Piše: Ljubomir Stanojević©
Idu godine, lete. I eto nas, časkom (?!), u 117. sezoni HNK u Osijeku. Druga po osnutku nacionalna pozornica u Hrvata, s djelomično novom upravom (intendant i ravnatelj Opere) i iznimno pomlađenim ansamblom na startu je novih htijenja, ambicija – a u skladu s mogućnostima, valja očekivati i rezultate.
O tome koje su to (ne)mogućnosti ovaj autor – orijentiran na prošlost, onu davnu, i još davniju – dakako niti može, niti hoće pisati. Pogled je – a to je i zadaća ovih Prisjetâ – na „pričama iz davnine“. Od kojih dugo pamtim, a dobra sam desetljeća i sam proživio. U HNK-u. I preživio! Kao i Kazalište, uostalom.
Danas koju – o sto godina HNK, ranije… Uz pomoć dragocjenoga osječkog kazališnog povjesnika, teatrologa Dragana Mucića (1932. – 1992.) i njegove post mortem objavljene knjige „Prvih četrdeset godina“ (priredila Dubravka Smajić, urednica Sanja Nikčević, Osijek 2010.). Evo što je D. Mucić zabilježio o osječkoj sezoni HNK 1923./24.
Pred početak sedamnaeste sezone kazališna je uprava u „Kazališnom listu“ (br. 1, od 6. IX. 1923.) objavila „Nacrt rada Narodnog kazališta u Osijeku“ iznijevši popis uprave, članova i repertoar (klasične, historijske i socijalne drame, komedije i lakrdije, te seriozne i komične opere i operete). Najava početka rada i njegov nacrt obećavali su vrlo mnogo. Međutim, tek što je sezona otvorena Vojnovićevim „Ekvinocijem“ 6. IX., u kojem kao Jela gostuje Nina Vavra, već dolazi do promjene u kazališnoj upravi. Mihajlo Marković po drugi put napušta upravu HNK i odlazi u Zagreb, a nju opet privremeno preuzima Mirko Polić. Polićevo upravljanje bilo je vrlo kratko jer je već 25. IX. odlukom ministra prosvjete za novog ravnatelja HNK bio imenovan Pavel Golia. Uprava je iznova apelirala na publiku i građanstvo da podrži rad HNK u novoj sezoni ističući slijedeće:
„Kroz šesnaest mukotrpnih sezona ovaj se zavod stalno borio za svoj opstanak, pa pošto je on ostao pobjednikom, šta više zakoračio među prva naša kazališta, očekuje se, da će naše građanstvo, napose naša kazališna publika, ovo nastojanje svojski poduprijeti“.
Apel je naišao na dobar odziv jer je za 17 predstava od početka sezone do 27. IX. HNK zabilježilo ukupno 6.186 posjetitelja ili svaku od njih gledalo je gotovo 400 gledatelja.
(nastavlja se)
Potpis ispod fotografije:
Branko Šenoa (1879. – 1939.), KAZALIŠTE (akvarel, 1917.). U posjedu: Muzej likovne umjetnosti u Osijeku.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Nova, 117. kazališna sezona HNK, u likovno-identitetskom smislu bit će u znaku velikoga hrvatskog slikara Slavka Kopača. Točnije: u znaku njegova svečanoga zastora „Himna Slavoniji“ koji je slikar, s oduševljenjem, poklonio osječkom Teatru.
Tako je u gradu na Dravi ostavio trajni spomen: prvi svečani zastor u Hrvatskome narodnom kazalištu, što je otkriven 7. prosinca godine 1989. Tada je i umjetnik bio nazočan. Zastor je, po njegovoj skici, izveo zagrebački slikar Rudi Labaš, ali je završne poteze povukao sâm Kopač, tada 76-godišnjak.
„Ponio sam iz Osijeka u svijet boju moje zemlje, hladovinu naših šuma, more naših oranica i miris ružmarina“, rekao je slikar prigodom predstavljanja svoga zastora. „U srcu pjesmu koju vječni narod pjeva u očaju i veselju. Slušam kako žanju srpi, mašu kose. Slušam i gledam svetu sliku domovine.“
Svečani kazališni zastor Slavka Kopača ocijenjen je kao velebno umjetničko djelo. „U razrađenoj maštovitoj stilistici, na bogatim tonalitetima plave podloge koja idealno korespondira osnovnom tonu teatarske sale (tada je bila modra, op. Lj. St.), asociramo slavonsko-baranjsku šumu“, pisala je o zastoru zagrebačka povjesničarka umjetnosti Marija Tonković. „Kružnice stabala u sukladnosti su s medaljonom na drvenom okviru pozornice, a bajkoviti crveni konj propeo se sredinom ovog oniričkog prizora. Tu je i slutnja široke ravnice i žutila žitnih polja, plaveti Drave…“
Bio je to posljednji boravak ostarjela slikara na rodnome tlu. I bio je neobično zadovoljan tim boravkom i svojim darom Osijeku, o čemu u kazališnoj arhivi postoji pismo Zvonimiru Ivkoviću, tadašnjem intendantu HNK, inicijatoru akcije da se realizira taj svečani zastor.
