Istodobno duhovite, ali i analitične te precizne u seciranju apsurda hrvatske stvarnosti, Ivančićeve kolumne potentan su kazališni materijal za traženje scensko-glazbene forme u stilu splitskog Brechta. Spajajući društveni i teatarski angažman redatelja Kokana Mladenovića stvara se predstava koja će podjednako biti teatarski inventivna, društveno refleksivna i duhovita.
Robi K, Viktora Ivančića, najpoznatiji devetogodišnjak na našim prostorima, pokušava shvatiti svijet i sebe u njemu u okolnostima koje su krajnje neshvatljive zrelim i formiranim osobama, a kamoli nekome tko u život tek ulazi.
Njegov uzrast čini ga idealnim lakmusom za čitanje svih devijacija društva, a društvo je škola (sustav direktno povezan s državnim aparatom koji usmjerava nove generacije tamo gdje država hoće), obitelj (kojoj se sistem srušio na glavu i koja u svojoj disfunkcionalnoj funkcionalnosti čini sve da Robi shvati kako živi u neshvatljivo vrijeme). Društvo je Dida sa Šolte, koji živi po drugačijem vrijednosnom sustavu preuzetom iz jednog drugog sistema, koji Robiju otvara alternativni put prema prošlosti, ali ne i prema budućnosti.
Društvo je ulica, Robijeva ekipa, podjednako zbunjena svijetom u koji treba ukoračiti te hendikepirana apsurdom da ništa nije što jest i kako se predstavlja. Društvo je i ljubav, koja nije veličanstveno otkriće ranog puberteta već ima svoj pravila, etničke, socijalne i raznorazne principe koji je čine kompliciranijom nego što inače je.
Robi K, dakle, živi svoje anksiozno djetinjstvo u stalnom grču da je kriv za nešto, a taj se grč prenosi i u snove. Tamo se multiplicira do nevjerojatnih razmjera, a onda se vraća u stvarnost, apsurdniju od monitpajtonskih skečeva.
Robi će učiniti sve da dokaže kako je lojalan, dostojan i “pravi dječak na pravom mjestu”, a pokušavajući to upada iz jedne apsurdne situacije u drugu te razotkriva besmislenost, apsurdnost i hipokriziju koje čine njegov svijet. Budimo mu suputnici na tom putu, mi, ostarjeli devetogodišnjaci koji smo jednom zamišljali svijet kao bolji i pošteniji od onoga u kojem sada moramo živjeti.
Kokan Mladenović, redatelj
Aktualna do same srži temeljnih međuljudskih odnosa, Beth Steel svojom, žanrovski diskutabilnom, dramom koja započinje kao laka, pitka i prpošna komedija, načinje i zaposjeda stvarnost kao kalup u kojem živimo, dok se društvenim (međuljudskim) ostvarenim odnosima služi kao mizanscenom u kojem opća mjesta imaju ulogu “sklopke” za iskreni smijeh. Ona vješto secira stratuse tjeskobe opstanka kojemu smo izloženi u društvu koje je sreću i poziciju u njoj (a među “drugima”) determinirao novcem kao jedinim alatom samoostvarenja i priznanja.
Sve započinje svadbom kao inicijacijskim prelaskom u novo, u novo okrilje unutar kojega pojedinac dobiva “priliku” u dvoje se iznova ostvariti i uzdignuti do tražene euforije “sreće i razumijevanja”. I bio bi to predvidiv narativ da nije zaokreta kojim nas Steel naprasno vraća u iskrenu stvarnost, onu koja kirurški razdvaja “nas” od “drugih”. Uvijek smo, zapravo, “nasuprot drugih”, ne izričito u sukobu, nego više pred drugim kao ispred ogledala u kojem zapažamo obrise vlastitih tjeskoba, strahova, htijenja, stremljenja, ali i istovjetnosti i podudarnosti. Drugi je uvijek ono što bih JA htio biti. Zato reagiramo dvojako: divljenjem ili zavišću. Najčešće zavišću koja rađa gnjev, reakciju odbacivanja i deklasiranja.
