Piše: Svetozar Rapajić
Libreto „Vesele udovice“ Léona i Steina nije, međutim, potpuno originalnog porijekla, nego je stvoren po motivima nekada često igrane komedije Henrija Meilhaca („L’attache d’ambassade“, 1862.), čiju fabulu bar u glavnoj intrigi, opereta prilično vjerno slijedi, ali je smješta u drugi, pontevedrinski ambijent.
U operetnoj verziji Franza Lehára, priča o veseloj udovici i zavedenom zavodniku širila se poput požara scenama Europe i Amerike (čak i u vrijeme Prvoga svjetskog rata). Za prve dvije godine od svog nastanka igrana je u oko 500 kazališta oko 18 tisuća puta, i to na trideset različitih jezika. U Pariz „Vesela udovica“ stigla je tek 1909., četiri godine poslije bečke premijere. Uzrok tog odlaganja bio je u tome što autori prvobitnog libreta Léona i Steina nisu regulirali autorska prava za adaptaciju Meilhacove komedije. Kada je to pitanje razriješeno, došlo je i do trijumfalnog pariškog izvođenja, koje je međutim bilo u bitno drukčijem obliku od bečke originalne verzije.
Svakako da je globalni komercijalni uspjeh „Vesele udovice“ morao isprovocirati i američke filmske producente, vječito gladne da nađu materijal koji će se dobro unovčiti. Tako se i moćni Metro-Goldwyn-Mayer odlučio 1924. godine ući u jedan od svojih tadašnjih najskupljih projekata. Scenarij i režija bili su povjereni velikom filmskom čarobnjaku Erichu von Stroheimu.
Kako je Metro-Goldwyn-Mayer Stroheimovom, u uvjetima nijemog filma, „Veselom udovicom“ ostvario značajan prihod, bilo je sasvim logično da se i u epohi zvučnog filma posegne za čuvenom operetom. Upotreba zvuka dala je ogroman zamah stvaranju jednog novog žanra, muzičkog filma, kome je bio posvećen veliki dio MGM-ovih sredstava i energije u prvom razdoblju zvučnog filma. Opredjeljenje za „Veselu udovicu“ bilo je očekivano, tim prije što su autorska prava već bila otkupljena. Ovaj put izbor je pao na još jednog redatelja specijalista za srednje-europsku ekscentričnost, koji je kao i Stroheim bio imigrant polu-židovskog podrijetla, uz dodatak izvjesne slavenske nijanse. To je bio Ernst Lubitsch.
Ipak, i pored glamura i duhovitosti, pored vještog vođenja niti radnje na skoro koreografski način, pored glavnih uloga u kojima su blistali Maurice Chevalier i Jeanette MacDonald, pored priličnog uspjeha i dugotrajnog prikazivanja, Lubitscheva „Vesela udovica“ nije ni približno ponovila onaj financijski uspjeh, koji je ostvario Stroheimov film. Čini se da je Lubitschev film ipak pravljen po tada vladajućem modelu američkih glazbenih filmova i da se, usprkos briljantnim i lucidnim dijelovima, previše uklapao u opću i već dobro poznatu matricu.
Metro-Goldwyn-Mayer je i treći put posegnuo za Lehárovom operetom, slijedeći poslije Drugog svjetskog rata novi val filmskih mjuzikala. To je bilo 1952. godine, kada je „Veselu udovicu“ režirao Curtis Bernhardt, još jedan holivudski redatelj njemačkog podrijetla, specijaliziran za „njemačku patinu“. Glavne uloge igrali su Lana Turner i Fernando Lamas. Najzad, između ostalih filmovanih opereta, popularnih u njemačkom kino-gledalištu, „Veselu udovicu“ snimio je i Werner Jacobs 1952. godine, sa Karin Hübner i Peterom Alexanderom u glavnim ulogama. Ovaj posljednji film bio je najvjerniji operetnom originalu.
Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)
Odabrao, uredio i priredio:
Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Lana Turner (1921. – 1995.), filmska „vesela udovica“ iz 1952. godine
Piše: Svetozar Rapajić
Intriga „Vesele udovice“ odvija se oko jedne i danas tako dobro poznate teme u mnogim, pa i našim krajevima: bankrot države, i kako ga spriječiti. Naime, država Pontevedro nalazi se pred bankrotom. Jedini spas je spriječiti da se Hanna Glawari, mlada udovica najbogatijeg čovjeka na svijetu i Pontevedrinka porijeklom, uda za nekog od brojnih lovaca na miraz iz redova pariške propale aristokracije. Time bi se omogućilo da njezini milijuni ostanu u pontevedrinskoj banci i država bi time bila spašena. Pariško veleposlanstvo dobiva tajni zadatak: po svaku cijenu i svim sredstvima sačuvati novac „vesele udovice“. Veleposlanik daje tajni patriotski zadatak grofu Danilu, tajniku veleposlanstva, inače, kako bi se to danas kazalo, „plejboju“, zavodniku sa reputacijom, revnom posjetitelju „Maxima“, konzumentu šampanjca i intimnom prijatelju brojnih pariških grizeta. Za spas domovine, on se mora žrtvovati, da zavede „veselu udovicu“, oženi se njom i sačuva njezine milijune za bezbrižni život Pontevedrinaca.
Nevolja je u tome, što su nekada, u ranoj mladosti, Danilo i Hanna bili u strasnoj ljubavnoj vezi. Kako ta ljubav između mladog pontevedrinskog aristokrata i siromašne djevojke nije bila društveno prihvatljiva, on ju je, na nagovor obitelji, odbacio, a ona se zaputila u veliki svijet, u kome je, između ostalih kavaljera, pronašla i najbogatijeg čovjeka na svijetu, očarala ga i navela da se njome oženi. Sada su se uloge obrnule. Ona je „vesela udovica“, obožavana i prošena, a on je propali aristokrat, bez ikakve perspektive, pa i bez ikakvih želja, osim za trenutačnim kavanskim provodom.
Danilo ipak nije nikada zaboravio svoju prvu ljubav, i zato mu tajni zadatak teško pada. On sada treba zavoditi ženu koju je nekada nemilosrdno odbacio, u situaciji kada ona može pomisliti da on to čini zbog njezinih milijuna, kao što to čine i svi drugi njezini aristokratski prositelji. U kompliciranom sklopu događajâ, razvija se i sekundarna intriga oko preljuba veleposlanikove žene, kojom prilikom Hanna, kao slobodna žena, koja samostalno raspolaže svojim imetkom i svojim naklonostima, u situaciji kada veleposlanikova žena treba biti zatečena „in flagranti“ na ljubavnom sastanku u vrtnom paviljonu, sudjeluje u zamjeni ličnosti i preuzima na sebe ljubavnu aferu. Za razliku od ostalih otmjenih prositelja kojima taj incident uopće ne smeta, Danilo, mučen ljubomorom, napravi veliki skandal i odustaje od svog patriotskog zadatka, bez obzira na posljedice koje mogu uslijediti.
Kao svoj posljednji adut, „vesela udovica“ priređuje maskenbal u svojoj palači, koji se aranžira u ambijentu bliskom Danilu: u imitaciji „Maxima“, u kojoj će najotmjenije dame igrati uloge pariških grizeta. Na vrhuncu zabave, Hanna treba odlučiti za koga će se udati, ali prije toga priopćuje, da po testamentu njezina pokojnog muža, u slučaju udaje ona gubi sav imetak. Svi njezini pariški plemeniti obožavatelji trenutno odustaju od prosidbe. Jedini Danilo doživi olakšanje. Sada joj slobodno može reći da je voli i zaprositi je, jer ona više neće imati milijune. „Ne sasvim“, odgovara Hanna i razjašnjava detalje. Naime, prema pokojnikovom testamentu, u slučaju udaje sav novac postat će vlasništvo njezina novog muža. Tako Danilo istovremeno osvaja voljenu ženu, spašava domovinu i stječe bogatstvo, iako je bio jedini koji se nije polakomio na milijune.
Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)
Odabrao, uredio i priredio:
Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Plakat prve predstave osječke „Vesele udovice“, izvedene u Varaždinu 29. listopada 1907.
Arhiva HNK u Osijeku.
Piše: Svetozar Rapajić
„Vesela udovica“ (Die lustige Witwe, 1905.) kompozitora Franza Lehára (1870. – 1948.), po libretu Viktora Léona i Lea Steina, pojavila se u trenutku kada je izgledalo da je opereta kao žanr na izdisaju. Poslije francuske satirične operete Jacquesa Offenbacha i „zlatnog doba“ bečke operete Straussa i brojnih drugih uspjelih stvaralaca, koja je desetljećima suvereno vladala pozornicama, na kraju 19. stoljeća izgledalo je da se uspješna formula istrošila.
