauovoj „Bubi u uhu“… Uslijedile su značajne role Macduffa u Shakespeareovu „Macbethu“, Liguria u Machiavellijevoj „Mandragoli“, Kuligina u Čehovljevoj drami „Tri sestre“, Mile Puljiza u Brešanovu „Hamletu“ i Prvoga glumca u onome Shakespeareovu; Carlosa Homenidesa de Histangue u Feydeauovoj „Bubi u uhu“ ili pak Tome u Marinkovićevoj „Gloriji“.

Kao krležijanski glumac dokazao se ulogama Pantelije Crnkovića u „Vučjaku“, Rektora magnificusa u „Putu u raj“, Oberleutnanta dr. Gregora u drami „U logoru“, Gospodina u „Ledi“, Ulanskog oberleutnanta von Ballocsanskog u „Gospodi Glembajima“, Liepacha u „Povatku Filipa Latinovicza“, ulogama u „Adamu i Evi – Hrvatskoj rapsodiji“ te Gazdom Japicom u „Kraljevu“. Pamtimo ga i kao Inspektora u Strindbergovoj tragikomediji „Ima zločina i zločina“, Roka Celcera u „Jednom danu istine“, izvanrednog Serebrjakova u Čehovljevu „Ujaku Vanji“…

Posebna Ognjenovićeva glumačka stavka je sudjelovanje u predstavama glazbene grane osječkog HNK, u opereti, mjuziklu pa i operi (izvrsni Selim-paša u Mozartovoj „Otmici iz saraja“, 1991.). Zanosno je ostvario ulogu Griše u Grgić-Kabiljovu mjuziklu „Jalta, Jalta“, dajući toliko interpretativne životne istine da je, do danas, taj i takav pristup ostao nedosegnut. Bio je Johnny u Tijardovićevu „Splitskom akvarelu“, Popiva u Držić-Stažičić-Jusićevu „Dundu Maroju“, Mišo u Mihaljevićevu „Osječkom karuselu“, poručnik Rohnsdorf u Kálmánovoj opereti „Kneginja čardaša“, a jedno od doista izvanserijskih ostvarenja Ognjenovićev je Rabin u „Guslaču na krovu“ Steina-Bocka.

Milenko Ognjenović ostvario je više od stotinu uloga u preko 2000 predstava na osječkoj pozornici, u režijama 40-ak redatelja: od osječkih zaslužnika Branka Mešega, Ivana Martona, Nade Murat, preko podužeg popisa najuglednijih stvaratelja: Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Marin Carić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Petar Veček, Ivica Kunčević, Želimir Orešković, Vladimir Gerić, Vlado Štefančić, Zlatko Sviben, Damir Munitić, Ozren Prohić, Želimir Mesarić…

U 45 godina glume Ognjenović je uspio u onome u čemu samo rijetki uspijevaju: radovati se na sceni (i izvan nje) i (ob)radovati brojnu publiku koja ga je oduvijek podržavala i sokolila, koja je Ognjenovićevoj istinitosti vjerovala a glumca doživljavala prepoznatljivim, bliskim i svojim.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Proslavila je tridesetu godišnjicu umjetničkog rada, tumačeći glavnu ulogu u predstavi drame Paula Zindela „Djelovanje gama-zraka na čudovišne nevene“. Dramska prvakinja HNK u Osijeku Mira Brlek Kurić.

Od preko tri desetljeća „života na daskama“ slavljenica je samo tri godine provela u angažmanu u Nišu, dok je sve ostalo vrijeme poklonila Osijeku. Do danas, 1975., zapravo punih dvadeset devet godina.

Lik Beatrice u Zindelovoj drami, možda i zbog proslave, najdraži je slavljenici. Bio je to dokaz nerva prava umjetnika, koji svakome zadatku pristupa s nevinošću inspiracije i teatarskoga poimanja.

To je, uostalom, Mira Brlek-Kurić nebrojeno puta dokazala: Marija Josefina u Lorcinu „Domu Bernarde Albe“, debela Pompana u „Tillu Eulenspiegelu“ Günthera Weisenborna, Eugenia u drami Alessandra Casona „Drveće umire uspravno“; Lady Fitzbuttress Ustinovljeve komedije „Napola na drvetu“, Mrs. Boyle iz „Mišolovke“ Aghate Christie, Šjora Libera iz „Ribarskih svađa“ Carla Goldonija. Tumačenja su koja su Miru Brlek-Kurić afirmirala kao zrelu umjetnicu koja, u najplemenitijem značenju riječi, živi kazalište, svoje opredjeljenje i način komuniciranja sa svijetom.

