Piše: Ljubomir Stanojević©
Ove će godine biti dvanaest godina od odlaska najdugovječnije osječke kazališne umjetnice: redateljice Nade Murat (1927. – 2009.).
Rođena je 16. srpnja 1927. u Čaglinu (kraj Požege), umrla je u Osijeku 29. rujna 2009. Završila je studij režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (B. Gavella, 1956.), iste godine postavila je na pozornici HNK (diplomsku predstavu) „Moć sudbine“ G. Verdija i do svoje posljednje režije, Verdijeva „Krabuljnog plesa“ (1987.), upisala je osamdesetak uprizorenja na osječkoj pozornici.
Nada Murat obavljala je niz umjetničko-organizacijskih dužnosti: bila je pomoćnica i obnašateljica dužnosti intendanta HNK (1968.) i organizatorica i umjetnička tajnica Annala komorne opere i baleta. Za svoj rad nagrađivana je društvenim priznanjima – Nagradom grada Osijeka i Nagradom „Sedmi prosinca“ HNK, priznanjima osječkih Annala i opernog Biennala u Ljubljani, a nositeljica je i odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
***
Predstavljala nam se dosad mnogo puta: kao scenski pratitelj i tumač glazbeno–scenskih domišljaja Verdija, Puccinija, Donizettija… Posjedujući izvanredni smisao za pretakanje „klasične“ glazbeno-scenske strukture u ovovremene teatarske tvorevine, Nada Murat inzistira na nužnosti opernog kazališta kao jednoj još uvijek nedovoljno ispitanoj mogućnosti. Doista lijepi primjeri u tom smislu njezine su režije Massenetove opere „Manon“ i Bellinijeve „Mjesečarke“.
Redateljica osobito cijeni zajednički, timski rad, a još više zajedničko htijenje. „Jedno srce, teatarsko i mnogo pogleda“ – reći će vam. – „Tako se stvara misao o teatru, usklađuju stavovi, čini zajedništvo.“ U suradnji s maestrom Dragutinom Savinom kreatorica je dijela repertoarne koncepcije osječke Opere – orijentiranog na komornu fizionomiju. Kao praktični stvaralac umjetnica je ta svoja shvaćanja demonstrirala u Rossellinijevu „Pogledu s mosta“ ili pak u zanimljivoj predstavi „Napoleon dolazi“ Richarda Rodneya Bennetta.
„Kazalište je za mene ljubav od koje se ne odvaja, uvijek prisutna; ljubav bez koje se ne može, kojoj se valja uvijek, i uvijek iznova, predavati.“ – kaže Nada Murat.
Kaže to, i potom odlazi u sferu svojih novih traganja i teatarskih istraživanja.
(„Kazalište’71“ br. 4)
Piše: Ljubomir Stanojević©
U lipnju 2002. u Osijeku je u 72 godini preminula Ružica Lorković, dramska umjetnica i dugogodišnja prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta.
Rođena je 1930. u Novoj Gradiški, u Zagrebu je završila Učiteljsku školu, a pohađala je i Gumačku školu. Prvi glumački angažman ostvarila je od 1951. do 1954. u kazalištu u (Slavonskoj) Požegi, a sljedeće tri godinu u kazalištu u Sisku.
Pravi, istinski kazališni život za umjetnicu, koja se dovila do kazališne prvakinje, počeo je 1957. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku. Za tri i pol desetljeća izvanredno dojmljiva kazališnog rada, zajedno sa suprugom Icom Tomljenovićem, Ružica Lorković ostala je zabilježena u analima osječkoga glumišta kao ozbiljna i vrhunska kazališna osobnost.
Nabrojiti njezine uloge na osječkoj pozornici značilo bi oštetiti sjećanja na mnoge važne. Toliko ih je odigrala, i tako dojmljivo, da se uvijek ona posljednja činila – najboljom.
Amelija iz „Doma Bernarde Albe“ ili Roža iz Kolarova „Svoga tela gospodar“ odmah su u početku svratili pozornost na iznimnu senzibilnost tada mlade glumice.