U drami Beth Steel susreću se dva svijeta: autohtoni i alohtoni, svijet “starosjedilaca” i svijet “došljaka”, migranata, tražitelja bolje sudbine kroz traženje posla izvan okvira zadanoga rođenjem. Steel, naime, poseže za pitanjima koja često čitamo kod anonimnih komentatora ispod vijesti na portalima koje govore o radnim dozvolama izdanima strancima ili migrantima koji su poginuli tragajući za boljim životom. Ona u brak povezuje mnogima nepovezivo: Britanku i Poljaka. Britanska strana svatovske družine vlastitu bijedu stagnacije i kroničnoga neuspjeha spoznaje u izravnom doticaju s Poljakom koji od prvoga posla smetlara nezaustavljivo grabi gore, uza stube piramide društvenoga statusa. I u prasku sve eskalira, padaju maske prividne uljuđenosti, političke korektnosti, događa se pobuna protiv “stranaca koji nam otimaju radna mjesta”, koji “ne govore naš jezik”. Započinje rat u točki prijepora, u pregibu promjene koja svijet kao prostor supostojanja ciklički, zapravo, zapljuskuje otkako je čovječanstva.
I tu je taj “problem” žanrovske odrednice koja se hvata svršetka koji ne okončava, nego posvuda u svijetu traje kao zbilja koju Beth Steel majstorski prebacuje na raster scenske pojavnosti kao skicu za raspravu o određivanju pravde kao kategorije u kojoj uvijek postoje pobjednici i gubitnici. Premda je ta rasprava jalova: srazovi nikada ne rezultiraju pobjedama, nego isključivo promjenama, novim stanjima i okolnostima. Otuda i dojmljivost, perceptivna jakost ove sjajne drame u dihotomiji smijeha i gorčine.
Ivana Šojat
Cyranu de Bergeracu pripala je slava jednog od najpoznatijih bezvremenskih dramskih junaka koji privlači kazališnu publiku preko stotinu godina. Njegova sudbina, vrhunski primjer romantičnog duha i geste, s neobičnom lakoćom vezuje našu imaginaciju i srca za sebe.
Cyrano očarava i zavodi riječima, žonglira rimama i ritmom jednako kao mačem. Ali ova naša adaptacija Rostandove drame nije priča otmjenih pjesničkih umova ili historijskih literarnih formi, ona je okrenuta osjećajima onih kojima nije udobno na njihovom mjestu u životu ili u vlastitoj koži; jer što je romantičnost, ako ne smion zov kakav bi život trebao biti. Okrenuta je hrabrosti da se tetura pod emocijama, stenje, grca i uzdiše bez srama i do krajnjosti, hrabrosti da tragično postane i smiješno.
Da se s lakoćom damo uvući u priču o pjesniku-vojniku koji zbog svog ružnog nosa odluči osvajati svoju rođakinju preko posrednika, ne bi li mu dopalo malo njene ljubavi. O tipu koji ostaje vjeran sebi i svojim osjećajima, Cyrano ne sanja beskrajno samo o Roksani. Svojim provokativnim stavovima i mišljenjima sanja o svijetu u kojem su vlastiti ideali, integritet i individualnost na visokoj cijeni, naspram moći i osobnog profita. Zato nam je dragocjen i danas kad smo, s najvećim mogućnostima savladavanja udaljenosti, i s imperativom uspjeha, distancirani od svih i svega. U svijetu tehnologije, u kojem on vlada najstarijom ljudskom tehnologijom, riječima. Generirajući silnu privlačnost i snagu koja ima svoju cijenu. Kako u njegovom vremenu stvaranja moderne centralizirane države, tako i danas u vremenu suvremenih preslagivanja i traženja novih društvenih, političkih, religioznih i osobnih identiteta.
Dramu adaptirali Vito Taufer i Vesna Đikanović prema prijevodu Ivana Kušana.
Predstava traje 1 sat i 40 minuta
UZAJAMNOST PROKLETSTVA
Bauerov roman, koji dramatizacijom dobiva novu, izvedbenu, po standardima antike epsku dimenziju, kompleksan je diskurs o društvenoj stratifikaciji, djelovanju čovjeka na mijene kroz koje se društvo neprestano iznova porađa u nešto drugo, ali i djelovanje novog na čovjeka koji se nije stigao ili mogao prilagoditi, koji se „usudio“ biti drukčiji rođenjem ili misliti onkraj uvriježenog.
Nije ovo, međutim, iscrpna naracija o povijesti analiziranoj kroz ljudska stanja svijesti, tek puko izviješće o pojavnostima kao što je Jugoslavija, Narodnooslobodilačka borba, partizani, ustaše, Nijemci, Srbi, Hrvati, Udba, esesovci, Stasi, totalitarističkim ideologijama. Povijest je kod Bauera kulisa, scenografija kroz koju evoluira Lukijan Pavlović u podvojenost podrijetla rođenjem i podrijetla posvojenjem, ona je referentna točka za „obrazloženja“ djelovanja onog što nazivamo usudom.
