Arhiva Prisjeti - Stranica 21 od 50 - Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Piše: Stjepan Čuić

Čovjek me je gledao dugo, mijenjao se izraz njegova lica; bio je čas tužan, čas veseo, zabrinut i umoran… čuo sam presječe klopku i moje noge postadoše slobodne. I još mi reče da ustanem, ali to nisam učinio iz čistog uvjerenja da trebam raditi suprotno što mi nalažu oni koji me progone. Čovjek doda da on nije kriv što se ovo desilo jer on klopke mora postavljati zbog toga što su mu tako naredili stariji i viši njegovi i jer je za to plaćen. Meni se tog trena učini da je jadan i bi mi ga žao, jer kako je imao hrabrosti da je plaćen za rad reći mi i da ima pretpostavljenog, a živ je čovjek, i sretan, čini se. Sada sam počeo razmišljati o svim ljudima koji ne rade ono što se sviđa meni i bilo mi ih je žao svih toga trena i došlo mi je neko čudno osjećanje, poginuo bih za njih.

– – –

I onda mi poče pričati kako je on sretan zbog toga, zbog svih uvjerenja o boksitu, i kako nema prijatelja, a divan je i bogat i nikome nije učinio nažao, nikada ni mrava nije zgazio i uvijek je štitio vrapce. Najviše vremena provodi u društvu sa Suncem i aparatima kojima se sav predaje, noću i danju ih gleda, čisti, popravlja, podmazuje, a često ih sanja i razgovara s njima. I još mi čovjek reče da će sigurno naći boksit i obogatiti zemlju, a ja se u tom trenu nasmijah i pogledah Sunce. Čovjek se začudi i zamisli se, a ja se još jače nasmijah, odmakoh se nekoliko koraka od njega i sjedoh na ledinu. On me je sada gledao čudno i bio je tužan i meni sinu ideja da bi trebalo spašavati patnike i da je to sveto. On me upita zašto mu ne vjerujem i opet ponovi da će naći boksit i pokaza mi na Crvena Brda što su se presijavala na suncu.

Primijetih da mu je ispala olovka dok smo sjedili pored klopke i ja se kradom privukoh da je dohvatim. Približio sam se onom kamenu pored kojega smo sjedili i krupnim slovima napisah: BOKSIT i u istom trenu glasno se nasmijah, a on me opet začuđeno pogleda i ja mu pokazah što sam napisao. On bi zadovoljan i reče mi da sam ja prvi čovjek koji je boksit ozbiljno shvatio otkada on tu radi i da mi je neizmjerno zahvalan. Ja se opet nasmijah i izbrisah ono što je bilo napisano i napisah drugo: SUMNJA. On se sada zabrinu i poče me ozbiljno uvjeravati da je on siguran jer radi dugo i sve je ispitao, ali ga nisam htio slušati i napisao sam drugu riječ: SREĆA i to ga zbuni i on se zagleda u svoja brda, a meni se učini da su mu se i ona smijala. Zatim kao utjehu reče da je ovdje proveo pola godine i da vrijedi vjerovati u sve, pa i u boksit zbog kojega mu se ljudi smiju, i djeca. Još mi reče da me voli i da bi želio sa mnom razgovarati, bratimiti se jer sam bistar i snalažljiv i mogu pratiti sunce a meni se učini da je to rekao samo zato da mu više ne bi pisao riječi koje ga izazivaju i vrijeđaju njegov ponos i ja se nasmijah.

Zatim sam izbrisao riječi i počeo pisati drugo, a u tom trenu on potrča i odgurnu me od kamena. Ja ga pogledah i ne rekavši ni riječi odvojih se od njegovog prostora i krenuh ubrzanim koracima prema mostu. On dugo gledaše za mnom bez riječi, a onda poče vikati da mu vratim olovku jer svakog časa mora bilježiti mjesto gdje se nalazi boksit i jer olovka ne smije ostati u mojim rukama. Ja se opet nasmijah i popeh se na most. On je i dalje gledao i mahao mi rukom da se vratim, ali ja to ne htjedoh učiniti i rekoh mu da je kukavica i da ga se ne bojim. Zatim sam se sakrio iza branika mosta i ogromnim slovima napisao: SUNCE.

