Piše: Ljubomir Stanojević©Već je postava Prokofjevljeva „Vjenčanja u samostanu“ (1965.) najavila Nadu Murat kao odličnoga, modernoga redatelja, što ju je kasnije afirmiralo sjajnim uprizorenjima ondašnjih jugoslavenskih praizvedbi: „Pogled s mosta“ R. Rossellinija (1968.), „Napoleon dolazi“ R. R. Benetta (1969.), „Penelopa“ R. Libermanna (1972.), „Arlecchino“ F. Busonija (1973.), Verdijeve „Djevice Orleanske“ (1973.) te osobito „Revizora“ Wernera Egka (1980., obnova 1984.) kao krune toga estetskoga promišljanja – predstava za koju je Nada Murat dobila prestižnu nagradu za režiju Annala ’80 i proglašena najboljim opernim redateljem bivše Jugoslavije na Opernom biennalu u Ljubljani (1984.).
Tomu nizu, uz spomenutoga Prokofjeva, svakako treba dodati i uprizorenje Bizetovih „Lovaca bisera“ (1972.)
U ovoj skici za portret Nade Murat valja navesti i da je umjetnica od 1964. do odlaska u mirovinu 1979. bila i pomoćnica intendanta HNK-a u Osijeku, a jednu sezonu (1967./’68.) i o. d. intendanta. Aktivno je surađivala u osmišljavanju i osobito organizaciji Annala komorne opere i baleta u Osijeku (od 1970. sljedećih deset godina), a kao kruna plodonosne suradnje s kompozitorom i direktorom Opere Dragutinom Savinom (1915. – 1996.) autorica je libreta za njegovu operu „Tena“ (1967.)
Nada Murat dobitnica je, u dva navrata, Nagrade 7. prosinca HNK-a u Osijeku, Nagrade grada Osijeka i – pored već spomenutih nagrada na Annalu i ljubljanskom Biennalu – nositeljica je Ordena reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998.).
(Kraj Prisjetâ u kazališnoj sezoni 2024./2025.)
Piše: Ljubomir Stanojević©
Od tog prvog Verdija, Nada Murat izrežirala je još mnoge postave (ukupno 13, čini mi se): „Traviate“, „Rigoletta“, “Giovanne D’Arco“, „Krabuljnog plesa“… „Krabuljni ples“ bila joj je ujedno posljednja režija (20. 12. 1987.). U ostavštini je pronađen jedan broj osječkog časopisa Revija s negativnim, mladalačkim agresivnim osvrtom (inače kvalitetnog, ali ne i muzičkog) kritičara… I Nadina opaska (poruka!?): „Razlog mog odustajanja!“
Uz Verdija, režirala je i ogroman opus opernih standarda: Puccinija, Čajkovskog, Leoncavalla, Smetane, Masseneta, Mozarta, Donizettija, Bellinija, Bizeta, Mascagnija, a od domaćih – Lisinskog, Gotovca, Bjelinskog, Lhotku-Kalinskog…
Njezine postavke operetnih skladatelja Kálmána, Nedbala, Zellera, Offenbacha, Lehára, Benatzkog, a od domaćih Albinija i Tijardovića (praizvedba njegove operete „Min“, 1958.) bile su u svoje vrijeme hitovi koji su punili osječko gledalište i – kazališnu blagajnu!
Pa ipak, na jedno pitanje o vlastitim redateljskim preferencijama (časopis Zvuk, Sarajevo, 1983.) Nada Murat odgovara da najradije režira „suvremeni operni repertoar… zato što je manje opera a više muzički teatar“, iznoseći istodobno i značajnu osobnu, praksom potvrđenu tezu: „Ako mi djela ranijih epoha pružaju takve mogućnosti, za mene su suvremena.“
I doista, gotovo da je to krȇdo 84 ostvarene režije Nade Murat na pozornici HNK-a u Osijeku, osječkoga Dječjeg kazališta i HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka (gdje je u dva navrata redateljski gostovala).
(nastavlja se)
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku raspisuje natječaj za radno mjesto:
FLAUTA
– Ugovor: na neodređeno vrijeme, puno radno vrijeme
– Potrebna stručna sprema: VSS (Muzička akademija – odgovarajući odjel)
– Posebni uvjeti: odgovarajući umjetnički rezultati ili položena audicija u HNK-u u Osijeku
Opis posla:
– vođenje sekcije flauta i odgovornost za njihov skladan rad
– sviranje drugih instrumenata iz obitelji flauti po potrebi
– izvršavanje drugih poslova po nalogu ravnatelja Opere i intendanta
Prijave sa životopisom i preslikom diplome šalju se do 4. rujna 2025. na: opera@hnk-osijek.hr
Audicija će se održati 10. rujna 2025. u HNK-u u Osijeku.
