S diplomom glumca i lutkara AUKOS-a, ali i glumačkim/lutkarskim stažem u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, 33-godišnji Vanja Jovanović 2018. upisuje MA studij kazališne režije i radiofonije na ADU u Zagrebu. Iza njega su brojni profesionalni redateljski projekti u brojnim kazalištima u domovini, ali i izvan nje. Večeras se osječkoj publici predstavlja režijom Goldingova komada Gospodar muha.
Što Vas je privuklo Gospodaru muha?
– Naslov mi je ponuđen od strane kazališta, što sam ja objeručke prihvatio, jer mi je dosta tematski blizak, a i odmah mi se učinilo da bi jedan takav naslov jako dobro došao HNK-u u Osijeku i njihovom ansamblu.
Jeste li se više oslanjali na knjigu Williama Goldinga ili osobnu interpretaciju?
– Predstava na razini priče vrlo minimalno odstupa od Goldingova romana, samo onoliko koliko je bilo potrebno da se radnja prenese u kazališni izričaj. Ono što se bitno razlikuje od romana je upravo to da ovo nije roman, nego predstava, odnosno, pozornost usmjerena na kazališni doživljaj. Režiji sam u startu pristupio tako, s Patrikom tražio sam što je najkazališnije u Goldingovu romanu.
Koji su bili najveći izazovi pri postavljanju predstave na scenu?
– Predstava je od starta bila puna izazova, ali onih kreativnih. Prvo i osnovno pitanje bilo je kako ćemo ispričati priču u kojoj su glavni likovi (s razlogom) djeca, a tumače ih odrasli glumci. Zatim kako uopće pristupiti glumcima da ne upadnu u zamku karikaturalnosti. Izazov je bio i kako prostorno prikazati otok, a da izbjegnemo doslovnost u izričaju. Kako dočarati buđenje primalnosti kroz rituale koje djeca izvode? Kako kostimski stvoriti plemenski svijet od materijala koji se nalaze na otoku i kako sve to svjetlom i atmosferom uobličiti u jedinstveni svijet? Bilo je mnoštvo kreativnih pitanja, jer, ipak, na scenu treba postaviti alegorijski roman koji likove ne tretira psihološki, već simbolički. Tu je ogromu ulogu igrao moj autorski tim, koji čine dramaturg Patrik Gregurec, scenograf Davor Molnar, kostimograf Mario Tomašević, koreografkinja Melisa Beqaj, kompozitor Ljudevit Laušin i dizajnerica rasvjete Anđela Kusić.
Što ste tražili od glumaca? Raspon godina u ansamblu je velik.
– Od glumaca sam tražio da prate dramaturgiju komada koja je postavljena na vrlo tankom rascijepu između glumca, naratora i neke vrste nacrta lika koja povremeno postaje i cjelovitim likom. Malo to kompleksno zvuči, ali mislim da će se u izvedbi vidjeti što sam htio, jer su to glumci savršeno savladali.
Jeste li mijenjali neki aspekt priče da bi bila bliža današnjoj publici?
– Mislim da ovu priču ne treba adaptirati sadašnjosti. Golding je napisao svevremenski roman koji ni na koji način nije vremenski određen.
Gospodar muha bavi se temama moći, kaosa i ljudske prirode – kako ste ih prikazali?
– Same teme prikazane su kroz priču, tako da se time kao redatelj nisam morao baviti. Ono što se pojavljivalo kao redateljski izazov bilo je potraživanje kazališnih načina kako prikazati sve zločinačke činove koja ta djeca počine s fokusom na žive emocijalne trenutke koji nisu u fokusu romana.
Smatrate li da je ova priča danas važnija nego prije, ikad? Ako da, zašto?
– Smatram da je uvijek bila i bit će jednako važna. Bavi se srži čovjeka, a ne vanjskim utjecajima. Propituje naše podrijetlo i našu istinsku prirodu, naše životne odabire kojima možda možemo utjecati na vlastite sudbine.
Postoji li neka scena ili simbol u predstavi koji smatrate ključnim za razumijevanje poruke?
– Nema izoliranih simbola ili scena, sve je dio jedne priče i ne postoji jedno bez drugog.
Kako je raditi na ovako mračnoj i intenzivnoj priči? Utječe li to na Vas kao redatelja?
– Utječe na način da me kreativno ispunjava i da će sigurno negdje odrediti moj redateljski put u očima drugih. Volim se baviti ovakvim temama jer često razmišljam o tekovinama civilizacije i kako smo došli do tu gdje jesmo, a Golding je to secirao savršeno.