(Ulomci veće cjeline)

Kazalište ’69, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Stjepan Čuić

Hrvatski književnik Stjepan Čuić (Bukovica, Tomislavgrad, 1945.) pripovjedač je, romanopisac, esejist, pisac za djecu, novinar i prevoditelj.
U Osijeku je završio Ekonomsku školu, a u Zagrebu Filozofski fakultet. Iz skupine je mladih pisaca koje je 60-ih godina u Osijeku okupljao Dejan Rebić (Čuić, Vrkić, Kekanović i dr.) što je rezultiralo i objavom prve Čuićeve knjige pripovjedaka „Iza bregova“, 1965.
Surađivao je s osječkom revijom „Kazalište“, iz koje objavljujemo današnji tekst. (Lj. St.)

SUSRET NA CESTI
Kad sam se konačno podigao bilo je Sunce na nebu, u zenitu i hrast je bio s treperavim lišćem iznad moje glave i jedna žena je bila i polje protegnuto. A jedan ispijen oblak ležao je na planini, a drugi mu je stizao u zagrljaj kao da ga je volio. Nisam mogao tada misliti niti
čeznuti, a ljudi su prolazili cestom, čuo sam vrištali su i smijali se kao nikada ranije, snažno i izazivački kao da ih kosti uopće nisu boljele i kao da su sretni kao nikada ranije. Nisam znao što da učinim i kako nisam ništa mislio pošao sam u pravcu Vinjana namjeravajući da tamo nađem nekog druga po sreći jer sam ranije čuo da ovdje ima mnogo takvih ljudi i da oni često nekuda idu
– – –
Idući cestom prema Jugu stigao sam u Studena Vrela i mome čuđenju ne bijaše kraja, zvijezda kad sam pao u zamku i nisam se mogao oteti. To potraja nekoliko trenutaka i vidjeh, iza jednog grma približavao mi se čovjek, vedra lica, smijao se kao neka luda i u tom osmijehu ja sam prepoznao glupaka koji je sigurno čitavi život posvetio matematici, a pojma nema o ovoj zemlji niti je može spasiti. Što mi se više približavao to mu je osmijeh bio izrazitiji, glup i ciničan i to me do te mjere naljuti da sam počeo otimati noge, tresti tijelo, vrištati… a njega to još više razveseli i on zastade. Između nas dvojice ne bijaše velik razmak, toliko da bi se posadila jedna vrba, i zato me je on bolje vidio i snažnije se smijao. Kad moj bijes dosegnu vrhunac ja mu opsovah i u tom trenu sjetih se majke koja mi je to uvijek branila, grdila me i plakala često, a ja opet uvijek zaboravljao na njene riječi. Čovjek se i dalje smijao i ja sada prvi put pomislih da on hvata ljude. Naslonio sam glavu na jedan kamen koji je virio iz zemlje, ali on bijaše vruć i ja se trgoh.
– – –
U džepu sam imao nož, izvadih ga i počeh kidati klopku, ali to čovjeka izazva i on se još jače nasmija, sada tako snažno da je sve odjekivalo, a u meni budilo bijes. Ja ga pogledah i učini mi se da je on shvatio kako sam veoma mlad. Sada je prilazio k meni noseći u ruci spravu koju do tada nisam vidio i uplaših se. Kad dođe k meni sjede i nešto mi reče, ali ga nisam htio slušati i ostao sam miran. On ponovi potpuno iste riječi, samo malo jače i nervozno. Ja ostah miran, samo spustih glavu na kamen i on me opeče. Podigoh glavu i pomaknuvši se spustih je na ledinu jer mi je bila suviše teška, bijah jaku umoran.
(nastavlja se)

(Ulomci veće cjeline)

„Kazalište’69“, Osijek, god. V., br. 1-2, siječanj-travanj 1969.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U nekome mome osobnom, traumatično usamljeničkom trenutku uzimam u ruke zbirku Dejana Rebića „Rukopis o dubravama“.