Program za audiciju:
Pridružite se našem orkestru!
Notne zapise skladbi potrebnih za audiciju možete skinuti u nastavku.
Nakon nekoliko godina izbivanja, dramskom se premijerom na Osječko ljeto kulture vraća HNK u Osijeku i to povijesnom, što zapravo znači prvom ikada – koprodukcijom s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića. Izbor je pao na komad koji su do sada postavljala brojna hrvatska kazališta, a u projekt su ravnopravno uključeni i Dječje kazalište, Kulturni centar Osijek te kao ‘tihi’, ali vrijedan partner – Akademija za umjetnost i kulturu. Režija je u rukama iskusnog Dražena Ferenčine, a glumački ansambl čine snage obje kazališne kuće. Premijera je u subotu, 12. srpnja, u 21 sat, a repriza dan poslije, s početkom u isto vrijeme. Umjesto dvorišta Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, nova je lokacija pozornica HNK-a, zbog vremenskih (ne)prilika. Uz već spomenutog redatelja Ferenčinu, na današnjoj konferenciji za medije o procesu, izazovima inscenacije, govorio je i intendant HNK-a Vladimir Ham, o. d. ravnatelja KC-a i predstavnik Grada Osijeka (nositelj organizacije OLJK-a utemeljenoga 2000.) Dražen Alerić, ravnatelj Dječjeg kazališta, Ivica Lučić te ravnatelj Drame HNK-a, Duško Modrinić.
Prisjetio se intendant Ham trenutka kada mu je kolega Lučić u ruke tutnuo ovaj tekst i predložio suradnju. S veseljem je prihvatio ponudu, koja je Dječjem kazalištu važna jer na lutkarske predstave žele privući odrasl(ij)u publiku, što im je do sada slabo polazilo za rukom i nada se da će se ovom predstavom to promijeniti. Kulturni centar je Dječjem kazalištu čest partner pa se Ivica Lučić veseli i ovom projektu i nada se da će predstava ovakvoga tipa biti i u buduće.
Treća glava ovom troglavom ravnateljskom zmaju – kako ih je u šali nazvao Vladimir Ham – pripada Draženu Aleriću. U istom vrckastom tonu nastavio je i on, aludirajući na povijesnu suradnju i dometnuvši da je on vrlo optimističan, no da mu u ovom trenutku padaju na um dvije poslovice – Po jutru se dan poznaje i Prvi se mačići u vodu bacaju. Ne treba reći da je to nasmijalo sve nazočne, a ono čime je sve izuo bilo je kada je rekao da je u ime KC-a ovu predstavu predložio za Nagradu hrvatskog glumišta.
– Odlično, jer smo mi već svoje adute ispucali – u šali je, ali vrlo ponosno naglasio Vladimir Ham.
Jedan je od sigurnih aduta projekta – svi su se složili – Dražen Ferenčina kao redatelj. Nije krio zadovoljstvo pozivom na suradnju. One ostvarene u Osijeku uvijek su ugodne, u oba kazališta, a tu je ostvario i neke od svojih najboljih režija.
Veseli ga što rade na ovoj horor bajci, u središtu koje je zmaj koji vlada jednim gradom četiri stoljeća. Pojavljuje se u jednom trenutku Vitez Lancelot koji grad želi osloboditi tiranije, no iznenadi ga reakcija građana… Kada se makne taj bajkoviti veo, ističe Ferenčina, ogoljen je vječni politički sustav koji nakaradno vode zmajevi s dvije-tri glave.
– Puno su opasniji zmajevi u nama, jer do ne promijenimo svijest – nijedna društvena promjena nema smisla – naglasio je Ferenčina, dodavši da na probama nije bilo uvijek lako (jer je, između ostaloga, trebalo usuglasiti puno adresa), no uvijek je bilo lijepo. Ekipa je vrijedna, ništa im nije bilo teško.
Zasluga za uspjeh sigurno leži i u činjenici da AUKOS godinama isporučuje glumce koji znaju što je kolektivna igra, važnost dobrog zajedništva. To znači i da često svoju taštinu zatiru za dobrobit kolektiva.
