Piše: Ljubomir Stanojević^©

Deseta je obljetnica odlaska uvaženoga književnika, dramaturga, kazališnog kritičara i teatrologa Igora Mrduljaša (Split, 9. kolovoza 1945. – Zagreb, 1. listopada 2013.). Pisao je o glumištu „uz koje je odrastao, živio i radio u njemu tri desetljeća… podsjećajući na dane poslove i ljude koji ne bi smjeli biti zaboravljeni… Iz jedino mogućega osobnog kuta i stajališta“ (zabilježeno u autorovoj Oproštajnoj kolumni, Hrvatsko slovo, Zagreb, 19. srpnja 2013.).

Igor Mrduljaš dobitnik je Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Bio je prijatelj i suradnik lista HNK u Osijeku „Kazalište“ te kasnijih izdanja naše kazališne kuće. U sjećanje na Igora, objavljujem svoj nekrolog iz Hrvatskoga slova (Zagreb, 18. listopada 2013.):

***

Imam potrebu, i silnu želju da napišem nekoliko redaka o pokojnom kolegi i kazališnom prijatelju Igoru Mrduljašu. Znajući istodobno, da su sve riječi zaludne, i da će tek emocija i spoznaja o jednom bogatom i sadržajnom životu biti i jača i sve prisutnija u tišini (sjećanja).

Igora sam upoznao 1970. kao – suradnika. U petome broju „Kazališta ’70“, tadašnje „revije za scensko-muzičku kulturu“ (tiskovina, u nakladi HNK u Osijeku i pod mojim uredništvom, izlazila – u različitom obličju – od 1965. do 1981. godine) javio se, pored dotadašnjeg „starog“ suradnika iz Rijeke Ivana Floda, i mladi 25-godišnjak – Igor Mrduljaš. U svojem kazališnom pismu iz Rijeke, naslovljenom „Nevolje jednoga kazališta“, briljantni kritičar je ustvrdio: „Čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju su jedini uvjeti za opstanak (ansambla.)“ Kao da je to bio leitmotiv sveukupnog Igorova kritičarskog i teatrološkog rada: čvrstoća i nepokolebljivost u istrajavanju…

Kakav je bio stručnjak takav je bio i čovjek: gospodin! Znao je prepoznati iskrenost i istinitost, i toj se strani bespogovorno opredjeljivao. Surađivali smo drugo i dobro: posljednji put pristao je biti gostom-urednikom programne knjižice predstave „Zastave, barjaci, stjegovi“ Mire Međimorca, kojom je osječki HNK, u režiji Georgija Para, 2007. obilježio 100. obljetnicu postojanja. Knjižica bijaše napisana i uređena uzorno, decentno i znalački. U tiskovinama koje sam pak ja uređivao, kao gost – u osječkome Dječjem kazalištu – često sam, s razlogom i opravdanjem citirao upravo Igora. Uz sveopće dobro prihvaćanje. Surađivali smo i u Hrvatskome društvu kazališnih kritičara i teatrologa obostrano se cijeneći i poštujući.

Dakako, zahvaljujući Igoru i ja sam postao njegovim suradnikom – Hrvatskoga slova, pa i drugih tiskovina („LuTka“). U vrijeme kada se o (ne)poćudnosti brinulo na mnogim stranama, Igor i „Slovo“ otvorili su mi stranice i ja sam dobar dio svoje kazališne publicistike objelodanio upravo u tom uglednom kulturnom tjedniku na (nadam se) obostrano zadovoljstvo. Hvala Igoru i hvala Hrvatskome slovu.

Danas, kada Igora više nema, osjećam se njegovim ne samo trajnim poštovateljem već i dužnikom. I siguran sam – da to nisam samo ja. Sjećajući se zajedničkih kazališnih uvjerenja, zajedničke ostrašćenosti za taj neuhvatljivi „život dvosatni“ i sve što ga čini, dovodi do njega i potom traje… mislim na Igora Mrduljaša, zaljubljenika, koji je teatar, kao popudbinu, ponio sa sobom. U daleke, a možda bliske, čudne i nepoznate svjetove…

Potpis ispod fotografije:

Naš kazališni prijatelj – IGOR MRDULJAŠ (1945.-2013.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Iz usustavljenoga pregleda repertoarâ HNK („Kazališne tradicije grada Osijeka“, repertoar 1907. – 1983., priredio Branko Mešeg; HNK u Osijeku, 1984.) uočljiv je – za današnje pojmove – frapantan broj premijera te sezone, prije 100 godina: čak 36. I da se odmah razumijemo: nisu to bile „predstavice“. Nedostatak prostora – a valjalo bi ih sve nabrojiti – dopušta tek apostrofiranje najvažnijih.