Je li vas neko kazališno ili filmsko ostvarenje posebno nadahnulo?
– Pogledao sam oba filma po romanu i u njima ima puno toga zanimljivog, ali, na žalost, nije me pretjerano inspiriralo, jer, osim što mi priču pričamo na kazališni način, u našoj predstavi likove ne glume djeca, tako da je naša vizura malo izvitoperena, a takva je u izvedbenoj formi i sama predstava.
Predstava prikazuje brutalnu stranu ljudske prirode – mislite li da bi i naša današnja društva tako brzo skliznula u kaos kad bi nestala pravila?
– Naše je društvo davnih dana skliznulo u kaos i pitanje je hoćemo li se ikada izvući iz toga. Ja ne mislim da su pravila loša, dapače, mislim da su pravila temelj zdrave civilizacije, ali problem leži u tom što pravila nisu jednaka za sve i najčešće zaobilaze moralne zakone ispunjavajući niske strasti određenih pojedinaca zbog kojih većina društva ispašta.
Postoji li neka tajna poruka u vašoj adaptaciji? Jesu li određeni likovi možda prikrivena kritika nekih aktualnih političara, javnih osoba, devijacija u društvu?
– Ne.
Kakve reakcije publike očekujete – i postoji li nešto na što biste voljeli da posebno obrate pozornost?
– To je ono što me najviše uzbuđuje, jer mislim da smo postavili predstavu koja je na rubu da bude top ili flop. Vjerujem da će postojati određeni postotak publike kojoj se predstava neće svidjeti zbog nasilja ili načina kako je nešto izvedeno, jer je predstava malo odmaknuta od standardnog repertoara HNK-a. Ali, također, vjerujem da će publika većinski shvatiti i doživjeti predstavu, jer smo u predstavi prikazali samo ono što je Golding u romanu napisao.
Imate li već u planu neki novi projekt?
– Imam planirano naredne dvije godine, ali mi je malo daleko za pričati o tom. Iduće radim u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Dramaturginja Petra Pleše i ja još pišemo tekst Čudni kovačev sin, čija će premijera biti u svibnju.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Piše: Ljubomir Stanojević©
Ožujak je, a ja još u veljači!
Nije veljača nikako uznosit mjesec, mjesec smijeha i karnevala; poslije (pre)dugoga siječnja! Pa ipak, jedna je veljača ostala u pamćenju po velikoj predstavi, hrabrom repertoarnom potezu HNK-a.
Riječ je o “Aidi” Giussepea Verdija, premijerno izvedenoj 22. veljače godine 1988. Za pisca ovih redaka možda najljepša operna predstava HNK-a koju sam vidio – dugih desetljeća…
Ova Verdijeva opera – poznato je – skladana je u počast otvaranja Sueskog kanala i izvedena 1871. u Kairu. Kroz četiri čina (sedam slika) “Aida” prigodno obrađuje priču o etiopskoj princezi Aidi kao egipatskoj robinji i o njezinoj ljubavi prema egipatskom vojskovođi Radamesu, a sve to u doba faraona, u Memphisu i Tebi.
Predstava se uobičajeno izvodi kao spektakl (na otvorenom – počesto i sa slonovima /?/ i sl.). Naravno, kada je to i gdje (o)moguće(no). Ta njezina monumentalnost, s druge strane, čini ju repertoarno rjeđom – osobito u onih kazališnih pozornica koje nemaju (ni minimalne) uvjete za to.
Vjerojatno je taj razlog bio presudan što je do “Aide” 1988. u povijesti osječkoga HNK-a predstava postavljana tek dvaput: 1924. i 1953. (potonja “na otvorenom”, u dvorištu Županijske zgrade preko puta Kazališta, s pokušajem uspostavljanja “osječkih ljetnih priredbi” – 14. lipnja 1953.).
(Nastavlja se)
Pogledavši jednu od generalnih proba, intendant Vladimir Ham s pravom je na današnjoj konferenciji za medije podijelio svoje oduševljenje nadolazećom premijerom Gospodara muha. Ponosan je čelni čovjek osječkog HNK-a na svoj repertoarni izbor, ali i na odluku da režiju povjeri sjajnom Vanji Jovanoviću, kojemu je ovo prva suradnja s ovim teatrom. S obzirom na Jovanovićevu rasprodanost, Vladimir je Ham sretan što je uspio dogovoriti suradnju s mladim redateljem.
