Mozartov Requiem oratorijsko je remek-djelo čija je geneza obavijena velom tajne – one koja djelo čini još fascinantnijim i emocionalno uzbudljivijim. Mozart nije bio u najboljem stanju kad je dobio anonimnu narudžbu za skladanje mise zadušnice. Zdravlje mu se pogoršalo i vjerovao je da je proklet te da za sebe piše rekvijem kao ‘labuđu pjesmu’, jer je bio siguran da će uskoro umrijeti. Počtkom srpnja 1791. ‘ nepoznati, sivi stranac’ pojavio se na skladateljevim vratima rekavši da predstavlja nekoga tko želi Requiem od Mozarta pod uvjetom da ne želi doznati identitet svog pokrovitelja. Uplašen narudžbom, Mozart se opsesivno bacio na posao. Ali sve je to bilo previše. Uspio je dovršiti samo stavke Requiem i Kyrie, te je uspio skicirati glasovne dionice i basove za Dies irae do Hostias. Mozart je umro u dobi od 35 godina, 5. prosinca 1971., prije nego što je uspio dovršiti djelo. Plaćanje je već bilo primljeno, a Mozartova udovica Constanze bojala se da će mecena tražiti svoj novac natrag ako djelo bude predano nedovršeno. Zamolila je izvjesnog Josepha Eyblera da dovrši partituru, no osim što je orkestrirao glazbu nakon Kyrie, on je zadatak prenio na Mozartova učenika Süssmayera, kojemu je skladatelj dao detaljne upute o doradi. Süssmayer je vlastitom rukom prepisao cijelu dovršenu partituru – tako da je bilo gotovo nemoguće utvrditi tko je što napisao – i dao je strancu.
Mozartov Requiem, djelo za zbor, sole i orkestar idealno je za vrijeme dubokog promišljanja otajstva Uskrsa.
Komična opera pravog čuda od djeteta, a zatim i glazbenoga genija, W. A. Mozarta, Figarov pir, temelji se na dramskom predlošku Pierrea Augustina Beaumarchaisa, bivšega urarskoga šegrta, koji se baš komedijom Ludi dan ili Figarov pir (1784.) opasno zamjerio francuskom kralju Luju XVI. i zapravo najavio požar Francuske revolucije.
Desetak godina kasnije, jedan od najuspješnijih libretista toga vremena, bivši svećenik, pustolov i pjesnik Lorenzo da Ponte, piše libreto temeljen na Beaumarchaisovoj satiri na račun plemstva, potku na kojoj će veliki Mozart istkati glazbeno savršenstvo. Nastaje tako jedna od najpoznatijih komičnih opera svih vremena, Figarov pir, čija je bečka praizvedba 1. svibnja 1786. polučila tek osrednji uspjeh. Tek praška premijera u prosincu iste godine Mozartu donosi zaslužene ovacije te novu narudžbu koja će uroditi majstorstvom Don Giovannija.
Ovu gorko-slatku, mozartovski prpošnu satiru na račun plemstva koja tematizira i teme poput dosade u prvim godinama braka, izdaju povjerenja i ženskoga samoodređenja je u studenom 2023. na kazališne daske premijerno postavio uvijek besprijekorni Krešimir Dolenčić.
Nazvan po jednoj od najpopularnijih pjesama svih vremena, koncert je bio izveden na zatvaranju OLJK-a 2023. te nekoliko puta tijekom sezone. Brojevi iz popularnih animiranih filmova, kao i poznate napolitanske kancone biti zaokružene velikim djelima filmske glazbe. Poslastica za osječku publiku.
Ken Kesey je 1962. objavio roman Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew Over the Cuckoo’s Nest) koji je bio u savršenom dosluhu s buntovničkim i slobodoumnim duhom toga vremena te je doživio gotovo trenutačan, ogroman uspjeh. Autor koji je, prema vlastitim riječima bio „premlad da bi bio bitnik, a prestar da bi bio hipi“, tragikomično je i šašavo-inteligentnim pristupom kao trnom u neuralgično mjesto pogodio u srž borbe pojedinca protiv uvijek, do određene granice, represivnoga sustava.
Gotovo arhetipski, kroz galeriju likova koja se nijansirano kreće od drvosječe i razmetljivog kockara, plemenitoga „divljaka“, preko nijemog poglavice, do ledeno-hladne glavne medicinske sestre. Već godinu dana kasnije, slavni je dramaturg Dale Wasserman roman pretočio u predstavu koja je, zapravo očekivano, pokorila publiku i kritiku. Stoga nije čudno da je 1975. Let iznad kukavičjeg gnijezda prerastao u film koji je osvojio sve najvažnije Oskare.
Priču o Randleu McMurphyju koji odluči zatvorsku kaznu umjesto u zatvoru odslužiti u umobolnici, o igri izigravanja sustava koja se pretvara u istinsku borbu za prava i slobodu duha, o bitki protiv represivnog sustava u kojoj čovjek naposljetku gubi zdrav razum u svibnju 2024. redateljski je iznio sjajni Dražen Ferenčina.
Već pri samom spomenu naslova kultne komedije Maratonci trče počasni krug javljaju se brojne asocijacije i u sjećanje nam naviru slike, glumci i citati iz jednog od najgledanijih filmova ovih prostora.
Topavlovići, pogrebno poduzeće, likovi stari 150 godina, čitanje oporuke i mnogi slični motivi pronašli su svoje mjesto u općoj kulturnoj svijesti našeg vremena. Možda je manje poznata činjenica da je u filmu prethodila drama koju je Kovačević napisao na trećoj godini studija dramaturgije (’72.). Ona se uskoro zatim postavlja u Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a nepunih deset godina kasnije Slobodan Šijan prema njoj režira legendarni film. Sve ostalo je povijest. Godine prolaze, a popularnost ‘Maratonaca’ ne opada pa ovu priča kontinuirano stječe nove obožavatelje. Izvrsni dijalozi, fantastični likovi i svakako začudan zaplet u kojem se ismijava smrt i lažni moral. Priča je to o ‘najstarijoj balkanskoj obitelji’, toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa – prema riječima autora.