BROD PLOVI DALJE

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Danas: o kazalištu, našem, osječkom… otprije 35 godina. O sezoni, dakle, 1986./87.

„Poslije izuzetnih napregnuća u protekle dvije godine, osječko Hrvatsko narodno kazalište ušlo je u mirniju, ali ne i manje zanimljivu svakodnevicu“, pisao je tadašnji intendant Zvonimir Ivković. – „Uslijedile su atraktivne predstave – Krležin ‘Put u raj’ 1987. predstavljao je Teatar (i Hrvatsku) na Sterijinom pozorju, osječka Opera dobila je godišnju Nagradu ‘Vladimir Nazor’ – ‘kao zapažen sudionik cjelokupne operne produkcije u Hrvatskoj’. Rezultati rada domaćeg ansambla i vrhunskih umjetnika, stalnih gostiju – suradnika (Georgij Paro, Vanja Drach, Zvonimir Zoričić, Ruža Pospiš-Baldani, Joško Juvančić, Ljiljana Molnar-Talajić, Kosta Spaić, Vlado Štefančić, Lukrecija Brešković, Boris Pavlenić) – nabrojimo samo neke, urodili su izvanrednom atmosferom u Teatru i oko njega te stvorili dinamični kazališni život.“

Repertoar je, 1987. godine, izgledao ovako:

U Dramskom programu – „Dom Bernarde Albe“ F. G. Lorce, u režiji Joška Juvačića; „Dom Bergmannovih“ N. Prokića, u režiji Jovice Pavića; „Večeras improviziramo“ L. Pirandella, u režiji Marina Carića; „Djevojka bez miraza“, A. N. Ostrovskog, u režiji Želimira Mesarića; „U logoru“ M. Krleže, u režiji Petra Šarčevića – te (reprize) „Put u raj“ M. Krleže, „Sokol ga nije volio“ F. Šovagovića, „Samoubojica“ N. Erdmana, „Esekerski zaljubljenici“ Goldonija – Kekanovića i „Priče iz Bečke šume“ Horvathá.

U Glazbenom programu – premijere „Krabuljni ples“, G. Verdija, u režiji Nade Murat, dirigent Željko Miler; „My fair lady“, F. Loewea, redatelj Vlado Štefančić, dirigent Željko Miler; „Labuđe jezero“, P. I. Čajkovskog, koreograf Dimitrije Parlić, dirigent Antun Petrušić (u suradnji s Baletom NP u Beogradu) – te reprize „Traviata“, G. Verdija i „Nikola Šubić Zrinjski“, I. Zajca.

Taj su program ostvarili umjetnički, tehnički i administrativni zaposlenici HNK – ukupno 224 djelatnika. Od danas živućih, istaknutijih umjetnika u (dugogodišnjem) angažmanu u Osijeku, istaknimo tadašnje operne soliste – prvake Olgu Vulić (Šober) i Ferdinanda Zovka te dirigenta Antuna Petrušića. Dramski glumci bili su Milenko Ognjenović, Ela Buđić-Halas, Dubravka Crnojević (Carić), Velimir Čokljat, Mira Katić (Perić), Damir Lončar, Darko Milas, Radoslava Mrkšić, Vlasta Ramljak i Ana Stanojević. Još su i danas u angažmanu HNK – kao istaknuti „predumirovljenici“ – Ljiljana Krička, Jasna Odorčić, Davor Panić i Antonija Šmit (Anita Schmidt), predstavnici doista zlatne generacije dramskih stvaralaca osječke pozornice.

U radnoj jedinici umjetničkih djelatnosti – Glazbeni program, i tada i danas u orkestru sviraju Darije Dokuš, Krunoslav Drašinac i Damir Mirković, dok su članovi Zbora Mirjana Babić (Peteš), Marina Krešić (Šoš), Josip Slam i Ljubica Terzić. Katalin Brunjai, Blaženka Škorak (Targuš), Sanja Toth i Nenad Tudaković postali su operni solisti sa zlatnim prinosima, dok je Katalin Brunjai Hihlik današnja mentorica pjevanja.

Od dragocjenih naših „tehničara“ zadržali su se u HNK-u svih ovih godina šef bravarije Darko Bartolović, (danas) voditeljica maskersko-vlasuljarske radionice Ružica Đerđ (Miler), garderobijerka – pralja Vera Halužan te Željko Pljuskovac (danas voditelj scenske tehnike). Za kratko, te 1987. godine u Tehnici HNK počeo je raditi i Željko Jurić, danas šef radionice dekora i scenske opreme odnosno voditelj scenske proizvodnje. Godine 1987. pristupio je HNK-u i vatrogasac Zvonko Kuštro.

