Piše: Ljubomir Stanojević©
Osječki bas-bariton Nikola Stanković rođen ju u (Slavonskoj) Orahovici godine 1917. a umro je u Osijeku, godine 1992. Osim kratkog angažmana u Operi Makedonskog narodnog teatra u Skopju, cijeli život i radni vijek proveo je i posvetio Osijeku.
Prvi put nastupio je kao Monterone u osječkom „Rigolettu“, 3. listopada 1946. na gostovanju u – Vukovaru. U prigodi svečanoga otvaranja obnovljene zgrade HNK, godine 1985., u „Rigolettu“ dirigenta Željka Milera i redateljice Nade Murat ponovno će nastupiti „davni“ Monterone – Stanković. Njemu je to bila i posljednja uloga na osječkoj pozornici.
Umjetnički krug jedne uspješne karijere na taj način se zatvorio!
„Čovjek je nekako sklon da uvijek zbraja i sabire ono što je učinio“ – rekao je u jednom intervjuu Nikola Stanković. – „Nitko nije posve zadovoljan svojim radom. Uvijek se misli da se i bolje moglo učiniti neke stvari. Takav je čovjek. I ja mislim tako. Mislim da sam mogao dati više, da sam mogao i učiniti više da je u mladosti bilo mogućnosti i prilike za učenje“ („Kazalište“, 1972.).
Prirođenu vedrinu i samozatajnost nije samo posjedovao, već je to bio „znak raspoznavanja“. Stanković je znao da je pozornica sve, da se sve bitke dobivaju ili gube na njoj. Publika ga je voljela, podržavala, podsticala ga i nagrađivala dugogodišnjim kazališnim prijateljstvom. Uzvraćao joj je nizom kvalitetnih ostvarenja.
(nastavlja se)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Rođeni smo istoga dana, različitih godina i zajednička nas je prijateljica, redateljica Nada Murat (1927.-2009.) na to svake godine podsjećala – čestitajući. Tako se stvorila svojevrsna prisnost „u troje“ koja je trajala sve do Slavicine (2007.) odnosno Nadine smrti (2009.). Taj ružni osjećaj „prekida“, pogubljenih „veza“, tuge – desetljećima traje u meni. Draga Slavica, draga Nada…
Rođena je 29. svibnja 1926. u Osijeku, ovdje je još kao učenica Glazbene škole (pedagog Dita Kovač /1891.-1976./, sestra Lava Mirskoga /1893.-1968./) 1946. debitirala kao Mercedes u Bizetovoj Carmen, potom Nicclaus u Offenbachovim Hoffmanovim pričama… Da bi potom – sve do kraja 1977. godine kada je umirovljena – ostvarila 70-ak uloga među kojima vrhunske umjetničke dojmove predstavljaju uloge Azucene u Verdijevu Trubaduru, Amneris u Aidi, Lotte u Massenetovu Wertheru, Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleria rusticana, te posebno Bizetova Carmen.
Upotpunjavajući svoj repertoar i izgrađujući vlastitu umjetničku osobnost, Slavica Pfaff redovito i često je sudjelovala u operetama, mjuziklima pa i dramama/komedijama postižući i u tim žanrovima zapažene uspjehe.
Istovremeno s radom u Osijeku, Slavica Pfaff gostovala je i na ostalim našim opernim pozornicama te u inozemstvu (Čehoslovačka, Bugarska, Rumunjska, Mađarska). „U Zagrebu postiže velik uspjeh s ulogom Dome u Eri s onoga svijeta, a sâm Jakov Gotovac /1885.-1982./ izjavljuje da je to najkompletnija Doma koju je on do tada vidio i čuo“ – bilježi dirigent Antun Petrušić /1935.-2022./ u osječkom Kazalištu br .111. (16.-31. prosinca 1976.).
Za plodni umjetnički rad Slavica Pfaff dobila je niz priznanja: nekoliko republičkih nagrada, dvije nagrade Grada Osijeka, 7-prosinačku nagradu HNK, nagradu Žirija kritike osječkoga Annala komorne opere i baleta te kao krunu – Nagradu Milka Trnina (1977.) za tumačenje lika kraljice Margarete u glazbeno-scenskoj studiji Dragutina Savina (1915.-1996.) Ja sam ja. Tom je kreacijom, ujedno, umjetnica obilježila 30 godina umjetničkog rada (16. prosinca 1976.).
O smrti „najosječkije“ operne solistice Slavice Pfaff (14. veljače 2007.) u Trsteniku, na Pelješcu gdje je živjela, nažalost – osječkom HNK-u nitko nije javio. – Tek se vratila pozivnica na proslavu 100. god. HNK 2007. s naznakom: umrla. – Tužno!
Piše: Ljubomir Stanojević©
Svaka smrt, hemingvejski rečeno, umanjuje cjelinu i osiromašuje (i) druge ljude. S Đorđem Bosancem (1948. – 2006.) svi koji su ga i samo poznavali ostali su osiromašeni za histrionstvo, koje je bilo njegov pogled na svijet i način življenja.
