Donald Churchill, komedija, gostovanje Hrvatskog kazališta Pečuh
ZMAJEVI LJUDSKIH LICA
Držimo li se stava da umjetnost temeljne alatke svoje hermeneutike preuzima od stvarnosti koju (čak i kada se čini da tomu nije tako) analitički tretira i apostrofira u vrisak svojevrsne pobune, onda možemo reći da je ruski dramatičar Evgenij Švarc živio u zanimljiva vremena. Rođen u Kazanju, 1896., Švarc je do smrti, u tadašnjem Lenjingradu, 1958., bio svjedokom tektonskih pomaka kako ideoloških, tako i politoloških paradigmi koje su svijet posložile u nove geopolitičke karte i oštrije reljefe – i nije mu promaklo u kolikoj su mjeri sve te promjene suštinski samo privid. Ta njegova, za pojedinca u gotovo svim sustavima opasna, spoznaja urodila je jednako opasnom alegorijom – predstavom Zmaj koja, usprkos činjenici da je vješto satkana od elemenata drevnih legendi o krilatim gmazovima koji rigaju vatru, nedvojbeno i jasno kritikom progovara ne samo o vlasti, nego i gluposti i inertnosti, pasivnoj poziciji mnoštva kojemu je uvijek miliji status podčinjenog subjekta od neizvjesnosti stanja koje bi moglo uslijediti nakon pobune. Teško je zapravo žanrovski odrediti Zmaja koji se predstavlja kao bajka o gradiću u kojem 400 godina vlada zmaj, ali i lutajućem vitezu koji traga za onima koje treba spasiti… Riječ je, međutim, o bajci samo utoliko što žarišnu točku radnje predstavlja mitsko biće. Sve ostalo stvarnost zrcali utoliko što postavlja pitanja u ljudskoj prirodi, o pobuni protiv nepravde koja se rasplamsava i nikad provedena u djelo umire u umu. Švarc, naime, odlazi korak dalje od poslovične tvrdnje kako svaki narod ima vlast koju zaslužuje – on narod, tu „podjarmljenu gomilu“ uvodi u kategoriju vlasti tvrdeći kako svatko vlastitom krotkošću pred tiranijom i nepravdom sudjeluje u toj tiraniji i toj nepravdi…
Nije stoga nimalo čudno što je bajka Zmaj (Drakon) nastala u pretakanju 1942. i 1943. ubrzo nakon premijere staljinistička vlast zabranila, dok je sam Švarc, autor 25 dramskih djela, završio na popisu nepoželjnih autora. Javnu rehabilitaciju doživio je tek u Hruščovljevoj eri, ali ne u potpunosti – jer djela mu se trijumfalno na scenu vraćaju tek nakon njegove naprasne i prerane smrti.
Ivana Šojat
Drama Arthura Millera koja otkriva lice histerije, straha i manipulacije.
U središtu male puritanske zajednice 17. stoljeća razbuktava se lov na vještice, ali pod optužbama ne gori magija – već istina, ljubav i savjest. Kultna drama Arthura Millera, temeljena na stvarnim događajima iz Salema, ogoljuje mehanizme kolektivne paranoje i moralnog sljepila, upozoravajući koliko je tanka granica između pravde i progona.
Može li pojedinac ostati vjeran sebi dok mu društvo sudi?
Nova inscenacija u režiji Ivana Plazibata donosi suvremen pogled na klasiku, koji odzvanja i danas.
Postanite svjedocima jednog od najmoćnijih trenutaka suvremenog teatra!
Protagonisti ovoga izvrsnog Novakova romana čine nevjerojatnu galeriju likova koju prepoznajemo iz strahova današnjice, a uokvireni su u majstorsko fikcijsko tkanje. Mladi Rom Sandokan zvani Sandi zaljubi se u Međimurku Milenu, bijelu ženu iz susjednog sela Sabolščaka. Ona, rastavljena u kasnim četrdesetima, nepravedno izbačena s posla, vraća se u rodnu kuću gdje se mora brinuti za svojeglava djeda. Nuzat, Kurd iz Mosula, napušta obitelj i zemlju koju je zahvatio rat, u potrazi za obećanim životom u Calaisu. Plančić, PR iz zagrebačke policijske uprave, poslan je na teren da zataška ubojstvo koje može eksplodirati u nasilje i veliki politički skandal. Veteran Domovinskoga rata održava krhki mir u selu, a policajac na zalazu karijere opsjednut je vizijama kao iz apokaliptičke TV serije Leftovers.
Ovi osebujni antijunaci nisu tipizirani predstavnici svoje etničke ili socijalne skupine, oni su plemeniti marginalci koji svojim ponašanjem odudaraju od stereotipa i na empatičan način ruše slike o predrasudama koje društvo gaji o njima. Priče se račvaju i na kraju spajaju oko krvava ubojstva. Raskošna naracija obuhvaća precizno ispripovijedane biografije iz četiriju kulturoloških krugova. Novakov je roman precizna socijalna i emotivna topografija identiteta. Jedan je većinski bijeli, ali dolazi iz panonske provincije, drugi je romski, iz istoga kraja, treći predstavlja onaj državni hrvatski, predstavljen preko vlasti iz Zagreba, a četvrti izbjeglički, kurdski. Romanu golem scenski potencijal prije svega daje raskošan autorov stil sagrađen od elemenata krimića, melodrame, dokumentarnog materijala, socijalne drame, s elementima popularne (sub)kulture, koji uključuje i romske pjesme, od kojih je najpoznatija i u naslovu romana.
Roman je dramatizirao Ivor Martinić, jedan od najzapaženijih hrvatskih dramatičara čiji tekstovi osvajaju svjetske pozornice.
………………………………………………………………….
‘Ciganin, ali najljepši’: Jedna od najsmjelijih ljubavnih priča suvremenog hrvatskog teatra. (Tportal)
Sama činjenica da predstava stvara galeriju različitih savjesnih ljudi koji se milimetar po milimetar bore protiv različitih predrasuda veliki je umjetnički uspjeh. (Novi list)
Nina Violić briljira… debitant na sceni HNK, mladi Filip Vidović, ovdje joj je ravnopravan partner. (Večernji list)
K-HNK koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem Split
“Nigdje, niotkuda“ Bekima Sejranovića jedan je od najznačajnijih hrvatskih romana 21. st. Napisan u autobiografskom ključu, nalazi se na tragu autofikcionalnih djela Karla Ovea Knausgårda, Édouarda Louisa, Annie Ernaux, Bernardine Evaristo…„Nigdje, niotkuda“ je amblematski riječki roman. Ne samo što je dio radnje smješten u Rijeku, već je autor sam stvarao i pripadao mitologiji grada. Jedan je od najvažnijih protagonista i kreatora alternativne scene koja je krajem osamdesetih bila epicentrom umjetničkih zbivanja u Rijeci. Naslov romana parafraza je kultne pjesme grupe Let 3 s kojom je Buljan ostvario mnoge važne predstave. Priča prati ključne događaje iz života Bekima Sejranovića: od djetinjstva u Brčkom, preko srednjoškolskih dana provedenih u Rijeci, do odlaska u Norvešku gdje autor studira i radi kao prevoditelj i predavač.