Balkanski špijun je kultna drama Dušana Kovačevića koja se kroz humor, apsurd i grotesku bavi univerzalnim temama straha, paranoje i društvene kontrole. Kultni je status ovo djelo steklo upravo kroz satiru komentirajući mehanizme društvene manipulacije i straha, što ga čini itekako relevantnim i danas.
Balkanski špijun progovara o odnosu pojedinca i vlasti, individualnoj i totalitarnoj svijesti te o posljedicama sustava koji zahtijeva apsolutnu poslušnost, a koje se prvenstveno očituju u gubljenju razuma i raspadanju temeljnih vrijednosnih jedinica društva. Zbog takvih je proturječnosti sustav ideja koja uništava sebe samu, a jedini opstanak vidi u traženju nevidljivih neprijatelja.
Predstava u režiji Miloša Lolića dodatno će naglasiti da pretjerana sumnjičavost, nepovjerenje i opsjednutost opasnostima izvana mogu dovesti do apsurdnih i tragikomičnih situacija, stvarajući napetost između pojedinca i sustava koji ga okružuje, a istodobno će otvoriti suvremeni kontekst koji publiku potiče na razmišljanje i refleksiju o današnjem društvu i njegovom općem okruženju.
Miloš Lolić kazališni je redatelj, rođen 1979. u Beogradu, gdje je i studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti. Svoju prvu režiju ostvario je u beogradskom Bitef teatru (Adam i Eva, Miroslav Krleža, 2002.), a tijekom karijere režirao je niz predstava u kazalištima srednje Europe, među kojima su Burgtheater Beč, Residenztheater München, Maxim Gorki Theater Berlin, Theater Basel, Slovensko narodno gledališče Ljubljana, Schauspielhaus Frankfurt, Atelje 212 Beograd, Zagrebačko kazalište mladih, Düsseldorfer Schauspielhaus, Újvidéki Színház Novi Sad, Bühnen Bern, Mestno gledališče Ljubljana i dr.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, uključujući Grand Prix Mira Trailović 43. Bitefa za predstavu Sanjari (Robert Musil, Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd, 2008.), Politikina nagradu za režiju 46. Bitefa i nagradu za režiju festivala Bayerische Theatertage za predstavu Bluthochzeit (Federico García Lorca, Volkstheater München, 2011.), Grand Prix Borštnikovo srečanje za predstavu Bartleby, pisar (Herman Melville, Mini teater Ljubljana, 2011.), nagradu Nestroy za predstavu Magic Afternoon (Wolfgang Bauer, Volkstheater Beč, 2012.), nagradu Dorothea Neff za predstave Die Präsidentinnen (Werner Schwab, Volkstheater Beč, 2014.) i Lazarus (Enda Walsh & David Bowie, Volkstheater Beč, 2018.), te Sterijinu nagradu i nagradu za režiju Bojan Stupica za predstavu Yankee Rose (Slobodan Obradović, Beogradsko dramsko pozorište, 2022.) i mnoge druge.
Koprodukcija s HNK-om u Zagrebu u sklopu konzorcija K-HNK
Drvene ptice, dramski prvijenac autorice Lidije Deduš, nastao je kao autoričina reakcija na vlastito iskustvo života na selu i na, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, danas lako dostupnim informacijama o problemu femicida. Koja je razlika u tretmanu toga problema prije 40 godina i danas?
Radnja drame smještena je u ruralnu sredinu 80-ih. Sveprisutni alkoholizam, patrijarhat, sredina u kojoj se, nakon završene osnovne škole, ne nudi mnogo više od rada u tvornicama, samo su neki od problema koji će pokrenuti niz događaja s tragičnim završetkom.
U takvom, nimalo idiličnom selu, odrasta glavna protagonistica Nada. Maloljetna, bez pozitivnih pokazatelja u perspektivi, želi bolji život za sebe. Zaplet prati kroz pet dana događaje vezane uz Nadu i njoj bliske osobe, suseljane, život mjesnog doktora i njegove supruge, čime drama uključuje i elemente kriminalističkog prosedea.
No, početni zaplet izrasta u gusto strukturirane scene u kojima se, gotovo naturalistički, razotkrivaju odnosi zatrovani alkoholizmom, tajnama i duboko zakopanim emocijama te se pred čitateljem i gledateljem otvara čudesna slagalica života na selu, u svoj svojoj grubosti, uz tek poneku nježnost i ogromnu glad za slobodom i ljubavlju.
………………………………………………………………………
Lidija Deduš rođena je 1977. u Banjoj Luci, a 1992. iz ratnog Sarajeva doselila u selo pored Varaždina. Do 36. je godine života radila u kartonaži, tvornici sitne elektronike, konobarila. U radnoj joj knjižici kao poslodavca možete pronaći i pogrebno poduzeće, ali i vlasnika trgovine Sve po pet kuna. Studirala je. Pokušala je i prodavati životna osiguranja, okušala se i za šalterom u banci…
Kako sama kaže, “živjela sam i pokušala preživjeti, a to radim i danas”.
