Piše: dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.)

Početkom 70-ih godina 19. stoljeća počinju na osječku scenu stupati domaće kazališne družine, kidajući tako dotadašnju njemačku kazališnu tradiciju, postajući stalnim takmacem stranim družinama sve do kraja stoljeća. Donoseći starim Osječanima naš vlastiti repertoar, dakle dramska i glazbena djela na materinskom jeziku, gostovanjima tih družina, posebno naših profesionalnih kazališta – Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Hrvatskoga zemaljskog kazališta iz Zagreba – vodit će se sve do početka 20. stoljeća stalna i uporna bitka za istjerivanje stranih družina s osječke pozornice i utemeljenje još jednoga nacionalnog glumišta u Hrvatskoj, drugoga poslije zagrebačkog.

Ozbiljniji istupi protiv njemačkog kazališta u Osijeku javljaju se 1904. godine, kada osječki sveučilištarci otvoreno protestiraju prilikom izvedbe jedne protuslavenske operete („Rastelbinder“). Otporu će se nešto kasnije smjelo priključiti i hrvatski i srpski zastupnici u Gradskom poglavarstvu, koji se sve otvorenije zauzimaju da se gradsko kazalište, pored njemačkim, barem polovicu sezone izdaje i kojoj hrvatskoj ili srpskoj družini. U tom nastojanju oko pokretanja još jednog hrvatskog kazališta Osijek se povezuje s drugim gradovima sjeverne Hrvatske, a napose s Varaždinom. Kako pak takva zajednička nastojanja nisu donosila ploda, Osijek će taj cilj pokušati ostvariti samostalno.

Na čelu novog pokreta za hrvatsko kazalište u Osijeku našao se osječki knjižar Radoslav Bačić. Okupivši oko sebe nekolicinu rodoljuba i našavši u njima odlične suradnike, Bačić je u 6. broju „Novog doba“, koji je ta grupa i pokrenula, objavio članak pod naslovom „Kazališno pitanje u Osijeku“, u kojem je osnivanje kazališta istaknuo kao neodgodiv zadatak, iznijevši istodobno i sasvim konkretan plan njegova oživotvorenja. Taj i nekoliko novih Bačićevih napisa izazivaju žive rasprave, privukavši pozornost većeg broja uglednih građana. Kazalište iznenada postaje najvažnije pitanje u gradu, podjednako zanimljivo za obične građane kao i za vodeće političke osobe.

Događaji koji slijede odvijaju se nevjerojatnom brzinom: 23. travnja 1907. osječki rodoljubi sastaju se u hotelu „Rojal“, donose odluku o utemeljenju „Društva za osnutak stalnog hrvatskog kazališta u Osieku“ i biraju Privremeni odbor na čelu s dr. Dragutinom Neumannom, koji već 6. srpnja saziva glavnu konstituirajuću skupštinu, na kojoj se Društvo i osniva. Za njegova predsjednika izabran je narodni zastupnik dr. Ante Pinterović, dok je u Odbor ušlo još 14 najuglednijih građana.

O tako intenzivnoj, brzoj i nadasve uspjeloj akciji osnivanja „Hrvatskog kazališnog društva u Osieku“, a zatim i samog kazališta, svakodnevno je izvještavalo zagrebačko novinstvo, budeći živ interes, simpatije i potporu javnosti i pozivajući mlađe darovite i starije iskusne glumce da se okupe u još jednom novom hrvatskom kazališnom zavodu. U Osijeku je pak zavladalo raspoloženje i oduševljenje koje je podsjećalo na dane vrelog i zanosnog preporoda. Bila je to zaista osječka nacionalna epopeja u kojoj je gotovo preko noći dotadašnji njemački Esseg pretvoren u hrvatski Osijek.

Na čelu novog kazališta našao se dotadašnji dramaturg zagrebačkog kazališta – Nikola Andrić, vrstan kazališni stručnjak i organizator, koji je za nepuna četiri mjeseca, uz svestranu potporu i povjerenje Kazališnog odbora i cijelog grada, izvanrednim naporima i zanosom uspio stvoriti ne samo Dramu već i Operu. Ubrzo su okupljeni glumci iz tadašnjih naših najboljih putujućih družina, utvrđen je repertoar i napravljene sve potrebne pripreme za otvorenje.

(Iz „Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980“, knjiga prva. Priredio i uredio Branko Hećimović, Globus – JAZU/HAZU Zagreb, 1990.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Rastanak s maestrom Antunom Petrušićem (28. studenoga, na mirogojskom Krematoriju u Zagrebu) nikako nije početak zaborava toga istaknutog umjetnika. Naprotiv! Toliko je toga za života napravio, da valja – bar u naznakama – podsjetiti na Maestrovu impresivnu biografiju.