Obljetnice u i trenutci sumiranja, prebrojavanja; mi to ovaj put nećemo učiniti, svjesni nepravde cifara: tridesetak godina, sto pedesetak premijera, nekoliko tisuća predstava – samo su podatci za kazališne statističare, povjesnike…

Mira Brlek-Kurić svjedočanstvo je i najljepših godina Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, godina – bogata repertoarâ, ispunjena gledališta, godinâ u kojima je teatar značio, zahvaljujući u prvome redu umjetnicama poput nje.

Ne treba svoditi bilancu. Pred velikom je umjetnicom još puno velikih zadataka.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Travanj 1973., sunčan, lijep… Potkraj mjeseca solist Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, lirski tenor Almas Tudaković na svečani je način obilježio dvadeset petu godišnjicu umjetničkog djelovanja.

U predstavi „Čovjek iz Manche“, mjuziklu što je sezonu ranije trijumfalno „uspio“ na sceni osječkog HNK, a za čiji uspjeh valja zahvaliti prvenstveno uspješnim interpretima glavnih likova, predvođenim slavljenikom, Almas Tudaković tumačio je lik Cervantesa – Don Quijotea, viteza lutaoca tužnoga lika…

Od 1951. godine kao gost, a dvije godine potom i kao stalni član osječkog Teatra, Tudaković se privolio Osijeku, ostvario dva i pol desetljeća umjetničkog djelovanja na osječkoj sceni, da bi svojom proslavom – četvrt stoljeća sebe u teatru – sve to zaokružio intimnim i javnim jubilejom.

Razdoblje tzv. „osječke operete“ pedesetih godina našlo je u Tudakoviću nezaboravnoga tumača gotovo svake postave djela Lehára, Kálmána, Benatzkog, Straussa…

Bio je dugo godina ljubimac osječke kazališne publike da bi nešto kasnije, shvativši promjenu i vremena i sebe, i senzibiliteta i ukusa, svojim umjetničkim zrenjem postao sve ozbiljniji karakterni umjetnik. Koji je zabriljirao u sjajnim izvedbama Brecht-Weilla („Prosjačka opera“, „Uspon i pad grada Mahagonyja“), u tumačenjima niza likova repertoara tada već „komorne orijentacije“ Osječke opere, za čija je dostignuća i kvalitetne domašaje i sâm nedvojbeno zaslužan.

Treća etapa u umjetničkim razdobljima Almasa Tudakovića jest otkriće mjuzikla kao nove i relativno još neispitane glazbeno-scenske forme u nas.

Već prvi korak (poslije „eksperimentalne faze“ s „Ljubimicom Divljeg zapada“) – stavljanje na repertoar kvalitetnog, i literarno i glazbeno, djela Dalea Wassermana i Mitcha Leigha (sa sonogovima Joe Dariona) „Čovjek iz Manche“ – pokazao je punu mogućnost suobrazbe, novoga pristupa i drukčijih ostvarenja. I stoga nam se lako složiti da i Cervantes-Don Quijote u ovom mjuziklu doista može značiti „životnu rolu“ Almasa Tudakovića.

Poput viteza-lutaoca, prelazeći iz jednoga u drugi fah, mijenjajući repertoar i uloge, a ostajući vjeran kazalištu kao nekom svom i profesionalnom i intimnom fatumu, Almas Tudaković je „prihvatio iluziju (teatra) kao čovjekovu najjaču duhovnu potrebu, najznačajniju funkciju njegove imaginacije“. Da bi joj dao boju stvarnosti, okus vremena, potrebitosti.

Uporan u tome, on je jedan od onih koji nam pomažu da u umjetnost kazališta vjerujemo

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Prošlo je punih dvadeset godina otkada je Božena Čubra, primadona Osječke opere, došla u Osijek na nagovor svoga profesora, da se tu zadrži godinu-dvije, stekne potrebno iskustvo i rutinu, pa zatim krene „put svojih zvijezda“…

Došla je, međutim, i – ostala. Ne, mogla je otići, zovu je još i danas, ali… Uvijek taj jedan „ali“. Jednostavno, tako joj se „zalomilo“, ostala je i – nije joj žao.

Osječka primadona Božena Čubra svojim dvadesetogodišnjim angažmanom u Osječkoj operi obilježila je svijetle stranice skorije povijesti ove kuće. Već prilikom njezina debija, 1955. godine, kazališna je kritika istakla da se radi o umjetnici koja je pokazala „veću snagu glasa, kojim jednako dobro barata u svim registrima, a ujedno se predstavila i kao vrsna glumica“.