Skladatelj Franz Lehár bio je tipični proizvod austro-ugarskog miljea i njegove „vesele apokalipse“, kako je veliki romanopisac Hermann Broch nazvao posljednja desetljeća crno-žute monarhije.
Lehár je također bio proizvod austro-ugarskog kulturnog „melting-pota“. Od roditelja porijeklom iz Moravske, rođen u mjestu Komarom u tadašnjoj Ugarskoj (danas Komarno u Slovačkoj), školovan u Pragu (između ostalih kod Dvořáka), karijeru uspješnog vojnog dirigenta gradio je po garnizonima diljem dvojne monarhije (Lošonc, Pula, Trst, Budimpešta, Beč), da bi poslije svjetskog uspjeha „Vesele udovice“ dalje nastavio kao elitni bečki stvaralac profitabilnih opereta i umro 1948. u čuvenoj aristokratskoj austrijskoj banji Bad Ischl, zadržavši pritom tijekom cijelog života mađarsko državljanstvo. Poslije „Vesele udovice“ napisao je više uspješnih opereta, od kojih su se neke zadržale kao dio tekućeg repertoara, kao što su: „Grof od Luksemburga“ (Der Graf von Luxemburg, 1909.), „Ciganska ljubav“ (Zigeunerliebe, 1910.), „Paganini“ (1925.), „Carević“ (Zarewitsch, 1927.), „Frederika“ (Friederike, 1928.), „Zemlja smiješka“ (Das Land des Lächelns, 1934.) i „Đudita“ (Giuditta, 1934.). Međutim, nijedno od navedenih djela ne može se mjeriti sa „Veselom udovicom“, ni po senzacionalnom uspjehu, ni po svježini, ironiji i šarmu, koji su učinili da su u ovom frivolnom djelu mogli uživati i mnogi veliki umovi i suptilni estete.
Malo je reći da je „Vesela udovica“ harala kazališnim scenama. Poslije Europe osvojena je i Sjeverna i Južna Amerika. Bio je to jedan od najvećih i najkomercijalnijih kazališnih uspjeha svih vremena. Pritom ona nije dijelila sudbinu nekih drugih komercijalnih hitova, koji su se poslije bljeska u svojoj epohi kasnije ugasili. Uspjeh „Vesele udovice“ bio je trajan, prenosio se u naredna vremena i širio kao zaraza, i nije zavisio ni od toga je li bio rat ili mir, je li negdje vladalo obilje ili siromaštvo, niti od trenutno vladajućeg umjetničkog ukusa. Štoviše, uspjeh „Vesele udovice“ se odrazio i na ono što se danas naziva „advertising“, brendovi, marketing i slično. Pojavile su se modne kreacije inspirirane kostimima glavnih junaka ove operete, pojavile su se cipele koje su ponijele ime „Vesele udovice“, zatim šeširi, rukavice, lepeze, bomboni, pa čak i žensko donje rublje.
Iz: Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti 6-7, Beograd (2003.)
Odabrao, uredio i priredio:
Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Skladatelj „Vesele udovice“ Franz Lehár (1870. – 1948.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Dana 11. travnja 2023. navršilo se 50 godina kako je u Opatiji, gdje je bio na kardiološkoj rehabilitaciji, umro Ivan Zrinušić, tada već bivši intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Umro je u 51. godini života i danas je, uglavnom (kako to nažalost s neobnavljajućim sjećanjima biva) – zaboravljen.
O Zrinušiću sam mislio pisao potaknut sjajnim zapisom osječkog neumornika, sveučilišnog profesora Stanislava Marijanovića (1935. – 2019.) koji ne samo da tolike značajnike nije zaboravio, nego je trajno „ložio živu vatru sjećanja“ na sve koji su to zaslužili.
Ali krajnji poticaj – osim godišnjice smrti – posve je osoban. Mene, naime, u osječki HNK doveo, prije 66. godina, intendant Ivan Zrinušić! I još sam tu, i zahvalan – kako njemu tako i svima koji su me cijelo to razdoblje „održavali“ i – podržavali. (A „promijenio“ sam, ukupno, deset intendanata/dvije intendantice, i jednog „v.d.-a“, ali koji – obećava!).