Rođen u Zagrebu 1935., počinje glazbeno školovanje već sa šest godina, u privatnoj školi Margite i Rudofa Matza. Usporedno pohađa srednju glazbenu školu i klasičnu gimnaziju. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prve dvije godine studira klavir kao glavni predmet, da bi zatim prešao na studij dirigiranja kod prof. Slavka Zlatića. Diplomirao je 1961. koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom i djelima Webera i Schumanna.

Za rana iskazuje izrazite sklonosti prema operi, tako da još kao srednjoškolac godine 1952. osniva Colegium musicum, kasnije poznat u Zagrebu kao Opera u sobi, koja je vrlo uspješno djelovala deset godina. U tom ansamblu mladih ljudi stekli su prva iskustva pred publikom brojni kasniji prvaci Zagrebačke i drugih naših i inozemnih opera.

Za vrijeme studija Petrušić se bavi vođenjem nekoliko amaterskih pjevačkih zborova, od kojih treba izdvojiti trogodišnji rad sa studentskim zborom „Ivan Goran Kovačić“.

Prvo stalno zaposlenje bilo mu je korepetitor Baleta HNK u Zagrebu.

Nakon diplome, profesionalnu djelatnost nastavlja kao dirigent opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku (1962. – 1989.), gdje debitira 10. svibnja 1962. dirigiranjem operete „Boccaccio“ Franza Suppèa. U sljedećih 27. godina razvija u Osijeku svestranu djelatnost kao dirigent, redatelj, skladatelj, prevoditelj opernih libreta, pedagog, suradnik radija i televizije, organizator i muzički pisac.

Dolaskom u Osijek, u vrijeme dok je direktor Opere bio Dragutin Savin a intendant Ivan Zrinušić, uz skupinu mladih pjevača iz Zagreba (Štefica Petrušić, Marijan Bručić, Zlatko Foglar, Veljko Zgrablić) te dirigenta Željka Milera i redateljicu Nadu Murat, uspješno je ostvarena nova, za Osijek tada revolucionarna Savinova repertoarna vizija, koja je u prvi plan istaknula orijentaciju prema komornoj operi, uz ravnopravni udio standardnog željeznog repertoara, operete i musicala. Tako programsko usmjerenje uskoro je Osječkoj operi donijelo međunarodnu reputaciju, što je posebno došlo do izražaja utemeljenjem Annala komorne opere i baleta godine 1970.

Povratkom u Zagreb, maestro Petrušić postaje najprije zborovođa, a zatim i dirigent Opere Hrvatskog narodnog kazališta. Istovremeno počinje s radom na Muzičkoj akademiji, u svojstvu docenta za kolegij Studij opernih uloga, na Odsjeku za pjevanje. Početkom godine 1994. prelazi u stalni radni odnos na Muzičku akademiju, gdje uskoro postaje izvanredni profesor, a 1995. i pročelnik Odsjeka za pjevanje (sve do umirovljenja), te 2000. godine i redoviti profesor, u kojem je zvanju i umirovljen.

Najopsežniji repertoar Petrušić je ostvario u svojoj temeljnoj djelatnosti: opernom dirigiranju. Više od 80 naslova govori o raznorodnosti stilova i autora, od Monteverdija, Glucka, Pergolesija i Cimarose, preko Mozarta, Donizettija, Rossinija, Verdija, Puccinija, Leoncavalla, Bizeta, Masseneta, Čajkovskog, Smetane – do Wolf-Ferrarija, Menottija, Brittena, Dallapiccole, Busonija, Chaillya, Weilla, Reuttera, Poulenca. Opereta je zastupljena djelima Suppèa, J. Straussa, Lehára, Kálmána, Abrahama; musical djelima Rascela i Jonesa, a balet naslovima Čajkovskog, Stravinskog i Milhauda.

Od navedenih naslova 25. se odnose na hrvatske skladatelje Lisinskog, Zajca, Gotovca, Savina, Bjelinskog, Stojanovića, Brkanovića, Lhotku-Kalinskog, Papandopula, Albinija, Kabilja, Jusića i Vladimira Bersu. Među njima se nalaze i neke s najvećim brojem dirigiranih predstava, kao na primjer apsolutni rekorder „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca (132 puta), „Jalta, Jalta“ A. Kabilja (81 put) i „Nikola Šubić Zrinjski“ I. pl. Zajca (60 puta).

