Piše: Ljubomir Stanojević©
Uz zvuke Mozartova „Requiema“, u izvođenju solista, dijela zbora i orkestra Osječke opere pojačanih s nevjerojatnom mladošću i umijećem Katedralnoga oratorijskog zbora iz Mostara, pod dirigentskim vodstvom Filipa Pavišića, u četvrtu korizmenu nedjelju 18. ožujka 2012. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla nisam mogao ne misliti na dan ranije preminulog Branka Mešega, glumca, redatelja, intendanta, kazališnog prevoditelja i publicista, dramaturga… 17. ožujka 2012. umro je u 93 godini.
Bio sam blizak s njim. I podosta sam o njemu znao.
Rođen je 25. studenoga 1919. u Rumi. Kao službenik na željeznici otac mu je često morao seliti pa je Branko djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu kod bake i tete. Tu je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji i poslije početnih studija Prava upisao i 1942. godine diplomirao na Glumačkoj školi Hrvatskoga državnog kazališta (kojoj je upravitelj bio Drago Ivanišević). Poslije diplome dobio je angažman dramskog glumca u tom kazalištu – a popis uloga iz tog i kasnijih razdoblja (oko 80), kao i popis kazališnih režija (oko 120), pedantno je pobrojila teatrologinja Antonija Bogner-Šaban u prilogu svoje studije “Kazališni čovjek Branko Mešeg” (zbornik Krležini dani u Osijeku, 2007.).
Podatke o Branku Mešegu već sam svojedobno (1996.) publicirao, pa samo da podsjetim: od 1945. bio je angažiran u Splitu kao glumac, redatelj i tajnik Drame; od 1947. glumac je, redatelj i umjetnički voditelj kazališta u Šibeniku odakle, 1950. god., na poziv tadašnjeg intendanta osječkog Kazališta, glumca i redatelja Hinka Tomašića stiže Osijek kojem ostaje vjeran pune 62 godine, sve do svoje smrti!
U razdoblju od 1950. (kada je došao u Osijek) i 1984. (kada je otišao u mirovinu) Mešeg je samo između 1967. i 1972. izbivao izvan HNK, zaintrigiran rizikom osnutka, osmišljavanja i vođenja novoga kazališta – osječkog Miniteatra. Teatar koji je u grad na Dravi donio novu poetiku, opredijeljen suvremenom domaćem i recentnom stranom autoru, i danas je blistav zapis onodobnih nagnuća i postignuća.
Branko Mešeg bio je kazališni intelektualac. Potvrdio je to i naknadnim diplomiranjem francuskoga jezika i književnosti i latinskoga jezika s rimskom književnošću (Filozofski fakultet u Sarajevu) i formalno zaokruživši svoje zagrebačke „klasičarske“ zasade. Režirao je i u Varaždinu, Puli te osobito u Vinkovcima, uzdižući tako i kulturu drugih hrvatskih sredina. Susret s filmom imao je samo jednom, u mladim danima: 1944. godine bio je pomoćni redatelj u filmu “Lisinski” Oktavijana Miletića…Kako je brzo prošlo to vrijeme?!
Dok slušam Lacrimosu, emocije me vežu na bivšega intendanta (usput: ponosan sam što me odabrao za svojega ravnatelja Drame, 1978. – 1984.). Moje kazališno prijateljstvo potrajat će dovijeka.
(Hrvatsko Slovo, 23.3.2012.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Osječki HNK u koprodukciji s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca uprizoruje jednočine opere: „Arlecchino“ Feruccia Busonija i „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija. I dok je „Gianni Schicchi“ nadaleko poznata i više puta izvođena opera i u Osijeku i u Rijeci, „Arlecchino“ je gotovo nepoznat: u Rijeci će sada biti izveden prvi put, a Osječani su se s tim „kazališnim capricciom“ (su)sreli već prije – gotovo pola stoljeća (1973.), tada uz Mascagnijevu jenočinu „Cavalleria rusticana“, izvođeno u cjelovitoj opernoj večeri.
Kompozitor Busoni (1866. – 1924.), „jedan od najvećih pijanista poslije Liszta“, „Arlecchina“ je skladao između 1914. i 1916. po vlastitoj ideji i libretu i – prema riječima Antuna Petrušića, prevoditelja libreta i dirigenta te osječke (tada jugoslavenske) praizvedbe – tragao je za novim sadržajima u glazbi, ostajući ipak vjeran tradiciji. Radnja se događa u Bergamu u 18. stoljeću. Glavno lice Arlecchino u prvome je dijelu vragolan, u drugome pojavljuje se kao ratnik, u trećem kao suprug i u četvrtom kao pobjednik. Podnaslov „kazališni capriccio“ potcrtava dramaturške srodnosti djela sa starom talijanskom „commediom dell’a arte“. Glavna tema sadržaja opere – kako kaže sâm skladatelj – priča je o bračnoj vjernosti i nevjeri. „Arlecchino“ praizveden je 1923. god. u Berlinu.