Oduševljenje suradnjom dijeli i ravnatelj Drame Duško Modrinić, naglasivši kako svi pratimo i gledamo Vanju Jovanovića kako raste kao redatelj. Članovi njegove autorske ekipe na neki su način vezani uz Osijek – rođenjem, obrazovanjem, odrastanjem.
Ravnatelj Modrinić jedan je u deveteročlanoj podjeli glumaca koji nam na pozornicu donose priču o borbi dječaka s Belzebubom, zlom u i oko sebe.
Zahvalan na prilici raditi u HNK-u je 32-godišnji Vanja Jovanović, jer je u ovom kazalištu odrastao i obrazovao se. Ova predstava jest iskorak, potvrdio je ono što je rekao intendant, s nadom da će biti pozitivan i da će ga publika prihvatiti.
– Ovo je alegorijski roman, na razini simbola, o podrijetlu zla u nama, generalno. Ansambl je ginuo dva mjeseca na probama, bilo je i fizičkih ozljeda i mentalnog iscrpljivanja – kroz smijeh, ali zadovoljno rekao je redatelj, dodavši da je najveći posao bio priprema, prilagodba za HNK-a.
Dramaturg, koji supotpisuje i adaptaciju teksta, Patrik Gregurec pohvalio je suradnju s Vanjom, jer je uvijek dođe s jako dobrom idejom.
– Konačan rezultat mix je početnih ideja, onih nastalih u procesu i glumačke inventivnosti, zbog kojih smo došli do scena o kojima nismo mogli ni sanjati – zaključio je Gregurec.
S Vanjom prvi puta ne surađuje ni kostimograf Mario Tomašević.
– Svi su odradili velike pripreme pa smo svi i vjerovali u projekt. Vanja i Patrik su odradili genijalnu adaptaciju – pun riječi podrške je i 30-godišnji Tomašević, sretan zbog ponovne suradnje s HNK-om.
Povratnik u HNK je i glazbenik Ljudevit Laušin, koji ovoga puta potpisuje autorsku glazbu, a ima tu i crkvenih napjeva, plemenskih ritmova, pjevanja, do klasične, orkestralne glazbe.
Koreografkinja Melisa Beqaj priznala je da je bila zahtjevna, ali su glumci uspjeli sve što je zamislila.
Scenograf je Davor Molnar. Svjetlo je oblikovala Anđela Kusić.
U glavnoj ulozi gledat ćemo Vedrana Dakića, za kojega ravnatelj Modrinić kaže da je ovaj puta dao 180%. Mladi član vinkovačkog Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ (koji je odličan posao odradio u nagrađivanoj Plišanoj revoluciji u režiji Vanje Jovanovića), priznao je da mu je najveći izazov bio ući u lik dječaka, no Vanja je redatelj koji zna voditi glumca i zna kada ga pustiti.
– Ovaj projekt je vjerojatno premašio očekivanja svih, ali pričekajmo premijeru – zaključio je Dakić.
Ham: Ovo nije predstava za djecu, ima nasilja i golotinje
Nakon govora o predstavi, procesu, tzv. umjetničkog dijela, intendant Vladimir Ham s okupljenim je predstavnicima medija podijelio i bitne servisne informacije.
– Da ne bi bilo poslije – nismo znali – pomalo u šali rekao je intendant Ham, podvukavši ono bitno za gledatelje i to ne samo tehničke pojedinosti, nego i sadržajne.
– Inscenacija je vrlo nasilna i nije za djecu, osnovnoškolce. Odluka i odgovornost nastavnika je hoće li ih dovoditi srednjoškolce, jer neke scene sadrže prizore nasilja i golotinje. Kazalište pomiče granice, ne možemo sve simbolizirati i fingirati – odgovorno je rekao Vladimir Ham. Publika sjedi s glumcima na pozornici, da bi se postigao što neposredniji doživljaj, pa umjesto 353 mjesta, ovaj puta je riječ o svega 110 i to neobrojčenih, zbog čega su i dvije jednakovrijedne premijere – 7. i 8. ožujka, obje u 20 sati, na kojima će i pretplatnici abecednim redom biti podijeljeni.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Piše: Ljubomir Stanojević©
„Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/Možda su oba u vremenu budućem/A buduće vrijeme u prošlom sadržano“.
Kaže Eliot („Četiri kvarteta“).
Sjedim u Kazališnoj kavani, u kutu, na mjestu gdje je nekada sjedio Frano Krtić, dramski prvak HNK-a. Nije volio da ga se titulira „prvakom“. „Ja sam glumac“, govorio bi. Podcrtavajući ono: glumac.