Kao dirigent Petrušić je gostovao u Ljubljani, Beogradu, Skopju (1986. postavio premijeru opere „Ero s onoga svijeta“ J. Gotovca na makedonskom jeziku), Splitu, Rijeci, Zadru, Puli, Rovinju, Mostaru te u Mađarskoj i Rumunjskoj, a s koncertima u Italiji, Austriji, Sloveniji, Češkoj i SAD-u.

Godine 1992. maestro Petrušić osnovao je Zagrebački operni studio, u cilju afirmacije mladih profesionalnih opernih pjevača kao i studenata Muzičke akademije u Zagrebu i ostalih visokih učilišta u Hrvatskoj, s održanih petstotinjak predstava, koncerata i prigodnih priredaba, među kojima se ističu komorne opere Rossinija, Donizettija, Fioravantija i Menottija, te posebno ciklus „Iz zaboravljene hrvatske glazbeno-scenske baštine“ koji je iznio na svjetlo dana petnaestak djela hrvatskih skladatelja (Srećko Albini, Mirko Kolarić, Ivana Lang, Lujo Šafranek-Kavić, Dragutin Savin, Božidar Širola, Ivan Brkanović, Lovro Županović, Juraj Stahuljak, Antun Dobronić, Hubert Pettan).

I to je samo dio Maestrove biografije. Zadužio je i Našice (proslava 100. obljetnice rođenja Dore Pejačević, okrunjena osnivanjem Osnovne glazbene škole), bio je i predsjednikom Udruge poklonika Milke Trnine koja je postavila spomen-ploču kod Trnininog slapa na Plitvičkim jezerima. Obnovio je nastup umjetnika nagrađenih Nagradom Milka Trnina na Lipanjskim susretima u Vežišću, kao i glazbene večeri Milke Trnine s brojnim koncertima u Vezišću, Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, Križu, Kutini, Zaprešiću, Požegi…

Svestran, znalac, nevjerojatna radnog kapaciteta. Naš prijatelj, Antun Petrušić. Zauvijek!

(Komemoracija za pokojnog Maestra bit će u UTORAK, 6. prosinca u 15 sati, u Muzičkoj akademiji u Zagrebu.)

Potpis ispod fotografije:

Prva Petrušićeva režija (uz prijevod libreta i dirigiranje): Antonio Sallieri, „Prvo glazba, zatim riječi“; prva hrvatska izvedba (HNK u Osijeku, 8. veljače 1975.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

U Zagrebu je, 20. studenoga, u 88. godini umro maestro Antun Petrušić. Dirigent, skladatelj, sveučilišni profesor, glazbeni publicist, neumorni kazališni organizator. I – sa svojih 27 godina provedenih u Osijeku – neporecivi stup ove kazališne kuće kojoj je – zajedno sa suprugom Šteficom, prvakinjom Osječke opere – podario svoje životne i umjetničke zanose.

Biografija uglednika zahtijevala bi prostor kojeg nemamo. Stoga objavljujemo „kazališnu iskricu“ ovoga autora, publiciranu u prigodnoj knjižici uz 70. rođendan i 45. obljetnicu umjetničkog i pedagoškog rada maestra Petrušića (27. svibnja 2005.), uz predstavu jednoočinki „Suzanina tajna“ E. Wolf-Ferrarija i Puccinijev „Gianni Schicchi“, kojom je maestro obilježio svoje jubileje.

Bio je to njegov posljednji nastup u Osijeku!

***

Nije Dubrovnik više izuzetak, proljeće je došlo i u naše, panonske prostore, valjalo bi proljetovati… U prostoriji blagajne HNK, u kojoj je nekad bio Informativni centar (pak sam tamo i doslovce, godinama, bio zatvoren!) susrećem jednu Gordanu, bivšu našu biljeterku (sada dipl. ek.), bivšu našu Osječanku – za čudo – sada Dubrovkinju. U vrijeme kada sam ja bježao moru nju je sjeta vukla Osijeku, ja sam gledao dubrovačke predstave, ona osječke. Spominjemo se, starih dana…

A sva je prilika da će mi se to, ubuduće, dogoditi i za neka slučajna i iznenadna susreta, u Zagrebu ili gdje drugdje, s maestrom Antunom Petrušićem, još punih pet dana (!) dirigentom Osječke opere. Koliko god ne mogu reći da sam bio prisan dugih godina zajedničkoga kazališnog staža, s Tončijem Petrušićem, ipak proradi sentiment pri susretu s oznakom „oproštajne predstave“. Kako li je tek njemu, poslije gotovo dvadeset i osam godina otkako je, sasvim mlad, došao u ovaj grad, s početka za profesora u Muzičkoj školi, a od ’63. za stalnoga dirigenta Opere HNK?!

