Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

U plejadi najstarijih i na pozornici osječkoga HNK najdugovječnijih kazališnih umjetnika, istaknuto je ime Velimira Zgrablića, solista i prvaka Osječke opere, basa.

Umro je 3. rujna i pokopan na osječkom gornjogradskom groblju sv. Ane 9. rujna, ove 2021. godine.

Umjetnik je rođen u Zagrebu 1928. godine. Kao dijete pjevao je u crkvenom zboru, a kao srednjoškolca oduševila ga je opera. Bio je član Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ u Zagrebu, gdje je stekao i glazbenu naobrazbu, a studirao je i brodogradnju. Godine 1951. postao je članom zbora Opere u rodnom Zagrebu. U to je vrijeme već tumačio i manje uloge u predstavama. Potom je godinu dana bio angažiran u novosadskoj Operi, nakon kojeg angažmana se vraća u Zagreb. Prvo radi u redakciji Borbe, a potom kao inspicijent programa na Radio-postaji Zagreb.

Članom Opere HNK u Osijeku postaje godine 1962. i od tada je njezin stalni solist, uz povremena gostovanja u zemlji i inozemstvu, sve do skoro pred kraj 1997. godine. Na osječkoj pozornici Velimir Zgrablić sa zamjernim je uspjehom tumačio brojne uloge, među kojima posebno izdvajamo: Sulejman Veličanstveni u „Nikoli Šubiću Zrinjskom“, Donato u „Mariji Golovin“, Eddie Carbone u „Pogledu s mosta“, Gazda Marko „Eri s onoga svijeta“ (tu je ulogu tumačio najviše puta), naslovna uloga u „Don Pasqualeu“, Don Basilio u „Seviljskom brijaču“, Dulcamara u „Ljubavnom napitku“, Kecal u „Prodanoj nevjesti“, Sparafucile u „Rigolettu“, Osmin u „Otmici iz saraja“, Ivan Dragić u „Zlatki“, Ferrando u „Trubaduru“, Crkvenjak u „Tosci“, Coline u „La bohème“ i mnoge druge. Igrao je i u dramskim predstavama te operetama i musicalima.

Za izvanredne dosege u umjetničkoj karijeri Velimir Zgrablić polučio je niz priznanja, od kojih izdvajamo priznanje Žirija kritike na Annalu ’75 te Nagradu grada Osijeka, 1976. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.).

Umjetnik je živio samozatajno i vjerujemo da je njegova želja bila da i odlazak bude u tišini. Pa ipak, kulturnoj, napose kazališnoj javnosti treba – s velikom tronutošću i poštovanjem – objaviti njegovo uminuće.

Piše: Miroslav Vaupotić (1965.)

U ovom našem tehniziranom vremenu, sve ubrzanijeg ritma života, u dobu neviđenih naučnih dostignuća od atomskih eksperimenata do uzleta čovjeka u svemir, u vremenu kada su novi fenomeni takozvanih masovnih komunikativnih kulturnih medija – radio, film i televizija – u naponu svoje moći, ovaj panegirik „dobrom starom teatru“, vječnoj trajnosti scenske riječi, izgleda pomalo anakronističan.

Ali uzalud svi efekti tehničkih sredstava, uzalud kovitlac živih slika i vizualnih senzacija, r i j e č kao osnovna suština čovjekova postojanja i trajanja kao humanističkog inteligibilnog bića neuništiva je. Ona nije samo dominanta u sukobima i odnosima glumačkih likova i karaktera u teatru, u drami i operi, „na daskama što znače život“, ona i u području novih sredstava – radio i televizijske drame – ostaje primarna snaga njihove društvene i umjetničke efikasnosti na čovjeka i za čovjeka i ovoga vremena.

Povratak iskonskoj riječi kazališta, kao dugotrajnog neprekidnog čovjekovog pratioca kroz historiju čovječanstva, mora kad-tad uslijediti novim trijumfom riječi i glasa sa pozornice, sa otvorenih prirodnih pozornica od gledališta svugdje oko nas, gdje se r i j e č  t e a t r a može čuti. I samo se trebamo svjesno truditi da ta riječ prijeđe u djelo – kako reče jedan naš teatarski publicist – preko „organiziranog scenskog fantaziranja“. A onda će riječ individualnog glumca postati i glas društvene funkcije kazališta.

