Piše: Ljubomir Stanojević©
Prvakinja osječke Opere VESNA BALJAK uskoro će obilježiti 30-godišnjicu umjetničkog rada. Kao Tosca, moćna Puccinijeva heroina.
Ovo je „slovo ljubavi“ jednoj dragocjenoj, tihoj, samozatajnoj osobi koja živi svoj umjetnički život tu, pored nas.
Kako je to suprotivo teatru i njegovim „junacima“, protagonistima! Ta samozatajnost!
A Vesna je upravo to: „neprimjetljiva“ na ulici, i snažna i moćna na pozornici. I tako već trideset godina. I više. U Osijeku. U svojem, našem i kazalištu publike – zaljubljenika koji je podržavaju i vole.
Vesna je rođena Mostarka (1965.), sarajevska diplomantica, s roditeljima koji su davno došli u Slavoniju (blizu Požege), pa je i Slavonka. Dugim životom i radom – Osječanka.
U Sarajevu Pero Zubac promovira svoja izabrana djela: prva od četiri knjige zove se „Mostarske kiše i neka druga zemlja“. U Osijeku, Vesna Baljak obilježava umjetnički jubilej. Mislim na Vesnu i Zupca: „U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni / Kad bih znao ko je sada ljubi / ne bi mu zubi, ne bi mu zubi…“ Prisjećam se i odličnoga Milenka Ognjenovića i njegova recitiranja: „A padale su svu noć neke modre kiše nad Mostarom…“.
Vesna ljubi ovaj Grad na Dravi. I supruga Claudija, umjetnika. I sina, maturanta. Ali, iznad svega: pozornicu. To je njezin život, oduvijek, i trajno. Tosca je kruna. Danas je dramski sopran, kada je počela u Osijeku (1989.), odmah po diplomiranju, bila je koloraturka. Točnije: lirsko-koloraturni fah. U prvih petnaest osječkih sezona* imala je čak 25 premijera, nekoliko Uskrsnih i Novogodišnjih koncerata.
Počela je kao Anna u „Nabuccu“, Eva u „Zrinjskom“ (kasnije, bila je, po sudu ovog autora točnija – Jelena!), Blonda u „Otmici iz Saraja“ i Stasi – u prvoj svojoj osječkoj opereti, „Kneginji čardaša“. U ratnoj sezoni 1991./92. Zajčeva je Zlatka, odmah potom i Giorgetta u „Plaštu“ i Norina u „Don Pasqualeu“. Još je rat!
Potom slijede Violetta u „Traviati“, Mimi u „La Bohème“, Marica u „Prodanoj nevjesti“, Gilda u „Rigolettu“, Oscar u „Krabuljnom plesu“… Carolina je u „Tajnom braku“, Frasquita u „Carmen“, Amina u „Mjesečarki“, Susanna u „Figarovu piru“, Laureta u komičnom „Gianniju Schicchiju“, Despina u „Cosi fan tutte“ i meni najmilija – Lucia di Lammermoor (upamtljiva „scena ludila“ – „koju mogu otpjevati samo pjevači koji raspolažu dobro razvijenim koloraturnim sopranskim registrom“, kako je napisao naš davni suradnik i prijatelj, glazbeni kritičar i pisac Nenad Turkalj).
Vesna Baljak pjevala je u operetama („Grofica Marica“, „Zemlja smiješka“, „Šišmiš“, „Barun Trenk“), kasnije i u mjuziklima. U tom njezinom „prvom razdoblju“, o kojem govorimo, dirigenti bili su joj: Željko Miler, Vladimir Kobler, Zoran Juranić, Veseljko Barešić, Mladen Tutavac, Peter Oschanitzky, Berislav Šipuš i Antun Petrušić. Kao redatelji predstava u kojima je Vesna tumačila uglavnom naslovne ili glavne likove, potpisani su Petar Selem, Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Vlado Štefančić, Petar Vujačić, Krunoslav Cigoj, Zoran Juranić, Zlatko Kauzlarić Atač, Caterina Panti Liberovici, Ozren Prohić, Ivica Krajač, Stephanie Jamnicki i Krešimir Dolenčić.
Vesni želimo… „modre kiše…“ nad Osijekom!
* Ovaj autor, načelno, opservira umjetničke osobe i kazališne događaje HNK do kraja 20. st. Stoga je i navod uloga i predstava V. B. uokviren tim razdobljem.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Skoro će dvanaest godina otkako smo se na groblju sv. Ane 2010. oprostili od Branke Galić, istaknute operne umjetnice, možda posljednje prvakinje HNK koja je s uvjerenjem živjela svoju umjetnost – što je publika prošloga, dvadesetog stoljeća istinski prepoznavala i honorirala.