Osijek se Kopaču, pored rodnih Vinkovaca, urezao u srce, a Kopač je ostao u srcu Osječana. Pokop velikoga umjetnika bio je u Parizu, na groblju Montmarte, 29. studenoga 1995. godine.
Potpis ispod fotografije:
HIMNA SLAVONIJI: Kopačev svečani zastor u HNK u Osijeku.
(Snimio: Gojko Mitić)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Rubrika Prisjetâ i dalje želi podsjećati na iznimne, umjetničke i ine osobnosti vezane uz HNK u Osijeku. S povodom ili bez, želi se „odužiti“ tolikima koji su gradili „osječku pozornicu“, utkivali sebe u njezin život (i živost), ostajali u srcima publike ili sve činili da teatar dođe do – njihova srca.
Jedna je od njih draga kolegica Sanja Račić, dugogodišnja novinarka Radio Osijeka (HRT), šarmantna i lijepa, ozbiljna i pametna. Umrla je ovoga ljeta (8. kolovoza) u 55. godini!
Sanja je velik dio profesionalnog angažmana posvećivala umjetnicima HNK, istražujući i razotkrivajući njihove (vanjske), ali i unutarnje svjetove. Rado smo surađivali: moje autorske eseje o glumcima (Frano Krtić, Gita Šerman-Kopljar) upotpunjavala je „živim“ intervjuima što je višekratno emitirano u emisijama Hrvatskog radija („Portret umjetnika u drami“) i kasnije objavljivano u (istoimenom) Zborniku (1998.), potom i u posebnom broju osječke Književne revije (urednika-gosta Borbena Vladovića).
Upućena, Sanja je bila članicom stručnoga Prosudbenog povjerenstva Osječkog ljeta kulture (2009.), dajući nemali prinos verifikaciji tog uglednog festivala.
S dugogodišnjom, zloćudnom bolešću nosila se nevjerojatnim otporom, gotovo bih rekao „strasnim“ – neprihvaćanjem. Takva, „fajterica“ i visoka profesionalka, ostat će u trajnom upamćenju!
***
Još – „ljetno doba“… iako, astrološki i klimatološki, početak jeseni… 1. rujna iz Beograda stigla je tužna vijest: taj dan umrla je, u 87. godini, velika operna primadona, internacionalka svjetskoga glasa – Milka Stojanović.
Prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu, nastupala je u najčuvenijim opernim kućama diljem Europe i svijeta – u Münchenu, Hamburgu, Frankfurtu, Salzburgu, Zürichu, Laussani, Oslu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Rimu, Veneziji, Edinburghu, Solunu, Ateni, Petrogradu, Kijevu, Odesi, Kazanju, Sofiji, Pragu, Bratislavi, Budimpešti, Bukureštu, Ankari, Kairu, Caracasu… Nekoliko godina bila je članica Metropolitan opere u New Yorku kao i Bečke državne opere, Opere Zapadnog i Istočnog Berlina, moskovskog Boljšoj teatra i Velike državne opere u Kölnu.
Ovi podatci umjetničke biografije žele podsjetiti i na veliku kreaciju pokojne umjetnice, 1988. godine u Osijeku: Milka Stojanović sudjelovala je u studiju i postavi (red. Petar Selem; dirigent Željko Miler) Verdijeve „Aide“, tumačeći, dakako, naslovni lik! I kao što je to glazbeni dramaturg Konstantin Vinaver napisao:
„Njen glas izuzetne ljepote i zvučne punoće, izjednačen u svim registrima, podjednako zavodljiv u izražajnom pijanisimu i ekstatičnom fortisimu u visokim tonovima, školovan je i vođen po principima pravog belkanta, svojom posebnom bojom plijeni i oduševljava svakog slušaoca. Njena duboka osjećajnost i izvanredna muzikalnost omogućuju joj da svaku ulogu na sceni adekvatno izrazi, tako da njena kreacija postaje duboki umjetnički doživljaj.“
Bila je to velika predstava i velika uloga Milke Stojanović! Pridonijeli su: Zlatko Kauzlarić-Atač (scenograf), Danica Dedijer (kostimografkinja), Sonja Kastl i Tatjana Stanojević-Pezelj (koreografi). Ali nadasve pjevači: Velimir Zgrablić (egipatski Kralj), Ione Iori/Camelia Pascu/Zlatomira Nikolova (Amneris), Doro Antonioli/Šime Mardešić (Radames), Gheorghe Dimitrie Sara (Ramfis), Ferdinand Zovko (Amonasro) te Viorel Baciu (glasnik) i Katalin Brunjai (svećenica).