A bio je – velik glumac. Onaj iz “Dugog putovanja u noć“ O’Neilla, iz Dürrenmattova “Posjeta stare dame“, Čehovljev „Ujak Vanja“, Kralj Bazilije iz Calderónova „Život je san“.
Umro je prije 20 godina. U 80-oj godini.
Kao mlađi pisao sam (i) o tom: što to motivira ostarjeloga, umirovljenoga glumca da svakodnevno dolazi sa Sjenjaka u Kazališnu kavanu… “na kavicu“? Bila mi je fascinantna ta njegova neprekinuta (sveza) s Kazalištem, sa svojim (samo profesionalnim?) životom posljednjih 40-ak godina.
Sada sam ja već premašio Krtićeve i životne, i „profesionalne“ godine. I „na kavici“ sam u HNK-u – svakodnevno!
Dragi Frano…
***
Godine 1959. (sezona ’59./’60.) i Ivković i ja bježali smo iz gimnazije – u kazalište.
Zvonko je već bio „etabliran“ „najmlađi glumac“ (Piccolo u „Kod bijelog konja“ i u „Cirkuskoj princezi“ – od glazbenih predstava; Tony u „Lucy Crown“ i Džeki u „Ranjenoj ptici“ – od dramskih.)
Ja sam u to vrijeme sricao prve literarne korake (koje sam kroz godinu–dvije napustio zarad kazališno–kritičarske vokacije).
Možda je te naše zajedničke dane najbolje opisao Zvonimir Ivković u svom tekstu “Sjećanja na dane u osječkom kazalištu“ (iskazano, potom i objavljeno u zborniku Krležini dani, 2007.):
„Moje (naše, op. Lj. St. – i dalje) povlašteno stalno i besplatno mjesto bilo je na galeriji sa strane lijevo; a iz te perspektive, do koje se dolazilo uskim zavojitim stubištem i do koje je dopirao naročit pogled u gledalište i miris pozornice, uz duh intimnog dostupa svekolikom kazališnom prostoru – odredilo me (nas) u mojem (našem) daljnjem životu“.
Zvonimir Ivković bio je intendant HNK-a u Osijeku 1981.-1993. Umro je u Osijeku 2010.
Potpisnik ovoga teksta bio je direktor Drame HNK-a 1978. do 1984. i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića 1984. – 1990. Još je (volonterski) aktivan u HNK-u, autor i urednik ovih Prisjetâ.
Piše: Ljubomir Stanojević©
„Nije to to…“ – komentira draga moja prijateljica, i kolegica, kazališna kritičarka oštra pera (i oštre pameti), jedan tekst u Prisjetima.
Draga moja, školska drugarica, liječnica s glazbenom naobrazbom upozorava me: „Što pišeš o onima koje – ne poznajem?“
Ostajem zatečen.
Kako pisati? (“Nije to to“?!).
O kome pisati?
Za mene dvojba ne postoji: pisati, nikako “akademski“, za leksikone (osim najnužnijih podataka!), a svakako – osobno: što su „oni“ meni značili…
Dragi moji prethodnici!
U ovih šest (možda šest i pol?) desetljeća mojega „kazalištarenja“ bilo je itekako divnih ljudi ili, pak, onih možda ne tako divnih, ali svakako – zanimljivih.
Od potonjih navodim jednoga kornista iz šezdestih, koji se na orkestralnim pokusima vezivao lancem. „Da ne pobjegnem“, govorio bi – nezadovoljan dirigentom (?!).
Jedan operni prvak, bariton, osvojio je Osijek, ne samo s kazališne pozornice, već i privatno: u „điru“ bi obišao pola grada, od tržnice do bolnice, nimalo skromno ističući – svoju “veličinu”. (A bio je dobar, doista!). Osječani su ga voljeli…
Nadasve talentiran dramski glumac ranih šezdesetih, markantan, zgodan, s akademskom naobrazbom (rijetka u to vrijeme!), bio je – nažalost – (neprikriveni) alcoholicus. Osvajao je s pozornice, ali i izvan nje, „nježniji spol“ nevjerojatnom „magičnošću“… Kazalište mu se zahvalilo poslije samo jedne, dvije sezone…
A to su samo neki!
Imena, namjerno ne navodim. De mortuis… Moja bi školska drugarica ionako imala primjedbu da su to likovi iz davne prošlosti i – “zašto o njima pišem?“.
A moja kolegica, kritičarka…?
Ona bi, moguće, rekla da je to – to. Ili ne bi? Uostalom: Quot capita tot sententiae!