Tko su bili davni, osječki izvođači te Busonijeve opere? Almas Tudaković (kao Arlecchino), Štefica Petrušić (Colombina), Petar Kloc (Opat Cospicuo), Veljko Zgrablić (Doktor Bombasto), Luciano Manzin (Leandro), Adam Levang (Ser Matteo del Sarto), Lucija Halapa (Annunziata)… Od svih, danas su još živi Štefica Petrušić i njezin suprug, dirigent Antun Petrušić, kao i kostimografkinja Ljubica Wagner. Redateljica te predstave bila je Nada Murat, scenograf Karlo Klemenčić i koreografkinja Mirta Dinter.
Busonijev „Arlecchino“ bio je nastavak promišljenog repertoarnog niza što ga je dramaturški utemeljio Dragutin Savin (1915. – 1996.), stožerna umjetnička osobnost gotovo četvrt stoljeća (1947. – 1971.) osječke Opere. Dirigent i skladatelj, redatelj, scenograf, kostimograf, prevoditelj… Savin je najznačajnija umjetnička osobnost osječke glazbene scene druge polovice 20. stoljeća. Njegovo ravnateljsko razdoblje (1961. – 1971.) svojim dramaturškim utemeljenjem, repertoarnim odbirom, praćenjem suvremenih trendova i tendencija, kadrovskom politikom, inicijalnošću (Annale komorne opere i baleta)… do danas je ostalo nedosegnuto.
Osječko–riječkom „Arlecchinu“, danas u drugoj kontaminaciji, želimo pun uspjeh, poput onoga prethodnoga, osječkog – prije pola stoljeća…
Potpis ispod fotografije:
O bračnoj vjernosti i nevjeri: prizor iz „Arlecchina“ F. Busonija (Štefica Petrušić i Almas Tudaković). Jugoslavenska praizvedba: 24. ožujka 1973., HNK u Osijeku
Piše: Ljubomir Stanojević©
Iz Novog Sada stigla je tužna vijest: u Kliničkom centru u Novom Sadu, u 86 godini preminuo je redatelj Zoran Ristović. Mnogima – nepoznato ime. Pa i Osječanima, iako je ovdje režirao (1978-1981.). I to dobro.
Rođen je 1936. u Beogradu, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a kazališnu režiju, kao drugi studij, završio je u Zagrebu. Diplomsku predstavu „Zločin na kozjem otoku“ Uga Bettija, ostvario je 1963. godine u Zenici. I tamo – u tom Kazalištu – ostao je blizu 30 godina! Bio je redatelj, dramaturg, lektor, umjetnički voditelj… Dobitnik je Sterijinih nagrada za režiju i za dramaturški rad.
Kada sam, 1978. godine, postao ravnateljem Drame, pozvao sam tog samozatajnog umjetnika, na suradnju. „Pesma“ Oskara Daviča, „Vir“ Jure Franičevića Pločara te Euripidova „Medeja“ – bili su njegovi uratci na osječkoj pozornici. Osobito je ostala dojmljiva „Medeja“. O predstavi, čija je premijera bila 7. studenoga 1979., uvažena kazališna kritičarka Marija Grgičević (1929. – 2011.) zabilježila je u „Večernjem listu“:
„Izuzetno ambiciozan zadatak – predstavu Euripidove ‘Medeje’ – ostvarilo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u režiji gosta Zorana Ristovića i scenografiji Radovana Marušića, s Ružicom Lorković u glavnoj ulozi, i to na vrlo promišljen i zanimljiv način.
Komorni oblik izvedbe odgovarao je i sadašnjim mogućnostima Drame HNK u Osijeku i karakteru tragedije vrlo bliske obiteljskoj drami, koja slika sasvim neherojski, svakidašnji život. Kraćenje teksta nije oštetilo ono najvrijednije – ulogu Medeje, jedinstvenu u dramskom stvaralaštvu po spoju žestoke strasti i najhladnije proračunatosti za koji je protagonistica našla bogatu skalu izraza, uključivši i akcente koji bi pristajali nekoj današnjoj brakorazvodnoj situaciji.
U Jazonu mladog Nenada Inđića imala je partnera koji u prvi tren fascinira izazovno drskom pojavom i izvanrednim glasom… Vrlo ugodno iznenađenje bila je mlada Ana Stanojević u ulozi Zbora, kojoj je režija povjerila i da poentira tu verziju ‘Medeje’ stihovima domu i tuđini, svojevrsnom molitvom protiv potucanja stranim svijetom, što je tragediji barbarke Medeje pojačalo aktualan prizvuk.
