Piše: Ljubomir Stanojević^©

Eto je već (više od) osam godina prošlo od odlaska Antuna Zrnčića (Sarajevo, 12. lipnja 1943. – Varaždinske Toplice 25. ožujka 2014.), pjesnika i filozofa, Osječanina srcem i dušom (iz Ružine, potom Ilirske ulice). Bili smo prijatelji od djetinjstva, a i kada smo se fizički udaljili – Zrnčić, zvani „Moka“ (jedno je vrijeme nosio prezime Mokosek) ostao je dobri Horacije. Službovao je u Hrvatskom zagorju. Bio je – kako će to objaviti njegov nećak Branimir Bunjac – „zanimanjem seoski učitelj, a u stvarnosti pjesnik, filozof i poliglot“.

Objavio je dvije zbirke pjesama: „Napjevi“ i „Hesperija“ (Biblioteka Revije, urednik Dejan Rebić, Osijek, 1974.). Bio je uglednim suradnikom osječkog časopisa „Revija“, a u „Kazalištu“ javljao se esejistikom („U zdravlje Grčke“, 1966.) i stihovljem sve do kasnih 70-ih godina prošloga stoljeća.

A onda je naša komunikacija prešla na korespondenciju – putem dopisnica. Točnije: ja bih pisao pisma, ili telefonirao – a „odgovor“ je stizao u obliku uzbudljivih stihova – na dopisnicama. I tako gotovo do Zrnčićeve smrti.

Tu vrijednu, pjesničku građu uputio sam Zrnčićevu nećaku, povjesničaru dr. sc. Branimiru Bunjcu – s nadom da će je uspjeti urediti i prirediti za objavu. U kojoj je to fazi, ne znam; tek: prigodom nedavna „sređivanja“ osobnih arhivalija, zatekao sam, zametnutu, jednu Mokinu „pjesničku dopisnicu“. Neočekivano, pred mene je iskrslo emotivno bogatstvo davnoga i brižnog prijatelja kojemu se – vjerojatno, za života – nisam (dovoljno) odužio. Stoga neka ova objava bude memento osječkom pjesniku Zrnčiću, davnom suradniku „Kazališta“.

PSA NE POVEDOH, RANO USTAH

Psa da povedem, to ne mogu.

Nemam pseto već mnogo ljeta.

Nemam dakla i nemam dogu

Da kroz oktobar samnom šeta

Dok poput osmrtnica staro lišće,

Zrakom se vijuć bez gorčine,

Nekakav novi dom još išće

Prije bure i pomrčine.

Dobro da više nemam pseto,

Jer tamo kamo danas idem

Ceri se jesen, ceri ljeto.

Putokazi tek moj duh vide.

___________________________________________________________

OKT. 2000

Nikako izaći iz ovih maglurina. Možeš li ti?

Pozdrav tebi i tvojima,

A.Z.

Potpis ispod fotografije:

Osječki pjesnik Antun Zrnčić (1943.-2014.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Jedna od najznačajnijih likovnih umjetnica, a svakako najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima – Jagoda Buić (Wuttke) umrla je 17. listopada u 93. godini, u svojem domu u Veneciji.

Nekrologisti istakli su kako je umjetnica izlagala u najvažnijim svjetskim muzejima, dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad – među njima i Grand Prix na Biennalu u São Paulu, kao i nagradu UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnosti.

Manje je poznato – a na to ovom prigodom želimo ukazati: da je eminentna umjetnica, rođena Splićanka a osjećajem vezana za Dubrovnik – kao mlada umjetnica, od 1962. (tada je imala 32 godine) do 1970. bila eminentna suradnica osječkog HNK: scenografkinja i kostimografkinja.

U tom razdoblju na osječkoj je pozornici opremila čak 21 naslov, samo dva kostimografski, a 19 ukupnom likovnom opremom: inscenacijom i kostimom. Od Suppèove operete „Boccaccio“ redatelja (i scenografa) Slavka Midžora, do Menottijeva „Telefona“, Cimarosina „Kapelnika“ i Savinova „Tripče“ (dirigent Antun Petrušić, redatelj Dragutin Savin).

