Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)

Teško je izreći sve ono što sam osjećao započevši razgovor s Nadom Murat. Nisam mogao odagnati sve misli, koje su se gomilale. Misli o vremenu provedenu učeći pored nje što je to kazalište, što je umjetnost. A posebno učeći što je pravi, ljudski odnos rukovoditelja.

Dovoljno je spomenuti njeno ime, pa da su uvijek znali, a i sada svi znaju, o kome je riječ. Tijekom 35-godišnjeg djelovanja u osječkom Kazalištu, Nada Murat ugradila je dio sebe na najpošteniji način. Radeći iz dana u dan za dobrobit svih „kazalištaraca“, za progres „kuće“, za prosperitet umjetnosti. Zanemarujući pritom i svoj privatni život.

Vremeplov se vraća u ratnu, 1941. godinu. Kad je 14-godišnja djevojčica s ratnim vihorom izgubila brata, ali i mogućnost nastavka školovanja. Koncem iduće godine ukazala se prilika da počne zarađivati. I to u Kazalištu. Kao operni arhivar (prostorije su bile u današnjim ženskim garderobama na drugom katu zgrade HNK). Rade Ivellio bio je tada direktor Opere.

Poslije rata, Nada je završila gimnaziju „iz radnog odnosa“, dakle usporedno radeći, da bi nakon toga postala tajnicom Opere. Godine 1954. upisala je studij režije u Zagrebu, gdje je 1956. diplomirala u klasi Branka Gavelle s diplomskom predstavom „Moć sudbine“ Giuseppea Verdija.

– Sjećam se, tada su u Osijeku boravili i Gavella i Habunek. Bio je to zadnji Gavellin boravak u Osijeku. U predstavi su igrali Sergije Foretić, Desa Vlajković, Ivan Feher, Štagljar, Branka Galić, Adam Levang. Dirigirao je Kobler, a scenu je osmislio Edo Griner – sjeća se svog redateljskog početka Nada, koja i danas djeluje mladalački, kojoj „nitko živ“ ne bi povjerovao da je u mirovini.

(nastavlja se)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

DRAGOCJENA KAZALIŠNA OSOBNOST – redateljica NADA MURAT (1927.-2009.)

Piše: Vilma Vukelić (1880.-1956.)

Dobro se sjećam da je u sezoni 1897. u nas bilo premijera koje su tek nekoliko godine kasnile za praizvedbama u Beču i Berlinu, tako npr. Sudermannov „Zavičaj“, Hauptmannova „Hannela“ i Hirschfeldova „Mati“, ali nijedan od tih komada nije se zadržao na programu duže od nekoliko dana. Takav je tempo i pri površnom uvježbavanju komada postavljao goleme zahtjeve na radnu izdržljivost, pamćenje, duhovnu pribranost i scensku rutinu glumca. To naravno nisu bile uzorne izvedbe, jer pri ograničenom broju nosioca glavnih uloga i pri heterogenom i slučajnom sastavu međusobno neuigrana ansambla drukčije nije niti moglo biti. Pa ipak su to bila ostvarenja vrijedna priznanja, koja su često imala zanimljive književne predloške i koja su u potpunosti zadovoljavala ne osobito visoke umjetničke zahtjeve osječkoga građanstva.

Našu pozornicu karakterizirala je i slijedeća okolnost: glumci su većinom bili ili odviše mladi ili previše stari, a to znači da su stajali na početku ili kraju svoje karijere. Oni koji su pred sobom još imali cijeli život, nastupali su ovdje da bi prevladali tremu i osječku su pozornicu koristili kao odskočnu dasku za daljnju karijeru. Pred njima je bila zadaća da ovladaju bogatim i raznovrsnim repertoarom, počevši od Sardoua pa do Blumental-Kadelburgovih igrokaza („K bijeloj ružici“, „Sloboda velegrada“ i „Kap otrova“) koji su tada punili blagajne. Junačni je ljubavnik morao uvježbati držanje u fraku, a salonska dama nošenje lornjona i kapice od lažnoga hermelina i uz njihovu se pomoć pretvoriti u pravu pravcatu francusku markizu.

Pored glume morali su ovladati plesom i pjevanjem. Nastupali su u komičnim i tragičnim rolama, govorili švapskim i židovskim narječjem, žargonom bečkih fijakerista. Morali su biti domišljati i svoju publiku zabavljati improviziranim dodacima i jasnim aluzijama na lokalne prilike. Operetna diva koketirala je s kazališnim kritičarem, a prvak drame morao je neodoljivošću svoga nastupa imponirati zaluđenim učenicama, koje su ga iščekivale pred kazalištem nakon svake probe.

No, to je bila vedra strana kazališnog života. Lošije su prolazili oni nepriznati i propali stari glumci koji su proveli svoj život po svim provincijalnim daskama Austro-Ugarske Monarhije, da bi na kraju dospjeli i u našu panonsku provinciju, gdje su još jednom nakratko pronašli utočište. Glasovi su im bili istrošeni, djelomice jedva čujni, a djelomice kreštavi i promukli. Njihova su lica bila sleđena u grimasne bore, tako da su nalikovala vlastitim maskama. Patili su od reumatizma zglobova i ukočenih koljena. Njihova je patetika bila bez poleta i njihov humor bez djelovanja, tako da im je čak i dobronamjerni kazališni kritičar morao prijateljski savjetovati da se gospodin X ili gospođa Y, s obzirom na njihovo loše zdravstveno stanje, radije povuku s pozornice.