Rođena je 8. veljače 1928. u Zagrebu i da je poživjela – bio bi joj 94. rođendan! Naturalizirana Splićanka – tamo je završila osnovnu školu i dva razreda Realke – poslije četverogodišnjeg ratnog razdoblja u Zemunu 1946. godine dolazi u Rijeku, završava gimnaziju s ispitom zrelosti i pohađa muzičku školu. Uskoro odlazi u Zagreb gdje 1952. godine diplomira na Državnoj muzičkoj školi zagrebačkog Konzervatorija.
Po povratku zapošljava se u Rijeci kao nastavnica glazbenog odgoja, koncertrira, nastupa na radio-postaji Rijeka, studira uloge te, napokon, 1953. godine debitira u riječkoj Operi kao Micaela u Bizetovoj „Carmen“. Dvije godine kasnije, od 1. rujna 1955., nakon audicijskog nastupa u ulozi Mimi (G. Puccini, „La Bohème), dobiva angažman u Operi HNK u Osijeku gdje djeluje kao prvakinja do umirovljenja, 1981.
„Dramski sopran velike nosivosti i širokog raspona, što joj omogućuje oblikovanje opernih likova različitog karaktera“, ocjenjuje muzikolog i kritičar Krešo Kovačević. A ona je, doista, bila i Mozartova grofica Rossina, Donna Elvira i Donna Anna („Figarov pir“, „Don Giovanni“), do Verdijevih heroina (Leonora u „Trubaduru“; Desdemona u „Otellu“; Amelia u „Krabuljnom plesu“).
Na osječkoj je pozornicu u blizu tri desetljeća rada plijenila svojim ostvarajima Madeleine (Giordano, „Andre Chénier“), Tatjane i Lise (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“ i „Pikova dama“), Santuzze (Mascagni, „Cavalleria rusticana“), a u domaćem repertoaru Eve (Zajc, „Nikola Šubić Zrinjski“), Đule (Gotovac „Ero s onoga svijeta“), Jele (I. Brkanović, „Ekvinocij“) i dr.
Kreirala je snažne dramske uloge u suvremenom opernom repertoaru, poput Magde u Menottijevom „Konzulu“, Majke u „Zatočeniku“ L. Dallapiccole, Lukrecije (O. Respighi), Žene (F. Poulenc, „Ljudski glas“) te Penelope (R. Liebermann) i Lady Billows (B. Britten, „Albert Hering“) – za potonje dvije nagrađena je na Annalima komorne opere i baleta (1972. i 1974. godine).
Dobitnica je (1969.) i najuglednije muzičke nagrade „Milka Trnina“. Gostovala je u Rumunjskoj, Bugarskoj, (tadašnjoj) Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Njemačkoj.
Branka Galić ostat će, ipak, u sjećanjima osječke publike ponajprije kao – iznimna i nezaboravna Puccinijeva heroina Tosca. Za tu je kreaciju umjetnica 1962. godine dobila Nagradu grada Osijeka.
Grob ove primadone na osječkom gornjogradskom groblju iznimno je teško pronaći. Blizu kapelice je ali…
U sjećanjima – umjetnica puno lakše opstaje.
Potpis ispod fotografije:
Branka Galić kao nezaboravna Puccinijeva heroina Tosca
Piše: Ljubomir Stanojević©
Jedna od zacijelo meni dragih predstava – od čije je premijere prošlo više od četiri desetljeća (29. listopada 1981.) – opera je „Manon“ francuskog skladatelja Julesa Masseneta.
