Piše: Šimun Jurišić (1942.-2010.)
Godine 1921. osječki kazališni umjetnici Đuro Berkeš, Mirko Polić i A. V. Beck uredili su i izdali knjigu koja ima potpuni naslov: „Talija. Almanak za godinu 1922. I. godište“ i nepunih tristo stranica veličine 18×13 cm. I danas su, na žalost, knjige ove i ovakve vrste rijetkost. Možda ću i pretjerati ako kažem da je „Talija“ najznačajniji zbornik radova o kazalištu koji se pojavio u Hrvatskoj izvan Zagreba. I čega sve nema u tom almanaku? Poslije predgovora, kalendara, „riječi publici“, „prošpekta naših kazališta“, informacije o Udruženju glumaca SHS, dolaze poglavalja: „Iz povijesti jugoslavenskih kazališta“, „Biografije i portreti“, „Nekrolozi“, Dramski i drugi stručni članci“, „Općenito iz kazališta“, „Šala i satira“ i na kraju – kao uvijek – „Dodatak“.
Među suradnicima „Talije“ nalazimo značajna, veoma značajna imena: I. Vojnovića, M. Begovića, M. Ogrizovića. Članak hrvatskog književnika Milana Begovića „Loše navike u teatru“ donosi zapažanja koja su i danas zanimljiva. To je jedan od rijetkih literarnih sastavaka u hrvatskoj književnosti o kazališnoj publici. Begovićevi prigovori kazališnom općinstu dadu se svesti na sedam točaka. Evo tih „Sedam smrtnih grijeha“:
To je „sedam grijeha“ koje Begović pripisuje publici, jer za osmi publika nije kriva.
„Svake večeri za vrijeme predstave razvija se živa konverzacija u koridorima među garderobijerkama i biljetarima, pri kojoj sudjeluje i stražar, koji tu ima službu.“
Na početku članka pisac traži razloga za „loše navike u teatru.“. U jednom trenutku kaže: „Ali izgleda, da su nove prilike, koje su nastale poslije rata i nova publika, koja je lakše stekla bogatstvo nego li će steći pristojnost – pridonijeli mnogo nemiru, neredu, bezobzirnosti, koji ometaju pobožne goste u našem hramu umjetnosti.“ Pomalo patetično pisac „Gige Barićeve“ kliče: „Samo je jedno mjesto, gdje veliki postotak ljudi misli, da ima pravo dosađivati i smetati, biti nepristojan. Samo je jedno mjesto, gdje mnogi misle, da je on sam na svijetu, pa ne treba da se obazire na druge. A to mjesto je kazalište.“
O kazališnoj se publici pisalo više usput nego sistematično i temeljito. Naglašavao se je njezin ukus i neukus, sklonost prema ozbiljnoj drami, komediji, opereti ili operi. Spominjala se je njezina nesposobnost da razlikuje događaje na pozornici od onih u životu.
Iz Begovićeva se članka ne vidi o publici kojega je grada riječ. Možda je mislio općenito na našu kazališnu publiku između dva svjetska rata. Nažalost, neke (loše navike) kazališne publike između dva svjetska rata ostale su i danas…
(„Kazalište“ br. 114. 1.-15. veljače 1977.)
Odabrao Ljubomir Stanojević
Potpis ispod fotografije:
Publika u „starom“ osječkom gledalištu (prije 1975.) bila je izrazito građanskoga „štiha“ i teško da bi se (i) na nju mogli odnositi Begovićevi prigovori.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Predstavom „Šokice“ I. Okrugića Srijemca u listopadu 2011. HNK u Osijeku formalno se oprostio od svojega dugogodišnjeg člana, dramskog umjetnika Milenka Ognjenovića. Uputivši mu javno, na pozornici, zahvalu za dugogodišnju vjernost osječkom teatru, tadašnji intendant Božidar Šnajder toplim je riječima skicirao glumčev portret, publika je Ognjenovića nagradila pljeskom dok su mu kolege priredili intimni domjenak.
Milenko – Mile Ognjenović rođen je u Valpovu 1946. godine. Gimnaziju je završio u Osijeku, studirao je ekonomiju ali je pravu vokaciji, vrlo rano, počeo iskazivati kao glumac. U HNK-u angažiran je od 1966. godine.
