Piše: Ljubomir Stanojević©
Maestro Antun Petrušić na Annalu ’75 pojavljuje se u peterostrukoj ulozi: dva puta kao dirigent („Seoske pjevačice“ i „Prvo glazba, zatim riječi“), dva puta kao redatelj („Mozartova smrt“ i „Prvo glazba, zatim riječi) te kao prevodilac Salierijeve jednočinke. Mnogostranost umjetničkog djelovanja (ne zaboravimo pritom i njegov skladateljski rad) pričinja mu – kako sam kaže – veliko zadovoljstvo.
„Duboko vjerujem u prožimanje svih elemenata umjetničkog stvaralaštva, vezanih uz kazališni čin. Glazba, a posebno opera, prema tome i glazbeno kazalište uopće, osnovna su preokupacija mog života od najranije mladosti.
Dugogodišnji dirigentski rad i suradnja u Osijeku s Dragutinom Savinom, prvenstveno kao redateljem, a i s drugim redateljima (kao što su Nada Murat, Emil Frelih, Vlado Štefančić, Slavko Midžor i Jurislav Korenić), uz to temeljit studij svake partiture – postepeno su i kod mene stvarali vizualizaciju svakog notnog teksta. Jer, ne može postojati dobar operni dirigent, a da – uz to što čuje – i ne vidi partituru opere koju uvježbava.
Uz povjerenje Umjetničkog savjeta HNK u Osijeku i mojih najbližih suradnika, nakon Salierijeve jednočinke „Prvo glazba, zatim riječi“ sada sam režirao, kao praizvedbu na Annalu ’75, djelo iz hrvatske glazbene baštine, gotovo posve zaboravljenu jednočinku „Mozartova smrt“ Vladoja Berse. Uvjeren sam da će oživljavanje ovog nadasve zanimljivog djela, nastalog 1903. godine, privući znatniju pažnju šire jugoslavenske kulturne javnosti.“
„Kazalište“ br. 84., Osijek, 29. svibnja – 5. lipnja 1975.
* Maestro Petrušić (Zagreb, 1935.) od 1962. do 1989. bio je ugledni dirigent Osječke opere. 70-god. života i 40-god. umjetničkog i pedagoškog rada obilježio je u Osijeku kao prevoditelj libreta, redatelj, scenograf i kostimograf „Suzanine tajne“ E. Wolf-Ferrarija te prevoditelj libreta i dirigent jednočinke „Gianni Schicchi“ G. Puccinija (27. svibnja 2005.). Danas – zajedno sa suprugom Šteficom, opernom prvakinjom – živi u Domu za starije osobe „Centar“ u Zagrebu.
Piše: Ljubomir Stanojević©
U Osijeku je umro Đuro Mokran (1940.), dugogodišnji (1967. – 1989.) član opernog zbora HNK. Uredno je – kako se to i inače čini – istaknuta osmrtnica u Kazalištu. Oplakuju ga kći, sin, zet, unučad i praunučad. A kazalištarci? Sjećaju li ga se kazalištarci?
Dakako da ga se sjećaju. Bar oni koji su još tu (iz 1989. – kada je Mokran otišao u invalidsku mirovinu): Mirjana Babić, Marina Krešić, Snježana Lakotić, Tatjana Petrijevčanin, Josip Slam, Ljubica Terzić, (tada zboristi/ce) Blaženka Targuš i Sanja Toth, kao i Nenad Tudaković… Sjećaju ga se tadašnji kolege, danas umirovljenici: Slavica Benevrekić, Tomislav Binder, Katica Cvjetković, Rosa Galić, Marija Knežević, Viktor Kerže, Snježana Lubina, Zvonimir Posavac, Marija Raljević (dragocjena – o njoj jednom!), Zoltan Sabo, Marija Šimac, Mirjana Šimić, Radmila Šterle, Brane Vujadinović, Zdenka Zubčević…
Dragi naši zboristi!
