Piše: Ljubomir Stanojević^©

U prosincu 2007. osječki je HNK obilježavao 100. godišnjicu osnutka. U mjesečnom rasporedu predstava za taj mjesec, objavljeni su portreti najstarijih, tada živućih umjetnika – nekadašnjih članova osječkog Kazališta.

Među njima, na prvome je mjestu (po starosti) bila Dragica Krog Radoš, dramska glumica i operetna subreta (Zagreb, 1918. – Burlingame, Kalifornija, SAD – 2015.).

Rođena Zagrepčanka, s početnim iskustvom statiranja i pjevanja u zboru, pa tek potom tumač manjih uloga u operetnim i dramskim predstavama u zagrebačkom HNK-u, i prvim angažmanom u Narodnom pozorištu u Sarajevu, stigla je u Osijek godine 1939.

Ovdje je provela samo dvije kazališne sezone (1939./40. i 1940./41.), ali su te osječke godine – po mišljenju teatrologa Branka Hećimovića, autora monografije o umjetnici (ITG Zagreb, 2006.) – „bile presudne za njezinu daljnju djelatnost kao glumice i subrete“.

Na pozornici osječkog Kazališta Dragica Krog (kasnije Radoš) odigrala je ukupno 27 uloga – 13 dramskih i 13 operetnih, a bila je i Čobanče u „Eri“ (1940.) i plesala je u završnom kolu te, tada prvi put u Osijeku izvedene Gotovčeve nacionalne opere.

Iz Osijeka, Dragica Krog ponovno je otišla u sarajevsko Narodno pozorište, potom se vraća u Zagreb ali su je životni putevi odveli u Argentinu i – poslije više od desetljeća i pol – u sunčanu Kaliforniju u kojoj je provela ostatak života.

Želju da svoju domovinu Hrvatsku, svoj rodni Zagreb i Osijek kazališnih uspomena, još jednom vidi, ostvarila je 2001. godine kada je, u pratnji sina Damira, posjetila i osječki HNK. I ne samo posjetila, već je Kazalištu, uz arhivalije (pretežito fotografije), darovala i posebnu donaciju: tada za rad Opere neophodan – glasovir.

Bio je to, nažalost, i posljednji susret s tom plemenitom umjetnicom.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Pjesnik i sveučilišni profesor Nikola Strajnić (Popovac u Baranji, 11. svibnja 1945. – Sremski Karlovci, Vojvodina, 11. srpnja 2023.) pripadao je osječkom krugu pjesnika sedamdesetih od kojih su mnogi (poput – možda najdarovitijeg – Antuna Zrnčića) posve zaboravljeni.

U književnoj „Reviji“ i u „Kazalištu“ objavljivao je poeziju, studije i eseje. Do 1992. godine Strajnić je u Osijeku izdao knjige „Poezija ili optimizam“, „Zvjezdani sati“, „Jasike bele“, „Oči zemne“, „Pepeo svoj razdajem“, „Vid i riječ“, „Vožnja u krug“, „Haire“…

Od 1992. do smrti živio je u Sremskim Karlovcima u Vojvodini, a radio na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Pjesma koju objavljujemo posvećena je uredniku „Kazališta“ i autoru ovih „Prisjetâ“ i – na neki način – označava Strajnićev oproštaj s Osijekom.

AKO SMRT POVJERI BRIGU JELENIMA

Ako smrt povjeri brigu jelenima

o mojoj duši svetkovat će šume

trave će vrisnut zeleno zeleno

vode iscijeliti bistrinu

Ako smrt povjeri brigu jelenima

o mojoj duši kasnit će sati

nevjerstvo Vremenu krijući do suza smiješno, vrskajući

Kao što kasni cvijeti orhideja skrivaju jesen

Ali uzaludno

***

Dragi Ljubo,

u 1992. Tebi i Tvojoj porodici želim da ostanete živi i zdravi,

Tvoj Nikola

Potpis ispod fotografije:

PJESNIK SEDAMDESETIH – Nikola Strajnić (1945.-2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Marin Carić (1947. – 2000.), Mediteranac, svim bićem vezan uz rodni Hvar, bio je značajan umjetnički ali i kulturološki kapital Zagreba, Splita, Dubrovnika – i Osijeka! I mnogih sredina u kojima je gostovao – od Rijeke, Zadra i Šibenika, do Sarajeva i Mostara.