Ivan Zrinušić (Podvinje kraj Slavonskoga Broda, 22. kolovoza 1922. – Opatija, 11. travnja 1973.) bio je – kako to ističe S. Marijanović u nagrađenoj monografiji Hrvatskoga pjevačkog društva „Lipa“ u Osijeku (Osijek, 1987.) – „začasni član HPD ‘Lipa’, istaknuti kulturni radnik, intendant HNK i zaslužni građanin Osijeka (1972.)… Bio je pomoćnik i bliski suradnik intendantima Hinku Tomašiću i maestru Mirskom, potom je imenovan i intendantom HNK (1961. – 1967.). S tog položaja odlazi u invalidsku mirovinu već ozbiljno narušena zdravlja. Kazališne i društvene funkcije u kulturi obavljao je entuzijastično, pokretački i autoritativno, elementarnom iskrenošću, pravičnošću i smirenošću znalca s uvidom u aktualna kulturno-umjetnička kretanja… Zato je HNK-u, svim kulturnim ustanovama, radnicima i pothvatima bio dragocjeni suradnik i poticajan oslonac.“
Intendanta Zrinušića upoznao sam kao nadobudni gimnazijalac koji je od 1960. u zagrebačkome „Poletu“, potom u osječkoj „Reviji“ (od 1961.) pa u „Glasu Slavonije“ (godinu dana kasnije), objavljivao kazališne osvrte, prikaze i kritike. Zrinušić je to pratio, a kako se poslije odlaska novinara i teatrologa Ivana Floda (u osječkom je HNK-u bio 1954. do 1956.) u Rijeku tek povremeno „ispomagao“ osječkim novinarima Nadom Karajković (u HNK-u 1961.) i Ivanom Pastorčićem (honorarni suradnik), ne uspijevajući usustaviti imalo značajniji izdavački kontinuitet, 1965. mi je ponudio suradnju radi uščvršćenja komunikacije s publikom, izdavanjem prigodnih tiskovina.
Poučen iskustvima tada vodećih IFSK-ova (Internacionalni festival studentskih kazališta) i majskih festivala u Zagrebu, koji su imali sjajne medijske službe i izvrsne dnevne biltene, ponudio sam intendantu Zrinušiću pokretanje lista „Kazalište“, informativnog mjesečnika koji je (od prosinca 1965.) vrlo brzo osvojio osječku kazališnu publiku, a uskoro se, kao jedina tiskovina te vrste (časopis „Prolog“ pokrenut je kasnije!), brzo proširio i sadržajno obogatio zanimanjem za širi kazališni kontekst.
Posao je zahtijevao cijelog čovjeka i Zrinušić mi, je početkom jubilarne 1967. (HNK je tada obilježavao 60 godina osnutka i neprekidna rada), ponudio profesionalni angažman. Od tada do 2010. – obavljajući i druge kazališne dužnosti (voditelj Informativnog centra HNK, ravnatelj Drame, pomoćnik intendanta), gotovo sam četiri i pol desetljeća radio kao urednik kazališnih izdanja.
Ivanu Zrinušiću zahvalan sam za početak profesionalne karijere koja mi je omogućila da se još i danas, po odlasku u mirovinu, u HNK-u mogu baviti kazališnim istraživanjem; čiji su rezultati i ovi Prisjeti.
Potpis ispod fotografije:
Ivan Zrinušić, intendant HNK u Osijeku (1961.-1967.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Za svoju dušu: danas se prisjećam jedne davne predstave iz godine 1958. „Dugo putovanje u noć“ Eugena O’Neilla. Predstave koja je, sa svojim redateljem i prevoditeljem drame Momirom Lukšićem (bio je stalni redatelj u HNK-u), donijela modernitet na osječku pozornicu. Obiteljska drama „o starim jadima, napisana u suzama i krvi“ (1941.), koju je autor posvetio svojoj (supruzi) Carlotti „za dvanaestu obljetnicu braka“. Moćna i uzbudljiva. U 65 protekle godine više nije postavljana na osječkoj pozornici (a premalo i na drugim).
Prisjeti su o moćnim glumcima: Luki Aparcu, kao ostarjelom glumcu Jamesu Tyroneu, Ani Kramarić, u ulozi njegove žene Mary, Frani Krtiću, robusnome starijem i Davoru Hercegu, „tuberkuloznome“ mlađem sinu Tyronovih. I naravno, Mimi Vuković u epizodnoj, ali nikako zanemarivoj ulozi Cathleen (danas, u 90. godini, još jedinoj živoj iz te postave).