Bila je scenografkinja i kostimografkinja opera, drame i baleta, od kojih su najznačajnije predstave: Mozartov „Figarov pir“ (dirigent Lav Mirski, redateljica Nada Murat); Shakespeareova komedija „Na tri kralja“ (redatelj dr. Marko Fotez, 1964.); Prokofjevljevo „Vjenčanje u samostanu“ (1965.) i Verdijeva „Traviata“ (1967.) – obje pod dirigentskim vodstvom Željka Milera i u režiji Nade Murat; Držićev „Skup“, u Fotezovoj režiji (1967.) i Mozartov „Don Juan“, s dirigentom Antunom Petrušićem i u režiji Dragutina Savina (1968.).

S koreografkinjom Argene Savin Jagoda Buić realizirala je operu-balet „Sedam smrtnih grijeha“ Bertolta Brechta-Kurta Weilla (redatelj Dragutin Savin) te balete „Suite“, na glazbu Igora Stravinskog, „Stvaranje svijeta“ Dariusa Milhauda i „Nadigravanje“ Dragutina Savina (14. travnja 1963. – dirigenti Željko Miler i Antun Petrušić).

***

Ovaj Prisjet ima i jednu osobnu, posve intimnu notu. U veljači 1963. čekao sam autobus kojim je stizala moja djevojka Magda, dan uoči našega – vjenčanja. Autobusi tada nisu imali stajalište već su pred željezničkim kolodvorom primali i iskrcavali putnike. Tu sam, čekajući – susreo Jagodu Buić, zapričao se s njom i – propustio autobus kojim je stigla moja „buduća“. – Mislim da mi to nikada nije oprostila! Svejedno, 23. veljače 1963., netom poslije vjenčanja moja supruga i ja otišli smo na premijeru „Udovice iz Efeza“ H. Reuttera i Puccinijeva „Plašta“, u režiji Dragutina Savina (dirigirali Antun Petrušić i Željko Miler). Scenografkinja i kostimografkinja bila je – Jagoda Buić…

Potpis ispod fotografije:

Iznimna umjetnica: Jagoda Buić (1930. – 2022.). Snimka uz rad u Osijeku, travanj 1967.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Solisti Opere HNK u 1952./53. bili su tenori Franjo Klokočki, Sergije Foretić i Vlado Rakovec, baritoni Ivan Feher i Nikola Stanković, basi Feliks Ajh i Milan Štagljar. Operetni tenor (imao je važan status u recepciji publike!) bio je Bogdan Jovičin.

Solistice bile su sopranistice Zdenka Rubinštajn, Katarina Sudarević-Đulić, Mica Glavačević i Marija (Mary) Beniš-Barabaš; mezzosopranistice Olga Kocijančić i Danica Bižić; altistica Slavica Pfaff. Honorarna članica, poglavito u Opereti, bila je mlada Gita Šerman.

Evo i članova opernog Zbora, često i s malim, srednjim pa čak i velikim ulogama (i to ne samo u glazbenim – opera i opereta – nego i u dramskim predstavama, kadikad čak i u baletu!).

To su: Ivan Cezner (ujedno i dugogodišnji operni inspicijent), Radomir Gudelj, Adam Jožef, Franjo Kusik, Ivica Ladić, Adam Levang (potonja dvojica dojmljivi interpreti brojnih operetnih uloga, a Levang i opernih i dramskih), Slavko Lukman, Ljubo Ojdanić (čuveni harmonikaš iz partizanskog kazališta KNOS-a), Edo Rigler, Petar Seligman, Savo Terzić, Milan Udović, Dušan Vuković i Ratko Žura.

Zboristice bile su: Slava Benić, Tinka Bošković-Stahuljak, Slavica Dopša, Jelisava Duboković, Tonka Dusparić (dugogodišnja arhivarka i tajnica u Operi), Hermina Fric, Ana Giriček, najdugovječnija zaljubljenica u teatar Katica Grgačević; Katica Horvat, Zlata Jakob, Zdenka Kelek, Jelka Kusik, Slava Lajnauer, Josipa Makarčuk, Slavica Marin (također iz KNOS-a, poslije postala kazališna garderobijerka) i Malvina Najman.