U svijet glume uronio je interpretirajući likove primjerene senzibilitetu i životnom dobu: Tom u „Vjetru u granama Sassafrasa“ R. de Obaldie; Ivan u Sartreovim „Prljavim rukama“; Kamilo u Feldmanovoj „U pozadini“; Leon Jungman u Blažek-Kozarčevoj „Teni“; Ivanko u Goldoni-Tijardovićevim „Ribarskim svađama“. Vrlo rano odigrao je Lanoix de Veaua u Feydeauovu „Mačku u vreći“, Gratiana u Shakespeareovu „Othellu“, Žadova u „Unosnom mjestu“ Ostrovskog, Mačka u Brešanovoj „Predstavi Hamleta…“, Etienna u Feydeauovoj „Bubi u uhu“… Uslijedile su značajne role Macduffa u Shakespeareovu „Macbethu“, Liguria u Machiavellijevoj „Mandragoli“, Kuligina u Čehovljevoj drami „Tri sestre“, Mile Puljiza u Brešanovu „Hamletu“ i Prvoga glumca u onome Shakespeareovu; Carlosa Homenidesa de Histangue u Feydeauovoj „Bubi u uhu“ ili pak Tome u Marinkovićevoj „Gloriji“.
Kao krležijanski glumac dokazao se ulogama Pantelije Crnkovića u „Vučjaku“, Rektora magnificusa u „Putu u raj“, Oberleutnanta dr. Gregora u drami „U logoru“, Gospodina u „Ledi“, Ulanskog oberleutnanta von Ballocsanskog u „Gospodi Glembajima“, Liepacha u „Povatku Filipa Latinovicza“, ulogama u „Adamu i Evi – Hrvatskoj rapsodiji“ te Gazdom Japicom u „Kraljevu“. Pamtimo ga i kao Inspektora u Strindbergovoj tragikomediji „Ima zločina i zločina“, Roka Celcera u „Jednom danu istine“, izvanrednog Serebrjakova u Čehovljevu „Ujaku Vanji“…
Posebna Ognjenovićeva glumačka stavka je sudjelovanje u predstavama glazbene grane osječkog HNK, u opereti, mjuziklu pa i operi (izvrsni Selim-paša u Mozartovoj „Otmici iz saraja“, 1991.). Zanosno je ostvario ulogu Griše u Grgić-Kabiljovu mjuziklu „Jalta, Jalta“, dajući toliko interpretativne životne istine da je, do danas, taj i takav pristup ostao nedosegnut. Bio je Johnny u Tijardovićevu „Splitskom akvarelu“, Popiva u Držić-Stažičić-Jusićevu „Dundu Maroju“, Mišo u Mihaljevićevu „Osječkom karuselu“, poručnik Rohnsdorf u Kálmánovoj opereti „Kneginja čardaša“, a jedno od doista izvanserijskih ostvarenja Ognjenovićev je Rabin u „Guslaču na krovu“ Steina-Bocka.
Milenko Ognjenović ostvario je više od stotinu uloga u preko 2000 predstava na osječkoj pozornici, u režijama 40-ak redatelja: od osječkih zaslužnika Branka Mešega, Ivana Martona, Nade Murat, preko podužeg popisa najuglednijih stvaratelja: Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Marin Carić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Petar Veček, Ivica Kunčević, Želimir Orešković, Vladimir Gerić, Vlado Štefančić, Zlatko Sviben, Damir Munitić, Ozren Prohić, Želimir Mesarić…
U 45 godina glume Ognjenović je uspio u onome u čemu samo rijetki uspijevaju: radovati se na sceni (i izvan nje) i (ob)radovati brojnu publiku koja ga je oduvijek podržavala i sokolila, koja je Ognjenovićevoj istinitosti vjerovala a glumca doživljavala prepoznatljivim, bliskim i svojim.
Potpis ispod fotografije:
Milenko Ognjenović u predstavi Yasmine Reze „Razgovori nakon pokopa“. Redatelj: Damir Munitić. Premijera: 14. ožujka 2008. (Arhiva HNK u Osijeku)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Komična opera u dva čina (libreto F. Romanija) „Ljubavni napitak, doživio je na premijeri 1832. godine u Milanu veliki uspjeh. Donizetti, poznat kao izuzetan melodičar, u ovoj je operi osobito uspješno ocrtao raznolikosti u karakterima pojedinih likova – posebno nadriliječnika Dulcamaru koji iskorišćuje seosku naivnost i lakovjernost. U tom srdačno naivnom sadržaju i likovi nespretnog ljubavnika Nemorina, nadutog vojničine Belcora ili lijepe i bogate Adine djeluju kao popularne karikature iz pučkog teatra (podsjećaju na commediu dell’arte).