U svojim bilješkama, redateljica Nada Murat (1927. – 2009.) navodi:
„Glazba je zapravo ta, koja zavodi na čipku, luksuz… A to i je ono dominantno u svakoj operi. Međutim, potrebno je nečim zainteresirati publiku. Jer je glazba divna, ali nije Verdi, nije Puccini. Arije traju beskonačno dugo, isto tako dueti. Zato moramo napraviti nešto što će u svakoj slici zainteresirati… Važno nam je zadržati publiku do kraja predstave u gledalištu, jer kod nas publika tako nemilice odlazi sa predstave ako nije ničim motivirana… I čovjek se onda pita: za koga radi sve to što radi?“
Ta je početna bojazan redateljice Murat – uzmemo li u obzir samozatajnost te umjetnice i posvemašnju njezinu kritičnost – bila neosnovana. Tadašnji muzički kritičar Glasa Slavonije Lj(udevit) Sekošan naslovit će svoju kritiku (31. listopada 1981.) „Uspješan početak“… „kojom je osječki operni ansambl vrlo uspješno realizirao još jedan težak i složen muzičko-scenski zadatak. Umjetnički i glazbeni rukovodilac, dirigent Željko Miler, potpuno je ostvario stilsku preciznost cjelokupnog opernog ansambla pri izvedbi ovog tipičnog intimnog lirskog opernog djela… Posebne zasluge… svakako pripadaju i redatelju Nadi Murat, te scenografu i kostimografu Vlasti Hegedušić za originalna scenska rješenja.“
Kritičar osobito hvali „briljantnu sugestivnost scenski i pjevački ostvarenu kreaciju Manon Lescaut, kojom je osječka sopranistica Olga Vulić još jednom potvrdila svoje izuzetne kvalitete… oduševivši osječku publiku. Punom uspjehu ove operne premijere pridonijeli su i korektne i uvjerljive kreacije ostalih protagonista – glavnog muškog lika Luciana Manzina… Mirka Čagljevića… Velimira Zgrablića… Almasa Tudakovića… Josipa Lešaje… i Josipa Šalića i Ivana Stanića…“
Iz te postave, od spomenutih (nažalost – osim Ivana Stanića – danas pokojnih umjetnika), umirovljeničke dane provodi u Rijeci nacionalna operna prvakinja Olga Vulić (danas Šober). Provodi ih nimalo umirovljenički: zajedno sa suprugom, opernim prvakom Bojanom Šoberom, „rasprostire“ svojom, i fizičkom i pjevačkom elegancijom, nepresušni talent na mnogobrojnim koncertima u zemlji, ali i u inozemstvu. Njezin glas još uvijek „zvoni“ – gotovo kao iz vremena kada smo je zvali – „naša Olgica“…
Potpis ispod fotografije:
Olga Vulić (Šober) kao Manon i Luciano Manzin kao Des Grieux
DIVAN SI, CHOPIN…
Piše: Ljubomir Stanojević©
Vašarište uspomena! Lebdjeti, s vrećom uspomena, nad nekim zimama, dragim ljudima, mjestima… Piše moja draga I. Iz onih godina kada smo bili (i zauvijek ostali) sentimentalni drugari, kojima je uvijek bilo jako važno ono što je drugima malo, koji smo sobom dokazivali (da li i dokazali) sve ludosti, besramno čiste, ponekad bolne, prepoznatljivo naše… Chagallov Witebsk na čestitki što hoće sreću u ovoj, a raspiruje stare čežnje davnih godina… Naše varljive sreće!
U Osijeku je magla. I u toj magli, neki dan, u blizini Teatra, drago lice, poznat osmijeh: FRANO KRTIĆ. Dugogodišnji prvak Drame HNK, sada već podebelo u mirovini, ponešto i usporen u aktivitetu oko Teatra veterana (kojega je inicijator i uspješni dugogodišnji voditelj), ali jednako glumac, uvijek…
Razgovaramo, konvencionalno, jer smo se u tim dugim neviđenjima pomalo izgubili od onih s kojima smo, davnih godina, bez mjere, znali dane i noći provoditi mudrujući o kazalištu i razmjenjujući ona tiha mala uvjerenja što se priopćuju sa strahom odavanja tajni… Pa, ipak, ostalo je u pogledu nešto ostarjela glumca i onoga drugog, ne više mladića, naše davno zavjereništvo: možda je prekasno, a možda bi se, makar još jednom, valjalo okupiti oko kakve dobre predstave, izgovoriti neke riječi iz otvora ovovremene pozlate haenkaovske dvorane… Da riječi zaigraju u srcu a dodir pogledima da bude opet stari izazov zapisivanja nekih riječi… O Glumcu…
Dok pišem ovaj tekst netko u tzv. „solističkoj“ sobi u HNK-u (soba, s klavirom, u kojoj se pjevači-solisti, uz studij uloge, „upjevavaju“ prije nastupa na sceni), iznenađujuće, prebire dirkama klavira i svira – Chopina. Mislim, slučajno; a onda glazba potraje, dosta dugo, nemam osjećaj da je vježbanje (nema „vraćanja“), roje se zvuci… Nezauzdana znatiželja otkriva pijanista – mladi korepetitor HNK ZLATKO KNEZOVIĆ svira – „za sebe“… Nije pretpostavio slušatelja pa mu je neugodno. Hvalim ga, s uvjerenjem. Pa tako slušam Chopina, još neko vrijeme, a kada glazba prestane, već dobrano upućen svojim uspomenama, sjetim se nekog vremena prije gotovo tri desetljeća, i zapisanog spomena: DIVAN SI, CHOPIN, SAMO… (To je rečenica iz „Neisplakanih“ Mirka Božića). Mnogo, mnogo godina kasnije, dočitao sam i njen završetak. Glasi… KASNO!
Ah, lebdjeti s vrećom uspomena… Upravu je I. Susretati se s ljudima u magli, u sebi, slušati (budućeg) pijanista koji, možda, glazbom rješava i kakve svoje muke… Napisati, napokon, nekoliko redaka…
Što misliš o kakvom malom bijegu? Na jug?