Balet je, uz Stjepana (Štefana) Suhyja (i kao plesača) imao temeljni oslonac u solo plesačici Argene Savin. Bile su tu još i Jelena Suhy, Elza Sarka, Mirjana Šantak (kasnije postat će istaknuta glumica-lutkar); „ugovorne“ članice Baleta Štefica Heler (najstarija i najdulje aktivna osječka balerina, pristupila je osječkom Kazalištu 1949. god. sa nepunih 13 godina; koreografkinja i baletna pedagoginja) i Eugenija Poljakov, te honorarne članice Branka Loparac i Magda Perči.

Zanimljivo, u Baletu je tada – kao prva njezina vokacija – plesala i operetna i operna pjevačica Zorica Barač (kasnije Pintarić). Slično se dogodilo i s – tada baletnim plesačem Ratkom Petkovićem, koji će postati istaknutim dramskim glumcem, prvo u osječkom HNK-u potom u sarajevskom Narodnom pozorištu.

Plesač Josip (Joža) Komljenović postat će poznat u Osijeku i u Rijeci, osobito kao koreograf. A najistaknutije plesačko ime – tada kao „ugovorni“ član osječkog Baleta – zacijelo je Antun Marinić, kasniji baletni prvak sarajevskog Narodnog pozorišta, koreograf, redatelj i baletni ravnatelj, pedagog.

Plesači bili su još: Mladen Gojanović, „ugovorni“ Đorđe Ivančević i Josip Bušelić te honorarci Slavko Matekalo, Josip Sabo (kasniji dugogodišnji šef maskersko-vlasuljarske radionice HNK) i Zvonko Štern.

Spomenimo još i pomoćno umjetničko osoblje iza scene; korepetitora Baleta Edu Klajna, inspicijenta i pomoćnika korepetitora Opere Marijana Kristića, opernu suflerku Tonku Vukas, dva dramska inspicijenta Dragana Modica i Samuela Đurakovića i dramske suflerke Bosu Đurković i Ankicu Aparac.

Sljedeće kazališne sezone (1953./54.), ponovno uz 21 premijeru i čak 29 repriznih naslova, Kazalištu će pristupiti novoangažirani umjetnici. To su, u Drami: Mirko Bulović, Dušan Đorđević, Branko Rabat i Radoslav Simić, a u Operi: Atila Bauer, Regina Čanić Jambrošić, Augusta Janeček, Ružica Salma i Almas Tudaković te značajni i ugledni dirigent, Karlo Radinger.

Eto, tako je nekada bilo…

*Posuđeno od Božidara Violića

Potpis ispod fotografije:

Nikola Stanković (Pomet) i Franjo Klokočki (Ugo Tudeško) u komičnoj operi „Pomet“ Ive Lhotke-Kalinskog. Dirigent: Dragutin Savin. Redatelj: Ivan Marton. Premijera: 28 lipnja 1951. (Studio Szege, Osijek)

Piše: Ljubomir Stanojević©

U prošlome smo Prisjetu ostavili (nadam se dojmljiv) spomen na repertoar i ustroj našega Kazališta od prije 70 godina (sezona 1952./53.).

Tko su, međutim, sudionici te kazališne „bajke“: 24 premijerna i 15 repriznih naslova – u jednoj sezoni? Svakako su zaslužili spomen njihovih imena. Tim prije, što su iz (kazališnih) lica prešli u – sjene.

Pa, pođimo redom.

Upravu Kazališta već smo bili spomenuli: intendanta Hinka Tomašića (1946.-1956.), glavnoga tajnika (taj je naziv kasnije promijenjen u „pomoćnik intendanta“) Ivana Zrinušića (intendant 1961.-1967.), direktora Opere Lava Mirskog (intendant 1956.-1961.), v.d. direktora Drame Branka Mešega (intendant 1973.-1981.) i tehničkog direktora Ivana Šubarića.

Vodeće umjetničko osoblje – redatelji, dirigenti, koreografi te scenografi (kostimografa nije bilo; u to se vrijeme kazališnoga siromaštva, ali i povijesnoga nasljeđa svrsishodno koristio kazališni fundus – po naputku redatelja i odbiru šefa krojačnice) bili su: Emil Karásek, Ivan Marton, Branko Mešeg i Milan Štagljar. Karásek je režirao isključivo u Drami, a Štagljar (operni pjevač) u Operi.