Osnovna vrijednost ipak je pravi belcanto: „lijepo pjevanje“, svježa melodija i živi ritam. Osobito je poznata mala ljubavna arija Nemorina, koja se svojom neposrednom melodikom ubraja u najljepše lirske tenorske arije; zatim parodirajuća barkarola „Drago dijete, ja imam dukate“, a majstorski je napisan i prvi finale s vrlo dražesnim kvartetom, malim remek-djelom talijanske operne umjetnosti.
Osječki je HNK prvi put izveo „Napitak“ prije gotovo 100 godina: 18. travnja 1923. pod dirigentskim vodstvom Mirka Polića (bio je tada ravnatelj Opere) i u režiji Josipa Povhéa. Pjevali su Anka Milić (Adina), Dušan Mitrović, k.g. (Nemorino), Milan Pichler (Belcore) i ovom autoru nepoznat (ali pouzdani povjesnik osječkog kazališta Dragan Mucić, navodi ga kao basa i glumca u osječkom angažmanu 1922.-26. god.) Sergej Nikolajević (Dulcamara).
Redale su se postave: 1951., 1962., 1981., 1989. i 2004., s dirigentima: Dragutinom Savinom, Željkom Milerom (čak tri postave!) i Mladenom Tutavcem. I redateljima: Milanom Štagljarom, Dragutinom Savinom, Nadom Murat, Dejanom Miladinovićem i Ivicom Krajačem.
U prvoj postavi, dakako, nema scenografa (?), pogotovo ne kostimografa. Godine 1951. scenografom postaje Eduard Griner, a ime Luje Oberndorfa otiskano je uz naznaku: „kostimi“ (nije riječ o kostimografu već krojaču i upravitelju kazališnog fundusa!). Kao scenografi kasnije su potpisivani (svestrani) Dragutin Savin, Vlasta Hegedušić, Ivica Antolčić i Zlatko Kauzlarić-Atač, a kao kostimograf(kinje) Aurelija Branković, Vlasta Hegedušić i Đenisa Pecotić. Svakako je značajan prinos osječkog likovnog umjetnika, skulptora Stjepana Gračana u inscenaciji posljednjega „Ljubavnog napitka“ (2004.).
Spomenimo i imena koreografa: Argene Savin, Branke Zgrablić i Antuna Marinića.
ONI SU BLISTALI
Pored već spomenute Anke Milić, Adine bile su: Zdenka Rubinštajn, Štefica Milina (Petrušić), Olga Vulić (Šober), Katalin Brunjai (Hihlik) i Valentina Fijačko. Njihove Nemorine interpretirali su (već spomenuti) Dušan Mitrović, Almas Tudaković, Emillio Tossuto, Luciano Manzin, Dragoslav Ilić i Tvrtko Stipić.
Bariton Milan Pichler bio je prvi Belcore, a slijedili su: Ivan Feher, Zlatko Foglar (u dvije postave), Ferdinand Zovko i Vlaho Ljutić. U ulozi Dulcamare nastupili su već spomenuti Sergej Nikolajević, Feliks Ajh, Velimir Zgrablić (obojica u dvjema postavama) i Berislav Puškarić.
Na Annalu komorne opere i baleta, čuvenom inicijalnom osječkom festivalu međunarodnoga značaja (1970.-1983.), osječki je HNK godine 1981. sudjelovao s produkcijom „Ljubavnoga napitka“. Spomenimo, usput: bio je to prvi projekt intendanta Zvonimira Ivkovića – kako to u svojemu (diplomskom) radu točno navodi mag. cult. Ante Kolobarić, sadašnji arhivar HNK.
Žiri kritike, sastavljen od najkompetentnijih glazbenih kritičara koji su, redovito, pratili festival, proglasio je te godine „najboljom ženskom ulogom lik Adine iz ‘Ljubavnog napitka’, u izvođenju Olgice Vulić“, a isto tako „najboljom muškom ulogom, za ulogu Nemorina, iz ‘Ljubavnog napitka’“ – interpretaciju Krunoslava Cigoja (koji je u osječkoj predstavi sudjelovao kao gost).