Od djelatnika Radne jedinice zajedničkih i općih poslova, od 1987. godine do danas vjerne su HNK-u ostale tek knjigovotkinja obračuna plaća Nada Baričević i Behada Popov, stručna suradnica za urudžbeni zapisnik i pismohranu. Godine 1987. pridošla je u Propagandnu službu HNK Draženka Kudjerski. Ona je (već poodavno) Dražena Vrselja i danas je – intendantica HNK; poslije redateljice Nade Murat prva žena u osječkoj povijesti na tome, najodgovornijem mjestu.

Od 224 djelatnika iz 1986./87. do danas je u HNK-u o(p)stalo 25 kazalištaraca. Do početka nove sezone, 2022./23., još će ih nekolicina otići u (zasluženi) mir.

Kazališni brod – plovi dalje!

Potpis ispod fotografije:

Luigi Prandello, VEČERAS IMPROVIZIRAMO. Premijera: 5. lipnja 1987. Redatelj Marin Carić. Na slici: Ana Stanojević, Jasna Odorčić, Dubravka Crnojević, Anita Šmit, Milenko Ognjenović, Zdravko Pavlović i Ivan Brkić.

Snimio: Branislav Lučić

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ne sjećam se više, je li bio svibanj, ili već lipanj 2002. godine: došla mi je u posjetu Vesna (Firinger) Burić, knjižničarka i muzealka, kazališna kritičarka i teatrologinja. Prijateljica, još iz najmlađih (gimnazijskih) dana.

Došla je – u „nevrijeme“: zavraga, redigirao sam neki tekst s rokom predaje „odmah“. Nisam je uspio ni ponuditi da sjedne, stajala je pored mojega radnog stola u HNK i gledala što radim.

Zapravo: došla se oprostiti. Ona je to znala, ja ne.

Umrla je (od zloćudne bolesti), u 60. godini, 23. lipnja 2002. godine. Točno prije – 20 godina! Bio je to, dakle, naš posljednji susret.

Draga Vesna…!

***

Poštujući ove stranice (HNK u Osijeku) stavljamo pozornost na Vesnu – kazališnu (dramsku) kritičarku. Naslijedila je u osječkome tisku, legendarnu Gigu Gračan (1945. – 2021.), bila je prethodnica Branke Čokljat, Ivane Đerđ-Dunđerović, Narcise Bošnjak (Vekić), kratkotrajno Mire Muhoberac i danas zacijelo najzanimljivije, vrlo upućene i kritičarke sa stavom – Anđele Vidović (navodim samo kritičarke, ne i kritičare!).

Poslije završene gimnazije Vesna Firinger (kći uglednoga i zaslugama ovjenčana Kamila Firingera), kasnije udana Burić, upisala je studij komparativne književnosti i engleskoga. I još za studija – počela se javljati u „Kazalištu“ osječkoga HNK „pismima iz Zagreba“, detaljno kritički opservirajući sveukupni kazališni život glavnoga grada. U posebnome/prigodnom izdanju „Kazališta“ (1967. godine, uz obilježavanje 60 god. osječkog Teatra), objavila je niz intervjua s najznačajnijim pojedincima – negdašnjim članovima osječke kazališne kuće.

Od 1969. godine (po završetku studija) zaposlila se u Muzeju Slavonije u Osijeku gdje je bila voditeljicom Odjela knjižnice (Odjela muzealnih tiskopisa), Hemeroteke, Muzeološkog odjela, Grafičke, Kazališne i Glazbene zbirke, „ističući prednost muzejskih knjižnica kao rasadišta kulture jednoga kraja“ – kako je to u nekrologu zabilježila dr. sc. Marina Vinaj, sadašnja voditeljica Knjižnice Muzeja Slavonije.

***

Vesna (Firinger) Burić bila je strogi kritičar. Solidno obrazovana (dr. Ivo Hergešić, utemeljitelj Komparativne, u jednom je pismu /na/pisao – još o svojoj studentici: „Čini mi se da je talentirana“), s dobrim uvidima u recentna kazališna kretanja, „beskompromisno se zalagala za kvalitetu kazališne predstave“ (Pavle Blažek). Voljela je osječki kazališni život, sudjelovala je u njemu. Bila je na tragu doktorata o kazalištu, ali… usud ju je pretekao.

Dragoj Vesni… ovaj nezaborav(ak)…!

Potpis ispod fotografije: mr. sc. Vesna (Firinger) Burić (1943. – 2002.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Djelujući u izuzetno otežanim uvjetima, desetljeće i pol bez pravog kazališnog prostora, osječki kazališni umjetnici dokazali su izuzetnu energiju i radni elan postižući kvalitetne kazališne rezultate.