I koliko god odlazak u veći grad, jači muzički centar i veće kazalište (Opera HNK u Zagrebu) može značiti profesionalni profit, ipak – valja (se) zapitati; neće li Tončiju nedostajati sve ono što ga je tolike godine vezivalo uz Osijek, a to znači – uz osječko Kazalište? One male muke i veliki problemi, one silne premijere koje su dva mlada dirigenta (drugi je bio Željko Miler, direktor Osječke opere) godinama iznosili „na svojim leđima“…?! Ljudi na koje je navikao, i koji su svikli s njim? Bitka za svaku predstavu, za publiku, za dostojanstvo poziva što je, u manjoj sredini, pokatkad i na vjetrometini nerazumijevanja?

Adio, Maestro (još sam u dubrovačkim sanjama svojim), pljeskat ću Ti na pedesetom „Zrinjskom“ večeras. Tvojoj oficijelno „posljednjoj kazališnoj predstavi“ u Osijeku. Do neke nove zgode, negdje, jednom…

I dok se Antun Petrušić sprema Zagrebu, jedan sada mlad dirigent vrijedno radi s ansamblom Osječke opere – Šostakovičevu komičnu operu „Nos“ (prema Gogoljevoj noveli). Maestro Maksimilijan Cenčić. Radi – kako ansambl kaže – pouzdano, stručno, s uvjerenjem i žarom. Primjereno svojim godinama, ambicijama, želji da jednu „čudnu partituru“ iskaže na način koji, nužno, hoće biti prihvatljiv, hoće biti – dobra predstava. I gle čuda: isto onako, kako je ansambl Osječke opere šezdesetih, zdušno prihvatio dva mlada dirigenta koji su u Osijeku htjeli mijenjati operni svijet (a dosta su u tome i uspjeli – sjetimo se samo njihovih kvalitetnih interpretacija u eri „komorne orijentacije“ Osječke opere!), takvu podršku sada ima mladi maestro Cenčić.

Zato bih rekao da Osijek ima i kazališnu svoju dušu, dobrotu i ne zaludnu svoju širinu. Valja je samo, s jednakim ulogom, prihvatiti.

Novopečena Dubrovkinja Gordana to sigurno zna.

24.2.1989.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Ime dirigenta Karla Radingera (Zagreb, 1906. – Split, 1971.) dvostruko mi je blisko: bio je otac drage moje gimnazijske kolegice i prijateljice Meri Radinger ali, prije toga: bio je dirigent onoga niza opereta 50-ih godina u osječkom HNK-u koje su, u poslijeratnom razdoblju, vraćale „štih“ građanskoga. Pa je i publika hrlila na predstave. I uživala. Doista uživala, kao rijetko kada.

Maestro Radinger još mi je po nečemu blizak. Bio je Židov, koji je za vrijeme NDH nosio židovski znak, bio uhićen i određen za deportaciju. Uspio je pobjeći i ilegalno živjeti u Zagrebu. Igor Mrduljaš će u svojoj važnoj knjizi „Zagrebački cabaret“ obznaniti kako je „Židov Radinger svirao (klavir) iza zastora…“. Da ne bi bio viđen. Bio je, inače, vrsni pijanist (sa završenom Muzičkom akademijom, a kao dirigent usavršavao se u Beču kod Emmericha Kálmána).Bio je i pionir jazz-a u Zagrebu.

U Osijek maestro Radinger došao je 1953. i, za četiri osječke „sezone“, glazbeno je postavio i dirigirao 12 naslova. Uz jednoga „Zrinjskog“ (uz redatelja Ivana Martona, scenografa Eduarda Grinera i koreografkinju Argene Savin) i jedan balet (F. Lhotka, „Đavo u selu“; dirigirao u alternaciji s Lavom Mirskim, koreograf i redatelj bio je Stjepan Suhi, scenograf Dragutin Savin a kostimografkinja Inge Kostinčer-Bregovac) sve ostale Radingerove postave bile su operete!

Nabrojimo ih redom: E. Kálmán, „Bajadera“; Stjepan Stepanov, „La Conchita“; O. Strauss, „Terezina“; E. Kálmán, „Sylva – kneginja čardaša“; I. Tijardović, „Mala Floramye“; F. Lehár „Vesela udovica“; J. Strauss, „Šišmiš“; F. Lehár, „Ševa“, I. Tijardović, „Spli’ski akvarel“ i F. Lehár, „Zemlja smiješka“.