Majstorski napisan, naracijski polagan i staložen roman Zavičaj, zaborav hegelovski obuhvaća fenomenološko očitovanje bitka u jednoj individui, Lukijanu koji susrećući se s vlastitim, iskonskim podrijetlom preuzima predodređeno mu ime: Ludwig Bauer. Jer, Ludwig je njemačko dijete u poslijeratnoj Jugoslaviji, siroče, pripadnik „neželjenog“ naroda, žrtva paradoksa da su djeca kriva za grijehe otaca. Ono što bismo mogli nazvati milosrđem, što u suštini je grizodušje, šalje mu poočima – oficira Udbe koji, pak, stradava zbog nove identitetske presumpcije, one nacionalističkog naginjanja Hrvatskog proljeću. Ludwig koji je još Lukijan kreće na proputovanje kao u grozničavu potragu koja ga odvodi u dva ideološki razmaknuta dijela Njemačke, koja ga vraća u Hrvatsku, koja ga vraća počelu podrijetla kao spas od bitka – k – smrti, spoznaji da si uvijek u raskoraku s nekim drugim, da te uvijek definiraju nasuprot nečemu, a ne kao nekog, temeljno kao
Čovjeka, kao ono što jesi, a ne kao ono što nisi, negativnom identifikacijom koja uvijek odbacuje.
Bauer se pita: Tko sam i gdje mi je zavičaj? Gdje sam nečiji? Moram li biti nečiji da bih postojao, bio, opstajao? Zavičaj, zaborav mnogoslojan je postmodernistički narativ, koji kroz priču o „malom čovjeku“ iznosi istine o tragičnoj sudbini njemačkog naroda i kolektivnoj krivnji koja se poslovično prišiva svima, poglavito još nerođenima u vrijeme nekog zločina, o silovitoj potrebi ukalupljivanja, o teškoćama određivanja svega što nam određuje identitet, o boli upoznavanja sa samim sobom, o neizbježnosti prihvaćanja neprihvaćanja kao stanja, o paradoksalnom odnosu činjenja i trpljenja, kazuje ponešto i o onome što bismo trebali, ali nikako ne činimo. Kao da nam je „biti human“ najveća kazna – imala lakših uloga od bivanja čovjekom u okvirima humanističkih definicija.
Ivana Šojat
ZAVIČAJ, ZABORAV NA SCENI
Kad sam saznao da ću dobiti mogućnost režirati roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav, bio sam izuzetno sretan, ali i svjestan težine zadatka.
S Lujom sam surađivao već nekoliko puta, susreti i razgovori s njim obogaćivali su me i davali snage da ustrajem u svom radu u kazalištu. Čitajući ovaj vrlo opsežan roman ulazio sam u svijet i tragediju Podunavskih Švaba, preda mnom su se pojavljivali likovi i situacije koje su oživljavale jedan izgubljeni svijet, dječaka koji odrasta u drugom okruženju i ideologiji, njegovo sazrijevanje i saznanje da nije ono što je oduvijek mislio da je.
Pitanje identiteta i pripadnosti svakako je jedna od najvažnijih tema u romanu, a u svijetu globalnih kretanja i migracija postaje vrlo važna i aktualna.
Kod Ludwiga je to zavičaj: „Zavičaj, traženje zavičaja, možda svi mi neprekidno u svemu što činimo, u svemu o čemu razmišljamo tražimo neki svoj emotivni i kulturni zavičaj.“ Tamo gdje živi susreće se s neprihvaćanjem, odbacivanjem, osjećajem da je neželjen i prevaren. Nakon što mu se sruši svijet koji je poznavao i u kojem je odrastao, nakon što izgubi osobe koje su ga vezivale za njegovo mjesto u svijetu, odlazi tražiti svoj zavičaj, mjesto kojem će pripadati, a put ga vodi u Zagreb, Prag, Istočni Berlin, Leipzig, zapadnu Njemačku.
Odlazak se događa u vrijeme velikih previranja i studentskih demonstracija diljem Europe. Iako aktivno ne sudjeluje u njima, ne može ne primijetiti ono što većina mladih u to vrijeme kritizira: nepravdu, nepostojanje demokracije, teror ideologije i izopačenost socijalističkog uređenja koje bi trebalo osigurati pravednost i ravnopravnost. Problem je to koji osjećaji mladi s obje strane Berlinskog zida koji postaje simbol podijeljenosti Europe i ‘hladnog rata’. Možda to najbolje ilustriraju riječi Rudi Dutschkea, studentskog aktivista i borca za ravnopravnost i društvenu pravdu, najprije u DDR-u, a onda i u Zapadnoj Njemačkoj: „Kakav to podijeljen, bezličan, imućan, ali duhovno sve siromašniji narod postoji u ovoj državi?»