Ove rezultate jednakim entuzijazmom i privrženošću slijedila je i osječka kazališna publika kojoj je njeno kazalište priraslo srcu.

Predstava „Sokol ga nije volio“ Fabijana Šovagovića, u režiji Joška Juvančića, jedan je od onih sretnih kazališnih rezultata koji objedinjuje uspjeh namjere izvodilaca predstave i zainteresiranost kazališnog auditorija željnog domaćeg autora, domaćeg teksta i domaće tematike.

Predstava je do sada izvedena 35 puta, najbolje ocijenjena na Danima otvorenog kazališta 1983., postigla je nezapamćeni uspjeh na Gavellinim večerima u Zagrebu, glumcu Ici Tomljenoviću dodijeljeno je priznanje Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje ostvarenje. Nadalje, tu je i Nagrada oslobođenja Osijeka 1984. i pregršt Prvomajskih nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske – za predstavu u cjelini, najbolju režiju i najbolja glumačka ostvarenja (glavna muška i ženska uloga).

Sve to čini potvrdu da osječki ansambl s pravom uživa povjerenje i kazališne publike i šire kulturne i društvene zajednice, a vjerujem da će osječko HNK od sada sve relevantnije biti prisutno u sumiranju kazališnih postignuća u našoj Republici pa i šire.*

***

U novoj postavi, odnosno „staroj“ s premijernim sjajem (vraćanjem na ‘pravu’ pozornicu, pravoga gledališta) „Sokol“ je zaživio još 30 puta. Što znači da je ukupno izvedeno 65 predstava, u rasponu od 1983. – 1987. godine.

Predstavu je, pored osječke, vidjela i publika Slavonskoga Broda, Požege, Vukovara, Borova, Đakova i Županje, ali i Zagreba, Mladenovca (u Srbiji) i Novog Sada u kojem je (26. travnja 1987.) izveden posljednji put.

Napomenimo da su, u pojedinim predstavama „Sokola“, gostovali zagrebački glumci Drago Meštrović (inače Osječanin), Slavko Brankov, Ankica Dobrić i Mato Ergović.

(Ante Kolobarić, diplomski rad „Medijski prikaz i kritička recepcija repertoara HNK u Osijeku 1981. – 1993. u vrijeme intendanture Zvonimira Ivkovića“, Osijek, 2021.)

* „Oj ‘Sokole’…“, Kazališna cedulja HNK u Osijeku, „Sokol ga nije volio“, 1986.

Potpis ispod fotografije:

Ružica Lorković, Davor Panić, Gita Šerman-Kopljar, Ico Tomljenović, Milenko Ognjenović…

Snimio: Rudolf Bartolović

Piše: Slobodan Novaković^*

Naša kazališna praksa, nažalost, priznaje samo premijeru! Repriza, koja je suštinsko trajanje teatra u svome vremenu, obično se tretira kao prozaično otaljavanje mukotrpnog posla, kao puko nadničenje glumačkog ansambla svom vlastitom zanatu.

Svaka predstava, ma kakvih scenskih kvaliteta ona bila, rađa se i umire gotovo iste večeri, pred očima tzv. „kulturne javnosti“, odmah poslije konvencionalnih aplauza i obavezne podjele celofanskih korpi s cvijećem, ispraćena u zaborav buketom šarenih prikaza i bilježaka objavljenih u dnevnom tisku.

Istog trena, ta predstava kao da je prestala postojati i za tzv. „kulturnu javnost“, pa i za samo kazalište: svi sada drže da je posao obavljen, da su lovorovi vijenci podijeljeni, i oči se okreću ka nekom novom teatarskom događaju tak iskrslom na horizontu repertoara (iako predstava tek sada počinje istinski živjeti i boriti se za egzistenciju, u neposrednom i uzbudljivom kontaktu s publikom).

Ovakvim odnosom, naravno, najviše je oštećen onaj obični kazališni gledatelj koji nije ni snob zaljubljen u lažni sjaj premijere, ni zlovoljni profesionalni kritičar, ni ozbiljni političar s funkcijom i rezerviranom ulaznicom (koji svaki svoj dolazak u teatar smatra žrtvom društvenim obvezama).

Tome običnom gledatelju, bez koga se život jednog teatra ne može ni zamisliti (a koji bi, da se razumijemo, svoj život lako mogao zamisliti i bez odlaska u teatar!), ansambl obično pruža mnogo manje nego što bi mu mogao pružiti: umjesto da se, u živom i neposrednom kontaktu s reagiranjem gledališta, predstava neprestano mijenja i nadograđuje – ona se na reprizama cijepa u rojte i krpice!