Dirigent i (i operni) redatelj bio je Dragutin Savin, a drugi dirigent – Vladimir Kobler (koji će naslijediti Mirskoga kao direktor Opere; kao što će, poslije, njega naslijediti Dragutin Savin).

Koreograf, šef Baleta i pedagog bio je Stjepan Suhy, druga je koreografkinja bila Argene Savin (ujedno solo-plesačica). Jedini, dugogodišnji, i rekao bih, postojani scenograf (sve do mirovine) u osječkom Kazalištu bio je Eduard Griner.

Administraciju činili su: Viktor Detling, šef računovodstva; Josip Adamček, knjigovođa (kasnije će postati šefom; otac je, inače, solista-oboista opernog orkestra, pokojnog Vladimira Adamčeka i djed današnjeg opernog solista, Roberta Adamčeka) i Mladen Sladović, blagajnik.

Troje kancelarijskih referenata bili su: Nada Murat, Vikica Valentić i Grujo Milovanović. Vikica Valentić (udana Manhalter) postat će glavnom tajnicom (pom. intendanta), a kada je preselila u Zagreb i postala tajnicom akademika Marijana Matkovića njenu će funkciju preuzeti – Nada Murat (kasnija dugogodišnja redateljica, pom. intendanta i v.d. intendantica 1968. i 1972.). Albina Lazarini bila je blagajnica dnevne blagajne (prodaja kazališnih ulaznica).

Drama osječkog Kazališta 1952./53. brojila je 22 glumca, od kojih su tri (tada već u mirovini) bili tzv. „ugovorni članovi“. Evo njihovih imena: Luka Aparac (intendatnt HNK 1968.-1972.), Slobodan Aćimović, Petar Dobrić (sin poznatijeg, Stjepana), Zvonimir Đukes, Zlatko Fajt, Franjo Fruk, Jaša Luić, Aleksandar i Miodrag Gavrilović, Milorad Margetić, Ivan Radonić, Mira Brlek Marton, Eliza Dobrić Benčina, Ljerka Boroša, Zorka Festetić, Mira Gavrilović, Mara Leović, Ines Mešeg, Kaja Pišpek Grganović te već spomenuta tri „ugovorna člana“ Stjepan Dobrić, Eugen Petrović i Mica Gavrilović – doista bardovi (ne samo osječke) scene.

Njihovi kazališni putovi – osim onih koji su tu stalno ostali, do mirovine – vodili su dalje u Zagreb, Rijeku, Beograd, Sarajevo, Niš…

(Nastavlja se)

*Posuđeno od Božidara Violića

Potpis ispod fotografije:
Ines Mešeg (kasnije Fančović) i Franjo Fruk u Begovićevu „Bez trećega“. Redatelj: Branko Mešeg. Premijera: 25. listopada 1952. (Studio Szege, Osijek)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Pisati mi je starome kazalištu, našem, osječkom. Ne samo iz sentimentalnih razloga. Današnjem čitatelju ovih zapisaka podatci koje ću navesti zvučat će kao – znanstvena fantastika. A odnose se na repertoarni kvantum dok je broj zaposlenika približno – jednak. Broj izvedenih predstava u sezoni mogao bi izazvati nevjericu pa o tome, ovaj put, neću.

Sezona je 1952./53.

Hinko Tomašić intendant je (tada) Narodnog kazališta Osijek, Ivan Zrinušić je glavni tajnik, a Lav Mirski direktor Opere. Začudo: direktor Drame nije naveden. Valjda, jer je redatelj Branko Mešeg obnašao u dužnost u V.D. statusu. Tehnički direktor je Ivan Šubarić. I to je ujedno – Uprava HNK.

Redatelja, dirigenata, scenografa, koreografa (svi su u stalnom radnom odnosu) ukupno je deset. Administracija broji sedam članova (šef računovodstva, knjigovođa, blagajnik, tri kancelarijska referenta i jedna blagajnica dnevne blagajne). Drama ima 19 članova i tri „ugovorna člana“, dakle ukupno 22. Opera ima 15 solista i jednog honorarnog člana (to je Gita Šerman). Od 47 članova opernog orkestra šest su (honorarni) vojni muzičari, još četiri honorarci i jedan volonter (Ivo Fajt, otac naše balerine Zrinke Stilinović). Članova opernog zbora je trideset. Zanimljiv je Balet: ima ukupno 18 članova od kojih su osam u stalnom radnom odnosu, pet su ugovorni članovi, a sljedećih pet honorarci. Broj korepetitora, suflera i inspicijenata je sedam.

