Piše: Antonija Bogner Šaban^©

Ivan Marton, redatelj (Osijek, 7. prosinca 1919. – Osijek, 20. veljače 1996.). Maturirao u Državnoj realnoj gimnaziji u Osijeku. U srednjoj školi član je dramske sekcije Đačkog društva Prosvjeta i kazališne sekcije Hrvatskog pjevačkog društva Lipa od 1939.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku prvi put nastupa kao Bill u Försterovoj drami Robinson ne smije umrijeti 1936., potom kao Divjak (I. Gundulić Dubravka), Alojz Hrnjak (K. Mesarić I u našem gradu), Miško (P. Schurek Ulični pjevači), a režira dječji igrokaz A. Görtza Pepeljuga, 16. travnja 1944.

U prvim poslijeratnim sezonama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku režira drame (M. Držić Skup, P. Budak Na trnu i kamenu, A. Šenoa Zlatarovo zlato), opere (R. Leoncavallo Pagliacci, O. Nicolai Vesele žene Windorske, G. Puccini Madama Butterfly) i glumi (Jago – W. Shakespeare Othello, Anučkin – N. V. Gogolj Ženidba, Puba Fabriczy i Lenbach – M. Krleža Gospoda Glembajevi, U agoniji).

Jedan je od najupečatljivijih osječkih redatelja u drugoj polovini 20. stoljeća.

Svoj kazališni senzibilitet i sklonost tematskim novitetima pokazao u dramama Till Eulenspiegel G. Weisenborna i Drveće umire uspravno A. Casona. Punu umjetničku afirmaciju ostvario je u insenacijama hrvatske, napose slavonske književne baštine (J. Ivakić Inoče, 1970., J. Kozarac Tena, 1971., I. Kozarac – M. S. Mađer Đuka Begović, 1973.).

Bio je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta (1967. – 1973.). Redateljski je gostovao u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” u Vinkovcima i surađivao s kazališnim amaterima.

Urednik dvotjednika Kazališne novine i časopisa Osječka scena, 1946.-1949. Uz Julija Njikoša i Eduarda Grinera osnivač je i redatelj Pionirskog kazališta (I. Vujčić – Laszowksi Spašeno svjetlo, 1950., V. Nazor Crvenkapica, 1951., M. Širola Trbonja, Dugonja, Vidonja, 1952., E. Kästner Emil i detektivi, 1953.), a režirao je i u Lutkarskom kazalištu: J. Málik Loptica skočica, 1955.

Dobitnik je nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (UDUH) 1959., 1960., 1967., a Nagrade grada Osijeka 1961. “Za analiziranje i scensko oživljavanje Kozarčeva Đuke Begovića koji za kazalište predstavlja koristan repertoarni čin, a za kulturni život Slavonije i naš razvoj kazališne kulture u cjelini značajan je prilog” (navod iz obrazloženja) – dobiva Nagradu Vladimir Nazor 1974.

(Iz: monografija Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 1958. – 2008.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dragi prijatelj, lirski bariton Zlatko Foglar (Tuzla, 5. listopada 1935.) jedan je od najstarijih naših opernih pjevača, ali i u 91. godini reći će: „Godine su samo broj“. Radostan, optimističan, žovijalan – više će brinuti o drugima, iskazujući (i) tako bezgraničnu ljubav koju je dijelio s pozornice.

Naša najuglednija glazbena publicistkinja Marija Barbieri o Foglaru je zapisala:
„Svojim ugodnim i nosivim lirskim baritonskim glasom, njegovanom muzikalnošću, visokim obrazovanjem, urođenim scenskim temperamentom, ležernom glumom, smislom za stilske kontraste i posebnom uvjerljivošću, Zlatko Foglar stvorio je sugestivne i cjelovite likove različitih stilskih i vremenskih odrednica, dramskog i komičnog karaktera.“ (OPERA.hr, 2019.)

A počeo je u Osijeku!

– Došao sam u Osijek 1961., kad je maestro Savin preuzeo direkciju Opere – reći će Foglar. – Prvi zadatak bio mu je kompletiranje ansambla, isključivo mladim ljudima punima ljubavi za svoj poziv. Tada je doveo i nas nekolicinu entuzijasta iz Zagreba. To su, osim mene, bili kolege Marijan Bručić i Velimir Zgrablić te kolegica Štefica Petrušić.
„Kocka je pala“. Odabravši zvanje opernog pjevača znao sam da mi neizbježno predstoji ovaj prijelaz preko Rubikona zvanog debut. Ali da ću ga prelaziti baš na najtežem mjestu, na Seviljskom brijaču, to se nisam ni u snu nadao. Svi me uvjeravaju da sam ostvario vrlo dobru ulogu“ – zapisat će Foglar u Stranicama iz Dnevnika (list Kazalište, br. 22-25, svibanj-listopad 1968.).

I otada – pedesetak uloga, od epizodnih do glavnih i naslovnih u operama, operetama i mjuziklima – u Osijeku, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu – ali austrijskom St. Pöltenu (gdje je bio stalno angažiran).

Kako je to izgledalo u Osijeku, ilustrativna je sezona 1967./’68. kada je Foglar pjevao baritonsku partiju Leona Jungmana u Savinovoj operi Tena; Alfieria u Rossellinijevu Pogledu s mosta; naslovnog Mozartova Don Juana; naslovnoga Zrinjskog u Zajčevoj operi; naslovnoga Verdijeva Rigoletta; Germonta u Verdijevoj Traviati…

– Devet godina provedenih na osječkim daskama nije devet dana – reći će umjetnik u intervjuu listu Kazalište (br. 104-105, 1. – 30. rujna 1976.).
– Ja se najugodnije osjećam upravo na ovim daskama… Bilo je to razdoblje koje se teško može ponoviti, ne samo u jednom životu… Bili smo s malim plaćama, odvojeni od obitelji, putovali smo u najgorim uvjetima – ali bili smo puni ljubavi i ništa nam nije bilo teško…

Dragom Zlatku Foglaru želim dobro zdravlje, a kao Osječanin – uz zahvalu!