Nekrolog Đuri Mokranu mogao bi biti i nekrolog nedavno preminulome Otonu Mišetiću, ili dragocjenom Slavku Bogdanoviću; ili Zlatku Balogu, Ivanu Cvetkoviću, Vladimiru Đerdaku… A u prisjetima su i Gašpar Tomislav Hühn, Nikola Omrčen, ali i Lucija Halapa, Rebeka Takač…
Dragi, dragocjeni…
Smrt Đure Mokrana vraća u 1989. godinu, tadašnjih 44 člana zbora, ali još više – kraj jednog, posve drukčijeg vremena. U jednoj svojoj predstavci (Kazališnom savjetu), stavljajući prigovor na „umjetničko razvrstavanje“, Mokran, zapravo točno, odslikava kazališnu radnu atmosferu, umjetničku svestranost, nevjerojatni radni elan (ne samo njegov!):
„Do sada sam odigrao veliki broj uloga, malih, srednjih i većih u muzičkim i dramskim predstavama – piše Mokran. – Mnogo puta se događalo da sam u zadnji čas, pa čak i bez prethodne probe, uskakao u ne uvijek beznačajne uloge. Po potrebi uvijek sam radio kao ispomoć u baletu. Rijetko u kojoj muzičkoj predstavi, radi scenskog ponašanja, da ne dobijem posebne zadatke kao član zbora. Kao član zbora uvijek sam u svoj rad ulagao maksimum koji sam mogao. Do sada za uloge kako muzičke, tako i dramske ne sjećam se da je bila napisana loša kritika, a previše bi bilo da nabrajam sve uloge koje sam odigrao. Također se ne sjećam da sam za svoj rad bio opominjan ili disciplinski kažnjavan. Često sam dobio pohvale od vanjskih suradnika koreografa i redatelja, za posebna zaduženja koje sam uspješno obavljao kao član zbora. Mišljenja sam da ne moram posebno naglašavati da sam znao imati tokom jedne sezone i po 170 predstava, i sve sam obavljao bez prigovora.“
Malo bi tko, od gore spomenutih imena, mogao reći išta drukčije.
Drugo vrijeme, drugi običaji!
I zato ovaj (s)pomen(ak) ne samo Mokranu, nego i svima: i kojih više nema, i koji, s prisjetima, traju svoje umirovljeničke dane (poput i ovog autora!); koji su još tu… I onima koji tek dolaze.
Potpis ispod fotografije: Đuro Mokran, član Opernog zbora HNK (Arhiva HNK u Osijeku)
Piše: Drago Hedl*
Još mi se na Bulevaru činilo da sva ta nabujala rijeka ljudi teče baš kamo i ja – na premijeru, u Kazalište u Cesarčevu! Uvijek sam išao s nekim strahom, bojao sam se da će već na ulici netko primijetiti da sam slijepi putnik i glasno to reći ostalima. Zapravo sam se bojao bez razloga. Na brodu koji se zove galerija, uvijek se našlo jedno mjesto samo za mene.
S besplatnog mjesta na galeriji gledam i osjećam se savršeno ravan ostalima, uvjeren da sam među odabranima koji saznaju strogo skrivene tajne, koje će oni što danas nisu tu, saznati tek mnogo, mnogo kasnije. Na četvrtoj ili petoj reprizi.
Na premijeri je sve tako drugačije, sve se razlikuje od reprize i ja sam o tome svjestan tek kada završi predstava, kada zamre dugi pljesak i glumci odu mahajući, noseći svoje premijerno cvijeće. U početku mi je smetala ta napetost, napetost što se osjećala čak i u pauzi, u bifeu dok sam se motao među glumcima u kostimima i pomalo stidljivo zatražio kavu, koja mi se, ustvari, uopće nije pila. Napetost sam osjećao i u hodu glumaca, u načinu na koji su pili kavu, koja im se, vjerujem nije pila baš kao ni meni. I kao da je bilo manje žamora i u gledalištu; nitko nije čekao znak zvonca da se vrati i sjedne na svoje mjesto.
Svi kao da smo čekali onaj posljednji naklon, onaj trenutak kada svi glumci dolaze pred nas i kada im plješćemo dugo i od srca, sretni što smo zajedno proživjeli nešto lijepo i teško. Na reprizi nikada nisam osjećao tako nešto i zato sam sve više vjerovao da sam saznao drugima nedostupnu tajnu.
O predstavi sam razmišljao tek mnogo kasnije.