To su – u Drami: Calderónova „Večera kralja Baltazara“, Molièreov „Umišljeni bolesnik“, Hoffmannova „Elektra“, Tolstojev „Živi leš“, Strindbergova „Lomača“, Sardouova „Madame Sans-Gêne“, Shawov „Zanat gđe Warren“; od domaćih – već spomenuti Vojnovićev „Ekvinocij“, Nušićeve „Sumnjivo lice“ i „Protekcija“, Ivakićeva „Majstorica Ruža“, Strozzijev „Zrinski“, Donadinijeva „Gogoljeva smrt“ i Begovićev „Čičak“.

Opera je izvodila Offenbachove „Hoffmannove priče“, Massenetov „Werther“, Verdijevu „Aidu“ i bezbroj opereta Kálmána („Jesenje vježbe“), Lehára („Frasquita“, „Grof Luksemburški“, „Ševa“) i Lea Falla („Madame Pompadour“ i „Stambulska ruža“).

Kako je to bilo moguće tada? – osnovano je zapitati se. I uz broj od 253 predstave u Osijeku (iz Mucićeva navoda u ranijem Prisjetu) te uz gostovanja. Čak i uz podatak da je sezona trajala od 6. rujna 1923. do (čak) 17 kolovoza (?!) 1924.

Da, kako je to bilo moguće…?!

Potpis ispod fotografije:

Opera Richarda Wagnera „Ukleti Holandez“ iz 1923. (Arhiva HNK u Osijeku)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U već spomenutoj knjizi Dragana Mucića „Prvih četrdeset godina“ (HNK u Osijeku 1907. – 1941., izd. Matica hrvatska Ogranak Osijek i Filozofski fakultet u Osijeku, 2010.) autor sistematizira značajne podatke osječke teatrografije.

Nakon otvaranja sezone „Ekvinocijem“ – kaže Mucić – 8. IX. prikazana je Ogrizovićeva „Hasanaginica“ kao komemorativna predstava u povodu autorove smrti, u kojoj su gostovali Nina Vavra i Mihajlo Marković.

Od značajnih trenutaka u prvom dijelu sezone do kraja 1923. vrijedno je spomenuti kako je – uz Acu Gavrilovića najstariji član HNK još od prve sezone 1907. – Toša Stojković 5. XI. Nušićevom komedijom „Svet“ proslavio na osječkoj sceni 30-godišnjicu umjetničkoga rada.

Drugi je značajan trenutak bio oproštaj Mirka Polića s osječkim kazalištem. Naime 9. XI. iste godine Polić je ravnao simfonijskim koncertom i time se oprostio s osječkom publikom koja ga je punih devet godina neobično cijenila i podržavala kao najzaslužnijega osječkog kapelnika čije su zasluge za razvitak Osječke opere i glazbenog života još i danas nedovoljno ocijenjene. Mirku Poliću stoga u povijesti HNK u Osijeku pripada visoko i istaknuto mjesto među desetinama zaslužnih kazališnih radnika.

Nakon odlaska Polića iz kazališta ravnateljem Opere imenovan je Lav Mirski, koji će tu dužnost s prekidom obavljati sve do početka Drugoga svjetskog rata, a i niz godina kasnije.

U toj sezoni HNK je pretežito igralo u Osijeku, gdje je izvelo 253 predstave. Od 1. do 4. IV. gostovalo je s četiri predstave u Vinkovcima, a zatim igralo još četiri predstave u Osijeku od 15. do 17. VIII. 1924. U statistici kazališta nigdje se ne spominje da je operetni ansambl gostovao u Zagrebu, ali je tisak donosio vijesti o tome.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

Kapelnik Lav Mirski nakon Polićeva odlaska postaje ravnateljem Opere, što će s prekidima obnašati do početka Drugoga svjetskog rata i po povratku u Osijek, od 1947. do 1956. kada postaje intendantom HNK. Umirovljen je 1961. god.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U Zagrebu je, u 90. godini, umrla Štefica Petrušić, operna umjetnica, prvakinja osječke Opere. U spomen na veliku umjetnicu, ponavljamo Prisjet iz svibnja 2021. godine.

***

Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.

Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi. Školovala se u Zagrebu, a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.

Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.

Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).

Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.