Postoji, međutim, jedan primjer suprotan već navedenom: riječ je o igri jednog solista opernog ansambla u predstavama „Ero s onoga svijeta“ i „Uspon i pad grada Mahagonyja“ – o igri i ponašanju na sceni Marijana Bručića.

Bez obzira na reprizu i sastav gledališta, taj glumac svakom svojom pojavom donosi na scenu i jedan neizmjerni entuzijazam, oduševljenje za sve ono što radi: od onog trenutka kad satirski iskoči iz plasta sijena u „Eri s onoga svijeta“, on svoje prisustvo na pozornici toliko intenzivira, da svojom poletnošću i zalaganjem jednostavno obvezuje gledatelja; tu mislim na onaj splet živih glumačkih reakcija na sve ono što se na sceni događa u njegovom prisustvu.

Ima u svemu tome nečeg poletnog, pa čak i čisto amaterski izražajnog, iza čega stoji jedna eterična zaljubljenost u život na sceni.

Ugodno je, na nekoj reprizi lišenoj premijernog bljeska, upoznati nekoga tko se tako svesrdno predaje svjetlima pozornice i koji, umjesto rutine, nudi gledatelju čitavog sebe, sa svim svojim vrlinama i manama.

„Kazalište“ br. 5, travanj 1966.

(za ovu prigodu, ekscerptirani tekst je preveden s tada zajedničkog hrvatsko-srpskog leksika na hrvatski)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Potpis ispod fotografije: Marijan Bručić (1927. – 2006.), prvak Osječke opere, dugogodišnji ugledni profesor i ravnatelj Klasične gimnazije u Zagrebu.

* Dramaturg, redatelj i scenarist, urednik (Beograd, 1939. – 2007.). U vrijeme služenja vojnog roka u Osijeku (1965./66.) pratio je rad osječkog Teatra i surađivao u listu „Kazalište“.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset tri godine su prošle od smrti Ratka Buljana, jednoga od najznačajnijih, ne samo osječkih nego i hrvatskih glumaca, koji je preminuo u Zagrebu 29. svibnja 1989. godine, jedva navršivši 46 godina, od posljedica (banalne) prometne nezgode. Poslije višemjesečna ležanja u bolnici, u teškom stanju, prestalo je kucati srce dragoga dječaka s vječitim osmjehom koji je, razdavajući sebe, istraživao i igrao „neke druge“.

Bio je – kako je u jednom nekrologu rečeno – i Hamlet, stigao je i do lica Ibsenovih, Čehovljevih, Brechtovih i Mrožekovih – ali Kralja Leara nije dočekao. Prerano ga je presrela Yorickova sudbina.

Rođen je 21.travnja 1943. u Runoviću pokraj Imotskog, maturirao je u osječkoj „ženskoj“ Gimnaziji Sare Bertić, gdje je u tamošnjoj dramskoj sekciji napravio prve glumačke korake. Zarana omiljen među školarcima, svojim vršnjacima, isticao se ne samo blagom naravi i toplinom nego i emotivnom, ljudskom posebnošću. Takav se, još prije mature priklonio inicijatorima osnutka Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku i zaigrao u njenoj prvoj produkciji: „Svršetku igre“ Samuela Becketta.

Poslije još jednoga uspjeha s predstavom „Opasna voda“, 1963., također na Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih, Ratko Buljan dobio je angažman u osječkom Dječjem kazalištu. I igrao se, kao Olek s lutkama, da bi potom otišao u Zagreb, upisao i (1968.) diplomirao glumu na Kazališnoj akademiji. Na diplomskoj predstavi igrao je ulogu Smerdjakova iz dramatizacije „Braće Karamazovih“ F. M. Dostojevskog.

Ratko Buljan profesionalno je nastupio na pozornici HNK u Osijeku tek u jednoj predstavi. Po odlasku dramskog prvaka Isidora Munjina u mirovinu, preuzeo je njegovu ulogu Kapetana u „Pričama iz Bečke šume“ Ödöna von Horvátha. Bila je to godina 1987. Pa iako je odigrao samo šest predstava, dokazao je njima svoj profesionalizam, ali i puno više: radost igranja na pozornici grada koji je, u Ratkovoj duhovnoj biografiji – iako je kao glumac obišao dobar dio svijeta – oduvijek bio, i ostao, na prvome mjestu.

Nažalost, ta je godina bila i posljednja godina našega dugovjeka druženja.