Odgovarao joj je sentimentalni, melodramski repertoar ranih šezdesetih (Inge, „Picnic“; Williams, „Silazak Orfeja“; Sagan, „Zamak u Švedskoj“), ali je isto tako dokazala i da se zrelo zna uhvatiti u koštac s draguljima dramske klasike poput Sonje u Čehovljevu „Ujaku Vanji“ i Katarine u Shakespeareovoj „Ukroćenoj goropadnici“.
Možda najdojmljivije uloge Ružice Lorković na osječkoj pozornici bile su Desdemona u Shakespeareovu „Othellu“, Ifigenija (Goethe „Ifigenija na Tauridi“), Euripidova Medeja, Lady Macbeth, Bernarda Alba (Lorca), Alice (Strindberg, „Mrtvački ples“), Linda Loman (Miller, “Smrt trgovačkog putnika“).
Bila je odlična Ogrizovićeva Hasanaginica, Giga Barićeva u Begovićevu „Bez trećega“, a nakon Save Severove zacijelo i najbolja Laura (Krleža, „U agoniji“) na osječkoj pozornici.
Uloga koju je osobito voljela, i za koju je – kao i predstava u cijelosti – primila brojne nagrade, bila je Staža u dramskoj kronici Fabijana Šovagovića „Sokol ga nije volio“.
Voljena od Osječana, cijenjena od kolega, priznata i nagrađivana, Ružica Lorković gajila je neuobičajenu, samo njezinu pogledu na svijet i kazalište (u nje to bijaše isto!) primjerenu samozatajnost.
Jednom je izjavila: „Koliko sam uspjela dati teatru – ne znam, ali znam koliko je on pružio meni“. Mi, ne samo (od) danas, znamo koliko je bilo to davanje. I da je Ružica Lorković bila istinito kazališno lice, umjetnica koja je obilježila drugu polovicu dvadesetoga stoljeća na osječkoj dramskoj sceni.
I takva, ostaje – nezaboravna.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Pet je godina minulo od odlaska glumca Rade Špicmilera[1] (Jasenovac, 10. studenoga 1925. – Osijek, 9. lipnja 2016.), po mnogima „dobroga duha“ ne samo osječkoga, već i svih kazališta u kojima je nastupao.
Špicmiler je završio Učiteljsku školu u Petrinji. U početku bio je odgajatelj u đačkim domovima u Kostajnici, Sisku i Ogulinu. Glumcem postao je 1949. – prvo u Sisku, potom u (Slavonskoj) Požegi, pa Banja Luci i Osijeku, u čijem je HNK-u, u dva navrata (1961.–1969. i 1970.–1975.) proveo trinaest kazališnih sezona.
Bio je glumac u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu (1969./70.) i u Satiričkom kazalištu „Jazavac“ (danas Kerempuh) u Zagrebu (1975.-1987.).
Glumac iznimnoga komičarskog talenta ostvario je brojne uloge u teatrima u kojima je radio, a uloga koja ga je proslavila bio je Bokčilo u Držićevu „Dundu Maroju“, u predstavi beogradskog JDP-a (režija Bojana Stupice) koja je obišla dvanaest europskih gradova, uključujući venecijanski Biennale.
Posljednju premijeru, „Zastave, barjaci, stjegovi“ Miroslava Međimorca, u režiji Georgija Para, odigrao je u Osijeku 2007. Tom predstavom, na gostovanju u Zagrebu (Gavelline večeri, 2008.) obilježio je 60. obljetnicu umjetničkog rada.
Špicmiler je glumio i u velikom broju filmova, TV-drama i TV-serija. Dobitnik je nagrade grada Siska, nagrade „7. prosinca“ HNK u Osijeku, dvostruke nagrade „Zlatni smijeh“ Satiričkog kazališta „Jazavac“ te nagrade za najuspješnije lice godine na Danima satire (1986.).
Bio je suprug osječke glumice Ele Špicmiler (1930.–2001. – i njoj je ove godine 20 god. uminuća!) i otac Sande Špicmiler-Lewis koja danas živi u SAD-u.