Osim suvremene protagonistice, režije koja je započela pomnim dramaturškim pripremama, te prijevoda Bratoljuba Klaića taj uspjeh osječke Drame omogućila je i scenografija. Njena zasljepljujuća bjelina, u koju će ući i bijelo odjeveni akteri, jedina podsjeća da je Medeja praunuka Sunca. Okrugli podij s elementom pokretnog zida asocira na prostor malen poput obiteljskog doma i otvoren prostranstvu.“
„Medeja“ 1979. ukazuje i na još jedan, začudni podatak: pune 43 godine na dramskom repertoaru HNK nema – Grkâ! O tome svakako valja, bar za budućnost, razmisliti. I to ne samo iz poštovanja kolijevke kazališta, zapadne civilizacije i sveopće kulture. Grčki nam dramatičari, naime – u suvremenom čitanju – i danas imaju što reći, itekako!
Potpisi ispod fotografija:
Ružica Lorković, Nenad Inđić i Ana Stanojević (stoji) u Ristovićevoj „Medeji“ na pozornici HNK u Osijeku. (Snimio: Rudolf Bartolović.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Veljača 2022. bila je tužna. Ostavile su nas četiri iznimne osobe: dugogodišnja voditeljica krojačnice HNK Mandica Lerinc (76), koja je cijeli život provela u Kazalištu; potom prevoditelj i kazališni zaljubljenik Slobodan Bartulović (78) i dragocjeni dramski inspicijent HNK Filip Svetina (66) te fotoreporter Željko Šepić (68).
Mandica Lerinc bila je „dobri duh“ Kazališta i najdugovječnija „šefica krojačnice“. Ispratio ju je (na groblju u Harkanovcima) manji broj njezinih osječkih kolega. Za pokojnog Bartulovića (rođenjem Splićanina, koji je cijeli radni vijek proveo u Osijeku), frankofona i frankofila koji je bio stalna i više nego vjerna osječka kazališna publika, dirigentica Ljubica Vuletić u svojoj FB sućuti napisat će: „Kakav je to gospodin bio… izuzetan poznavatelj kazališne umjetnosti…“.
Majstor fotografije Željko Šepić s HNK-om surađivao je od 70-ih godina i Annala komorne opere i baleta, nasljeđujući sjajnog fotografa Rudolfa Bartolovića i prethodeći drugoj entuzijastici, nezaboravnoj Roberti Balentović (Sorić). Ostavio je brojne dojmljive dokaze relevantnosti glazbeno-scenskih događaja osječke pozornice.
Filip Svetina (komu posvećujemo veći prostor) bio je ponajbolji inspicijent koga smo ikada imali. Ili – kako će to iz Amerike napisati glumac Nenad Inđić: „Bio je izuzetno drag i – bezazlen čovjek…“.
U toj oznaci „bezazlenosti“ – kao da je i cijeli sadržaj Filipove dobrote. U HNK Svetina je došao godine 1978. naslijedivši dugogodišnjeg prethodnika, Dragana Modica. A ostao je – gotovo petnaest godina. Đurđa će Škavić, u glosariju „Hrvatsko kazališno nazivlje“ (Zagreb, 1999.), za inspicijenta kazati da je to osoba „koja brine da pokus ili predstava teku bez zastoja: on(i) nadziru i upravljaju svim poslovima iza kulisa, daju glumcima znak za izlazak na pozornicu, a tehničkom osoblju znak za promjenu scene, svjetla, znak za glazbu“.
Kod Filipa Svetine to je značilo i više: bio je osoba koja voli kazalište, iznutra, koja poštuje pozornicu s glumcima (i svima ostalima koji su na njoj, pored ili okolo nje), i publiku koja je nasuprot ili – kako je to Filipovo iskustvo govorilo prvih sedam godina profesionalnog staža – zajedno s njima. Drage sedamdesete, u improviziranom gledalištu na „stražnjoj pozornici“ i osamdesete – u blistavo obnovljenoj zgradi HNK (do 1991.)!
„Bezazlen“ čovjek? Da, Filip se nikada ni s kim nije posvadio. Svoju je smirenost isijavao na druge, glumce, „ljude od krvi i mesa“ (obično sinonim za kadikad i nepodopštine!). Bio je ona koheziona točka i predstave i rada na njoj, čovjek odgovornosti – za sve. Njegov današnji kolega, već blizu trideset godina dramski inspicijent HNK Eduard Srčnik, najbolje će potvrditi tu vrstu neopisivog, i nikada dovoljno priznatog angažmana.