Spomenimo i da su, uz zbor HNK, u predstavi sudjelovali i članovi omladinskog zbora iz Slavonskog Broda (zborovođa: dirigent Josip Jerković).
Primadona Milka Stojanović samo je te sezone 1987./88., u nekoliko mjeseci, otpjevala 12 Aida, šest gotovo zaredom! Dakako, to je mogla samo ona. Bila je jednostavna osoba, druželjubiva, osvajala je skromnošću… Takva – ostala je u srcu!
Potpis ispod fotografije:
„AIDA“ ZA PAMĆENJE: Doro Antonioli (Radames), Milka Stojanović (Aida) i Ferdinand Zovko (Amonasro), uz zbor iz Slavonskog Broda.
Snimio: Branislav Lučić (Arihva HNK u Osijeku)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Žurimo, žurimo… Tko zna koliko li će nas još dugo biti?!
U onoj sada već doista davnoj – blizu četiri desetljeća (1985.) – velikoj, izvanrednoj haenkaovskoj predstavi Georgija Para, Kauzlaića-Atača, Mace Žarak, Nevena Frangeša, Miljenka Vikića i Stjepana Gračana – PUT U RAJ – igrali su izvanredni Zvonimir Zoričić i Vanja Drach, Ico Tomljenović, Isidor Munjin, Franjo Majetić… Pa Ana Stanojević, Milenko Ognjenović, Đorđe Bosanac, Augustin Halas, Radoslava Mrkšić, Mile Pešut, Zdravko Pavlović…
Ali najveću su svježinu u uprizorenju tog „filmskog scenarija“ Miroslava Krleže, donijeli tada najmlađi, tek koju godinu ranije angažirani akademski glumci Vlasta Ramljak, Damir Lončar, Velimir Čokljat, Dubravka Crnojević, Darko Milas, Mira Katić, Jasna Odorčić, Davor Panić, Anita Šmit, Ljiljana Krička… U predstavi je statirao i mladi osječki, tada tek zaljubljenik u kazalište, danas nacionalni dramski prvak HNK u Zagrebu, Goran Grgić!
U nadasve dojmljivom solilokviju o ljetu, veliki Vanja Drach, kao Orlando, svojim je toplim baršunastim glasom izgovorio:
„Glas ljeta! Ljeto kao takvo, ljeto po sebi ne postoji, ljeto je dječačka iluzija, ljeto san o ferijama, naša glupa gradska ljeta, to su prašnjavi prazni stanovi, prazni džepovi, prazne glave, prazne kavane, a, eto, jedan jedini solo cvrčka u pisoaru više je ljeto nego sva ljeta na ovome svijetu! To je glas podneva kad pjeva cvrčak, ne jedan, nego hiljade cvrčaka, to je himna ljetu, livadama, ustalasanom žitu, plavom nebu, uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat.“
Tim „uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat“, otišla je nadasve vrijedna članica opernog zbora HNK Slavica Benevrekić. U „Putu u raj“ dojmljivo je odigrala (dramsku) ulogu „kasirice u apoteci“. Kako nas obavještava „Ukop“, Slavica je preminula 30. svibnja 2023., a „datum ukopa“ bio je – u trenutku pisanja ovog teksta – 25. kolovoza (?!) „Groblje: Centralno, odjel: Ružičnjak“…
Glas ljeta!
Uz časopise i razglednice s mora, od Brača do Hvara – od one neumorne kritičarke Anđele Vidović i dramske prvakinje Vlaste Ramljak, do nove moje „prijateljice po peru“, mlade kolumnistice beogradskog „Nedeljnika“ Hane Piščević – ljeto se gusto valja(lo) sa svojim „oscilacijama“ (prevruće, prehladno, uragani, poplave…). A nijedno ljeto ne može proći bez onih koji „odlaze“. Bez malo, ili u ovom slučaju, i puno tuge.
Tako je u srpnju (11.7.), u Novom Sadu umro Nikola Strajnić, pjesnik i filozof, sveučilišni profesor (r. 1945. u Popovcu u Baranji). Drug i prijatelj, tankoćutni lirik i umni estetičar. Još kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a i kasnije, objavio je u „Kazalištu“ nekoliko izvrsnih eseja (O tragičnome, O biti muzike, O Sofoklu (i pitanju smisla djelovanja)… Da bi po diplomiranju (magistriranju i doktoratu) u kulturnom i znanstvenom životu Osijeka odigrao itekako značajnu ulogu.
Od godine 1992. Nikola Strajnić je domicil našao u Novom Sadu, u kojem je na tamošnjem Filozofskom fakultetu bio redoviti profesor i prodekan, a utemeljio je i Odsjek za komparativnu književnost. Autor bogatoga opusa, Strajnić je, sa referencama pjesnika i esejističkih knjiga, bio i predsjednikom Društva književnika Vojvodine.