Po isteku sezone gospodin X i gospođa Y nisu više mogli dobiti novi angažman ni u Slovačkoj, ni u Galiciji, pa čak ni u Transilvaniji, čime je otpočela njihova zbiljska tragedija. Nakon više od četvrt vijeka provedena na pozornici, oni su bili izbačeni na ulicu i mogli su tamo umrijeti od gladi.

*Iz knjige: TRAGOVI PROŠLOSTI (memoari). Prema tiposkriptu redigirao, s njemačkoga  preveo i komentarima popratio Vlado Obad.

Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1994.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

Branko Šenoa (1879.-1939.), KAZALIŠTE (akvarel, 1917.).

U posjedu: Muzej likovne umjetnosti u Osijeku.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U trenutku, mijenjam raspored Prisjetâ; umjesto (s)pomena o desetoj godišnjici odlaska zaboravljenoga osječkog pjesnika Antuna Zrnčića (1943.-2014.), eto novoga, i ponovno (približno) generacijskog „odlaska“: u Zagrebu je 6. ožujka, u 78 godini, umro Igor Savin, skladatelj, pijanist, klavijaturist i vibrafonist, aranžer i producent. Osječanin, sin skladatelja i dugogodišnjeg dirigenta i ravnatelja Osječke opere Dragutina Savina i primabalerine i koreografkinje Argene Savin.

Rođen u toj poznatoj umjetničkoj obitelji (Zagreb, 29. srpnja 1946.), školovao se u Osijeku, Zagrebu i Bostonu (SAD). Njegov je opus vrlo širok i nema glazbene umjetničke djelatnosti u kojoj nije stvarao. Napose se ističu njegova djela za orkestar. „Improvizacija“, „Poly-M“, „U pozadini“, „Trio“, „Dream with music“, „Childhood“ i „Flight of the eros child“, kao i originalne glazbe za balete: „Gesta za Tina“, „Duet“, „Traženja“, „Crash“, „Mirabel“, „The fog“, „Causa proxima“, „Dijalozi“, „Balade koje donosi vjetar“. Igor Savin skladao je scensku glazbu za dramske predstave i glazbu za igrane, dokumentarne, animirane i reklamne filmove. Kreator je mnogih značajnih glazbenih najava za Festivale animiranog filma u Zagrebu, madridski Film festival i Univerzijadu. Bio je osnivač i vođa mnogih orkestara i glazbenih sastava.

S osječkim je HNK-om surađivao, a ponajbolji uradak bila je njegova glazba za „Slavonsku Juditu“, jedinu sačuvanu hrvatsku dramu iz Slavonije 18. stoljeća što ju je na osječku pozornicu postavio redatelj Marin Carić (scenograf: Željko Zorica, kostimograf: Željko Nosić; koreografkinja: Ksenija Čorić/Zec; akcentolog: dr. Ljiljana Kolenić; lektorica: Milka Lukić) – 20. siječnja 1994. U toj su, zapaženoj predstavi, glavne uloge igrali Dubravka Crnojević-Carić (Judit) i Velimir Čokljat (Holofernes) te Milenko Ognjenović, Davor Panić, Đorđe Bosanac, Augustin Halas, Mira Katić, Radoslava Mrkšić, Ljiljana Krička, Jasna Odorčić, Anita Schmidt. U komičnim interludijima, kao Columbina i Hansvurst, nastupili su izvanredni Ana Stanojević i Ico Tomljenović.

Igor Savin bio je marni suradnik i osječkoga Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića gdje je – na poziv uspješne ravnateljice Jasminke Mesarić – značajno pridonosio kao skladatelj scenske glazbe u desetak predstava redateljâ Zvonka Festinija, Lidije Kundert, Nevenke Filipović te posebno Dubravke i Marina Carića. Kod potonjih, valja spomenuti prvi tekst Mire Gavrana u Osijeku „Tata na dar“ (1995.) kao i Andersenove dramatizacije „Djevojčice sa žigicama“ (1996., 2002.) i „Snježnu kraljicu“ (1998.).

O osobito značajnoj „Djevojčici sa žigicama“ teatrologinja i kazališna povjesničarka Antonija Bogner-Šaban ostavila je dojmljiv zapis:

„U toj predstavi bez riječi, Marin Carić i Dubravka Crnojević-Carić naglašavaju vizualni dojam, pokret, glazbu i emocije, što arhetipskim sredstvima apeliraju na gledateljevu svijest… Estetizirana predstava… najavila je uzlaznu putanju i kreativnu preobrazbu programa Dječjeg kazališta“ (monografija Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 1958.-2008.)

Značenje prebogatog opusa Igora Savina – autor glazbe za 170 filmova, 72 kazališne predstave, 14 baleta, oko 800 vlastitih orkestralnih djela, 1500 aranžmana, 200-tinjak glazbenih špica, 13 CD-ova (podatci Dražena Dragušice) – svakako zahtijeva pomnu muzikološku obradu. A mi se, s dragim i prilježnim sugrađaninom i suradnikom, opraštamo s tugom i ponosom.

Potpis ispod fotografije:

U HNK-u, 1994. – Igor Savin, skladatelj, pijanist i vibrafonist (1946.-2024.).

Snimila: Roberta Balentović. (Arhiva HNK u Osijeku).