Osječani ga se sjećaju s nježnošću. I sjetom. Na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta i Dječjeg kazališta (danas Branka Mihaljevića), na otvorenom tvrđavskom prostoru najstarije osječke gradske cjeline postavio je sedam-osam predstava u desetgodišnjem razdoblju 1986.-1996. godine, a trag je njegove poetike ostao još i 2003. godine, kada je zajedničku dramatizaciju (i predviđenu zajedničku režiju) Wildeova „Sretnog kraljevića“ postavila Marinova supruga i čvrsta kazališna partnerica, Dubravka Crnojević-Carić.

Prva uprizorena predstava u Osijeku (1986.) bili su „Esekerski zaljubljenici“ (po Goldoniju) Drage Kekanovića, kojom je Carić „htio raditi predstavu koja će biti osječka, o Osijeku, za Osijek“, temeljeći svoj stav na mišljenju kako „kazalište mora imati funkciju generatora jednog komunalnog osjećaja“. Slijedio je tekst-pohvala kazalištu i kazališnoj umjetnosti koja je, po autoru, jača od realnosti iluzija na kazališnoj sceni: riječ je o Pirandelovoj drami „Večeras improviziramo“ (1987.).

Dvije godine potom (1989.) Carić je postavio svoju splitsku uspješnicu (ali s novim osječkim suzvučjem), Shakespeareovo „Kroćenje goropadnosti“ sa odličnima Vlastom Ramljak i Ivanom Brkićem u protagonističkim ulogama. Neostvaren je ostao Molièreov „Tartuffe“ (predstava dovedena do generalnih proba ali je onda – 1991. – uslijedila ratna agresija na Hrvatsku) da bi redatelj, koji je uvijek nužno tražio točne razloge za svoje repertoarne odbire, postavio (1994.) „Slavnosku Juditu“, bašćinsku (i dotad posve nepoznatu, osim uskim krugovima) dramu iz 18. stoljeća čija je tema sjajno korespondirala s nanovo opustošenom Slavonijom, uništenom u ratu za oslobođenje (ovaj put ne od Turaka!).

Usporedno, od 1993. Marin Carić otpočeo je suradnju s osječkim Dječjim kazalištem i vrsnom ravnateljicom Jasminkom Mesarić, koja je imala ponajbolji sluh za Carićeva kazališna razmišljanja i repertoarne ponude. Sve tri predstave koje je realizirao u tom teatru zajednički su uradak s Dubravkom Crnojević-Carić, dotad afirmiranom (glavnom) glumicom u Carićevim haenkaovskim predstavama, a sada i koredateljicom. Ostvarili su praizvedbe „Božićne priče“ Branka Mihaljevića, „Tata na dar“ Mire Gavrana (prvi Gavran u Osijeku!) te nadasve blistavu „Djevojčicu sa žigicama“ po H. Ch. Andersenu, jednu od najuspješnijih predstava ikad produciranih u osječkom Dječjem kazalištu, koja je pobrala sve moguće nagrade i osvjetlala obraz hrvatskome lutkarstvu među inim gostujući u Češkoj, Austriji, u Kini i na Tajvanu.

Kao memento velikom redatelju i prijatelju, Dječje kazalište Branka Mihaljevića izvelo je (2003. god.) njegovu i Dubravkinu dramatizaciju „Sretnog princa“ Oscara Wildea, ovaj put u režiji – samo Dubravke Crnojević-Carić. Pripomenimo još da su ovo dvoje umjetnika, uz proslavu 800 godina spomena imena grada Osijeka, priredili (1996.) zamamnu pučku kazališnu dogodovštinu pod nazivom „Osijek mu je ime…“, s oko 600 sudionika i više tisuća posjetitelja.