Tehnika (proizvodna, scenska, održavanje) broji 34 člana – jedan je ugovorni. Uz majstora pozornice Ivana Škoru sedam je dekoratera (i tri rekvizitera), krojačnica ima (zajedno sa šefom Lujom Oberndorfom) pet krojača plus dvije garderobijerke, dok je uz šefa rasvjete Svetozara Rukavinu još samo – jedan električar. U vlasuljarnici je (zajedno sa šefom Mijom Špajhom) troje (od kojih je masker, Franjo Sigmund „ugovorni član“). Tu su na popisu osoblja još po jedan stolar, soboslikar, bravar (ujedno i ložač), četiri čistačice, pralja, plakater i kaširer. Kazalište ima jedanaest biljetera i tri portira.

Što je taj umjetnički, administrativni i tehnički pogon proizveo u sezoni 1952./53.? – Pa, eto: „samo“ 20 premijera (24 naslova), uz postojećih 15 repriza. Ukupno 39 naslova podijeljenih na Dramu, Operu, Operetu i Balet.

„Zlatarovo zlato“ (A. Šenoa), „Nevidljivi okovi“ (H. Kovalova / J. Tristan), „Diogeneš“ (T. Brezovački), „Bez trećega“ (M. Begović), „Nora“ (H. Ibsen), „Inoče“ (J. Ivakić), „Čvor“ (P. Petrović Pecija), „Osuđenici“ (E. Šinko), „Tri lopova“ (U. Notari), „Porodica Blo“ (Lj. Bobić), „U agoniji“ (M. Krleža), „Svadba Krečinskoga“ (A. V. Suhovo-Kobylin) i „Majka“ (A. Muratbegović) popis je dramskih premijera. Hatzeov „Povratak“, „Pagliacci“ (R. Leoncavallo), „Suzanina tajna“ (E. Wolf-Ferrari), „Vesele žene Windsorske“ (O. Nicolai) i „Aida“ (G.Verdi) operni su premijerni naslovi. Opereta premijerno izvodi „Groficu Maricu“ (E. Kálmán) i „Malu Floramye“ (I. Tijardović) a Balet „Šeherezadu“ (N. A. Rimski-Korsakov), „Danse Macabre“ (C. Saint-Saëns), „Čovjek i kob“ (na glazbu Pete simfonije P. I. Čajkovskog) te „Polovjecke plesove“ (A. P. Borodin).

Dakako, tu je još – i reprizni repertoar. U Drami: „Hasanaginica“ (M. Ogrizović) i „Mećava“ (P. Budak) te u Operi: „Nikola Šubić Zrinjski“ (I. Zajc), „Ero s onoga svijeta“ (J. Gotovac), „Pomet“ (I. Lhotka-Kalinski), „Prodana nevjesta“ (B. Smetana), „Rigoletto“ (G. Verdi), „Madame Butterfly“, „La bohème“ i „Tosca“ (G. Puccini), „Carmen“ (G. Bizet) i „Ljubavni napitak“ (G. Donizetti). Opereta reprizira „Baruna Ciganina“ (J. Strauss) i „Zemlju smiješka“ (F. Lehár), a Balet prošlosezonski „Baletni divertissement“.

Nije utješno, ali toliki repertoar brojčano danas nema ni jedno kazalište (uključivo i središnji nacionalni HNK u Zagrebu). Nastalo je neko drugo vrijeme; uz nove tehničke mogućnosti sve je u kazalištima postalo složenije, o financijskim uvjetima da i ne govorimo. Je li današnja publika u nezavidnijoj situaciji od one od prije više od pola stoljeća? Pa, sigurno da jest. Jer potreba za bogatim, repertoarno raznovrsnim i kvalitetnim kazalištem i dalje je ostala: u to ne treba sumnjati!

Potpis ispod fotografije:

Branko Šenoa (1879. – 1939.), Kazalište (akvarel, 1917.)