Istodobno njezin književni uspjeh sustavno raste. Prve zapise počela je iz zabave objavljivati na Facebooku, a na njih su mnogi pozitivno reagirali, među ostalima i pisci Kristian Novak i Miljenko Jergović te pjesnikinja Monika Herceg. Tako je počela i njezina književna karijera.
Lidija Deduš autorica je triju zbirki poezije: Apatridi i ostale čudne ličnosti, Ništa od najavljivanog kraja svijeta i Razglednice iz prašnjave republike. Dobitnica je triju nagrada za poeziju (Treći Trg za najbolji pjesnički prvijenac 2018., Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i Udruge studenata slavistike Slavitude na Sorboni za treći najbolji rukopis na BHSC jezicima 2021.) te nagrade za kratku priču časopisa Biber.
Radovi su joj prevedeni na engleski, francuski, makedonski, litavski, albanski i grčki jezik i objavljeni u časopisima Biber (Centar za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd), The Well Review (Irska), Europe Now (Columbia University, New York), Šiaures Atenai te u dvojezičnoj grčkoj Antologiji suvremene bosanskohercegovačke poezije, koju je uredio Almin Kaplan za Vaxikon, Athena. Zbirka Razglednice iz prašnjave republike prevedena je 2023. na francuski. Posljednje njezino djelo, ja se zovem lidija deduš, neobičan hibrid poezije i proze, regionalni je hit. Članica je Hrvatskog društva pisaca.
Za najbolji suvremeni dramski tekst dobila je 2022. nagradu HNK-a u Zagrebu, za dramu Drvene ptice.
………………………………………………………………………
Predstava Drvene ptice dobila je Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Najbolja predstava u cjelini – Drama
Ivan Plazibat dobitnik je NHG-a za režiju predstave Drvene ptice u kategoriji Najbolje redateljsko ostvarenje – Drama
Sunčana Zelenika Konjević dobitnica je NHG-a za ulogu Anke u predstavi Drvene ptice u kategoriji Najbolja ženska sporedna uloga – Drama.
https://www.hnk.hr/hr/drama/predstave/drvene-ptice/
Predstava Smrt na dopustu nastaje po romanu portugalskog nobelovca Joséa Saramaga Kolebanje smrti, koji se po prvi puta u Hrvatskoj postavlja na kazališne daske.
U jednoj neimenovanoj državi na sedam mjeseci prestane postojati – smrt. Premda nestanak smrti isprva zvuči kao idealna situacija, svježe besmrtan narod ubrzo se mora nositi s krizom zdravstva, ekonomije, pojavom kriminalnih organizacija i prijetnjama susjednih država. Ljudi i dalje normalno stare i obolijevaju, ali bez smrti samo se gomilaju na granici života, a i na granici države. Razotkrivaju se i igre moći vlade, Crkve i monarhije te njihovi prljavi poslovi. O državi se ne zna mnogo i tako ove uvijek relevantne teme postaju univerzalno primjenjive na bilo koje područje i povijesno razdoblje.
………………………………………………..
Autorska predstava Smrt na dopustu nije izravna adaptacija Saramagova romana, već je kroz rad redatelja Kokana Mladenovića s ansamblom Kerempuha poprimila kontekst regionalnih prilika i tema kojima smo svakodnevno izloženi, zadržavajući Saramagovu neodređenost i satirični odmak. Dok se u romanu takva vrsta odmaka postiže autorovom osobitom vrstom pripovijedanja te brižljivo odabranim motivima oko kojih plete mrežu situacija, u našoj se predstavi taj isti dojam ostvaruje drugim sredstvima. Neka od njih su brechtovska gluma, pjesme i humor koji, osim iz komičnih situacija, proizlazi i iz britkih i svevremenskih dijaloga po uzoru na velikane komedije Groucha Marxa i Woodyja Allena.
Osim humoristične kritike društva, Smrt na dopustu donosi gledateljima i novo, personificirano viđenje Smrti te odgovara na pitanje koje u romanu nije razjašnjeno: zašto je Smrt uopće prestala ubijati? U ovoj predstavi, jedan slučajan susret probudit će u Smrti potrebu da preispita svoj identitet, način na koji je ljudi tretiraju već čitavu povijest i u konačnici – da uzme dopust. A možda se i zaljubi.
Adela Kulenović
………………………………………….
U predstavi uživo sudjeluju glazbenici Franka Margeta (violončelo) i Viktor Čižić/Ana Krajnović (klavir).
Korišteno je izdanje Kolebanje smrti Joséa Saramaga u prijevodu Deana Trdaka i izdanju VBZ-a iz 2009.