Reklo bi se da ovo pitanje zvuči aktualno i kod nas danas.
Tako u drugom dijelu predstave nakon što smo vidjeli djelovanje represivnog aparata u Jugoslaviji, srećemo slične obrasce i u Čehoslovačkoj i Njemačkoj Demokratskoj Republici, koja je bila sve samo ne demokratska. Upoznajemo likove s kojima se Ludwig druži, a kroz predstavu se pojavljuje nekoliko žena koje zauzimaju važno mjesto u njegovom lutanju i
traženju zavičaja. Nije to slučajno, jer sam kaže za jednu od njih: „ … nisam htio priznati da govori poput moje majke, koje se zapravo nisam sjećao, ali sam se sjećao onih nekoliko riječi koje je izgovarala u mome snu što se ponavljao, u različitim verzijama, doduše, nekoliko riječi na njemačkom i na hrvatskom, koje je izgovarala tako nježno i meko… ona je to ipa kosjetila, ustvrdila je da me sigurno podsjeća na majku koju nisam imao, i oboje smo neko vrijeme šutjeli…“.
Roman Zavičaj, zaborav je vrlo bogat događanjima, likovima, bilo je nužno napraviti izbor i pokušati na scenu donijeti sve bogatstvo ovog predivnog djela. Uz autora i njegov velik doprinos uprizorenju, ne mogu ne zahvaliti suradnicima: ponovo u Osijeku nakon dugog vremena Zlatko Kauzlarić Atač, jedan od najznačajnijih hrvatskih scenografa s kojim sam imao sreću nekoliko puta raditi, a sada i rješavati vrlo zahtjevne probleme oblikovanja ogromnog broja prostora, Jasminka PetekKrapljan, dugogodišnja suradnica kao kostimografkinja i suradnica za pokret, i dvoje mladih čije vrijeme tek dolazi – sjajna kompozitorica Ana Stanković i obećavajući scenarist i dramski pisac Matej Sudarić kao dramaturg.
Nadam se da će ova predstava potaknuti gledatelje da pročitaju cijeli roman i na taj način uđu u bogati svijet Ludwiga Bauera.
Jasmin Novljaković
Ova britka francuska komedija odvija se jedne večeri, u realnom vremenu, na druženju obitelji i prijatelja. Sve započinje idilično, a onda se fasade ruše nevjerojatnom brzinom i izlaze na površinu svi oni skriveni slojevi, međusobna zamjeranja i istine koje su predugo prešućivane.
Originalnog naslova ˝Prenom¨, komedija je to o frustriranom današnjem građanskom sloju te je s velikim uspjehom odigrana u više od 45 zemalja diljem svijeta, zahvaljujući iskričavom dijalogu te detaljno oslikanim, vjerodostojnim i neodoljivim likovima s kojima se lako možemo poistovjetiti. Centralne teme su suparništvo između braće i sestara, zatim bračna ogorčenost, položaj žene unutar obitelji, nejednaka podjela odgovornosti i brige o zajedničkoj djeci, kao i snažnoj netrpeljivost koja se razvija kao prirodna posljedica svih navedenih nejednakosti.
Ritam predstave je dinamičan, nema ni sekunde pauze niti praznog hoda, a protagonisti su živopisni i neodoljivi. Tekst u mnogočemu asocira na Rezin komad ˝Bog masakra˝, kao i na kultni Genoveseov film ˝Potpuni stranci˝.
Napisali su ga Matthieu Delaporte i Alexandre de la Patellière 2010., a od tada je izveden gotovo 250 puta, čime je postao klasika francuskog kazališta. 2012. je uspješno adaptiran u film koji je pogledalo tri milijuna gledatelja. Original filma također je pratilo nekoliko varijanti remakea.
Prilikom praizvedbe ˝Prenoma˝, pariška je produkcija osvojila šest nominacija za nagradu Molière, uključujući i onu za najbolju komediju, dvije nominacije za najboljeg sporednog glumca za Jean-Michela Dupuisa i Guillaumea de Tonquédeca, zatim za najbolju sporednu glumicu za Valérie Benguigui, najboljeg dramatičara za Matthieua Delaportea i Alexandrea de la Patellièrea i najbolju režiju za Bernarda Murata.