Piše: Ljubomir Stanojević^©

Četrdeset je godina prošlo od smrti redatelja i čuvenog profesora Kazališne akademije dr. Huga Klajna (Vukovar, 30. rujna 1894. – Beograd, 2. prosinca 1981.). Bio je neuropsihijatar i psihoanalitičar (studirao je u Beču kod Sigmunda Freuda). Posvetivši se režiji poslije Drugoga svjetskog rata, najdosljednije je provodio Sistem Stanislavskog i ujedno koristio iskustvo u oblasti psihoanalize.

Bio je jedan od najboljih poznavatelja Shakespearea čija je djela i prevodio. Autor je udžbenika „Osnovni problemi režije“, knjige kazališnih kritika „Život dvočasovni“, „Pojave i problemi suvremenog kazališta“ i dr.

Surađivao je u listu „Kazalište“, iz čijeg prvog broja (1/1965.) prenosimo dijelove teksta objavljenog  u izvornoj, ekavskoj varijanti (tada zajedničkog, hrvatsko-srpskog jezika), a za ovu prigodu prevedena na hrvatski jezik.

KAZALIŠTE I JA

Pitam se, jesam li se uopće nekad opredijelio za kazalište?

A u tome što je kazalište za mene postalo, i ostalo predmet jedne trajne i duboke ljubavi, ali više predmet mog divljenja i proučavanja nego smjelog osvajanja, u tome je osječki teatar vjerojatno odigrao, ako ne presudnu, onda zacijelo značajnu ulogu. Evo kako je to bilo:

Uskoro poslije svog osnivanja, negdje oko 1909., osječko kazalište gostovalo je u Vukovaru sa Ogrizovićevom „Hasanaginicom“, u režiji, koliko se sjećam, Josipa Pavića, koji je igrao i Imotskog kadiju. Za scenu u kojoj Hasan-aga pokušava rastjerati svoj dert s pomoću robinje i pjesme, bili su potrebni svirači. Odrediše mene i dva moja druga, učenike petog ili šestog razreda. Radosno uzbuđeni, dogovorismo se što da sviramo i što da dodamo ako ta pjesma bude prekratka za našu scenu. Visoki i mršavi glumac koji je igrao slugu Huseina maskirao nas je i kostimirao, i objasnio da moramo početi svirati kada on mene povuče za rukav, a prestati tek kada on isti znak ponovi.

Kad je došao taj veliki trenutak, Huso nas uvede na pozornicu. Stao je predamnom i ja sam piljio u njega, a moji drugovi u mene. Pošto smo na ugovoreni znak zasvirali, oslobodili smo se, zaboravili na tremu, i za trenutak sve je bilo divno. Ali odmah zatim, sasvim iznenada, Hasan-aga grmnu: „Umuknite, gusle i tambure!“.

Ja se skamenih. Vidjevši da sam prestao svirati, i moji drugovi se povedoše za mojim primjerom. Huso kao da se malo zbunio, zatim se okrene nama i izvede nas bez riječi.

Uvjeren da sam upropastio scenu i predstavu, sav očajan, samo što nisam zaplakao, kad sam se Husi ispričavao što sam prestao svirati, ne sačekavši drugi znak. On, već zauzet drugim poslom, samo me je uzgred pogledao: „Kakav drugi znak? Prestali ste upravo onda kada je i trebalo“.

Vjerujem da je više nego sumnjivi uspjeh koji sam postigao tom svojom prvom i jedinom glumačkom kreacijom, pridonio tomu što i danas, poslije dva desetljeća redateljskog i pedagoškog rada, kad su moji učenici redatelji u mnogim kazalištima i na televiziji, i nastavnici Akademije (pravi, jer su – završivši stručnu školu – postali asistenti, pa docenti, pa izvanredni profesori – sve po redu), još vidim neriješene probleme (gdje oni raspolažu gotovim odgovorima), što mi je Thalia ostala nešto tajanstveno, nedokučivo i nedostižno, i što se nikad nisam osjećao kao njen miljenik, nego uvijek kao njen smjerni poklonik i obožavatelj.

(„Kazalište“, Osijek, br. 1, prosinac 1965.)

