Može li kazalište čuti poziv upomoć današnjih vremena, u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtualne stvarnosti, zakopanih u zagušljivoj privatnosti? U svijetu robotiziranih postojanja u totalitarnom sustavu kontrole i represije duž čitavog životnog spektra?
Bavi li se kazalište ekološkim uništenjem, globalnim zatopljenjem, golemim gubitkom bioraznolikosti, onečišćenjem oceana, otapanjem ledenih brjegova, sve raširenijim šumskim požarima i ekstremnim vremenskim prilikama? Može li kazalište postati aktivnim dijelom ekosustava? Kazalište već dugi niz godina promatra utjecaj ljudskih postupaka na planet, no teško mu je baviti se ovim problemom.
Brine li kazalište o ljudskom stanju pod utjecajem 21. stoljeća, gdje politički i ekonomski interesi, medijske mreže i tvrtke koje formiraju mišljenja manipuliraju građanima? Gdje društvene mreže, koliko god je olakšavale, grade golemi alibi za komunikaciju, jer pružaju potrebnu sigurnu udaljenost od Drugoga? Sveprožimajući osjećaj straha od Drugoga, od drugačijeg, od Stranca, upravlja našim mislima i postupcima.
Može li kazalište funkcionirati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?
Krvava nas trauma zove da rekonstruiramo Mit. A riječima Heinera Müllera, „Mit je agregat, stroj na koji se uvijek mogu spajati novi i drugačiji strojevi. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju,“ a ja bih dodao i na polju barbarstva.
Mogu li kazališni reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?
Pitanja su to koja ne dopuštaju definitivne odgovore, jer kazalište postoji i traje zahvaljujući neodgovorenim pitanjima.
Pitanjima koje je potaknuo Dioniz, u prolazu rodnim mjestom, orkestrom antičkom kazališta, nastavljajući svoje nijemo progonstvo kroz krajolike rata, danas, na Svjetski dan kazališta.
Zagledajmo se u oči Dioniza, ekstatičnog boga teatra i Mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, izricatelja fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i kaosa, akrobata na granici života i smrti. Dioniz postavlja temeljno ontološko pitanje, „o čemu se tu radi?“, pitanje koje potiče stvaratelje na sve dublje istraživanje sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.
Trebaju nam nove metode pripovijedanja koje čuvaju sjećanja i oblikuju novu moralnu i političku odgovornost koja će proizaći iz višeslojne diktature Srednjeg vijeka današnjice.
Theodoros Terzopoulos, Grčka
– kazališni redatelj, edukator, autor, osnivač i umjetnički ravnatelj kazališnog ansambla Attis te pokretač Kazališne olimpijade
S engleskoga prevela: Ivana Ostojčić
Piše: Ljubomir Stanojević©
U „Traviati“ Giuseppea Verdija, inspiriranoj potresnom dramom francuskog pisca Alexandra Dumasa mlađeg „Dama s kamelijama“ – kako navodi naš najpoznatiji glazbeni pisac i kritičar Nenad Turkalj (1923. – 2007.) – opisana je tužna sudbina jedne suvremene pariške milosnice bogataša, koja jednom u životu susreće iskrenu ljubav, ali ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda građanskoga društva i, naposljetku, napuštena i shrvana bolešću, umire.
Šezdeset godina nakon praizvedbe (Venecija, 6. ožujka 1853.), a u šestoj sezoni od utemeljenja, HNK u Osijeku stavlja na repertoar „Traviatu“ (premijera 22. veljače 1913.) sa slavnim protagonistima: Maja Strozzi-Pečić u naslovnoj ulozi, vitez Ernesto Cammarota (Alfred) i J. de Jarneaux (Germont). Prema Dnevniku glumca Todora-Toše Stojkovića (1872. – 1940.) te sezone „Traviata“ je odigrana dva puta u Osijeku, jednom u Opatiji i triput u Dubrovniku. Dirigent je bio Stjepan Paulsen, a redatelj Dragutin Vuković.