„La bohème“, „Madame Butterfly“, „Prodana nevjesta“, „Manon“, „Trubadur“, „Traviata“- samo je dio neobično opsežna repertoara kojim je sasvim suvereno osvajala naklonosti i priznanja Osječana, koji su joj bili neobično odani.

Spomenimo i ushit glazbenog kritičara Đorđa Šaule, koji joj je uz osječku premijeru Puccinijeve „Madame Butterfly“ izrazio niz komplimenata, osobito njenom „neobično sugestivnom, plemenitom, kristalno čistom pjevanju“. Po potresnosti i snazi dramatskih čvorišta muzike, po umilnoj raspjevanosti arija, po čistoći i impozantnoj sigurnosti visina – pisao je Šaula – Čubra je bila Butterfly velikog formata.“

Umjetnica, koja je nastupala na scenama Zagreba, Rijeke, Splita, Maribora i Osijeka, i pored svoje opredijeljenosti za belcanto operu rado tumači i suvremeni repertoar. Tako se Osječani sjećaju „Udovice iz Efeza“, „Amelije…“, likova iz Savinovih opera „Ljubovnici“ i „Šentflorijanci“, te niza kreacija komornog opernog repertoara.

Ali, pravu šansu za pokazivanje (i dokazivanje!) svih svojih umjetničko-scenskih mogućnosti Božena Čubra ostvarila je svojim magistralnim tumačenjem lika Leile u Bizetovoj operi „Lovci bisera“.

Za tu je ulogu nagrađena Nagradom oslobođenja Osijeka za 1972. godinu!

(iz: REVIJA, časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja. God. XVI., br. 1, Osijek, siječanj-veljača, 1976.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Stanković je oduševljavao prikazujući likove nespretnjakovića, intrigala, „vidri“ i lukavaca. Kritičar Ivo Slaviček (1924.-1995.) isticao je Leporella u Mozartovu „Don Giovanniju“, Pometa, „meštra od ženidbe“ u djelu Lhotke Kalinskog, sjajnog Giannija Schicchija u istoimenom Puccinijevu djelu koje „stoji ili pada“ baš s naslovnom ulogom. Zatim ponešto drukčijeg lika, ali sa sličnim glazbenim zahtjevima i velikim igračkim dometom: Don Pasqualea.

Tu su dalje muž u „Četiri grubijana“, Don Basilio u „Seviljskom brijaču“, Bartolo u „Figarovu piru“, Marcello u „Bohèmima“. I najzad mlinar Sima u domaćoj klasici, „Eri s onoga svijeta“, uloga koja daje priliku za invenciju za razmah i za veliku radost.

Njome je Stanković godine 1972. obilježio dvostruki jubilej: 25. obljetnicu umjetničkog rada i dvjestoto tumačenje te uloge na osječkoj pozornici.

Nastupao je u bezbroj opera. U „Carmen, „Faustu“, „Nikoli Šubić Zrinjskom“ (dakako, naslovna!), „Pikovoj dami“, „Hoffmannovim pričama“, „Penelopi“, „Veselim ženama windsorskim“, „Ljubovnicima“, „Vjenčanju u samostanu“, „Pogledu s mosta“, „Albertu Herringu“, „Seoskim pjevačicama“, „Vlasti“, „Revizoru“… Tko bi ih sve nabrojio?!

Pa tek operete, mjuzikli, dramske predstave…! Samo do svoje proslave, 1972. godine, umjetnik je nastupio u preko dvije tisuće predstava. Poslije ih je prestao brojiti!

„U Stankovićevim se ostvarenjima uvijek, ali zaista uvijek osjećala ona radost stvaranja, onaj užitak u igri koji, dakako, onda prelazi i na gledalište i koji donosi uspjeh“ – zabilježeno je. Osjetila je to publika njegova grada, ali i publika Zagreba, Splita, Rijeke, Varaždina, Sarajeva, Novog Sada – gdje je Stanković gostovao.

Bez obzira na stručne fahove, na raspon od basovskih, preko dramsko-baritonskih sve do lirsko-baritonskih uloga, već zbog raznolikosti i svestranosti u ostvarivanju najrazličitijih likova na opernoj pozornici, ostvarivanih uz punu uživljenost – Nikoli Stankoviću mora se odati priznanje da je jedan od onih umjetnika-entuzijasta na kojima se kazališne kuće uvijek čvrsto stajale kao na ugaonim kamenovima.