[1] Glumac je rođen kao Spitzmüller Radoslav, ali je gotovo cijelu karijeru igrao kao Rade Špicmiler (u svim kazalištima u kojima je bio u angažmanu). Tek pred kraj – već debelo u mirovini – vratio je svoje izvorno ime i prezime.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Dan uoči dodjele ovogodišnje Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, akademiku Zvonimiru Mrkonjiću, u Zagrebu je 12 .lipnja umrla Giga Gračan, istaknuta članica HDKKT-a i lanjska dobitnica tog najuglednijeg priznanja struke.
O Gigi mogao bih pisati naširoko. Bili smo prijatelji pa bi šutnja bio i odraz emotivnog stanja posvemašnje tronutosti, ali i poštivanje pokojničine volje. Stoga tek ukratko, povijesti radi.
Rođena je u Osijeku (1945.) kao Eugenija Drndarski. Tu je završila gimnaziju i srednju muzičku školu, a u Zagrebu komparatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Po povratku sa studija (1968.) četiri godine radila je u rodnom gradu (bibliotekarka u EMŠC-u, urednica časopisa „Revija“, filmska kritičarka „Glasa Slavonije“), a od 1972. je u Zagrebu, mijenjajući dva-tri posla da bi se, najznačajnije, afirmirala kao urednica Trećeg programa Hrvatskog radija (1991. – 2010.).
Vezu s Osijekom nikada nije zaboravila, a s Hrvatskim narodnim kazalištem posebno. Tu je već kao 17-godišnjakinja korepetirala u pripremama Brittenove opere „Mali dimnjačar“ (1962.), a u vrijeme izlaženja lista „Kazalište“ (1965. – 1981.) bila je strogi i pravedni (nadasve talentiran) kritičar osječkih dramskih predstava. Uostalom, evo što o svojim početcima sama kaže:
„Moj prvi objavljeni rad iz područja kazališta nosio je naslov ‘Strani pisci na repertoaru osječkog kazališta od 1907. – 1967.’. Potrošila sam jedno ljeto doslovce se grbeći u arhivu kazališta i u Gradskom arhivu. Kad sam došla u kazalište po dozvolu za rad, srela sam Ljubomira Stanojevića, prošlogodišnjeg dobitnika Demetra, s kojim se poznajem dugi niz godina, čak smo stanovali u istoj ulici u kojoj je, signifikantno, i kazalište, a tad je već bio urednik časopisa ‘Kazalište’. Kad je čuo što radim, predložio je da mu dam komadić teksta da ga objavi u svečanom broju. Ljubo Stanojević je taj komadić objavio, vjerojatno i nešto platio, što je bio i moj prvi honorar – autorski.“ (Vijenac, 5. studenoga 2020.)
Giga Gračan laureatkinja je brojnih nagrada, a najznačajnije su one za životno djelo: „Iso Velikanović“ (prevodilaštvo), „Otokar Keršovani“ (novinarstvo) i „Dimitrija Demeter“ (teatrologija). S toplim (i točnim) tekstom – čiji ulomak donosimo – od ove iznimne osobe oprostila se dr. art. Mira Muhoberac, predsjednica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa:
„Istaknuta književna prevoditeljica, kazališna kritičarka, urednica, novinarka Giga Gračan obilježila je kulturnu, posebno radijsku, prevoditeljsku, kazališnu i književnu scenu nizom svojih vrhunskih djela i aktivnosti, a posebno pedantnim, lucidnim i ludističkim odnosom prema jeziku i govoru i stalnom umjetničkom i uredničkom borbom za istinu i slobodu misli. Bila je britka uma i brza jezika, često u struci ironična i kritična, a tako topla i draga osoba…“
(e-poruka – obavijest o smrti, članovima HDKKT-a).
