Predstava je nastala prema tekstu za koji je Davor Špišić nagrađen 1. nagradom za dramsko djelo „Marin Držić“ Ministarstva kulture i medija RH za 2022. godinu, a režiju potpisuje Robert Raponja.

Temelj drame čini život spisateljice Paule Preradović, autorice austrijske himne i unuke književnika Petra Preradovića koja je djetinjstvo i mladost provela u Puli. U njenoj se biografiji prelamaju epohe 19. i 20. stoljeća – raspad austrougarskog carstva, dva velika svjetska rata i poslijeratno beznađe pedesetih godina u Austriji pozadina su ispred koje se odvija njena burna intimna povijest kao žene i kao umjetnice. Društva u kojima je Paula rođena i stasala, od djevojaštva do zrelosti, dominantno su muška zatvorena društva s hijerarhijom moći u kojoj za žene nije bilo mjesta.
Drama „Žena himna” poseban naglasak daje pitanjima identiteta, obzirom na činjenicu da je Paula u sebi nosila multietničke identitete (slavenske i germanske; mediteranske, balkanske i srednjoeuropske).

Glazbu za predstavu potpisuje austrijska skladateljica Antonia Pacek, koja će uživo izvoditi glazbu.

Predstava je nastala u produkciji baljanskog Teatra Fort Forno u suradnji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, Hrvatskim narodnim kazalištem Mostar, Udruženjem “Intermezzo” Sarajevo, a uz potporu Austrijskog kulturnog foruma Zagreb.

Koprodukcija Kazališta Marina Držića & Dubrovačkih ljetnih igara

„Vidi kako Lokrum pere zube“ predstava je nastala dramatizacijom istoimenog romana, hrvatske znanstvenice i spisateljice Ivane Lovrić Jović. Svi događaji i likovi u ovoj su predstavi mogli biti izmišljeni, a opet, ona se događa, događa se u glavi glavne protagonistice, u noći u kojoj saznaje da je izgubila oca, između 23h i 20min i 3h i 20min, između primitka tragične vijesti i neminovne osviještenosti tragične istine. Pokušali smo se zapitati što se sve događa (ili ne događa) u nečijoj glavi u tim trenutcima. Obuzima li (već) osobu beskrajna tuga ili je (samo) osupnuta činjenicom o gubitku roditelja. Kakvim se sve besmislicama naš mozak brani u tim trenutcima i koga i zašto doziva u pomoć, komu se i kako obraća?

Mama – prva je riječ koju dijete kaže. Mama – prva je riječ koju kažeš kad ti je najteže (pa čak i kad misliš kako ti je otac alfa i omega tvoga postojanja).

Kroz četiri generacije žena jedne obitelji pokušavamo doznati zašto je tome tako…; pokušavamo uhvatiti ta neuhvatljiva sjećanja…; pokušavamo govoriti o „nostalgiji za svijetom koji još postoji samo u uspomenama“…

Marijana Fumić

Koprodukcija Zagrebačkog gradskog kazališta Komedije i UO Tesle teatra

Kontrabas je gorko slatka poetska monodrama o usamljenom mladom glazbeniku koji živi sam sa svojim kontrabasom. Iako ga njegov instrument obogaćuje i ispunjava, on ga u isti čas opterećuje, živcira i ljuti. U opisu ove neobične simbioze saznajemo mnogo o mladom glazbeniku: o njegovoj ljubavi, razmišljanjima i životnim namjerama.

Kroz nježni humor kojim je protkana ova priča, autor progovara i o mnogim aktualnim temama koje nisu direktno oslovljene: o samoći, nesigurnosti – o izazovima modernog svijeta.

Kontrabas je djelo poznatog književnika Patricka Süskinda koje je izvorno nastalo na njemačkom jeziku. Ovog autora široka publika najviše poznaje po njegovom slavnom romanu Parfem koji ima i svoju poznatu filmsku inačicu.