Potpis ispod fotografije

Smjerni Thalijin poklonik: prof. dr. Hugo Klajn

Piše: Ljubomir Stanojević^©

„Nisam mislio da ću ikada više ući u ovo gledalište, a tužni povod komemoracije našem Pešutu vratio me u moje i njegovo kazalište, kazalište svih onih koji su za nj živjeli… I tek sada vidim koliko mi je teško!“.

Bile su to riječi Isidora Munjina (1928. – 2010.), dugogodišnjeg prvaka Drame HNK, na komemoraciji Mili Pešutu (Osijek, 1950. – Osijek, 1994.), kada je, ne samo emocijom istinskoga kolege, već i iskreno tronuta čovjeka, došao dati posljednji pozdrav dramskome glumcu i (u to vrijeme) tehničkomu direktoru HNK.

Pešut je rođen u Osijeku i tu je, u gimnazijskim danima, počela njegova ljubav i za kazalište, i za samostalno (u početku amatersko) kazališno iskazivanje. Profesionalno u HNK je stupio 1. veljače 1972. Svojem je kazališnom snu ostao vjeran do posljednjeg dana i daha. Bio je iznimno omiljen zbog svoje jednostavnosti i posvemašnje odanosti teatru. Višestrukih sposobnosti, u kazalištu je participirao sveukupnim angažmanom – kao inspicijent i scenograf, kao direktor i pjevač, po potrebi i plesač…

Pa ipak, bio je i ostao, prije i iznad svega – (samo) Glumac. S tim velikim, početnim slovom. Od malih, epizodnih rola do zahtjevnih zadataka, kakvi su primjerice bili Menteith u Shakespeareovu „Macbethu“, Messer Nicia u Machiavellijevoj „Mandragoli” ili Oktavije u Camusovu „Kaliguli“, Pešut je dnevno „učio“ kazalište, poklanjajući mu doslovce sve svoje vrijeme i preokupacije. Odigrao je niz Krležinih likova – od gluhonijemog prosjaka u predstavi „U agoniji“, do Streleca u „Vučjaku“, Obersta Heinricha u drami „U logoru“ ili Orlandova pacijenta u Krležinu filmskom scenariju „Put u raj“. Igrao je i u dramama Marinkovića, Brešana, Paljetka, Hadžića, Šovagovića i brojnih stranih autora.

Osobito je značajan Pešutov ulog u predstavama opereta i mjuzikla na osječkoj pozornici. Tu se iskazao kao Marinko u „Maloj Floramye“ i Willy u „Splitskome akvarelu“ Ive Tijardovića, zatim kao Bokčilo u „Dundo Maroju“ Držića, Foteza, Stražičića i Jusića. Stranome mjuziklu odužio se sudjelovanjem u „Guslaču na krovu“ Stein-Bocka (Močah) i ulogom krčmara u „My fair lady“ Lernera-Loewea. Kada je trebalo, Pešut je znao uskočiti i u balet plešući, na primjer, u ansamblu velikog valcera u „Evgeniju Onjeginu“ P. I. Čajkovskog.

Mile Pešut živio je častan i pošten (ne samo kazališni) život. Osvjetlao je obraz HNK-u kao jedan od prvih dragovoljaca Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao s voljom i uvjerenjem i čvrstom ljudskom mišlju o potrebi obrane rodne grude, ali i potrebi uspostave istinitih, pravih ljudskih vrijednosti i pred sobom i među drugima. Njegova neupitna ljudska okomica bila je pouzdani oslonac. I zato su Pešuta ljudi – jednostavno voljeli. To se do danas nije promijenilo.

Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.

Potpis ispod fotografije

Neupitna ljudska okomica: Mile Pešut (1950. – 1994.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ako u ime (su)života i vlastitih moralnih, ljudskih i/li kršćanskih načela valja praštati, zasigurno ne treba zaboraviti. Nezaborav je izborio svoje pravo s prvim balvanima 1990. te svim događajima koji su uslijedili i koji su se upisali u najkrvavije stranice povijesti jednoga agresorskoga, imperijalističkog napada na hrvatski narod željan konstituiranja svoje samobitnosti – svojom državom.