Da. Na jug!
Glas Slavonije, Osijek, 20. siječnja 1989.
Potpis ispod fotografije:
Dramski umjetnik Frano Krtić (1920. – 2000.)
Piše: Drago Kekanović*
U dosadi zimskih večeri, neki Mladić (tako ćemo ga zvati) upita svog prijatelja: „Hoćemo li u kazalište?“. Davala se neka repriza po dvocifreni put. Mladićev prijatelj ispričao se televizijskim programom – „koji večeras i nije tako sjajan, no kamera će već otkriti nešto novo i zanimljivo…“.
Junak naše priče krenuo je dalje; drugom njegovom poznaniku, kojeg je sreo, bi lijeno izlaziti iz „tople sobe“. „Morao bih se malo podšišati, jer me ‘starci’ ovakvog neće pustiti… A zatim, bijela košulja, kravata, čekanje pretposljednjeg tramvaja – sve me to, pravo da ti kažem, pomalo nervira… Nego, ako hoćeš da čuješ, nabavio sam nove ploče…“.
Trećeg znanca Mladić je otkrio pred kinom, kako od preprodavača kupuje kartu po dvostrukoj cijeni. „Znam, kaubojski filmovi su svi na isti ‘kalup’ – rekao mu je ovaj – pa ipak, ovdje se osjećam nekako više domaće… A kazalište? Drugačije je to tamo…“.
Pokoleban izjavama svojih prijatelja, naš junak nije više insistirao, već se i sam zapitao: što učiniti u ovakvoj situaciji. I tko je kriv, što je ova priča dalje išla sljedećim tokom: repertoari, koji i dalje njeguju zastarjele forme teatra (naročito u manjim kazališnim kućama, koje kao da se plaše postaviti avangardnije djelo), naša kulturna politika, koja u cjelini ne pruža dovoljno mogućnosti sagledavanja i izdiferenciranja današnjeg vremena, djela, koja su – u plemenitoj namjeri da govore o svijetu i ljudima, i u nemogućnosti pronalaženja adekvatnog današnjeg jezika – stvorila izvjestan zamor kod gledalaca…
Sve to rezultira time, da ćemo mladog čovjeka danas prije naći na svakom drugom mjestu, no u kazalištu. Tu se on ne pojavljuje, ne u onolikoj mjeri u kojoj bi to trebalo.
Mladi ljudi nisu niti bezosjećajni, niti nezainteresirani – naprotiv – meni se čini da su i suviše preokupirani ovim realnim svijetom, u kojem nema (ili ima u vrlo, vrlo maloj mjeri) mjesta za romantične junake i događanja – čitav jedan repertoarni profil kakav nam pružaju poneki teatri. A mladi – hoće svoje junake na sceni, svoj svijet, koji je – i za nas i za njih – jedno veliko i nedovoljno ispitano DANAS.
Svakako, da značajno mjesto tu zauzimaju i naši suvremeni dramski pisci, jer samo oni mogu dati ono na čemu smo u ovom napisu insistirali.
Oni koji i dalje njeguju ustaljenje kazališne forme, zastupaju u stvari sebe. No, mora nam biti jasno, da je takvih gledalaca sve manje u dvoranama. Oni odlaze, a da pri tom nitko ne vodi brigu o onima koji upravo sjedaju na njihova mjesta. Treba znati da to nisu isti ljudi, isti pogledi nisu usmjereni na ono što se na sceni događa – naprotiv – pogledi su se (a to je i sasvim prirodno) izmijenili. Hoćemo li i njima još desetak godina prikazivati komade koji nisu – njihovi?!
Do nas tek sada stižu, kvantitetno i kvalitetno, djela avangardnih autora, koji u određenoj epohi suvremenog kazališta već gotovo predstavljaju – klasiku. Kada budete gledali neku od predstava tih komada, u dvorani ćete naći i Mladića i njegove prijatelje iz ove priče. Oni će doći, u to sam uvjeren. I ne zamjerite im na uskim hlačama i džemperima.
Budimo sretni što su tu, napokon tu!
Uvodnik lista „Kazalište“ br. 11/1967.
Odabrao: Ljubomir Stanojević
*Suvremeni hrvatski književnik Drago Kekanović, pjesnik, prozaist, dramatičar školovao se u Osijeku (gdje je potekao iz čuvene književne radionice Dejana Rebića) i Zagrebu. Dugogodišnji je dramatrug Dramskog programa Hrvatske televizije, a s osječkim HNK-om i Miniteatrom surađivao je, u više navrata, kao autor i autor dramatizacija. Tekst koji objavljujemo napisao je kao (ni)20-godišnji student Filozofskog fakulteta u Zagrebu.