Tim je repertoarom, dakako, maestro Radinger stekao iznimnu popularnost kod osječke kazališne javnosti. Je li, međutim, dirigent bio sretan u Osijeku? – Teško je zaključiti. Iz njegova Dnevnika (kći Meri Radinger, dugogodišnja knjižničarka NSK u Zagrebu očeve je arhivalije ustupila osječkom HNK-u) navodimo:

„14.XII.1956.- 10: svi soli, ‘Akvarel’

Pokus nije održan, jer sam ga propustio. Po dolasku u kazalište primio sam od Stambene uprave nalog za deložaciju, koja se imade izvršiti u roku od 24 sata.Bio sam strašno uzbuđen radi toga i psihički nesposoban za rad tim više, što je bilo neophodno potrebno da BEZUVJETNO još u toku prijepodneva nešto poduzmem, da ne zakasnim obzirom na kratki rok (24 sata). Iz tog razloga nisam bio u stanju pokus održati.“

Pripomenimo: i premijera „Spli’skoga akvarela“ (19. siječnja 1957.; redatelj Ivan Marton, scenograf Eduard Griner, koreograf Stjepan Suhi) – kao i sve ranije – odlično je prošla. Kao i ona, posljednja, Lehárova „Zemlja smiješka“ (redatelj Eugen Petrović, scenograf Eduard Griner, koreografkinja Argene Savin – 6. veljače 1957.).

Krajem te sezone (1956./57.) maestro Radinger napustio je Osijek. Zauvijek. Otišao je u splitski angažman – do 1964. godine, kada je umirovljen.

U Splitu je i umro, uoči Nove godine 1972., u 66. godini života.

Potpis ispod fotografije:
Dirigent Karlo Radinger (1906. – 1971.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Propusti se događaju. Svima. A ovaj autor posebni je „cjepidlaka“ kada to uoči. Kod drugih. Sada se to i – njemu dogodilo. Pa je red – uz ispriku – to i kazati.

Riječ je o slijedećem:

U tekstu OSJEČKO DESETLJEĆE (Kazališni prisjeti, 27. listopada 2022.) ukazali smo da je nedavno preminula, jedna od najznačajnijih likovnih umjetnica a svakako najveća majstorica tapiserije na ovim prostorima – Jagoda Buić (Wuttke) kao mlada umjetnica, od 1962. (tada je imala 32 godine) do 1970. bila eminentna suradnica osječkog HNK: scenografkinja i kostimografkinja.

U tom razdoblju na osječkoj je pozornici opremila čak 21 naslov, samo dva kostimografski, a 19 ukupnom likovnom opremom: inscenacijom i kostimom. Od Suppèove operete „Boccaccio“ redatelja (i scenografa) Slavka Midžora, do Menottijeva „Telefona“, Cimarosina „Kapelnika“ i Savinova „Tripče“ (dirigent Antun Petrušić, redatelj Dragutin Savin).

Naknadnim smo istraživanjem, međutim, iznašli da je prva suradnja Jagode Buić, i to kao kostimografkinje, bila već godine 1955. (kada je umjetnica, dakle, imala 25 godina!).

Bila je to predstava Savinove jednočine opere „Ljubovnici“ (premijera: 2. travnja 1955.), kojom je skladatelj i dirigirao. Redatelj bio je Branko Mešeg, scenograf Branko Kovačević (tada kao gost, uskoro će stupiti u osječki angažman), a koreografkinja – Argene Savin.

Iste, 1955. godine, Jagoda Buić (tada potpisana Bonetti, po prvome suprugu) bit će u ekipi redatelja Berislava Brajkovića („redatelj u temeljima hrvatskoga lutkarstva“, kako je naglašeno na Krležinim danim; akademski kipar, lutkar, kazališni i filmski režiser). Postavili su komičnu operu „Četiri grubijana“ E. Wolf-Ferrarrija, a u ekipi bio je i scenograf Branko Kovačević. Dirigirao je Vlado Kobler. Spomenimo, da je to bio i osječki debut odlične sopranistice i kasnije prvakinje Osječke opere, Branke Galić.

Ovime, dakle, upotpunjujemo osječku teatrografiju Jagode Buić s još dva kostimografska uratka, ili ukupno: 23 naslova. U razdoblju od 2. travnja 1955. do 12 travnja 1970.

Pravi naslov prošloga, i ovog priloga, dakle, treba glasiti: OSJEČKO DESETLJEĆE I POL velike hrvatske i svjetske umjetnice!

Potpis ispod fotografije:

Novoangažirana solistica Osječke opere, Branka Galić, u kostimu Jagode (Buić) Bonetti. (E. Wolf-Ferrarri, „Četiri grubijana“; premijera: 16. listopada 1955.)