„Kazalište“, god. XI, br. 77; Osijek, 16.-28. veljače 1975.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
*Istraživački novinar i književnik opsežnog i priznatog opusa, Drago Hedl (Osijek 1950.) suradnik je „Kazališta“ i HNK u Osijeku od najranije mladosti. U „Kazalištu ’69’“ (br. 1-2, siječanj – travanj) objavio je kraću prozu „Vasilisa“ i otad, u raznim vidovima surađuje s osječkom kazališnom kućom.
Lirski zapis „Premijera“ jedan je od objavljivanog kolumnističkog niza „Kazalište, ogledalo vremena“, tada mladoga, 25-godišnjeg autora.
Foto: Vjekoslav Skledar
ISIDOR MUNJIN
Piše: Ljubomir Stanojević©
Prije dvanaest godina u Zagrebu je (19. travnja 2010.) umro jedan od najznačajnijih osječkih dramskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, glumac Isidor Munjin.
Glumac savršene dikcije, najbolji recitator kojeg je Osijek imao u posljednjih pola stoljeća, surađivao je pri utemeljenju osječkog studija Glume (Područno odjeljenje zagrebačke ADU) kao nastavnik Scenskog govora. Dobitnik je Nagrade grada Osijeka, Sedmoprosinačke nagrade HNK te više Prvomajskih nagrada (tadašnjeg) Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske.
Iako je posljednjih dvadesetak godina svoga života proveo u Zagrebu, Osijek je trajno nosio u srcu kao dragocjeni podsjetnik svoga sadržajnog glumačkog života.
***
Povod ovim redcima jedan je davni razgovor s Isidorom Munjinom, prvakom Drame osječkog Narodnog kazališta – o „Agoniji“, njegovu tumačenju lika Baruna Lenbacha, poimanju teatra uopće… Glumac, kojemu je ovaj poziv ne samo profesionalno opredjeljenje već i emocionalni i intelektualni stav, rekao je tada, između ostalog, i jednu misao koja je čvrstinom iskazanog u potpunosti zaokupila moju pažnju, a koja je otprilike glasila: „…kada na osječkoj sceni više ne bi bilo Lenbacha da ga tumačim, otišao bih ‘za njim’ u neki drugi teatar, svejedno gdje…“.
Da to nije bila samo prazna, s nešto jačom patetičnom intonacijom izgovorena konvencionalnost, uvjerili su se mnogi i mnogi kazališni gledaoci dosad, koji su razložnost Munjinove izjave otkrivali u onom čvrstom spoju Munjina-glumca i Lenbacha-lika, u čijem se jedinstvu kristaliziraju svi tamni valeri nesretnog Baruna koji otaljava svoje posljednje dane tragičnoga (i po njega i po druge) života, a koji Munjin uzvisuje do one točke klimaksa poslije kojeg će hitac revolvera biti jedino konačno rješenje – i prva prava tišina.
Razgovora s umjetnikom Isidorom Munjinom sjetio sam se prigodom nedavne predstave Krležine drame „U agoniji“, kada mi se stara misao – o Munjinu-glumcu, čiji je svaki nastup pun „premijernoga“ žara i želje, muke i otkrivalačkih težnji za novim – potvrdila i ponovo ponudila radost istinskog vjerovanja u teatar, misli koje nam mnogi isuviše često, a da to možda i sami ne znaju – oduzimaju.
Detalj kazališne umjetnosti, jedna ličnost s nesumnjivim teatarskim „veltanšaungom“, vraća malo tog vjerovanja u teatar, pomaže nadrastanje Scilâ i Haribdi sumnje.
Gledajte Munjina kao Lenbacha!
Piše: Ljubomir Stanojević©
Osječka glumica, redateljica, spisateljica i sveučilišna profesorica Mira Perić u proljeće 2019. god. izvela je svoju monodramu “Frau Thildy” – ambijentalnu (biografsku) dramu, kako ju je nazvala – u prostoru Gradske i sveučilišne knjižnice. I potom, u osječkom dnevnom listu izjavila “da uz HNK i Dječje kazalište ima prostora koji mogu uspješno postati kazalište”.
Dakako, u pravu je. Time svakako ne mislim da ti prostori mogu zamijeniti središnje teatarske institucije Grada, ali – za specifične projekte, da ne kažem drugu vrstu kazališta – svakako mogu biti pogodni i – prigodni. (Tȁ, kazalište se doista može ostvariti i na dva burića i jednoj dasci, s glumcem-umjetnikom i – publikom; kako nas uči povijest!).
Predstavu nisam gledao, ali zaintrigirao me ambijent, mjesto događanja: Gradska i sveučilišna knjižnica, bivša (privatna) “Henglova zgrada”. Iz više razloga, koje ću navesti.
Ta je zgrada, naime, pedesetih godina prošlog stoljeća Dom kulture, imala veliku dvoranu u cijeloj dužini ulične fronte (gledano sa strane Europske avenije), a na središnjem sastavu toga krila s onim sjeverno-južnim (današnje Šetališe Vjekoslava Hengla) bila je uređena (ne i tehnički opremljena!) pozornica. Idealno – rekao bih – za malo komorno kazalište (iako je u dvoranu stalo čak dvjestotinjak posjetitelja). Zgrada je potkraj pedesetih bila dodijeljena Narodnom sveučilištu “Otokar Keršovani” koje je u spomenutoj dvorani organiziralo svakodnevno (?!) niz nadasve zanimljivih “javnih predavanja” različitog spektra: od književnosti, umjetnosti, popularne zanosti – sve do politike.
Prvi koji je naslutio moguće teatarske dimenzije toga prostora bio je mladi profesor i (profesionalni, akademski) redatelj Momir Lukšić koji je tu početkom 1959. (premijera: 16. veljače), s glumcima osječkoga HNK postavio dvije jednočinke: Giraudouxova “Apolona iz Bellaca” i “Posljedicu loše večere” T. Williamsa. Predstava je izvrsno primljena (bio sam u publici!) i inspirirala sljedeća uprizorenja: “Kulu babilonsku” (D. Roksandić) i “Dvije kristalne čaše” (I. Raos). Ne sjećam se tko ih je režirao (podataka o tome u HNK-u nema), ostaje tek činjenica da je s Lukšićevim odlaskom iste godine u Zagreb (tamo je potom pokrenuo Komornu pozornicu Studentskog centra, kasnije preimenovanu u Teatar ITD) rad ovog kazališta u Henglovoj zgradi – prestao!
Sljedeće prizorište u tom prostoru povijesni je događaj za Osijek: premijera “Svršetka igre” Samuela Becketta (10. veljače 1962.), prvoga i zadugo jedinog uprizorenja djela ovog irskog/francuskog dramatičara, u izvođenju Eksperimentalne scene Tribine mladih pod vodstvom Dejana Rebića i u režiji autora ovog teksta. Godinu dana kasnije u istom prostoru, ali kao “teatar u krugu”, izvedena je (pod istim umjetničkim vodstvom i s istim redateljem) drama Slobodana Stojanovića “Opasna voda”. Do ljeta 1964. uprizoreni su još i neki recitali poezije, a potom – odlaskom većine članova na studije – Eksperimentalna scena postupno je prestajala s radom, sve do osnutka nove, Male scene Centra za kulturu (1966.) i profesionalnog vodstva redatelja Branka Mešega (predstave “Zoološka priča” Albeeja i Krležin “Adam i Eva”) – što su već bili koraci k utemeljenju Miniteatra – u drugom prostoru.
Da, i još jedan, osobni prisjet i intimni razlog ovom tekstu: godine 1963. profesionalno sam se zaposlio u Narodnom sveučilištu “Otokar Keršovani”, u Henglovoj zgradi; radno mjesto suradnika u Centru za kulturu bilo je u prizemlju, u sobi broj 8… Kada sam, godinu dana kasnije, otišao na odsluženje „vojnog roka“, naslijedio me je mladi i maštoviti Žarko Plevnik, kasnije ugledni novinar i diplomat. Povjesničar umjetnosti Drago Dodigović te skladatelj Branko Mihaljević, zajedno s već spomenutim Dejanom Rebićem činili su nukleus kulturnog organiziranja Grada… U „Henglovoj zgradi“, koja i danas funkcionira multikulturalno…