Suvremeni balet koji je sukladno svojemu naslovu 30. lipnja 2013. obilježio ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju režijski, koreografski i kostimografski potpisuje doista sjajni, inventivni i neumorni Vuk Ognjenović, zahvaljujući kojemu balet i dalje grčevito opstaje u Gradu na Dravi. Primarno namijenjen izvođenju na Noćnoj sceni, ovaj balet nadahnjujuća je epopeja čovjekova traganja za srećom koja se prečesto krije baš u trenucima kojih tek naknadno postajemo svjesni.
Predstava 260 dana u režiji Dražena Ferenčine govori o Golgoti obitelji koja na najmučnije, najšokantnije načine spoznaje najmračnije zakutke ljudske prirode.
„Predstava nastala na autobiografskom proznom zapisu Marijana Gubine, u dramatizaciji Ane Prolić samo je jedno od bezbrojnih grozomornih civilnih iskustava rata koje je u liku desetogodišnjeg dječaka proživio dječak Marijan na području Dalja. I najtvrdokorniji gledatelj predstave teško može ostati ravnodušan gledajući na pozornici dramu obitelji Gubina koja je mržnju, okrutnost, bestijalnost i strah za život platila ne samo danima provedenim na krivom mjestu i u krivo vrijeme, nego i mučenjem, gladovanjem, ponižavanjem i silovanjem.“
Andrija Tunjić, Vijenac
Britko crnohumoran, Danaudov Ručni rad smješten na Noćnu scenu zapravo govori o ženama u gotovo svim njihovim stanjima: od naivnosti, do bezdušne proračunatosti koja veli kako je ljubav prvi korak k udovištvu. U režiji Ivana Lea Leme, s tri sjajne glumice: Anitom Schmidt, Ljiljanom Kričkom Mitrović i Jasnom Odorčić bez kojih ništa ne bi bilo ovako dojmljivo.
„Zaogrnute Leminim smislom za estetiku, osjećajem za mjeru, iskustvom, suptilnošću, poštivanjem prema ženskom spolu posebice – Jasna, Ljuljana i Anita nisu mogle nego briljirati! A jesu! Sve tri. Ravnopravno.“
Narcisa Vekić, Glas Slavonije
Molièreov otac htio je da mu sin bude tapetar, sin je htio postati tragičar, a postao je paradigmom komedije i satire daleko izvan okvira matične nacije. Jedna od njegovih najbritkijih i vječno aktualnih komedija svakako je Škola za žene u kojoj su Osječani premijerno uživali u siječnju 2020. u režiji Nikole Zavišića , a koja je praizvedena 1662., samo osamnaest mjeseci nakon notorne Škole za muževe. Priča je to o mizoginu Arnolpheu (42) koji žudi oženiti šokantno mlađu, ali i izuzetno glupu i neobrazovanu ženu koja ga neće prevariti i nabiti mu rogove. Zato svoju štićenicu Agnes odgaja od njezina djetinjstva kako bi mu jednoga dana postala supruga koja neće izmaknuti njegovoj kontroli. Dramatizacija Dore Golub tekstu daje još suvremeniji štih te u minimalističkoj scenografiji i oštrim rezovima suvremenosti jamči smijeh. I više od toga.
“U ovoj, našoj verziji Molièrove Škole za žene odmah smo uvučeni ne u realistični okvir kazališnog pripovijedanja, već u jedan drugi, komični distanciran svijet – svijet koji je onakav kakvim si ga naš glavni junak Arnolphe predstavlja kroz svoje okvire.”
Nikola Zavišić, redatelj