Dvadesetprvo stoljeće ide dalje… Novi ljudi dolaze!
Potpis ispod fotografije:
Inspicijent Filip Svetina i redatelj Branko Mešeg na pokusu predstave „Slučajna smrt jednog anarhista“, Darija Foa (travanj 1980.). Snimio: Rudolf Bartolović.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Evidentirane elemente prisutnosti baleta na osječkoj pozornici (HNK) nailazimo već u četvrtoj sezoni djelovanja, 1910./11. Tada je na kazališnoj cedulji Lehárovog „Grofa Luksemburškog“ zabilježeno da je „plesove za ovu operetu izvježbala gđica Elvira Coronelli“. U drami „Na posijelu“ Aleksandra Starickina, iste sezone, „ruske plesove uvježbao je redatelj operete g. Dragutin Vuković“, ujedno potpisnik novouvježbanih plesova u opereti Lea Falla „Lijepa Risetta“. Vuković, uz režiju, koreografira i idućih sezona (vaudeville „Alma, gdje stanuješ“ Waltera Kolloa i Lehárova opereta „Eva“, 1913.).
U sezoni 1913./14. gostuje gđica Zoule de Boncza, „prva solo-plesačica Komične opere u Parizu“, koja potvrđuje (ali i utvrđuje) zanimanje Osječana za plesnom umjetnošću. Ni dvije sezone kasnije već se javljaju nova imena na osječkim kazališnim ceduljama: gđica Kozakovna i g. Kümmelberg (u Gilbertovoj opereti „Kino-kraljica“, 1915.). Plesove uvježbava u toj, ali i u sljedećim operetama (Nedbalova „Poljačka krv“, Strraussov „Put oko ljubavi“, Lehárova „Napokon sami“) nadredatelj Kurt Bachmann. I Vuković je još prisutan (Lehár, „Ševa“, 1918.).
Klemens Pekelman uvježbava i zajedno s Milom Popović pleše intermezzo „Ples Pierotta“ te „Maloruski ples“ (uz Ivicu Braun, Anicu Veber i Arnolda Seklera) godine 1919., kada se (24. ožujka) izvodi i prvi pravi balet na pozornici HNK: „Proljetni san“ (po Griegovoj „Peer Gynt“ suiti), u koreografskoj obradbi Zore Vuksan Barlović i Klemensa Pekelmana, skromno navedenog da je taj balet „uvježbao“. Pekelman uvježbava i plesove u Halévyjevoj operi „Židovka“, a zajedno s gđom Vuković pleše u Audranovoj opereti „Lutka“.
Početkom dvadesetih godina u osječkom HNK-u plesnu večer priređuje Klaudija Isačenko, a u dva navrata gostuje Ruski balet iz Moskve. Baletne večeri priređuju Lidočka Wiziakova i Vaclav Vlček, baletni ansambl braće Froman, solo-plesačica Valentina Valina. Od godine 1921. na kazališnim ceduljama osječkih opernih i baletnih predstava nalazimo ime plesača i baletnog meštra Mihajla Semenova. Uz standardne zadatke postavljanja i sudjelovanja u plesnim brojevima u Operi (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“, „Pikova dama“; Dečak-Bareš, „Alibaba i četrdeset razbojnika“) i Drami (Nestroy, „Lumpacius vagabundus“), Semenov postavlja i prave balete: „Coppélia“ Lea Delibésa (uz sudjelovanje baletnog ansambla „izraelitske Ferijalne kolonije u Osijeku“), divertissemente i baletne pantomime („Krabulja i gospodin u fraku“, Dečaka-Poliča).
U baletnim nastupima počinje sudjelovati i primabalerina Marija Tuljakova, skora Semenovljeva nasljednica–koreografkinja. Godine 1923. Mihajlo Semenov potpisuje postavu (i sudjelovanje u ) tri baleta: „Noć u čarobnoj šumi“ (prema suiti A. Glazunova), „Indijska svećenica“ (po simfonijskoj suiti „Šeherezada“ Rimski-Korsakova) i „Ples smrti“ (na glazbu Chopina i Saint-Saënsov „Danse macabre“). Partneri su mu Marija Tuljakova, Jelena Ščigoljeva, Julije Gasser i Anatol Vražić, uz baletni ansambl. Postavlja i pantomimu „Pierretin veo“ Artura Schnitzlera, na glazbu Ernesta pl. Dohnányja i, u istoj večeri, „mimodramu“ „Ruka“ Henrija Berényja. U potonjoj uz Semenova i Tuljakovu sudjeluje i kasnije veliki dramski glumac Janko Rakuša.
Ulomak veće cjeline, iz: „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“, urednice Sonja Kastl i Jagoda Martinčević. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, Zagreb 2002.