Kao posebno značajan, ističemo njegov priređivački rad „Izabranih djela“ hrvatskog pjesnika Jure Kaštelana (Novi Sad, 2005.) objavljen, dakako, u hrvatskom jeziku i na latiničnom pismu. Strajnić je bio Kaštelanov student, a uzajamno poštovanje njegov, oduševljeni, „nastavljač“ iskazuje već prvom rečenicom umnoga uvodnog eseja:
„Pjesnik Jure Kaštelan je dar neba zemlji, a njegovo djelo dar jezika ljepoti“. Ovaj čin spajanja dviju kultura svakako odslikava i Strajnićevo osjećanje „dviju domovina“. I ta mu se zasluga mora priznati.
Pjesnik i profesor Nikola Strajnić pokopan je 12. srpnja na groblju u Sremskim Karlovcima, gdje je i živio.
Potpis ispod fotografije:
Naklon publici, po završetku predstave: davni PUT U RAJ Miroslava Krleže (ansambl predstave iz 1985. godine.)
Fotodokumentacija HNK u Osijeku.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Dragi Ante,
pripadaš generaciji mojih unukâ pa se – reklo bi se – ne uklapaš u ove Prisjete. Kako – suradnički – znaš: moje je vrijeme ono od – bar – pola stoljeća ranije. Lijepo vrijeme (nije jedino – ali je moje!). Pišem o kazališnim osobama i događajima koji su, mislim: s razlogom, ostali (bar u mojemu) upamćenju. Želim vjerovati: ne samo u mojem!
Pišem Ti, javno, jer sam (i) u Tebi otkrio žar htijenja (mladosti): onu uzbuđenost i nepomirljivost. Ima još vas mladih, trideset (i nešto) godišnjaka koji me oduševljavaju: novinarka, kazališna i književna kritičarka, zaljubljenica u poeziju i dramu i veliki znalac Anđela Vidović; naša pristojna, šarmantna i kvalitetna operna/operetna/mjuzikalska umjetnica Ivana Medić (koliko li podsjeća na gracilnu Olgicu Vulić – danas Šober – iz 1978.); i/li ne manje optimističkoga prosjaja glumac Duško Modrinić te njegov kolega, laureat pred stranom publikom, talentirani Antonio Jakupčević; kompletni mladi baletni ansambl HNK sa svojom nevjerojatnom marljivošću i upornošću… Ili cure iz Propagande: Sabrina, Ana, Vlatka i Mirna, organizatorica Ureda intendanta Andrea, organizator direkcije Drame Momir Mirković, knjigovođa Bruno, ili… Dalo bi se nabrajati.
Nisam baš čovjek od laudi, no sjećam se kako je „otišao“ (iz HNK, u mirovinu) dragocjeni arhivar Miroslav Špajh: čovjek koji gotovo da se rodio u Kazalištu, cijeli vijek proveo u njemu (bio i šef Propagande, i tajnik Drame), bio vrstan oslonac svima koji su trebali ikakav podatak o/iz povijesti HNK. Otišao je Miro… bez da mu je itko pružio ruku na pozdrav i iskazao želju za dobrim zdravljem u godinama u koje dolaze… Ne ponovilo se!
Bio sam skeptičan kada si – kratko mentoriran od Špajha – preuzeo njegovu zadaću u HNK-u. Ne zbog nepovjerenja u Tebe; nego zbog poslovične nezainteresiranosti za prošlost, dokumentiranje prošlosti, obradu i pohranu kazališnih artefakata (toplo se nadam, da se s novom upravom i tu nešto mijenja!). A onda si – dragi suradniče – pokazao i dokazao da Te „radno mjesto“ itekako zanima. Da si pedantan i podatan: kolikima si dosad, glumcima i pjevačima, ispunjavao umjetničke hodograme u HNK; kolikim si teatrolozima i muzikolozima dosad bio od – neophodne – koristi?! Napokon: diplomirao si kulturologiju i to s kazališnom temom; što obvezuje. Svojom zainteresiranošću za Prisjete – i ne samo time! – i mene si kupio.
Dragi Ante, nadam se daljnjoj našoj, kvalitetnoj suradnji. Jer, kako je uvaženi zagrebački kazališni kritičar Bojan Munjin, nedavno, zapisao: Teatar je prostor dubokih sumnji, krupnih preispitivanja i veliki test iskrenosti za svakoga tko u njemu sudjeluje. – Sjajno rečeno!
Nadam se da ćemo, s takvim uvjerenjem, i dalje biti tandem!
Potpis ispod fotografije:
mag. cult. Ante Kolobarić, arhivar i suradnik kazališnih izdanja HNK u Osijeku
(Ovime završavamo sezonu Prisjetâ 2022./23.)