Izašla je godine 1963. i bila „predstavljena“ u rano jutro (?!) 2. svibnja – u autorovom domu (Dunavska 51), na Rebićev 26. rođendan. Prijateljima. Nije nas bilo mnogo, najupečatljiviji bio je (dugokosi) Ive Mažuran. Možda bih se mogao sjetiti i drugih, ali sjećanja su varljiva pa odustajem.

Imao sam tada 20 godina i bio oženjen svojom prvom ljubavlju. Zaljubljen – savršeno sam razumio Dejanovu liriku!

I danas, kada sam udovac poslije nenadoknadivog gubitka druge, dugogodišnje voljene supruge – a Dejana nema već trinaest godina – čitam njegovu poeziju s jednakim uzbuđenjem i trajnom prijateljskom bliskošću…

TRAGANJA ZA MAŠTANOM

Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.

Vodi me žena za koju rekoše da je umrla

u jednoj od prošlih kiša.

U rukama nosi bulke.

Punu pregršt cvijeća u zjenama.

Tragam za maštanom. Nemiran i nijem.

Vodi me žena sa očima cvijeća.

Da je umrla u jednoj od prošlih kiša

tko bi me noćas vodio,

tko bi me noćas volio.

Da je umrla u jednoj od prošlih kiša

u sivim ulicama noćas ne bi bilo cvijeća.

Vodi me. Voli me.

Znam gušiti ljubavi. Ne brini.

Maštanu nisam našao iako tražih i u laticama

tuđih očiju.

Maštane nije bilo.

(iz reprinta prve pjesničke knjige Dejana Rebića RUKOPIS O DUBRAVAMA, SKD Prosvjeta, Zagreb 2012; urednik Čedomir Višnjić)

Potpis ispod fotografije:

OSJEČKI PJESNIK, ZASLUGAMA OBGRLJEN – Dejan Rebić (1937.-2011.)

Piše: Dragutin Kerže („Kazalište“ 1980.)

Od 1964. godine, pa sve do umirovljenja, Nada Murat obavljala je dužnost pomoćnice direktora (kasnije intendanta). Jedno vrijeme bila je i v. d. direktora Kazališta. Da li je taj, kancelarijski posao bio opterećenje ili prednost za Nadu – redatelja?

– Ne, nije me to ometalo. Čak sam počela više raditi. I bolje. Logično, jer sam bila iskusnija, sazrijevala kazališno. Život je pokazao da smo u traženjima boljih rješenja mnogo toga mijenjali i – napredovali. Odnosilo mi je sve to mnogo vremena. Trčala sam sa sjednica na pokuse. Ali, nisam osjećala nikakvo opterećenje.

I još nešto: nastojala sam uvijek u kontaktima s ljudima zaposlenim u Kazalištu, pomoći u granicama mogućnosti. Čovjeku je potrebno da ima nekoga kome će se povjeriti, nekoga tko će ga saslušati. Uvijek sam na to bila spremna.

Izrekla je ono po čemu će ostati legenda, o kojoj će se govoriti. Spominjat će se sigurno ono, „Nadino vrijeme“.

– Da. Za kazalište se čovjek mora roditi. Mora imati bar predispozicije. To je nešto što se ne može naučiti. Svugdje mogu, ali u teatru ne mogu egzistirati bilo kakve sheme – jedna je misao, koju treba zapamtiti.

Nada Murat nastavlja suradnju s HNK-om. Upravo se pojavljuje na Annalu, manifestaciji čiji je jedan od „duhovnih vođa“ bila punih deset godina (obavljajući besprijekorno dužnost tajnika), kao redateljica „Revizora“ Wernera Egka.

– Doista, sad imam više, mnogo više vremena za pripreme. Ipak, nedostaju mi svakodnevni kontakti sa suradnicima, sa svima u Kazalištu. Nedostaje mi kazališno življenje – prve su impresije Nade Murat – umirovljenice. A u krajičku oka, iako to pokušava skriti, zaiskrila je suza…

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije:

ZLATNO DOBA OSJEČKE OPERETE – Albinijev BARUN TRENK. Dirigent ANTUN PETRUŠIĆ, redateljica NADA MURAT, scenograf VLADIMIR DŽANKO, koreografkinja ARGENE SAVIN.

Na slici: MARIJAN BRUČIĆ i GITA ŠERMAN KOPLJAR (prosinac 1966.)