Od te, 1913., „Traviata“ je na osječkoj pozornici premijerno postavljana 20 puta. Dirigenti bili su – uz spomenutoga Paulsena – Mirko Polić, Lav Fritz (Mirski), Makso Unger, Rade Ivellio, Dragutin Savin, Vlado Kobler, Željko Miler, Antun Petrušić, Peter Oschanitzky i Loris Voltolini.
A redatelji: Dragutin Vuković, Đuka Trbuhović, Ivan Marton, Nada Murat (rekorderka: šest postava!), Krunoslav Cigoj i Ivan Leo Lemo.
Do ove sadašnje premijere, dirigenta Krešimira Batinića i redatelja Hrvoja Korbara, „Traviata“ je izvedena ukupno 359 puta; broj, svakako respektabilan. A uz Osijek, predstavu Osječana vidjela je i čula publika Opatije, Dubrovnika, Varaždina, Vukovara, Požege, Splita, Šibenika, Tuzle, Sarajeva, Subotice, Đakova i Slavonskog Broda. Impozantno!
Nakon punih se 18 godina čuvena Verdijeva opera Traviata u novom ruhu – zahvaljujući novom autorskom timu i solističkoj podjeli koji svemu daju svježinu – vraća na pozornicu HNK-a u Osijeku. Ponosan zbog nove produkcije i kućnog ansambla osnaženog gostima je intendant Vladimir Ham, što nije mogao ni htio skriti na današnjoj konferenciji za medije. Jedan od težih zadataka u ovoj produkciji za koju svi kažu da je zahtjevna i velika, ali je sve teklo iznimno glatko – bio je kako složiti križaljku tko će pjevati na kojoj izvedbi, jer su svi solisti jednako sjajni.
Condicio sine qua non (lat. uvjet bez kojega se ne može) rad je dama zaslužnih za vizualni dio – onaj u kojem ćemo uživati osjetilom vida – kostimi i scen(ografij)a, iza kojih stoje Barbara Bourek i Paola Lugarić Benzia, naglasio je intendant, riječ prepustivši ravnatelju Opere, Ladislavu Vrgoču (koji je i sam u solističkoj podjeli).
Zadovoljstvo je iskazao i Vrgoč, zbog mnogo aspekata ove iznimne produkcije ove tragične priče o posrnuloj ženi (što u prijevodu znači la traviata), koja je za ljubav bila spremna podnijeti i najveću žrtvu. Opravdao je povjerenje mladi redatelj Hrvoje Korbar, za kojega je Ladislav Vrgoč rekao da ga rese strogoća, inteligencija, znanje, ljubav, te iznimna pripremljenost i profesionalnost, jer je već na prvoj probi znao imena svih članova zbora. Uvjeren je da mu ovo ne će biti prva i posljednja režija u našem kazalištu, kao što ni maestru Krešimiru Batiniću ovo nije zadnja suradnja. Posao dirigenta težak je, ali s Krešimirom je, kaže Vrgoč, uvijek ugodno raditi. Ponovno je na suradnju pozvana i mlada scenografkinja Paola Lugarić Benzia, nakon izvrsno obavljenog posla na Puccinijevoj jednočinki Gianni Schicchi (koprodukcija s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca). Kostimografkinja Barbara Bourek potječe iz ugledne obitelji, a njezin je otac, akad. Zlatko životom i radom bio vezan za Slavoniju i Osijek.
No, nije to razlog zašto se ovu nagrađivanu kostimografkinju često poziva na suradnju. Svakako su to rezultati njezina rada, koji su i ovaj puta fenomenalni, jer se solisti i članovi zbora u kostimima osjećaju ugodno i izgledaju predivno.
Pohvala iskrena upućena je svim radionicama, s naglaskom ovaj puta na krojačkoj, zbog velikog broja kostima završenih u vrlo kratkom roku.
Sretan će ravnatelj Vrgoč biti ako Maja Huber ponovno bude surađivala s HNK-om, jer uspijeva postići koreografski maksimum od svih. Nije propustio Vrgoč pohvaliti ni rad prekaljene majstorice svjetla, Vesne Kolarec, te već stalnu asistenticu redatelja, Janu Pogrmilović Jelečki, bez koje bi komunikacija bila znatno teža.