***

Uvodnik prvome broju lista KAZALIŠTE objavljujemo u spomen 40. godišnjice smrti prof. dr. Miroslava Vaupotića (1925. – 1981.), hrvatskoga književnoga kritičara i povjesničara koji je podržao inicijativu pokretanja ove značajne teatarske publikacije (1965. – 1981.) osječkoga HNK.

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Uz uzbuđenje i dobrodošlicu novoj sezoni HNK, upisujemo 115. etapu kontinuiranog djelovanja osječkog Kazališta. Što dovoljno govori o povijesnom značenju „druge hrvatske pozornice“ na kojoj se, od 1907., čuje hrvatska riječ. I kojom su u silnom ovom protoku vremena nastupali, živjeli tuđe, ali i svoje živote toliki dični naši umjetnici.

Uz pozdrav, i najbolje želje novoj haenkaovoj sezoni, neka mi bude dopušten i navod intimnoga, osobnog podatka: 115. kazališna sezona HNK ujedno je i moja 56. djelatna sezona u ovoj kući! U koju sam, profesionalno, ušao kao 23-godišnjak u sezoni 1966./67., a u njoj sam još i danas (sretni) volonter.

Što sam zatekao u HNK-u – prije 55 godina?

Drama je izvodila Marceauovo „Jaje“, Feydeauova „Mačka u vreći“, „Tko se boji Virginije Wolf“ Edwarda Albeeja, „Vjetar u granama sassafrasa“ Renéa de Obaldie, Mihizova „Komandanta“ i Nušićeva „Narodnog poslanika“ te „Ljubaf“ Murraya Shisgala. Režirali su Milan Lamza, Vladimir Gerić, Branko Mešeg, Ivan Marton (1919. – 1996., tada ravnatelj Drame) i Predrag Dinulović.

Dramski ansambl brojio je dvadesetak glumaca, istaknutiji bili su: Miodrag Gavrilović, Isidor Munjin, Frano Krtić, Davor Herceg, Mirko Bulović, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler. Od glumica: Ružica Lorković, Mira Brlek-Kurić, Mira Gavrilović, Ana Kramarić, Eliza Dobrić, Ela Špicmiler. Početnik u ansamblu i tada praktično jedni mladi glumac, bio je Milenko Ognjenović, dotad afirmiran na osječkoj Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih. Ognjenović je danas umirovljenik još jedini živući iz toga razdoblja.

Opera je izvodila modernu „Mariju Golovin“ Gian Carla Menottija, jednočinke „Bračna mjenica“ Rossinija i Ravelov „Sat Španije“. Ali i klasike: Puccinijevu „Toscu“ i Verdijevu „Traviatu“. U pažljivom odabiru tadašnjeg ravnatelja Dragutina Savina (1915. – 1996.) bilo je mjesta i za operetu: Albinijev „Barun Trenk“ jednako je radosno izvođen kao i mjuzikl „Ljubimica Divljeg zapada“ Sammya Faina. Dirigenti bili su: Dragutin Savin, Antun Petrušić i Željko Miler, a pored svestranog Savina (5. režija, 3 scenografije samo u toj sezoni!), režirala je i Nada Murat.

Zlatni solisti toga vremena bili su: Branka Galić, Božena Čubra, Štefica Petrušić, Slavica Pfaf i Mirjana Đorđević – u opereti/mjuziklu Gita Šerman-Kopljar i Gertruda Munitić. Njihovi partneri bili su: Emilio Tossuto, Marijan Bručić, Almas Tudaković, Nikola Stanković, Ivan Feher, Zlatko Foglar, Feliks Ajh… A u opereti/mjuziklu i Stjepko Janković, Drago Novaković, Adam Levang, Ivica Ladić, Franjo Binder…

Kazališna sezona 1966./67. počela je početkom rujna 1966., a završila sredinom srpnja 1967. godine. Te kalendarske godine – ali u sezoni 1967./68. – svečano je obilježena 60. godišnjica osnutka HNK.

Potpis ispod fotografije:

Zajednički profesionalni početci: novinar-teatrolog Ljubomir Stanojević i dramski glumac Milenko Ognjenović (1966./67.). Snimio: Željko Ognjenović

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U ožujku/travnju godine 1961. izašao je iz tiska prvi broj REVIJE, osječkog časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja u izdanju novoutemeljenoga Pododbora (danas Ogranka) Matice hrvatske u Osijeku.

Bio je to praznik, ne samo izdavaštva, već smion impuls daljnjem razvoju kulture (ne samo) slavonsko-baranjske metropole.