U tome se svjetlu i s kulturnih, kazališnih pozicija, ne može zaboraviti dan 16. studenoga 1991. – dva dana prije tragičnog pada Vukovara – kada je srpski agresor nimalo slučajno izabrao osječko Hrvatsko narodno kazalište kao namjernu metu. Pomisao je zločinaca bila monstruozna – uništiti hram opstojnosti hrvatske kulture, zatrti svaki trag umjetničkog i ljudskog identiteta.

Zapaljivi projektili toga kasnog podneva 16. studenoga učinili su ogromnu štetu: zapalili krovište HNK, demolirali kazališnu dvoranu, hodnike, predvorja i druge kazališne prostore; uništili skupu svjetlosnu i tonsku opremu. Samo mjesec i pol prije najavljena svečanog obilježavanja 125. godišnjice najstarije kazališne zgrade kopnenoga dijela Hrvatske i šest godine nakon njezine dugotrajne obnove, HNK je ušao u svoju 85. sezonu kao beskućnik.

I valjda je od toga trenutka – započela još jedna osječka kazališna feniksijada. (U povijesti HNK bilo ih je dosta, no ova je, drastičnošću temeljne, polazne situacije, izborila primat). Nije se dogodilo što je agresor predmnijevao: raspad ansambla zbog posvemašnjega onemogućivanja rada, bijeg publike od nesigurna mjesta (kao da to cijeli Grad nije bio!), paraliziranje umjetničkoga – autorskog, nacionalnog i domoljubnog – izričaja. Naprotiv! Mala je kazališna skupina (nešto manje od 50 posto današnjeg ansambla) i te kako preostala, i te kako branila svoje pravo na slobodu, identitet i – kazalište.

Bitka je počela prvom donesenom kantom vode, bolom koji je proizveo akciju. Valjda ništa i nikada prije nije tako mobiliziralo biće ansambla da dokaže neobičnu važnost Teatra i (iako se tada o tome nije mislilo) – sebe u Teatru. I bili su važni svi kazalištarci koji su ostali te 1991./92. i ostali su važni…

(ulomak veće cjeline)

Glas Slavonije, 16. studenoga 1996.

Potpis ispod fotografije:

Marin Topić: razoreno gledalište HNK u Osijeku

Uz 10. godišnjicu smrti

Pjesnik i kulturni djelatnik Dejan Rebić (Gornje Dubrave, kod Ogulina, 2. svibnja 1937. – Osijek, 11. kolovoza 2011.) neimar je najznačajnijih kulturnih i umjetničkih događanja u Osijeku od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je utemeljitelj Tribine mladih, Eksperimentalne scene i Miniteatra, Galerije mladih i Galerije Zodijak, Baranjske umjetničke kolonije…Pokretač je biblioteke Vrbaci, biblioteke Revije i dječjeg časopisa Maslačak. Bio je urednik časopisa Revija i najzaslužniji za njen opstanak poslije Hrvatskoga proljeća.

Kao književni stvaralac objavio je desetak pjesničkih, proznih i dramskih naslova od kojih su neki izvođeni u HNK-u i Dječjem kazalištu u Osijeku. S Hrvatskim narodnim kazalištem bio je vezan kao nominalni umjetnički voditelj Drame, zaslužan za pokretanje (dislociranog) studija Glume zagrebačke Akademije za kazalište, film i TV. Surađivao je i u listu/reviji „Kazalište“. Godine 2017. grad Osijek odužio mu se prisjetom na ediciju Vrbaci, u kojoj su objavili prve knjige neki od danas najpoznatijih hrvatskih pisaca koji su počeli – u Osijeku.

Ljubomir Stanojević

BILJEŠKA O JESENJOJ IGRI

Puni koraci noge uniješe u novu jesenju igru.

Saučesnik sam dogovora o smrti jednog cvijeta

čije se okate kapi uznemireno niz dlanove toče.

Kad mazne ruke nečije posvjedoče da nije zločina

i kada, kao obično,

svane, znat ću da su sve igre izigrane.

BILJEŠKA O ČEKANJU

Crvenilo nebesko srsima druguje pod kožom nemira.