Moj favorit toga „Dugoga putovanja u noć“, drame o sunovratu jedne obitelji koju, eto, pamtim sve do današnjih dana, izvanredna je glumica Ana Kramarić. Dotad razmjerno zanemarena, Ana Kramarić tumačila je iscrpljenu, nesretnu, ruiniranu ženu koja je, liječničkom pogreškom, „navučena“ na drogu (morfij) – iz čega se više nije znala/mogla izvući. Sâm kraj predstave dojmljiv je njezin , potresni monolog: „To je bilo u zimi posljednje školske godine. A u proljeće nešto mi se dogodilo. Da, sad se sjećam. Zaljubila sam se u Jamesa Tyronea i bila sam neko vrijeme… tako sretna!).
***
Premijera „Dugog putovanja u noć“ bila je 15. studenoga 1958. Zanimljivo: samo tjedan ranije, 8. studenoga isti je naslov – u drugome prijevodu, i u režiji Dine Radojevića – izveo i zagrebački HNK. Želeći kontekstuirati kazališna događanja osječkog HNK toga razdoblja – makar samo dva tjedna „do premijere“ – ponovno sam se suočio sa, danas nažalost nezamislivim podatcima; koje ovdje navodim kao faktografiju i, mogući (?), smjerokaz…
U dva tjedna toga studenoga 1958. izvedeno je ukupno 15 predstava (9 naslova: 5 dramskih i 4 glazbena), s tim što su čak dvije bile – premijere: „Drveće umire uspravno“ A. Casona i O’Neillovo „Dugo putovanje u noć“. Dramski naslovi bili su još „Till Eulenspiegel“ G. Weisenborna; „Jedna noć samo“ R. Kalefa i „Doživljaji Nikoletine Bursaća“ B. Ćopića. Glazbeni program prikazao je Verdijevu operu „Otello“ (također – do danas – nikad više postavljanu na pozornici HNK); Offenbachove „Hoffmanove priče“; operetu „Kod bijelog konja“ R. Benatzkog i Gotovčeva „Eru s onoga svijeta“.
Dirigenti bili su: Lav Mirski (sva tri operna naslova) i Oto Neuman (opereta), a redatelji – operni i dramski – Dragutin Savin (ujedno i scenograf), Ivan Marton (također i scenograf), Aleksandar Gavrilović (ml. – op.), Slavko Midžor (ujedno i scenograf), Milan Štagljar, Branko Mešeg i Momir Lukšić.
Svakako treba navesti brigu tadašnje uprave (intendant: Lav Mirski; glavni tajnik/pom. intendanta: Ivan Zrinušić; ravnatelj Drame: Branko Mešeg, ravnatelj Opere: Vladimir Kobler; ravnatelj Baleta: Stjepan Suhy) da Kazalište funkcionira doista kao repertoarno. Što – uz raznolikost navedenih naslova – znači i nužnost (i obvezu) svakodnevnog izvođenja predstava. Ponedjeljak bio je zajamčeni „slobodan dan“, ali se zato nedjeljom igralo po dvije, kadikad i tri predstave! Je li to bilo moguće? Da, jest! Navedimo primjere:
Na dan premijere (!!!) drame „Drveće umire uspravno“ (subota, 8. studenoga 1958.), u 10 sati na istoj se pozornici izvela opera „Ero s onoga svijeta“! A dan poslije premijere (nedjelja, 9. studenoga 1958.) u 10 sati dobar dio premijernog dramskog ansambla imao je predstavu „Doživljaji Nikoletine Bursaća“! Isti dan navečer (u 19:30 sati) izvedena je predstava „Kod bijelog konja“! Nije bilo ni umora ni zamora: glumci i pjevači (i svi drugi) bili su opredijeljeni za svoje Kazalište, stavljajući tu ljubav i profesionalnost – povrh svega. Nije bilo otkazivanja predstava! Jer: „show must go on!“.
Eto, tako je, nekada bilo…
Potpis ispod fotografije:
Eugen O’Neill, „Dugo putovanje u noć“.
Premijera: 15. studenoga 1958.
Redatelj (i prevoditelj teksta): Momir Lukšić.
Na slici: Frano Krtić (James Tyrone ml.), Ana Kramarić (Mary) i Davor Herceg (Edmund).
Arhiva HNK u Osijeku.