Današnjoj produkciji ove Donizettijeve komične opere, dirigenta Mladena Tutavca i redatelja Ozrena Prohića, sa suradničkim timom i vrijednim osječkim solistima, zborom i orkestrom – želimo dugotrajni uspjeh!
Potpis ispod fotografije
Laureati priznanja Žirija kritike Annala ’81: Olga Vulić i Krunoslav Cigoj, kao Adina i Nemorino u osječkome „Ljubavnom napitku“ (Snimio: Rudolf Bartolović)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Svome dobromu kazališnom suradniku, arhivaru Anti Kolobariću, uređujući „dramatrugiju“ objavljivanja (niza) „Kazališnih prisjetâ“, uvijek pripomenem: „Redoslijed važi – ako netko ne umre…“. Jer, onda se sve mijenja: ne samo raspored pojavljivanja tekstova nego – često – i cijeli „kazališni svijet“ ovih sjećanja. Čak i ako zatomim(o) tugu.
U Zagrebu je u 78. godini, od posljedica COVID-a, umrla nadasve zaslužna osoba: knjižničarka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Meri Radinger. Značajna je po svojoj dobrohotnosti kojom je izlazila u susret brojnim teatrolozima i kazališnim povjesničarima, skraćujući im put počesto formalnih (dugotrajućih) prepreka, iznalazeći materijal – „taj tren“. Koliko je to značajno, znaju svi koji su ikad koristili gradivo NSK, u pravilu – kako to biva – u „posljednji tren“.
Bila je suradljiva, „razumijevajuća“, draga osoba.
Nije to nimalo čudno: odrasla je u (osječkom) Kazalištu, kao kći dirigenta Karla Radingera, upijajući sve one zvukove i „ozračja“ očevih predstava – opera, opereta, baleta… Pripadala je onoj brojnoj skupini kazališne djece „zaražene“ teatrom od malena: od glumice-lutkarice, kasnije inspicijentice HNK Brane Stanković – Stanišić, do današnjega opernog solista Roberta Adamčeka; lȗk je to kojemu bi se moglo doda(va)ti doista bezbroj istaknutih imena.
Merika je i kasnije obožavala teatar. I ljude koji su ga činili: od prisne prijateljice, danas pokojne glumice Vere Zime, do tenora Miljenka Đurana, „Merikinoga“ Era. Drugovala je s mnogima, a osobito s prijateljicom (još iz osječkih dana) Đurđicom Šosberger-Šiljak (i njezinim suprugom Vojom) te drugim Osječaninom (sada Karlovčanom ) Žarkom Plevnikom, istaknutim novinarom i reporterom, kasnijim uglednim hrvatskim diplomatom.
Završivši osječku („mušku“) Gimnaziju, Meri Radinger studirala je Pravo u Zagrebu; udala se za svoju gimnazijsku ljubav, poznatoga TV novinara i urednika Silvija Huma (i kasnije – kako to s „prvim ljubavima“ biva – rastala od njega!). Rodila je dvojicu sinova, postala baka te našla smiraj s drugim suprugom Davorom. Bila je posvećena svome poslu, obitelji i prijateljima. Jedan „posve“ običan život, rekli bismo. Ali, Meri mu je da(va)la posebni smisao svojim entuzijazmom i ogromnom optimizmom. Životnim i radnim. Knjižnica, kazalište, koncerti, izložbe… i knjige naravno. To je bio njezin duhovni svijet.
Voljela je Osijek. I zbog „davnih dana“ djetinstva, stana u Krežminoj ulici nadohvat parku, u kojem ju je uvijek rado primala voljena sestra Jasenka Jurašek Denin; i zbog nećakinje Danijele i njezine djece, prijatelja Vesne, Gordane, Ljube… I osječkoga HNK, njezina prvoga „kazališnog igrališta“.
Draga Meri!
Moj posljednji susret s prijateljicom, prosinca prošle godine u osječkom „Magisu“, protekao je u ugodnu razgovoru o mnogim kulturnim i kazališnim temama, pa tako i o Merikinoj opsesiji „Hamletom“. „Kako krasno završava“, kazala mi je. „Tužno, a uznosito!“.
Za ovaj rastanak, citirat ću Shakespearea:
„Laku noć, moj kraljeviću. Jata anđela uspavala te svojom pjesmom“ („Hamlet“, V/2).
Zbogom, draga Meri!
Potpis ispod fotografije:
Knjižničarka Meri Radinger (Zagreb, 1945. – 2023.). Privatni album Jasenke Jurašek Denin.