Süskind majstorski opisuje prostore unutarnjih fantazija i emotivnih previranja svojih likova, pa tako i u Kontrabasu donosi simboličnu priču o osjetljivom, ali nezgrapnim instrumentu koji zapravo opisuje glazbenika – njegovog vlasnika.

Projektom Kontrabas mladog glumca  Filipa Sertića Kazalište Komedija ponovno daje priliku za suradnju autorima sa nezavisne kazališne scene.

BALKANSKI ŠPIJUN predstava je prema antologijskom tekstu predvodnika suvremene komediografije Dušana Kovačevića. Tekst je prvi put postavljen 1983. godine, a nakon toga je snimljen i film koji je stekao kultni status. Likovi su paradigma i simbol različitih društvenih stanja. Raniji odnos vlasti i pojedinca danas se mijenja u odnos pojedinca prema različitim centrima moći koji stvara nove osobne i društvene paranoje uz briljantne  crnohumorne dijaloge i kritiku sistema. Kovačevićevi motivi izvrsno funkcioniraju u svim  društvenim i političkim okolnostima.

Predstavu režira talentiran i višestruko nagrađivan redatelj mlađe generacije Vanja Jovanović, a u predstavi igraju Ljubomir Kerekeš, Ljiljana Bogojević, Elizabeta Brodić, Marinko Leš i Robert Španić.

Koprodukcija Hrvatske drame s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i suradnja s Talijanskom dramom

„Enigmatske varijacije“ neobična su ljubavna priča i svojevrstan triler suvremena francuskog pisca, filozofa, dramatičara i filmskog redatelja Éric-Emmanuela Schmitta napisana 1996. godine. U drami „Enigmatske varijacije“ dva lika, jedan uspješan pisac i jedan novinar, u bezbrojnim varijacijama vode nas kroz napetu priču, koja poput kakva psihološkog krimića otkriva ljubavni odnos svakoga od njih prema tajanstvenoj ženi. Žena, koja je za obojicu emotivno vrlo značajna ostaje skrivena, a brzi i neočekivani obrati završavaju iznenadnim raspletom koji otkriva kako zapravo ništa nije onakvo kakvim se činilo. Naslov ove intrigantne drame referira se na djelo britanskoga skladatelja Edwarda Elgara „Varijacije na izvornu temu“, djelo koje prema riječima samoga skladatelja skriva jednu melodiju koju ne razumijemo, koja je neuhvatljiva, istodobno prisutna i odsutna. Sukob dvojice muškaraca ujedno predstavlja i sučeljavanje dvaju suprotnih principa, pogleda na stvarnost, život, stvaralaštvo i običnu svakodnevicu, ljubav i žudnju, sve isprepleteno s autorovim autobiografskim preokupacijama o ljubavi, smrti, bolesti, samoći… Ovaj intrigantan komad režirala je jedna od najvećih umjetnica hrvatskoga glumišta Neva Rošić, koja je isti tekst protekle sezone s golemim uspjehom postavila u Talijanskoj drami.

U „Enigmatskim varijacijama“ gledamo dva dramska prvaka, riječkog Aleksandra Cvjetkovića kao pisca nobelovca i zagrebačkog Luku Dragića u ulozi novinara.

Kontrola i doziranost emocija pružaju užitak gledanja ove predstave, svaki gledatelj u svojoj glavi vrti nekoliko mogućih inačica svakog preokreta, da bi se na kraju priče suočio s činjenicom kako je autor stvorio priču o ljubavi dva muškarca i jedne žene koja je nepredvidljiva baš kao i ljubav sama. Svega toga bila je i te kako svjesna Neva Rošić te je svoju režiju svela na čisti minimalizam. No iz njega se jasno vidi da je s glumcima pomno radila na svakoj emociji, kako onoj koju treba pokazati tako i onoj koju treba sakriti. Zbog toga obojica (Aleksandar Cvjetković i Luka Dragić), kao u skladbi po kojoj je drama dobila ime, imaju svoj dio partiture u kojem istinski blistaju. Bojana Radović, „Večernji list“