Danas – promijenjenoga naziva, KNJIŽEVNA REVIJA obilježava rijedak jubilej: 60 godina kontinuiranog izlaženja. Podatak s kojim se mogu podičiti tek rijetki.

Od prvoga broja, s potpisom urednika Milivoja Polića i tekstovima Pavla Blažeka i Ljubomira Stanojevića, do danas kada je uređivanje preuzela marna Tatjana Ileš, a spomenuti potonji autor u popisu je i današnjih suradnika – (KNJIŽEVNA) REVIJA posvećivala je doličnu pozornost kazalištu.

Ne samo Blažek i Stanojević, nego i Dragan Mucić, Antonija Bogner-Šaban, Stanislav Marijanović, Branka Brlenić-Vujić, Ivan Flod, Luka Aparac, Antun Petrušić, Giga Gračan, Vesna Burić, Mira Hadžihusejnović Valašek, Branko Polić, Branimir Sakač, Ivo Slaviček, Vesna Lendić, Dražen Bađun, Davor Špišić – pisali su o kazalištu kritičke prikaze i eseje, problem(at)ske članke, portrete i crtice, lirske minijature.

Ovdje navodim(o) tek autore čiji su se tekstovi doticali osječkoga Kazališta. A u popisu onih koji su pisali o drugim (kazališnim) temama brojna su imena – spomenimo tek neka: Marijan Matković, Ivo Bogner, Branko Hećimović, Dubravko Jelčić, Nikola Batušić, Vlado Mađarević, Maja Hribar-Ožegović, Darko Gašparović, Branko Mešeg, Nikola Čečuk, Miroslav Mađer, Šimun Jurišić, Cvjetko Milanja, Vlado Obad, Sanja Nikčević, Igor Gajin…

Sumarni je popis suradnika i (kazališnih) tema objavljen u Bibliografiji REVIJE (I.-XXV.) u REVIJI broj 7-8 iz 1989. god., odnosno u tematskom broju KNJIŽEVNE REVIJE (posvećenom 100. god. HNK u Osijeku) 3-4/2007., priređivača Ivana Trojana.

KNJIŽEVNOJ REVIJI, marnom nastavljaču zanosa i htijenja od prije šest desetljeća, reprezentantu ove sredine i simbolu hrvatske kulture, želimo blistave dosege i u budućnosti. Jednako vjerujući u današnju poletnu mladost kao i davne, 1961. godine.

Potpis ispod fotografije:

Naslovnica prvoga broja REVIJE iz 1961. godine

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Trideset jedna godina dijeli nas od smrti (13. srpnja 1990.) jednoga od najznačajnijih osječkih glazbenih umjetnika – dirigenta i ravnatelja Opere Željka Milera.

Njegova smrt bila je iznenadna i neočekivana kako za obitelj tako i za kazališne kolege preminulog umjetnika. Još je taj dan, ni desetak sati ranije, bio u punom radnom zamahu (što je i inače bila njegova osobina) te je s redateljem Petrom Šarčevićem (1935. – 2001.) dogovarao podjelu i osnovnu koncepciju prve glazbene premijere u sezoni 1990./91., „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca.

Maestro Miler rođen je u Zagrebu 1932. godine. Tamo je započeo i glazbeno školovanje, a studij dirigiranja završio je 1959. godine u Sarajevu, na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Mladena Pozajića. Vrlo rano (1953.) postaje stalnim članom sarajevske Opere (u svojstvu korepetitora solista te kao dirigent).

Godine 1960. dolazi u Osijek te u ovom gradu, osječkom Kazalištu i osječkoj publici ostaje vjeran do svoje doista prerane smrti. U HNK-u djelovao je kao vrsni dirigent, a od 1971. godine i kao rukovoditelj Opere.

Uz taj rad od 1972. maestro Miler je i umjetnički rukovoditelj Annala komorne opere i baleta (kasnije Osječkog opernog biennala), voditelj Komornog orkestra „Franjo Krežma“ i zborovođa u KUD-a „Lipa“.

Često se javljao i kao klavirski pratitelj vokalnih i instrumentalnih solista. Kao dirigent nastupao je na mnogim našim i inozemnim opernim te koncertnim podijima.

Za svoj rad nosilac je brojnih umjetničkih i društvenih priznanja, među njima Sedmoprosinačke nagrade HNK u Osijeku, Nagrade „Milka Trnina“ te Nagrade oslobođenja Osijeka.

Prisjeti na maestra Željka Milera, još i danas, pobuđuju duboku tronutost…