Potpis ispod fotografije:

VELIKA I ZNAČAJNA OSJEČKA PRIMADONA – Štefica Petrušić (1933.- 2023.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U osječkoj Bolnici je 29. rujna, u 70. godini, preminuo Miroslav Špajh, dragocjeni kazališni arhivar. Odlazak bio je iznenadan, rastužio je mnogobrojne Špajhove kolege te vanjske suradnike koji su itekako znali cijeniti Špajhove prinose. Pokojnik je sahranjen 3. listopada 2023. na osječkome gornjogradskom groblju sv. Ane. U sjećanje na dragoga suradnika i prijatelja objavljujemo tekst iz „Hrvatskoga slova“ (2010.)

***

Ima tome već (više od) godinu i pol dana kako se nakanjujem pisati o osječkom arhivaru (HNK) Miroslavu Špajhu. Početkom prošle (!) godine taj je samozatajni i časni čovjek „neobilježio“ tridesetu obljetnicu kazališnog rada. Nije umjetnik, nije „kreativan“, a opet… jedan je od onih rijetkih, posvećenih kazalištu, koji još uvijek svoj „radni odnos“ doživljava osobitom povlasticom i – čašću.

I sâm sam kriv što ovaj zapis nije ugledao svjetlo dana kada je to trebalo. No – kažu – nikada nije kasno. Pa i nije!

Miroslav Špajh (Osijek, 26. ožujka 1954.), kazališno je „dijete“; i otac Mijo i mati Anica cijeli radni vijek proveli su u HNK-u, otac kao ugledni šef maske (nažalost, na radnom mjestu zatekla ga je i prerana smrt!), a mati Anica, kao frizerka (danas također pokojna) dočekala je kazališnu mirovinu. Samo se po sebi razumije da je Miroslav, od najranijih nogu, doživljavao fascinaciju kazališta, i kazalištem: od pribivanja predstavama (dok su roditelji radili) do sudjelovanja u njima kao statist. Rani doživljaji ostavili su trajni trag u današnjem gospodinu „u najboljim godinama“, duboko već zašlom u šesto desetljeće života.

Po završetku gimnazije htio je studirati medicinu, a na nagovor roditelja upisao je vanjsku trgovinu koju je apsolvirao u Zagrebu. Nažalost, tada se dogodila nenadana očeva smrt, presahnuli su izvori prihoda i Miroslav je bio prinuđen – zaposliti se. U Kazalištu (uprave su tada držale do svojih zaposlenika, posredno i do njihove djece), to je bilo najjednostavnije. Od siječnja 1979. Miroslav je u neprekinutu stažu zaposlenik Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.

Kako to uobičajeno i biva – osobito s mladim, ambicioznim čovjekom – i Špajh je promijenio niz kazališnih „radnih mjesta“: od referenta prodaje, poto animatosko-promidžbene službe, Informativnog centra, referenta kazališnih izdanja, zajedničkih i općih poslova – bio je čak i blagajnik! – sve do poslova i zadataka tajnika Drame i dokumentarista. Godine 2000. položio je ispit o stručnoj osposobljenosti za zadatke i poslove zaštite arhivske građe i građe u pismohrani, da bi tri godine potom postao i službeni arhivar Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. A dobar dio te svoje kazališne dugovječnosti Špajh je bio i dragocjeni i odani moj suradnik, kao tehnički urednik kazališnih izdanja HNK.

Danas je značaj tog neprocjenjivog osječkog neimara golem: za HNK i sve sačuvane i pohranjene artefakte osječke kazališne povijesti, ali i za njezine proučavatelje. Ne prođe dan da se iz Leksikografskog zavoda, Zavoda za povijest hrvatskog kazališta, ili od brojnih (mahom mladih, osobito osječkih – asistenata ugledne prof. dr. sc. Sanje Nikčević) teatrologa ne zamoli kakva pomoć: podatak, kazališna cedulja ili fotografija, ili samo uputa… S beskrajnom ljubavlju i strpljenjem, preciznošću i pedantnošću, Špajh odgovara svojim obvezama. Često i više od toga. A valjda – po rutini – i dalje je suradnik i tehnički urednik kazališnih izdanja, koje sada uređuje mlada i ambiciozna kolegica, književnica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči.

O predstojećoj, 104. kazališnoj sezoni HNK u Osijeku, što drugo nego im oboma poželjeti dobar i kvalitetan rad i zadržavanje onog tihog, ali trajnog plamena kazališne ljubavi.

(„Hrvatsko slovo“, Zagreb, 13. kolovoza 2010.)

Potpis ispod fotografije:

OSJEČKI KAZALIŠNI ARHIVAR – Miroslav Špajh (1954.-2023.)