U programskoj knjižici svoje riječke predstave „Duhi“ (1997.) Drage Gervaisa, Marin Carić ovako počinje svoj redateljski zapis: „Misliti o kazalištu obično znači biti pretenciozan. Biti nepretenciozan, u kazalištu često znači ne misliti ništa“. Pokojni umjetnik i prijatelj, kojeg se već više od dva desetljeća, a i ovom prigodom nježno sjećam(o) – bio je zasigurno čovjek koji nije pretenciozan, a o kazalištu je – mislio! Točnije, on je mislio Kazalište: bogato, sadržajno, nadahnuto…

Potpis ispod fotografije:

ČOVJEK KOJI JE MISLIO KAZALIŠTE – redatelj Marin Carić (1947. – 2000.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Život je „ostavila“ u Kazalištu, u lijepom značenju te riječi: Marija Raljević, članica opernog Zbora HNK, prvi alt. Rođena je 1953. godine u Osijeku, HNK-u je pristupila u proljeće 1970. U mirovinu je otišla u proljeće – 2018. godine.

A između… ?

„Između“ bila je jedna od najtalentiranijih, najuvjerenijih i najradosnijih „kazalištarki“. Nastupala je u operi, opereti, drami… a završila gotovo i u baletu, s onim divnim „skokom-špagom“ u „Maloj Floramye“ u svojoj već blizu 60-toj godini (2011.), za koji bi uvijek dobivala aplauz „na otvorenoj sceni“.

„Ne znam gdje za mene počinje gluma, posao, a gdje moja subjektivna osjećanja“ – izjavila je u jednom intervjuu. – „Mene, jednostavno ponese scena, glazba, tekst, atmosfera… I uvijek mi je na umu ono što mi je rekla Gita Šerman-Kopljar, kada sam dobila svoju prvu ulogu u ‘Jalti’: ‘Marija, morate biti iskreni i vjerovati u ono što govorite’. Mislim da bit dobre glume i jest upravo u tome“. („Kazalište“, br. 113., 16.-31. siječnja 1977.)

A ta prva uloga u „Jalti“ (1973.) za ovog je autora ključno Marijino ostvarenje: Brigadirka, druga ženska uloga po važnosti u tom mjuziklu, koju je tada 20-godišnjakinja donijela s tolikom iskrenošću i šarmom da nije čudno da je već te godine dobila (internu) kazališnu nagradu „7. prosinca“.

Od većih solističkih uloga – izvan zbornog pjevanja – Marija Raljević tumačila je (1977.) djevojku Louisu u mjuziklu „Zanesenjaci“ Toma Jonesa-Harveya Schmidta, parabolu o ljubavi inspiriranu komedijom „Romantične duše“ Edmonda Rostanda. Partner Matt bio joj je mladi glumac Nenad Inđić, a oboje ih je „prepoznala“ nepogrešiva redateljica – Nada Murat.

Lisa u „Grofici Marici“, Tevjeova kći Hodel u „Guslaču na krovu“, Pere u mjuziklu „Dundo Maroje“, Šandel (mati krojača Motela Kamzoila) u „Guslaču na krovu“, Gospođa Hardeg (tetka Gustava von Pottensteina) u opereti „Zemlja smiješka“ – samo su neke od uloga Marije Raljević. Spomenimo da je i u dvije, posljednje navedene, redovito bila „mati“ ili „tetka“ svojemu kolegi iz Zbora (kasnije vrsnom solistu) Nenadu Tudakoviću.

„Ovaj posao, pored svih teškoća, volim i mislim da mu se potpuno predajem, bez ograničenja, svim srcem; da sam u tom poslu našla sebe“ – kazala je u već spomenutom intervju Marija Raljević.

A mi smo (pro)našli – Marijinu radost!

Potpis ispod fotografije:

Danas umirovljenica: pjevačica opernog Zbora i tumač mnogih solističkih uloga – Marija Raljević

Piše: dr. Dragan Mucić (1932.-1992.)