…………………………………………
U vrijeme kad sloboda pristupa razumu nije dostupna svima, kad su pismenost i potencijal učenosti još privilegij vlastodržačkih krugova, Kant o prosvjetljenju govori kao o domeni u koju čovjek pristup dobiva stjecanjem te hvaljene slobode, ali i hrabrošću odmaka od jarma nametnutih, dogmatskih stajališta koja prečesto nazivamo istinama. Mišljenje je potencijal svakog čovjeka, no i ono se odvija temeljem činjenica koje dobivamo na raspolaganje, temeljem nekih premisa iz kojih gradimo vlastite stavove, u konačnici i svjetonazor.
Istina je u današnje vrijeme postala ne samo dvojbena kategorija, nego je prečesto ovčja koža prebačena preko zvjerskog obličja notorne laži. Iza onih ciljeva kojima poslovično opravdavamo sva sredstva prečesto nema ni natruhe humanizma. Zna to Matišić koji se strukturno i sadržajno vraća temeljnim postavkama grčke tragedije kojoj nije samo svrha prepričati tijek tragičnog u pojedinačnom, nego i dovesti do katarze, pročišćenja u vidu spoznaje, koja bi nas trebala barem milimetar približiti ljudskosti kojoj načelno težimo.
I bolan je taj Matišić koji se okreće temama koje su poput rijetkih bolesti koje velike farmaceutske tvrtke zbog „neisplativosti“ zaobilaze, pa oboljeli poput siročadi ostaju prepušteni nebrizi, izvan korpusa čovječanstva, nekako „manje“ ljudi, prešutno, prešućeno. I nije samo tematska Matišićeva preokupacija ta koja ga uzdiže, nego i taktika naracije, dramaturška dijalektika, odnosi aktera „nesporazuma“ koji zapravo nikad nisu crno-bijeli, na prvu razrješivi otpustom ili suosjećajnošću.
On, naime, piše, dramaturšku konstrukciju gradi bez uljepšavanja, friziranja, dodvoravanja. Jedini zahvat koji sporadično izvodi u scenskom sažimanju stvarnosti jest komika, profinjen humor kojim zbilju čini, ako ne probavljivijom, a onda barem malo podnošljivijom. Svjedočili smo tomu prateći njegova dosadašnja premijerna scenska uprizorenja u HNK-u u Osijeku: Bljesak zlatnog zuba (1994.), Sinovi umiru prvi (2012.) i Anđeli Babilona (2017.).
Drama Kolumne zaboravljene djece bespoštedna je kritika svekolikog kvarenja društva, u njoj i kroz nju Matišić bez zadrške progovara o naličju svega: o novinarima ucjenjivačima, upravljanju javnim mnijenjem, posvojiteljima monstrumima, posvojiteljima mučenicima, biološkim roditeljima koji napuštanjem zapravo ubijaju vlastitu djecu. U lice nam baca činjenicu koliko zapravo slabo poznajemo i sebe i druge, kolike nam priče ostaju u zavjetrini pozornosti zato što nas empirijski nisu dotaknule, zato što smo mimo njih prošli gonjeni nekim drugim i drukčijim usudom.
Istodobno nas podsjeća i koliko polazište znatno određuje djelokrug naše protežnosti u životu kao bojišnici ili prostoru preživljavanja. Neki, naime, ne kreću od nule, nego iz nekog dubokog podruma tuge. Neki se bore za ono što je nama bilo dano, „besplatno“. Riječ je o drami koja nas poziva na zaron, na duboko razmišljanje. Prvenstveno o nama samima kao pojedinačnim tvorcima veće stvarnosti, ali i o drugima, o njihovim postupcima koji nisu uvijek zle nakane, nego reakcije ranjenih kauzalnostima, u nemilosrđu.
Ivana Šojat
U stanu obitelji Wingfield vrijeme stoji. Prozor gleda prema svijetu koji prolazi mimo njih, kao da ih je zaboravio, a staklene figurice, posložene na polici, čuvaju tišinu koja prijeti puknuti pod težinom neizgovorenih snova.
Na sceni Gradske kazališne kuće Bjelovar, drama Tennesseeja Williamsa postaje poetski portret krhkosti – obitelji, ljubavi, iluzije. Amanda, majka koja se grčevito drži prošlih dana, Laura, kći koja svijet vidi kroz lom svoga stakla, i Tom, sin koji sanja bijeg, ali ga osjećaj dužnosti veže poput sidra. U njihovu svakodnevicu dolazi gost, slučajni glas razuma i nade – ali svjetlost koju donosi ne traje dugo.
Staklena menažerija nije priča o izvanrednim trenucima, već o svakodnevnim tišinama koje bole više od riječi, o onome što se događa unutar nas – kad stvarnost pritisne jače nego što snovi mogu izdržati. To je drama sjećanja, nježna i bolna, u kojoj se ogledamo i sami, tražeći svoje mjesto između želje i odricanja.
Williamsova priča o staklu i tišini postaje kazališni odraz naših vlastitih snova.
(Izvor: https://kmcbj.hr/kazaliste/staklena-mena%C5%BEerija)