Đoko nije bolovao. Bio je bolestan, ozbiljno, i ozbiljno je bolest ignorirao. Ne, činio je sve što su liječnici od njega tražili, ali činio je i ono što je on tražio od sebe: bio je neupitni hedonist, do posljednjeg svojega dana (i daha) i smijao se smrti, i izazivao ju vjerom u opstojnost života.
Posljednjih mjeseci činio se rijetko sretnim: igrao je na osječkoj pozornici, družio se s kolegama, pripremao predstavu u Vinkovcima, bodrio kazališne amatere u nedalekom selu u Vukovarsko-srijemskoj županiji… Živio je život punim plućima optimističan i u pogledu rezultata intervencije na jednom (svom) plućnom krilu.
Hodao je Osijekom sa štapom, elegantan, s bujnom (posijedjelom) kosom, uvijek spreman na duhovitu domislicu. O bolesti nije govorio, za svoje godine bio je nevjerojatno mlad i takav će ostati u sjećanju.
Nužna faktografija bilježi da je Đorđe Bosanac rođen 1948. u Pavlovcu (Grubišno Polje), gimnaziju je završio u Virovitici i potom upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. U Osijek je došao rano, završivši prve dvije godine ADU-a (diplomirao je naknadno, s polaznicima osječkoga dislociranoga studija iste Akademije).
Prvi nastup imao je 13. studenoga 1971. u predstavi Napola na drvetu Petera Ustinova i upravo je trebao obilježiti 35. godišnjicu umjetničkoga rada. Nemiran duh u HNK-u proveo je glavninu profesionalne karijere, ali bio je i glumac (nešto manje od dvije godine i ravnatelj) Dječjeg kazališta u Osijeku, glumac Kazališta Trešnja u Zagrebu, slobodan umjetnik…
Njegova su posljednja umjetnička ostvarenja na osječkoj dramskoj pozornici bila Maka u Budakovu Teštamentu, Lignière u Cyranou de Bergeracu Edmonda Rostanda, gradski senator Božidar Burić u Samu čovjeku Ive Kozarčanina i Prestopil u Događaju u mjestu Gogi Slavka Gruma.
Teatrološko bilježenje naknadno će p(r)obrati i analizirati brojne ostvarene uloge i zamjerne umjetnikove rezultate kojih je bilo na mnogim planovima: u svim dramskim žanrovima, u mjuziklu i opereti, u dječjem i lutkarskom teatru, na televiziji i filmu – u onom svojedobno histrionski čarobnom Teatru u koferu koji je Bosanac sâm osmišljavao, vodio i igrao u njemu.
Meni se, za oproštaj, čini uputnim ispisati Bosančeve riječi iz jednoga davnog pisma Umjetničkom savjetu Drame HNK-a u Osijeku:
“… jer sam za ovo kratko vrijeme spoznao maltene čitav život, kazališni pogotovo. Mislim da sam sad potpuno miran, što se tiče lutanja po sebi i oko sebe…“ (16. svibnja 1979.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Osječani su u srijedu došli na svoje: rijetko je koja premijera na pozornici HNK-a, kao ova operete Grofica Marica Emmericha Kálmána, toliko iščekivana i s tolikim odobravanjem prihvaćena. Dugotrajni pljesak razdragane publike, cvijeće kojim je pozornica doslovce bila zatrpana, radostan ansambl što je uspio – sve je to bila zaključna slika toga vrijednoga kazališnog čina.
Osijek ima tradiciju u igranju opereta. Tako je i Grofica Marica na osječkoj pozornici prvi put izvedena još 1925., a Osječani su uprizorili i Kálmánove Jesenske manevre, kao i njegovu Bajaderu. Nakon četvrt stoljeća vladanja mjuzikla, obnovljeno zanimanje za operetu počinje 1991. Kneginjom čardaša, predstavom koja je lipanjskom premijerom te godine gotovo kontrapunktirala ratne strahote, a godinu dana nakon toga Zagrebu donijela duh neuništivosti hrvatskoga grada ratnog stradalnika.
Današnja Marica, s građanskim ugođajem i u gledalištu, a ne samo na pozornici, kao da želi svjedočiti među inim i o osvojenoj osječkoj slobodi u kojoj i opuštanje ima svoje mjesto.
Najnovija premijera zavodljiva je predstava u svim svojim elementima. Vlado Štefančić ponovno je napravio velik posao, ali ne samo u očekivano dobroj režiji kojom taj režiser donosi priču suvereno organizirajući scenski prostor. Štefančić u Osijeku redovito ide težim putem, nastoji u ansamblu i iz ansambla predstaviti nadarene pojedince u glavnim ulogama.
Ovaj put riječ je o Sanji Uroić-Ljutić, osječkoj mezzosopranistici, već viđenoj Sylvi, koja je svoju groficu Maricu donijela neopisivom scenskom elegancijom i šarmom. Druga Marica, viđena dan uoči premijere na javnome generalnom pokusu, Ljiljana Čokljat, temperamentna iskaza, novo je Štefančićevo i osječko otkriće. Nemali trud redatelj je uložio i oko Miljenka Đurana, nositelja glavne muške uloge Tassila, koji je bio uvjerljiv i plemenita zapjeva.