„Mutan i kišovit osvanuo je današnji dan, ali je našemu srcu miliji nego stotine najljepših proljetnih dana, jer dočekasmo ono što je svaki Hrvat tako željno očekivao i oko čega se toliko truda uložilo: otvorenje našega stalnoga h r v a t s k o g a   k a z a l i š t a.“

Tim riječima, u jutro 7. prosinca 1907. godine, dakle prije 83. godine, pozdravila je današnji datum osječka „Narodna obrana“, datum rođenja još jednoga nacionalnoga i kulturnoga zavoda hrvatskoga naroda ovdje na obali mutne Drave, a na rubu naše lijepe, pitome i plodne Slavonije, zavoda kojemu je bilo suđeno da dijeli tešku  sudbinu mnogih hrvatskih kulturnih ustanova, te da svojim rodoljubnim žarom i životnom postane, bude i trajno ostane, čvrstim dokazom trajanja i neuništivosti naše nacionalne energije.

Ako pak postoji bilo koje područje hrvatskoga kulturnog i duhovnog života u kojem je ovaj naš grad uistinu izašao iz okvira provincijskog i provincijalng, onda je to bez sumnje kazališno, jer je Osijek odavno postao i niz godina ostao drugo novije hrvatsko nacionalno i profesionalno glumište. Taj kulturni legitimitet, taj duhovni pasport, dalo mu je njegovo vrlo živo i prebogato djelovanje ne samo u ovom gradu, i ne samo u njegovoj bližoj okolici, već i na širokom zemljovidnom prostoru od Sušaka do nekadašnjeg Velikog Bečkereka, tj. današnjeg Zrenjanina, odnosno od Subotice do Jadrana, upravo do Hvara, ako baš hoćete. Bilo je ono i Sjeverno oblasno kazalište i Novosadsko-Osječko pozorište, i Narodno kazalište Primorske banovine, djelujući pune tri sezone u Splitu i pod još devet raznih, dakako nehrvatskih imena, ali uvijek, i usprkos svemu, ostajući trajno naše, i samo naše – osječko, hrvatsko.

Stoga današnji dan, 7. prosinca, predstavlja vrlo značajan datum u osječkoj kulturnoj povijesti, jer su na današnji dan, prije 83 godine, trajno i nepovratno hrvatski književni jezik i hrvatska pozornička riječ zavladali osječkom kazališnom scenom. Jednako kao i u Zagrebu prije 130 godina, u Osijeku su prije 83 godine zauvijek s naše kazališne pozornice protjerani njemački, i uopće tuđinski glumci da bi na nju, nakon dugih desetljeća raznih tuđinskih gostovanja, napokon zakoračio naš hrvatski glumac, trajno se nastanila na njoj naša hrvatska riječ, formirao se naš vlastiti pozornički izraz i počeo izgrađivati naš autentični glumišni profil.

Želim reći kako je upravo naše kazalište bilo onaj presudni čimbenik u kontekstu hrvatske kulture po kojemu je, u jednoj pozitivnoj i plemenitoj utakmici, u jednom sretnom povijesnom trenutku, Osijek nadvisio druge hrvatske gradove i uzvisio se, a zadugo godina i ostao, uz sam bok zagrebačkom kazalištu. I još nešto, kad je riječ upravo o kazalištu. Teško, naime, da bi se našla dva hrvatska grada koji su imali toliko toga zajedničkog, bliskog, toliko sličnog, kao što su to, u prošlim stoljećima, imali Zagreb i Osijek. I Agram i Esseg prošli su gotovo identičnu metamorfozu do hrvatskoga Zagreba, odnosno Osijeka. I u jednom i u drugom stoljećima je odjekivala ista njemačka riječ s kazališnih dasaka, dominirale na njima iste njemačke družine, igran tuđinski, njemački, i ne znam čiji, repertoar i jednako im prijetila jedna te ista opasnost – germanizacija. Međutim, zahvaljujući jednakoj ustrajnosti i neiscrpnoj energiji pokretača, bitka za hrvatsko kazalište u oba grada pretvorila se u zanosnu nacionalnu epopeju, čiji odsjaj tako blistavo traje neugašen sve do naših dana.

*Izgovoreno na prigodnoj svečanosti predstavljanja REPEROTARA HRVATSKIH KAZALIŠTA 1840.-1860.-1990. (ur. Branko Hećimović), 7. prosinca 1990. u Foyeru HNK. Pretiskano iz KRONIKE HNK U OSIJEKU (ur. Ljubomir Stanojević), veljača 1991.

Potpis ispod fotografije:

KONTINUITET 116 GODINA: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku