Piše: Ljubomir Stanojević©
“U povodu 300. obljetnice pogibije hrvatskih knezova Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, osječki ogranak Matice hrvatske upriličio je 28. travnja 1971. svečanu predstavu Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Tumač naslovne uloge u operi bio je poznati bariton, prvak Zagrebačke opere, Vladimir Ruždjak, kao gost.
Za ovu prigodu, koja je doista bila svečana, s ispunjenim i posljednjim mjestom u kazališnoj dvorani, uvodnu riječ, o značenju Zrinsko-frankapanske urote, o hrvatskim knezovima Zrinskom i Frankopanu, koji su branili ‘svoje mjesto, svoj zavičaj, svoju državu i svoju samostalnost’ – i o paraleli s današnjim vremenom ‘nasrtaja jedne bezdušne dinamike’, u kojemu nas podjednako tišti ekonomska emigracija našega naroda, blokovska struktura svijeta i bezbroj postavljenih raketnih rampi – govorio je akademik, prof. dr. Ivan Supek (1915. – 2007.), rektor Hrvatskog sveučilišta.
Dr. Supek istakao je kako i pored krajnje zabrinjavajuće svjetske situacije postoje mogućnosti za koje se valja angažirati; tradicija koju imamo ujedno je baza za novi razvitak.
‘Principi nacionalne ravnopravnosti u interesu su razvoja cijele Jugoslavije’ – istakao je dr. Supek, naglasivši kako ‘hrvatska državnost ne znači zatvaranje u sebe, već put u internacionalizam’ u vrijeme kada svjetska situacija nameće jedinstvenost.
‘Naša državnost mora dati jedan novi impuls – da se do kraja ostvare humane slobode svih ljudi’ – rekao je na kraju svoga govora dr. Supek.
U predstavi, često prekidanoj burnim aplauzima, nastupili su osječki operni solisti Branka Galić, Božena Čubra, Adam Levang, Marijan Bručić, Ivica Ladić, Veljko Zgrablić, Ivan Cezner, Zlatko Balog i Petar Kloc. Orkestrom osječke Opere ravnao je maestro Željko Miler.“
Lj. St.
Kazalište ’71 – Osijek, siječanj-travanj, god. VII., br. 1-2
Piše: Ljubomir Stanojević©
Listanje starih brojeva Kazališta ne samo da podsjeća na povijest (uzbudljivih) događanja “druge hrvatske pozornice”, već i na duboku uronjenost Teatra u burna društvena zbivanja.
Tako u broju 1-2 iz 1971. – “revije za scensko-muzičku kulturu” Kazališta – neumorni osječki kazališni povjesnik, ujedno marni društveni aktivist dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.), zagovara osnutak Kazališnoga društva u Osijeku.
“HNK u Osijeku” – kaže Mucić – “bilo je u proteklih šest desetljeća najznačajniji kulturni medij u ovom gradu, ono je stvaralo najbogatije poglavlje osječke kulturne povijesti. Ali istodobno valja naglasiti kako kazalište nije samo u ‘kazalištu’ već i izvan njega; uprava Kazališta i glumački ansambl nisu sami sebi dovoljni, oni moraju imati, a i pokazivati, više povjerenja u prijatelje osječkog Kazališta koji su im uvijek, danas više nego ikada, bili potrebni. Njima i gradu Kazalište se mora do kraja otvoriti, i ne samo za vrijeme predstava (jer su kupili ulaznicu), već jednako i prije i poslije njih; ulazak u HNK i svaki dolazak među glumce trebao bi uvijek biti doživljaj – sve ovo moraju najozbiljnije shvatiti i glumci i kazališna uprava. Oni nisu u ovom gradu zbog sebe, već zbog svih nas – grada i ljudi.“
Jedan drugi teatrolog – dr. Darko Gašparović (1944. – 2017.) – u Kazalištu objavljuje tekst uz osnivanje Hrvatske kazališne zajednice.
Evo toga uvodnika:
„U dane 26. i 27. veljače 1971. održan je u Dubrovniku, na inicijativu Kazališta Marina Držića skup direktora hrvatskih kazališta, uz sudjelovanje kazališnih kritičara, teatrologa i književnika, koji je raspravljao o položaju hrvatskoga glumišta danas i o mogućnostima njegova zbiljskog nacionalnog i umjetničkog konstituiranja.
Suočen s činjenicom da su do sada veze među hrvatskim kazalištima, ako su uopće postojale, bile svedene na puko tehnicistički i prakticistički nivo, skup se pozabavio istraživanjem mogućnosti – organizacionih i umjetničkih – što bi odlučno i korjenito smjerale ostvarivanju prije svoga duhovnoga zajedništva unutar cjelokupna hrvatskog glumišta.
Ima li se na umu podatak da je ovo poslije rata prvi takav skup hrvatskih kazališnih direktora, razumljivo da je bilo i sukobljavanja i pojedinih otpora takvu gledanju, što je samo dokazalo koliko je provincijalni i činovnički mentalitet čvrsto zasjeo u naša kazališta i ne treba se zavaravati iluzijom da će odatle lako i jednostavno biti istjeran.
Mehaničko suprotsavljanje, naime, organizacionih i umjetničkih pitanja (pri čemu su često ova druga tek nužno zlo, tegobni privjesak našim činovničkim glavama u kazališnim upravama), i prebacivanje vlastite intelektualne odgovornosti spram svoga vremena i prostora na politiku, društvo, neke apstraktne strukture – došlo je prilično snažno do izražaja i na ovom skupu.
Utješno je, međutim, da takva shvaćanja ipak nisu odnijela prevagu, pa stoga i možemo prihvatiti Zaključke skupa kao mogući početak rada na zbiljskijem upućivanju hrvatskoga kazališta kao cjeline k mjestu izricanja povijesne sudbine i nacionalne opstojnosti naroda kojemu pripada.“
Sjećanje na osječku Reviju MH, iz 1961.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Odlazak novinara Zorana Timarca u kolovozu 2025., učinio me posljednjim živućim autorom i urednikom časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Revija, u izdanju Pododbora Matice hrvatske u Osijeku, 1961.
Glavni urednik tog prvog broja (i jedinog kojeg je uredio) bio je pjesnik Milivoj Polić (1931. – 1993.). Odgovorni urednik bio je profesor Branko Božić (1926. – 1979.) koji je to ostao i za urednikovanja povjesničara Ive Mažurana (1928. – 2016.). U uređivačkom odboru bili su: Ivo Bogner, Vojislav Pelajić, Slobodan Kovačević, Nada Pivac, Ive Mažuran, Nada Murat, Dragutin Savin, Stjepan Brlošić, Stanka Pavuna, Pavle Blažek, Ljubomir Stanojević, Franjo Hegeduš i Geza Stantić.
U pažljivo uređenom prvom broju (nosi oznaku ožujak-travanj 1961.) svoje radove objavilo je 19 autora – iz Osijeka, Vinkovaca, Županje i Beograda. Na 92 stranice (s koricama) maloga formata bilo je obilje probranih tekstova: poezije, proze, eseja, kritika, članaka.
Pjesmama su se predstavili Miroslav Slavko Mađer (1929. – 2015.), Dejan Rebić (1937. – 2011.), Milivoj Polić, Franjo Hegeduš (1939. – 1979.) i Ferdo Bačić (1915. – 1980.). Zoran Timarac (1937. – 2025.) objavio je lirsko-kozerske Igre i dijaloge, a Ljubiša Jocić (1910. – 1978.) svoje nadrealističke Tekstove.
Prozni autor (Nakon kraće stanke) bio je novinar, književnik i scenarist Fedor Vidas (1924. – 2018.).
Najvrjednije štivo ovoga broja Revije bile su književne studije Ive Bognera (1916. – 2002.) – o Ivanu Kozarcu; Dubravka Jelčića (1930. – 2020.) – o pjesmama Slavka Mihalića i Dionizija Švagelja (1923. – 1985.) – ogled o piscima vojno-krajiških „zapovidi“. Švagelj je pisao i nekrološki tekst uz smrt hrvatskog dramatičara, novelista i romanopisca Josipa Kosora (1879. – 1961.), a županjski profesor i ravnatelj Gimnazije Martin Robotić (1904. – 1969.) – najstariji suradnik ovog broja Revije – objavio je prisjet-esej posvećen uspomeni na književnog kritičara i povjesničara Josipa Bognera (1906. – 1936.).
Člancima su se javili muzikolog i skladatelj Julije Njikoš (1924. – 2010.) – O stvaranju novih pjesama i plesova u narodnom duhu; povjesničar Bekir Krupić (1924. – 2012.) – Memento velikoj revoluciji; sociolog Zdenko Jurašek (1919. – 1992.) – Intervju i anketa – sredstva suvremenog istraživanja društvenih pojava i mladi (tada student Prava) Geza Stantić (1941. – 2008.) – Post scriptum razgovorima o omladini.
Kritičari Pavle Blažek (1930. – 1988.) i Ljubomir Stanojević (r. 1943.) svoje su tekstove posvetili kazalištu: Blažek “problemima kazališne kritike”, dok Stanojević piše „o četiri osječke premije“ HNK-a (Nušićeva Vlast, T. Williams Silazak Orfeja, P. Budak Na trnu i kamenu i P. Ustinov Romanov i Julija).
Iako nigdje nije naznačeno, jednostavni, a atraktivni likovni izgled prvoga broja Revije uradak je Milivoja Polića (već od drugoga broja, a osobito kasnije, taj je izgled mijenjan!). Odabrani likovni prilozi reprodukcije su vinkovačkog akademskog slikara Joze Matakovića (1922. – 2008.): Suton, Močvara, Ljeto gori, Velike lenije (žalibože crno-bijele!) – o čijem slikarstvu nadahnutu zabilježbu prinosi D(ionizije) Š(vagelj).
I što reći na kraju. S nježnim sjećanjima na suradnike prvoga broja Revije, na zanos kojim je broj (u)rađen, na zamah netom utemeljenog Pododbora Matice hrvatske u Osijeku (prvi predsjednik Ivo Bogner i motor utemeljenja Dragan Mucić) – ostaje samo memento davnim ljudima i događajima.
Piše: Nada Murat (1927. – 2009.)
U četvrtak, 22. studenog 1956., jedinim prijevoznim sredstvom na liniji Zagreb-Osijek, nekim putničkim vlakom oko 13 sati, doputovali su u Osijek dr. Branko Gavella i prof. Vlado Habunek. Te večeri bila je prva izvedba Verdijeve opere MOĆ SUDBINE u osječkom kazalištu, moj diplomski redateljski rad, i to je bio povod njihovu dolasku.
Prof. Vlado Habunek se na kolodvoru pozdravio i ujedno oprostio.
Ostala sam sa svojim Učiteljem sama na negostoljubivom osječkom pred-kolodvorskom prostoru punom blata od kiše i snijega. Bespomoćno sam ispričavala rodni grad koji nema taxi službe, dok sam koračala uz dr. Gavellu do tramvajskog stajališta. Tramvajem prepunim mokrih kaputa i bezvoljnih lica stigli smo do teatra.
Iako umoran od puta, interesirao se o mojim redateljskim zahtjevima u odnosu na tlocrt pozornice, na organizaciju prostora u vezi scenskog zbivanja itd. Opera ima 3 čina, 8 slika, brze scenske promjene koje su uvjetovane trajanjem glazbe – sredina XVIII. stoljeća, Sevilla i Italija.
Velika ansambl opera, s tada 36 članova zbora, s muškim oktetom radiozbora, 6 pari baletnih plesača i 11 solista pjevača. Rješenje je bilo u različitim praktikablima s mogućnošću kombinacije i plastičnim detaljima u vertikali. Kao veliki pedagog i praktičar vodio je razgovor, a posebno s Ljubom Babićem.
Otišao je na ručak sâm, a ja nisam imala mogućnosti da ga ugostim. Ostala sam sama s gorčinom siromaštva, ali uzbuđenje zbog susreta i briga oko predstave nadvladalo je osjećaj neugode.
Dr. Gavella stigao je užurbano u Kazalište pred sam početak predstave „Bog mala, ne boj se“ i – ode u mrak gledališta. A ja sam se bojala. (To zovu tremom.) Hodala sam hodnicima, garderobama, moj drug Vera (Pavičić; 1920. – 1994., op. Lj. St.) inspicijentica, javljala je preko zvučnika kada bi prošle brze promjene, da je sve u redu.
I predstava je završila. Dr. Gavella je došao do mene, zagrlio me i rekao da me čeka u Centralu. Tamo sam ga našla u društvu Vere Pregarc (dramska glumica HNK-a; Split, 1928. – Trst, Italija 2010. – op. Lj. St.) i drugih mlađih glumaca. Bio je dobro raspoložen i kasno smo se razišli.
Drugi dan sam ga otpratila na kolodvor. Došli smo ranije i sjeli na drvene klupe vagona za Zagreb.
Razgovaramo o predstavi. Alvaro je Melez, potomak kraljevske kuće Inka, progonjen mržnjom svakog Španjolca, koja se osniva na gospodstvu Španjolske nad gotovo cijelim dijelom Latinske Amerike, a naročito prema obojenoj rasi; o Španjolskoj koja je sačuvala sve svoje kolonije u Novom svijetu, sve do XIX. stoljeća… itd.
Kad je vlak otišao, dugo sam stajala na peronu, i još dugo vidjela markantno lice dragog Učitelja u okviru vagonskog prozora…
Kazalište br. 120., Osijek, 1. – 15. svibnja 1977.
(Odabrao: Ljubomir Stanojević)
Piše: dr. Slavko Batušić (1902. – 1979.)
U utorak, 17. studenoga 1931. najavili su plakati zagrebačkog kazališta – zgrade u Frankopanskoj ulici – gostovanje Narodnog pozorišta novosadsko-osječkog, s Vojnovićevom DUBROVAČKOM TRILOGIJOM. Bilo je to u razdoblju kad su, pod upravom Petra Konjovića, dramski ansambli Osijeka i Novog Sada bili fuzionirani, a redovno djelovali i u Splitu.
Vojnovićeva DUBROVAČKA TRILOGIJA nije bila na zagrebačkom repertoaru desetak godina, pa je za ovo gostovanje vladao opravdano velik interes, tim više što su i Osječani i Novosađani bili u Zagrebu uvijek srdačno primani kao dragi gosti. Zanimanje je bilo naročito i zbog toga što se Vojnovićevo djelo izvodilo u režiji dra Branka Gavelle, koji ga je postavio unatrag nekoliko mjeseci prigodom boravka ovog ansambla u Splitu. Scenograf je bio Đorđe Petrović.
Na sačuvanom plakatu ove predstave nalazi se niz imena umjetnika poznatih u Osijeku, Novom Sadu i Zagrebu, a neki su još i danas živi svjedoci toga značajnog kazališnog događaja prije 45 godina.
U prvom dijelu trilogije ALLONS ENFANTS bio je interpret Orsata Tomislav Tanhofer, a ostalih uloga Ruža Krančević, Ida Pregarc, Ivica Tanhofer, Leposava Jovanović, Pero Mirković, Joso Matinčević, Božidar Drnić, Stojan Jovanović, Pero Kokotović, Milivoj Ganza, Milorad Aćimović, Aca Gavrilović, Milan Ajvaz, Dragomir Krančević, Tošo Stojković, Ivo Rakarić, Vaso Veselinović, Amand Alliger, Ivo Leitner i Tomo Miholjčan. U SUTONU je glavnu ulogu Mare igrala Zora Vuksan-Barlović, a njezine kćeri Jelka Vujić, Mica Gavrilović i Slavica Kos. Gospar Lukša u NA TARACI bijaše Aca Gavrilović, Nikša Janko Rakuša, a u ostalim su ulogama sudjelovali učesnici iz prva dva dijela trilogije.
Kakav je uspjeh doživjela predstava može se vidjeti iz kritike, što ju je u Narodnim novinama (23. XI. 1931.) objelodanio poznati pjesnik i kazališni erudit Nikola Polić, koji je, između ostalog, rekao:
“Osječko-novosadsko pozorište gostovalo je lani u Zagrebu s velikim uspjehom, izvevši klasičnu Sterijinu komediju RODOLJUPCI. Isti je teatar s istim ansamblom nastupio i u DUBROVAČKOJ TRILOGIJI, režiranoj također po dr. Gavelli. Njegova je invenciozna režija najreljefnije iskočila upravo u prvom dijelu, naročito u blebetavom ansamblu dubrovačkih gospara. Svi su momenti bili ovdje režijski minuciozno izrađeni, kao orkestar pod rukom vrsnog dirigenta. Od glumaca je autorovoj intenciji bio najbliži Aca Gavrilović (Dživo) i Tanhofer (Orsat).
– U izvrsnoj inscenaciji odigran je u SUTON s mnogo štimunga i tempa. Ženski je ansambl dao svoje najbolje, naročito Zora Vuksan-Barlović.
– Gospara Lukšu dao je Aca Gavrilović u savršenoj odličnoj igri, uživjevši se potpuno u ovaj plastični, živi i izgrađeni Vojnovićev lik. Zaključak: režijski najdotjeraniji prvi dio, scenografski drugi, a glumački treći.“
Dupkom puno gledalište priredilo je umjetnicima interpretima prave ovacije uz burni pljesak i odobravanje. Na kraju su se čuli povici “Gavella! Gavella!”, ali on se nije mogao pojaviti pored zastorom. Šikaniran od reakcionarnoga šestojanuarskog režima napustio je zemlju i primio angažman u Narodnom divadlu u Brnu. Ondje je u taj mah pripremao premijeru Gospode Glembajevih, prvoga scenskog djela Miroslava Krleže koje je prešlo granicu.
Kazalište br. 120, Osijek, 1. – 15. svibnja 1977.
Odabrao: Ljubomir Stanojević