Tamo gdje i onaj put. Tamo gdje i prvi put.

Zagledan onijemih.

Imanje je imati dan. Pun dan ruku.

Nijem, zagledan, jedan dan. Šumor, šumor čudni.

Tamo gdje i prvi put. Tamo gdje i onaj put.

BILJEŠKA O IGRAMA OBIČNIM

Sunce darovatelj dar baci u stručku čudnog bljeska

i zbuni mi izgubljene zjenice

darnost nebeska

u livadi zagubljenoj.

Vilinsko kolo ispreplelo se u tratini maslačka

i zbunjeno zelenom bojom sunca

probudilo svračka.

(„Kazalište“, Osijek, br. 5–6/1972.)

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

Nije ovo zapis o „Prodanoj nevjesti“, ili je tek posredno, s nakanom isticanja jednog lika, onog zlosretnog komika Kecala, simpatične žrtve vlastitih spletki. Tumači ga jedan kazališni gospodin, umjetnik nenadmašne profesionalnosti, već gotovo pola stoljeća u teatru, a od toga blizu četiri desetljeća na osječkoj pozornici: Velimir Zgrablić. Kako to obično biva, prave vrijednosti, koliko god nosile auru, „pretplaćene“ su na samo-po-sebi razumljivo prihvaćanje, ali i uglavnom – šutnju. Tako se i o Velimiru Zgrabliću (ne samo o njemu!), za razliku od mnogih drugih, razmjerno malo pisalo. Zgrablić to ne zamjera: njegova je (samo)kritičnost oštrija od javnih primjedbi, a (samo)zadovoljstvo teško prelazi prag njegova osjećanja kazališta.

Ostvarivao je i ostvaruje brojne, vrhunske uloge, ali to prihvaća kao opravdanje životnoga opredjeljenja. Nikada nije bio estradna osoba, uvijek je težio (i postizavao) ozbiljnost. Možda ponajviše – kada je igrao/pjevao komične role, kakva je i Kecal u „Prodanoj nevjesti“, u Zgrablićevu tumačenju glumački do detalja izrađen lik, a pjevački raskošan u sonornosti basovskih tonova.

Mjera kazališnog i ljudskog uvjerenja gospodina Zgrablića – u što se autor mogao uvjeriti tijekom tri i pol desetljeća zajedničkog „življenja“ u osječkoj kazališnoj instituciji – oduvijek je bila: dostojanstvo. I stoga umjetnika nazivam gospodinom izvan svake kurtoazne etikecije. Zgrablić je to sobom i svojim uratcima oduvijek znao učiniti jednostavno primjerenim. Dokazujući kako je dostojanstvo svjetonazor uvjerenja i nikako ne znači mrzovolju, odbojnost. Nego vjeru da rad ima smisla i da nema jeftinoga uvjerenja – ni u kazalištu.

Druga je pripomena sentimentalno-pragmatična. Ako me sjećanje ne vara – a bez posebnoga provjeravanja – čini mi se da je prva Zgrablićeva uloga u Operi HNK bio Sparafucile u Verdijevu „Rigolettu“, otprilike u jesen 1962. (u režiji Nade Murat i pod dirigentskim vodstvom maestra Lava Mirskoga). Još se i danas sjećam sjajnih solista Emilija Tossuta (Vojvoda), Štefice Petrušić (Gilda), Nikole Stankovića (impresivni Monterone), Adama Levanga (Marullo), izvanredne Slavice Pfaf (Maddalena) i – Velimira Zgrablića kao Sparafucila. (Začudo, gost Marijan Bujanić kao Rigoletto posve mi je izblijedio u sjećanju!). Velimir Zgrablić tada je bio mladi pjevač (34 godine) koji je već tim svojim prvim pojavljivanjem nedvojbeno dokazao kako ima „i stasa i glasa“. Taj dojam svih ovih godina nije pokoleban.

***

Kecal priziva radost (kazališta)

Glas Slavonije (Magazin), Osijek, 11. rujna 1999.

Potpis ispod fotografije:

Kecal u „Prodanoj nevjesti“: veliki umjetnik Velimir Zgrablić