Kako je rekao ravnatelj Modrinić, šlag je ovo na torti naše 118. kazališne sezone, pravi bombončić na sceni, koji će spojiti iskustvo i mladost. Ujedno je to i dokaz da je sinergija, jedinstvo moguće – ne samo kao spoj različitih generacija, nego i ovoliko kulturnih ustanova, koje su iznimno ponosne. Kako su brojni projekti/predstave iza njih – samostalne ili suradničke, od kojih su mnoge nagrađivane, Modrinić je mišljenja da su stoga i sjajan (gradski) brend.
Dramaturginja i suradnica redatelja je Petra Mrduljaš, autor glazbe je Šimun Matišić, kostimografkinja Marita Ćopo, koja s redateljem supotpisuje i scenografiju. Za scenski je pokret zaslužan Alen Čelić, videoprojekcije potpisuje Ivan Marušić Klif, a za lutkarstvo je asistentica Ivana Vukićević.
Matko Duvnjak-Jović u glavnoj je ulozi Lancelota. Skroman kakav jest, naglasio je da njegova uloga nije ni najveća ni najvažnija, da je prinos svih jednako važan. Veseli ga ova uloga vrckastog viteza koji se bori protiv nepravde, a ima i svoju djevojku u nevolji – kako vitezu i priliči.
Zmajevi su – Mateja Tustanovski kao Elza, Gordan Marjanović je Mačak, Ivica Lučić utjelovit će Šarlemanja, Gradonačelnika će Mirko Ilibašić (ujedno i asistent redatelja i to prilično dragocjen, naglasio je Ferenčina), a Henrika Grgur Grgić. Građanke i građani zmajevi su Ivana Vukićević, Monika Duvnjak, Srđan Kovačević, Domagoj Pintarić i Dorian Vicić.
Više o predstavi i autorsko-glumačka ekipa pročitajte na poveznici: https://hnk-osijek-old.miracool.site/show/zmaj/.
Ne zaboravite da se besplatne i numerirane ulaznice mogu preuzeti na blagajni HNK-a od srijede, 9. srpnja do petka, 11. srpnja, od 9 do 13 sati.
Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Piše: Ljubomir Stanojević©
PROLEGOMENA
Od godine 1959. pratim ovo Kazalište, predstave i ljude, dane… U ovim Prisjetima nastojim se, ma kako skromno, odužiti onima koji su mi značili i svojom neponovljivom, božanskom iskrom talenta utirali put ljepote; gradeći mene (i ne samo mene!) bićem s nezatomljivom potrebom za Teatrom, onim dobrim osjećanjem u mraku gledališta…
Jedna od tih dragih, dragocjenih osoba redateljica je Nada Murat (Čaglin kraj Požege, 16. srpnja 1927. – Osijek, 29. rujna 2009.).
***
U trenutku pisanja ovog teksta već je prošlo 15 godina od smrti Nade Murat, a pomisao na nju – i kada sjećanja nisu namjerna – jednako izaziva tugu. Osobno, poznavao sam je, prijateljevao s njom, volio je i s njom surađivao blizu pola stoljeća. A moglo je i više…
Režiju je diplomirala kod Gavelle i zadugo je u Osijeku bila jedina s diplomom zagrebačke Akademije. Žena-redatelj godinama je bila kuriozum ili bar iznimka, ne samo u hrvatskom glumištu. A kao operna redateljica – bila je posve usamljena pojava. Zadugo.
Diplomska joj predstava na osječkoj pozornici bijaše Verdijeva “Moć sudbine“ (22. 11. 1956.). Nazočili su njezini profesori Branko Gavella i Vlado Habunek, a u pokojničinoj ostavštini pronađeno je i dirljivo pismo njezina kolege s klase Boška Violića. (Pismo je pomno čuvano – do smrti!)
„Utopi se u radu, ako možeš“ – piše joj Violić. – „To vraća čovjeku snagu (iako mršavi!), daje mu samopouzdanje. A ljudima kao što smo mi, to je najpotrebnije. Jer ne zna se što je klimavije, mi ili svijet oko nas… Radi se samo o tome da čovjek napravi bolje od sebe. Ali gdje su ti koji to mogu? I smiju? I mogu smjeti?“ – piše (kako je potpisan) Viola, 14. 11. 1956.
Nada je i mogla, i smjela, i – mogla smjeti
(nastavlja se)