Piše: Ljubomir Stanojević©
Kazališno razdoblje 1985. – 1990. jedno je od zacijelo najznačajnijih u svekolikoj povijesti HNK. Ali i jedno od najuzbudljivijih, najljepših. Kazališna zgrada je poslije desetljeća i pol obnovljena, kazališno je gledalište zablistalo. Mladi diplomirani glumci „made in Osijek“ (diplomanti Područnog odjeljenja zagrebačke Akademije) već su čvrsto zauzeli svoje mjesto u ansamblu koji je imao zrelu „srednju“ generaciju, a još su sa žarom igrali i stariji glumci-umirovljenici.
S HNK-om počeli su surađivati najznačajniji hrvatski redatelji. Publika se hrpimice vratila u – u svakom smislu – sjajno zdanje HNK, obnovila se mladim naraštajem. A stasao je i novi mlad i svjež kritičarski kadar, ne samo stručan i profesionalan već i – rekao bih – zaljubljenički nastrojen. Te epitete svakako zaslužuje Davor Špišić, danas ugledni dramatičar, scenarist i prozaik. Objavljujemo njegovu kritiku Erdmanovog „Samoubojice“ iz 1986., kao prisjet na jednu sjajnu predstavu i – Davorov novinarski i kritičarski početak.
***
Bez namjere da se ospori visok profesionalizam i umjetnički dojam „Puta u raj“ i „Kaligule“, mislimo da je u subotu (15.3.) rođen prvi hit ovogodišnje dramske produkcije…
„Samoubojica“ Nikolaja R. Erdmana od onih je satira koje prvo tjeraju u razuzdan smijeh, ali u kasnijim mozgovnim reakcijama poprimaju opasnije obličje. Primanje takvog humora godi, ali je bolje ne analizirati ga, jer sa zabavom je gotovo. U atmosferi histerične dominacije kolektivnog nad individualnim Erdman je porukama „Samoubojice“ sarkastično gulio preplanule soc-realističke plakate. Najveća vrijednost djela je u slojevitosti iz koje izlazi univerzalnost značenja i nepobitna suvremenost. Tražiti Semjone Semjonoviče samo u Erdmanovoj domovini značilo bi smanjiti značaj autorove riječi.
Joško Juvančić (treći put) i raspoloženi ansambl prokleto dobro su odigrali pjenušavi vodvilj nimalo veselih konotacija. Cijenila je publika maštovitu opuštenost svih sudionika i njihovu opipljivu želju za burleskom ujednačenog ritma, pa nisu izostale ovacije a razuzdana eksplozija čardaškog orgijanja (mizanscenski izvrsna) izaziva najburnije reakcije. Juvančić je jezgrovitim postupkom iscijedio iz svakog člana objektivni maksimum koji trenutno pruža, pa bi bio zločin nečiji doprinos umanjiti.
Ipak, kao i svaki komad i ovaj mora imati svoga prvaka, prvog među jednakima. Damir Lončar ovom ulogom je nadmašio sebe. Iako nije poželjno glumca gurati u neki fah, prostor u kojem Damir kraljevski vlada je komedija. Talentirano spajajući geste i riječi, scenski pokret, u klupko blentavosti, histerije, šeretske zafrkancije, oslobađa urnebesnu energiju koja dikciji nije nimalo smetala. Scene s vježbanjem trube, oklijevanja sa samoubojstvom, ili oponašanja duše u nebu pravi su biseri. Uz njega vucaraju se tupava Maša (prava mjera Dubravke Crnojević) i original mužikinja Ružica Lorković. Namjerni lenjinski profil Franje Majetića, mesarska filozofija Bosanca, mutava fantazija Davora Panića ili dvije fukare-petarde (Krička, Šmit); pa još pravovjerni Jegor (Čokljat), baćuška erotoman (Ico Tomljenović)…
Ne možemo spomenuti cijelu galeriju likova koja se gura iza Semjona dok govori: „Dajte nam bar da šapćući kažemo koliko nam je teško…“
(Davor Špišić, „Pravo na šapat“, Glas Slavonije, Osijek, 19. ožujka 1986.)
Potpis ispod fotografije:
Osječki književnik Davor Špišić