Redom poimence dotaknuvši se svih solista, rekao je Vrgoč da mu je drago što je beogradska umjetnica Vesna Đurković ponovno u Osijeku, posebice u ulozi Violette Valery, koju je pjevala u pet produkcija. Između ostalih i u Novom Sadu, a taj je nastup Ladislav Vrgoč gledao i ilustrativno rekao da je „ubila, rasturila ulogu“, pjevajući „kao Michael Jackson“.
Mlada Andrea Paić (koju ćemo također gledati u glavnoj ulozi) odradila je, prema Vrgočevoj ocjeni, gigantski posao. Čestitao joj je na trećoj velikoj ulozi za koju je pokazala veliku upornost i predanost.
Osječaninu Batiniću zadatak je bio iznimno zanimljiv, posebice jer je ovo opera koju je prvu gledao kao 10-godišnjak i još pamti neke detalje. Priželjkivao je da to bude i opera kojom će prvom ravnati, no preduhitrila ju je Prodana nevjesta. Proces rada bio je sjajan, ocjenjuje maestro, ne krijući da su ga neki od solista iznenadili rezultatima izvan očekivanja, poput Katarine Toplek Horvat i Andree Paić. Svakako olakšava činjenica što su neki solisti već radili ovu operu i došli posve pripremljeni, pa je sve teklo vrlo glatko.
Zahvalan na u nas tako rijetkoj prilici da mladi redatelj radi operu, 30-godišnji Korbar također je kao prednost istaknuo činjenicu da su u podjeli i iskusni solisti, ali i oni kojima je ovo novo iskustvo pa su donijeli nevinost u pristupu, ali i neupisane prethodne interpretacije.
– Dođite, uživajte – pozvao je redatelj publiku.
U pripremi je uživala Vesna Đurković, koju je oduševila kolegijalnost i obiteljska atmosfera u kazalištu, posebice ansamblu s kojim ponovno surađuje, nakon Ljubavnog napitka. Redatelji i dirigenti obično dolaze s unaprijed gotovim idejama, no ovdje je sve imalo potrebnu svježinu.
– Zbor je jako aktivan, njihova je energija neprocjenjiva – zaključila je miljenica osječke publike, Vesna Đurković.
Njezin partner Alfredo Germont na sceni u premijernoj će podjeli biti tenor Stevan Karanac, kojemu je ovo druga suradnja s osječkim kazalištem, nakon Puccinijevih jednočinki na početku sezone. Kao jedan od čak četiri alternacije za tu ulogu, za rad kaže da je bio iznenađujuće lak, jer je bio okružen timom ljudi koji rade bez pritiska. Nije krio da mu je ponovno čast biti dijelom osječke produkcije.
Na poveznici https://hnk-osijek-old.miracool.site/show/traviata/ saznajte više o podjeli, autorskom timu i operi.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Piše: Ljubomir Stanojević©
Pun pogodak intendanta Ivkovića bilo je dovođenja (prvi put u Osijek!) redatelja Petra Selema (1936. – 2015.). Njegova ingeniozna koncepcija – uz izvrsnu glazbenu podršku maestra Željka Milera (1932. – 1990.) – najzaslužnija je za nevjerojatan uspjeh te Verdijeve opere. „AIDA u crnom“, kako su ju označili.
U to vrijeme poznati glazbeni publicist, rođeni Vinkovčanin s domicilom u Italiji, Dragan Lisac (1921. – 2018.) u svojem “pismu iz Osijeka”, naveo je sljedeće:
„Znameniti talijanski režiser de Sica proslavio se svojim filmom ‘Čudo u Milanu’, no slično bi se moglo kazati i za našeg opernog režisera Petra Selema koji je sada režirao Verdijevu ‘Aidu’ u Osijeku i napravio spektakl kakav se možda nitko osim njega ne bi usudio raditi. To kažemo pri saznanju da se radi o najpopularnijoj i često isticanoj kao grandioznoj operi slavnog Verdija, koja zahtijeva veliki izvođački aparat – povećani orkestar, veliki zbor, brojan balet i komparseriju. Pa kako se sve to može naći u (vrlo lijepom) obnovljenom teatru, ali neobično malom – koji ima otvor pozornice od samo 8,20 metara?!