Vesna Baljak simpatično je donijela subretsku rolu Lize, a u drugoj postavi u alternaciji prvi put, uspješno, nastupa Snježana Lakotić. U predstavi sudjeluju Dario Vid Balog (u alternaciji Davor Radić) i Josip Fišer iz zagrebačke Komedije, čije su kreacije također zapažene. I opet jedno novo osječko ime, u drugoj postavi: Nenad Tudaković kao Dragomir, nadaren mladi karakterni pjevač, komičar koji je na pretpremijeri osvojio gledalište.
Među epizodistima ne treba zaboraviti ni Katalin Brunjai-Hihlik kao Ciganku Manju, zatim neopisiv komički prinos dramskih sudionika Ane Stanojević i Velimira Čokljata te korektan nastup Augustina Halasa u ulozi staroga sluge Čeka.
Scenskom viđenju Vlade Štefančića u velikoj mjeri su pomogli koreografi Sonja Kastl i Lili Čaki, vješto dinamizirajući predstavu. Pri tome valja naglasiti njihov uspjeli rad sa solistima, ali i Plesnom skupinom HNK-a sastavljenom od entuzijasta bez klasične naobrazbe, što se u predstavi nije primjećivalo. Scenografkinja Latica Ivanišević dobro je organizirala scenski prostor omogućivši brze i lake promjene, a kostimi Željka Nosića pokatkad su autorski preslobodni i donekle u stilskom nesuglasju.
Recimo na kraju da je izvedbom ravnao stalno angažiran mladi dirigent Mladen Tutavac, koji je glazbene konce uspješno držao u rukama postižući zakovitlan tempo radosne operetne predstave. U prizoru u prvom činu nastupili su Osječki zumbići, ansambl djece predškolske i rane školske dobi, glazbeno i scenski dobro pripremljen, u čemu je pomogla Antoaneta Radočaj.
(Zavodljiva predstava, kritika Ljubomira Stanojevića, VJESNIK, Zagreb, 7. ožujka 1997.)
Piše: Ivo Slaviček (1924.-1995.)
Grofica Marica Emmericha Kálmána opereta je koja je oduvijek bila popularna, u Osijeku pogotovu, pa je i sada stavljena na repertoar pošto su posjetioci u javnim raspravama o repertoaru HNK-a izrazili želju za tim djelom.
Za samu izvedbu mora se priznati da je vrlo dobra, mjestimice čak odlična, da je dobro nastudirana i izvedena s poletom i lakoćom jedne prave operete. To se podjednako odnosi na njenu muzičku kao i na igraču komponentu.
Orkestar bio je poletan, da je to pratila i posvemašnja preciznost bilo bi još bolje, no čini se da je bilo i shvaćanja da je „operetu lako svirati“, što nipošto nije točno, što je svojedobno naglasio i sam veliki Matačić. Ipak, sklad muziciranja i pjevanja protagonista dao je izvedbi čar jedne dobre operetne predstave. Dirigent Željko Miler shvatio je zadatak (kao i uvijek) vrlo ozbiljno i rezultat nije izostao.
Ozbiljno u radnom smislu, ali pomalo neozbiljno u odnosu prema sadržaju (a tako se danas jedino i može odnositi prema takvu tekstu i sadržaju!) primila se zadatka i redateljica Nada Murat, pa je postigla zaista najviše što se u danim okvirima može. Vrlo dobru suradnicu imala je u sceno – i kostimografkinji Ingrid Begović. Njezina kreativna mašta bila je ovaj puta potaknuta kombinacijama crvenoga, bijeloga i zelenoga (mađarske nacionalne boje), koje je miješala sa smislom za efekte, ali i popriličnom dozom ironije.
Neveliki, ponešto ojačani balet, dao je uspjela ostvarenja u koreografiji gosta Zvonimira Reljića.
Vrlo dobra izvedba ne može se, dakako, zamisliti bez para dobrih protagonista. Ovaj puta bili su, štoviše, izvanredni. To se od Gite Šerman-Kopljar, poznajući njenu ležernu igru, pjevačke kvalitete i šarm, i očekivalo, pa ipak kao da je nadmašila samu sebe! Gost iz Novoga Sada Vojislav Kuculović bio je u pravom smislu najugodnije iznenađenje večeri. Izvanredno postirana glasa i pjevačke kulture, s posebnim smislom za operetno pjevanje, glumački punokrvno uvjerljiv, temperamentan u igri i plesu – ukratko, grof Tassilo kakav se samo može poželjeti!
Već prve izvedbe Grofice Marice bile su dobro primljene, onako kako je to vrsnost izvedbe i zaslužila.
(Ulomak iz kritike)
Odabrao: Ljubomir Stanojević
Kazalište, god. XIV. br. 138-143
Osijek, travanj-lipanj 1978.