No, Selem, prisutan u posljednje vrijeme u više naših teatara i festivala, smatran jednim od najvećih majstora operne režije u ovom trenutku u nas, pokazao je ovom prilikom osim već poznatih sposobnosti, mnogo spretnosti i još više snalažljivosti. Odmah treba reći da predstava djeluje efektno, a publika ostaje iznenađena režijsko-scenskom realizacijom (izvrsni scenografski radovi Zlatka Kauzlarića Atača, kostime je kreirala Danica Dedijer, a koreografirala je Sonja Kastl), manifestirajući oduševljenje toplim aplauzima koji su se na kraju pretvorili u prave ovacije.“
„Htio sam se osloboditi navike postavljanje AIDE u ključu približnog kopiranja elemenata iz egipatske umjetnosti“ – najavno je uoči premijere kazao redatelj Petar Selem. – “Želim prisnu, ljudsku AIDU, da se likovi ne kreću po sceni kao pokretne skulpture već kao živi ljudi. Zalažem se, dakle, za životnost prizora, ali i za viđenje koje je, u krajnjoj liniji, vizura iz groba.
Osječka scena zbog skučenog prostora onemogućava postavljanje AIDE kao standardnog spektakla. Zato će cijela pozornica biti scena neke vrste grobnice, iza koje je sav vanjski svijet. Prostor radnje je zatvoren, crni prostor, u kojem Aida i Radames umirući vide ponovno dramu koja ih je dovela do ništavila“ – kazao je o svojoj redateljskoj koncepciji Petar Selem.
Piše: Ljubomir Stanojević©
Naravno da bih o talentiranom intendantu Zvonimiru Ivkoviću (1944. – 2010.), glavnom inicijatoru i upornom organizatoru ove “Aide”, mogao napisati knjigu! Njegov intendantski značaj za osječki je HNK-a točno detektirao vrsni današnji arhivar Ante Kolobarić, mag. cult., koji je Ivkovićevo intendantsko razdoblje (1981. – 1993.) kroz medijski prikaz i kritičku recepciju repertoara, uzeo za temu uspješno obranjenog diplomskog rada.
Zašto o Ivkoviću? – Jer je najzaslužniji za upornost stavljanja “Aide” na repertoar HNK-a nakon blizu pola stoljeća! (A i od onda ponovno je prošlo gotovo četiri desetljeća, ali bit će da je to “osječka sudba“ te Verdijeve opere!).
Ivković se oboružao velikim imenima: u kući je imao sjajnog dirigenta (tada i ravnatelja Opere) Željka Milera (1932. – 1990.), predanog i profinjenog muzičara koji je gotovo sâm „radio“ i sa solistima, sa zborom i, dakako, orkestrom.
Znajući složenost glazbene fakture, Ivković i Miler založili su se za “dovođenje“ ključnih solista: Aide (metropolitanska beogradska operna prvakinja Milka Stojanović/1937. – 2023.), Amneris (pjevačica milanske Scale, Ione Iori/1945. – 2019.), Radamesa (talijanski pjevač iz Scale Doro Antonioli/1929. – 1999.) – dajući istodobno priliku domaćim solistima u ulogama Egipatskog kralja (Velimir Zgrablić/1928. – 2021.), Amneris (pjevačica u osječkom angažmanu, Camelia Pascu/?), Velikog svećenika Ramfisa (također tada osječki solist Gheorge Dimitrie Sara/?), Etiopskog kralja Amonasra (osječka “zvijezda” Ferdinand Zovko/1943. – 2023.) te Glasnika (Viorel Baciu/?) i Svećenice (Katalin Brunjai) – oboje u angažmanu HNK-a.
Radames u repriznim predstavama bio je, tada novosadski dramski tenor, Šime Mardešić.
Veliki Milerov potez bio je upotpunjenje opernog zbora omladinskim zborom iz Slavonskog Broda, s njihovim dirigentom i kasnije profesorom i dekanom Pedagoškog fakulteta u Osijeku, Josipom Jerkovićem (1938. – 2020.).
(Nastavlja se)